Rad u knjigovodstvu me ubijao u pojam, kuhanje je sve ono što sam ja – rad s ljudima, kreativnost, dinamika, inovacije i ljubav prema dobroj hrani

 Lucija, za početak, kakvo ti je bilo to iskustvo s Večerom za pet? Rijetko taj show dolazi u našu županiju, a evo sad imamo i Karlovčanku koja je pobijedila! Da čujemo dojmove!

-Predivno iskustvo, u top tri najljepša životna iskustva koja sam do sada iskusila. Bez pretjerivanja, i to ne samo zato što sam pobijedila. Prvi put sam se našla pred kamerama, ali je ekipa bila odlična, svi šaljivđije i spremni na smijeh i zezanciju. Ono iza kamera što nitko ne vidi – to je još i najbolji dio, baš smo se svi lijepo povezali, a totalno smo svi različiti. I ekipa s RTL-a, stvarno su svi bili super tako da – odlično iskustvo! Kad mi se pružila prilika sudjelovati intuicija mi je govorila – hajde, zašto da ne? Društvena sam, volim kuhat, volim upoznavati nove ljude, stjecati nova iskustva…  I drago mi je da sam poslušala intuiciju.

Tim riječima je naša sugovornica započela priču o svojoj televizijskoj i kulinarskoj jednotjednoj avanturi. Ona je Lucija Janjanin, dvadesetosmogodišnjakinja s Gaze, ekonomistica po struci, zaljubljenica u kuhanje, majka male Kasije (tri godine) i Davida (godina i pol), odnedavno razvedena, zaposlena u novom restorančiću azijske hrane na karlovačkoj tržnici. Inače, za one koji ne znaju, Večera za pet je reallity show od ponedjeljka do petka u kojem sudjeluje petero kandidata s nekog područja i koji kuhaju za svoje protukandidate večeru u tri slijeda (predjelo, glavno jelo i desert). Kandidati se međusobno ocjenjuju ocjenama od 1 do 10. Naša Lucija je pobijedila u showu koji je prikazan prije dva tjedna kad su u njoj sudjelovali kandidati iz Karlovačke županije. Htjeli smo saznati od nje kako izgleda snimanje Večere za pet, što je sve u pozadini, kako je bilo pobijediti, ali i kako se nosi s komentarima na Facebooku. Osim showa, tema nam je bila i njezin boravak na Tajvanu, kao i obiteljski restoran u kojemu s mamom i bratom pripremaju egzotičnu azijsku hranu. Krenimo!

Čestitamo na pobjedi u showu. Kažeš – super iskustvo! Jesu li ti snimanja bila naporna?

-Pa i nisu, zapravo. Snimanja emisije su od nekih 2 popodne pa do otprilike 10 navečer, a kad osoba kuha onda smo već počinjali oko 11. Ali, nije da sam radila nešto što inače ne volim - družila sam se s ljudima i kuhala. To radim svaki dan!

U koliko sati počinje večera? Čini se iz gledateljske poziciji da je sve tempirano i da se ne smije kasniti…

-To ovisi o kandidatu koji je kuhao taj dan, nekad u osam, nekad prije, nekad i kasnije…

Na televiziji izgleda kao da ekipa u kombiju dolazi u točno određeno vrijeme pa se uvijek pitam što ako kandidat ne uspije sve skuhati na vrijeme…

-To se ne može dogoditi zapravo, produkcija nam javi kad je kandidat koji taj dan kuha spreman i onda tek krećemo u kombi. Evo, npr. zadnja tri dana smo bili u Hotelu Josipdol, ondje smo snimali izjave i družili smo se… i onda kad se da zeleno svjetlo da je domaćin spreman, mi krećemo. Uvijek smo negdje bili stacionirani i čekali da se krene i to nam je bio najbolji dio snimanja., tu smo se najviše povezali, družili…

Trema?

-Prvi dan možda, ali je ona popuštala iz dana u dan sve više kako smo se skompali, tako da se čovjek brzo opusti, bez obzira na kamere. Jedino možda onaj dan kad kuhaš, tad razmišljaš o svemu kako će ispasti pa se možda zaboraviš smijati, dok je sasvim drugačije kad nisi domaćin, kad ideš u goste…

Koliko ljudi sudjeluje u samom snimanju?

-Desetak… dvije urednice, 2-3 snimatelja, tonac, asistent, vozač…

Pojedu li oni išta?

-Pa ja sam ih ponudila, a sad kako drugi kandidati, to ne znam… Iako su se iznenadili kad sam i za njih priredila jelo, jer kažu da to baš i nije često tako.

Jesi li očekivala pobjedu?

-Pa priželjkivala sam ju, ali je nisam, iskreno, očekivala. Trudila sam se za nju i naravno da sam si mislila da bi bilo lijepo pobijediti. Na kraju tjedna kad sam već mogla usporediti večere činilo mi se da bismo mogli pobijediti ili Igor ili ja, možda i Zoran da mu je uspio desert…

Kakva je reakcija na pobjedu?

-Od ljudi koje poznajem i koje uživo srećem i ovdje na tržnici gdje radim i gdje me prepoznaju – stvarno pozitivne, prilaze mi i stari i mladi, svi su oduševljeni…

Mislio sam na društvene mreže... Jer koliko sam pratio – uglavnom nema pozitivnih komentara. Pišu da si kalkulirala, dogovarala se s kandidatom kojeg poznaješ, drugima davala niske ocjene i slično… neki komentari su baš jako bezobrazni i ružni, kako se nosiš s time?

-To više govori o onima koji komentiraju! Da se sve to s tim lošim komentarima na društvenim mrežama odvijalo možda prije godinu-dvije kad sam imala manje samopouzdanja i kad sam bila puno kritičnija prema sebi i nesigurna – možda bi me to sve više diralo i pogađalo. Ali samo ja znam kroz što sam sve prošla u životu i zašto sam sad tako čvrsta i jaka. Pogotovo zato što znam da to nije istina i svatko tko me poznaje može to potvrditi, i to mi je najvažnije. Tužno mi je da kao ljudi tako funkcioniramo. Nekoga to može jako povrijediti. Teenageri vrše samoubojstva zbog komentara na društvenim mrežama… Stvarno ne razumijem čemu takve uvrede i ružne riječi o ljudima koