"Radio Karlovac i ja smo bili susjedi, stanovala sam iznad tadašnje radio stanice"

Nastavljamo našu seriju razgovora povodom 60. rođendana Radio Karlovca, a ta serija povezuje radio, Karlovački tjednik i naš portal. Da podsjetimo kako smo na Danima HURIN-a, Hrvatske udruge radijskih nakladnika dobili dvije nagrade, jednu za 60 godina djelovanja i Zlatni mikrofon za ovaj projekt u sklopu kojeg razgovaramo s bivšim djelatnicima i suradnicima. Vesna Kasun sudjelovala je šezdesetih godina u dječjoj emisiji Radio Karlovca. Njezina priča je vrlo zanimljiva, naime Vesna Kasun stanovala je u Šebetićevoj 2, gdje je bio Radio Karlovac i bila je prva susjeda. Kada je Edita Gojak organizirala dječju emisiju, uključila je u ekipu Vesnu i njezinu mlađu sestru Jasnu. Radio Karlovac tih je šezdesetih godina bio u zgradi sindikata, a Vesna i njezina obitelj stanovali su praktički iznad radio postaje.

• Kako je bilo živjeti u susjedstvu Radio Karlovca?

-To je bilo jako zgodno, mi smo bili susjedi, stanovala sam iznad radio stanice. To je zgrada sindikata u Šebetićevoj 2, Radio Karlovac bio je u sklopu tog hodnika u sindikatu i bili su nam jako dragi susjedi. Kako sam bila onda mala curica, a sestra mi je dvije godine mlađa od mene, kada god bi čule nekog pjevača iz tog doba koji je tada vladao, mi bi se sjurile niz stepenice da ga vidimo, jer smo mislile da je on valjda u radio postaji. Tako da je zaista nama to bilo prekrasno susjedstvo.

• Kako je počela suradnja s Radio Karlovcem, kako si ušla u dječju emisiju?

-Suradnja s Radio Karlovcem počela je gotovo ne namjerno, naime Edita Gojak, onda su bili jedini samo ona i Ico Sertić, koliko se ja sjećam, počela je raditi na organizaciji dječje emisije. To su bile ustvari dječje drame, a kako je bilo jako malo djece u susjedstvu, jer je to bila zgrada sindikata kao organizacije i nije bilo djece, tako smo ja i moja sestra koja je tada imala dvije i pol, tri godine, a ja četiri i pol postale novi članovi dramske sekcije i to mi je zaista bilo veliko iskustvo. Kako je to izgledalo, pa to su bile radio drame, ali ja toga nisam bila svjesna, jer sam bila malo dijete, kako nisam još znala čitati sve tekstove najprije je Edita pročitala i onda je svaku rečenicu koja je bila moja ponavljala meni da bih ja to mogla ustvari ponoviti. Tako da je to zaista bilo zgodno, za Jasnu da ne govorim, ona je bila još manja i onda je imala normalno i manje uloge ili je tu bio nekakav smijeh ili nešto slično. To je zaista bilo naporno nama kao djeci i malo komplicirano, jer drugačije je čitati tekst, drugačije pamtiti i onda izgovoriti s pravom intonacijom.

• Ico Sertić mi je pričao da ste bili dobri susjedi, da su od vas dobivali i kolače, kakvi su ustvari bili susjedski odnosi?

-Tu moram u stvari pohvaliti našu tetu Anku, naime moj tata je tada već bio taksista, a mama je radila u sindikatu, ali je tamo stanovala teta Anka koja je nekada otprije još radila mislim od samog kraja rata od negdje 1948. godine. Kako je vjerojatno u ratu izgubila stan, ona je tamo imala sobu i kuhinju, ali je ona nama svima bila teta Anka, meni i mojoj sestri prava baka, jer je ona znala nas probuditi s mirisom kruha, da ne govorimo o medvjeđim šapama za Božić i Novu leto. Mi smo te radio drame snimali uglavnom poslijepodne, odnosno nakon kraja programa, koji je tada išao samo do 18 sati i onda bi se snimalo pa nekada čak i do 22 sata. Znali smo snimati obično do 20 sati, jer se sjećam da smo dolazile kući, kada je već trajao Dnevnika na televiziji, koji je onda počinjao u 20 sati. Ta teta Anka bila je pojam bake u našem susjedstvu. Mama je radila u sindikatu, a tata je bio taksista, vozio je taksi broj četiri, broj jedan je bio gospodin Fumić, zatim gospodin Sestrić, onda od Sestrića sinovac Mata i moj tata.

• Koliko dugo je trajalo tvoje sudjelovanje u dječjim emisijama?

-Ja mislim da je to bilo jedno dvije godine, jer kako sam krenula u školu to je završilo. Još mnoga djeca bila su uključena u emisiju, recimo Radimir i Mirena Zekić, Suzi, Predrag Zdjelar, Fogina, Marina, Vražić, Kiš i Sabadoš, mislim da su to sve bili članovi ekipe. Sjećam se da je bilo jako veselo zajedničko druženje. Došao nam je i Djed Mraz i mislim da tada nije bilo Ice, nego je Djeda Mraza glumio Rajko Šurbat i on je imao bradu od ciklostila i znam da smo tada dobili nekakve bombone i slatkiše, svi koji smo bili članovi dječje drame.

• Jeste li ostali u kontaktu i kada se Radio Karlovac preselio iz vaše zgrade u Ulicu Ambroza Vranyczanya 2?

-Da to je bilo vrlo interesantno, kako smo se mi poznavali, Edita Gojak je čak i ušla u našu obitelj kao član. Pozvali smo je jer smo imali ustvari dosta rodbine u inozemstvu i mi smo još bile male, nismo govorile engleski, a imali smo rođake koji su nam dolazili. Edita nam je bila prevoditelj u familiji, tako smo se zbližili i na kraju je bila ona i kuma mojoj sestri na firmi, da bila su to lijepa vremena.

• Tih godina, tamo šezdesetih, sedamdesetih značaj Radio Karlovca bio je ogroman, kako si ti to vidjela?

-Bilo je prekrasno, sjećam se čak ti to bolje znaš od mene, onda je ove emisije o muzici vodio Željko Lardšnajder Lari. Dobila sam tada baš iz Amerike gramofonsku ploču s pjesmom kojom se svijet oprašta od Elvisa Presleya, Lari je došao do mene da mu posudim taj singl da ga odsvira. Tako sam bila i ja član Ritma mladih, a koji ste nakon Larija nastavili voditi Miljenko Kessler i ti. Tada je zaista Radio Karlovac bio jako slušan i mislim da je bio prvi i jedini u stvari u smislu informiranja grada o svim tim događajima. Ja bih istaknula značaj Edite Gojak i Ice Sertića za razvoj radija, oni su legende, Ico je bio glavni u tehnici, a Edita Gojak je za nas bila kao Ksenija Urličić na televiziji. Edita je radila i razne humanitarne akcije za dječji dom, mislim da je Edita jako doprinijela gradu. Edita i Ico zaista su puno napravili za Radio Karlovac, a mislim da im se Grad Karlovac nije dovoljno odužio.

• Vesna, 60 godina Radio Karlovca, to su lijepe godine, je li brzo prošlo?

-Strašno, pogotovo kada gledam da sam i ja bila dio toga, ustvari kada sam srela Icu i kada me pitao da li bi se na trenutak vratila u to vrijeme, uvidjela sam da je stvarno prošlo puno godina. Studio je onda bio uistinu mali, jedva sam se ja kao malo dijete provukla da bi ušla u taj prostor, ne znam je li bio metar s dva. Mislim da je jedino entuzijazam njih dvoje, Edite i Ice, održao ja pretpostavljam taj radio, jer poslije su dolazili i drugi, recimo sjećam se Stubljara, njega sam sretala na stepenicama u Karlovcu, koji je napravio karijeru na kraju u Zagrebu. Veseli me ovo što radite povodom šezdesetog rođendana i nisam znala da je baš ova emisija dobila Zlatni mikrofon, to sam jučer čula na radiju. Bilo mi je drago da je i Ico Sertić bio tamo s vama, hvala Bogu da je zdrav i on i Mira, jer i ona je puno doprinijela, jer je bila tada uz Editu. Zato mislim da je to prekrasno na neki način da su oni i dalje članovi ovog radija, da ih niste zaboravili.

• Vesna, ostale su uspomene iz tog doba i sigurno da se rado sjetiš da si i ti bila dio te priče Radio Karlovca. Jesi li ponosna na to?

-Da, naravno, posebno se sjetim toga što smo sestra i ja mislile da su pjevači dolje ispod nas u prostoru Radio Karlovca, a onda smo i nas dvije sudjelovale u programu. Naša je ulica tada bila prava umjetnička, jer je susjedstvu bila i Ljubica Jović koju znamo kao glumicu i kasnije vrlo poznatu kao Lauru u seriji U registraturi. Ja sam onda sebe zamišljala kao i nju, kao glumci, međutim ti snovi su se normalno raspršili, nastavila sam školovanje u Zagrebu na sasvim drugom polju bacila se u poslovni svijet i tako da je to ustvari ostala moja tiha patnja. Tako da je tada Šebetićeva ulica bila jako važna, tu je bio Radio Karlovac, živjela je Ljubica Jović, a bila je to i taksistička ulica, jer je moj tata vozio taksi i tu mu je bila baza, ipak je ovo centar grada.

• Više ne radiš, kako je u mirovini?

-Da, ja sam na sreću imala mogućnost da odem u prijevremenu mirovinu i sada iskorištavam ono što sam stekla za života i rada, jer sam deset i više godina izbivala iz Karlovca, odnosno dok sam studirala i kasnije sam radila u Zagrebu. Onda sam se vratila, jer su tu bili neke obiteljske stvari, mama i tata su oboljeli, morala sam brinuti oko njih. Međutim kada sam se vratila, ponovno sam se vratila u Šebetićevu ulicu i sada sam na broju pet, a ne više na dva. Drago mi je da sam se vratila, Karlovac je jako lijepi grad, koji je ustvari jako blizu Zagrebu i na taj način nam omogućava i obilazak svih izložbi, predstava, posjete kazalištima i sve ono što je interesantno, s druge strane smo ipak odvojeni, jer imamo svoj mir. Imamo te prekrasne parkove, za koje se malo zna, ali čini mi se da ipak Karlovac počinje biti ono što je nekada bio Samobor, da Zagrepčani ipak dolaze k nama, zaustavljaju se bez obzira na gužve na autoputu i tako da vjerujem da ćemo se još više približiti Zagrebu. Kada sam radila, ja sam uglavnom vikende provodila u Karlovcu i onda sam znala sretati ljude na autoputu, nekada nekoga i popeljati, a danas radije putujem vlakom upravo zato što je u Zagrebu izuzetan problem parkiranja, a ustvari i prije si tamo. Nama umirovljenicima je jeftinije i krasno mislim za sat vremena si tu i tamo, tako da to niti je tako velika gužva, a ustvari je puno povoljnije.

• Da, mnogi kažu da prije dođu iz Lučkog do Karlovca, nego iz nekih dijelova Zagreba do Lučkog. Kakva su tvoja iskustva?

-Ja sam radila u INA-i u Karingtonki, tamo kod Velesajma, moja šefica je bila na Kvatriću, nije imala vozački ispit, a mi smo mogli dobiti auto od firme, ja sam znala prije doći iz Karlovca nego ona tramvajem s Kvatrića. Uvijek je to tako bilo da sam ja bila prva, jer je firma bila odmah na početku, na ulazu u grad na Velesajmu, tako da sam ja uvijek donosila kavu za sve ujutro, jer su svi drugi kasnili koji su živjeli u Zagrebu.

• Jesi li zadovoljna s danima provedenim u Karlovcu u mladosti?

-Često se sjetim mladih dana, pa bilo je dobro, uživali smo u Hrvatskom domu, to su bili ustvari prvi susreti tamo, bila su to lijepa vremena, mislim zapravo zato što smo se svi međusobno znali i onda nije bio problem niti ostati duže niti da te netko doprati doma ako je bilo nešto problematično i uvijek su sve želje bile ispunjene u Hrvatskom domu. I u ovom prostoru gdje ste sada vi bio disco, bio je Klub mladih i tu smo se okupljali. Ja sam 1977. godine otišla u Zagreb na studij, ali sam svejedno svaki vikend dolazila doma. Išli smo u Hrvatski dom, a tko je mogao ostati duže vani, išao je kasnije i u Lero.

• Tko se jednom napije vode iz karlovačkih rijeka, ne napušta svoj grad. Slažeš li se s tom konstatacijom?

-Da, tako je, to je jedna veza koja je vječna, pa da upravo ono što sam govorila, em su parkovi, em se ljudi poznaju, tu su naše četiri rijeke, Karlovac ima izuzetno puno mogućnosti i ja vjerujem da će u budućnosti biti još i bolji i ugodniji za ljude koji uživaju u životu. Ja vjerujem da možemo bolje živjeti ovdje sigurno, na kraju krajeva nije sve ni u novcu jer neke stvari ne možeš kupiti.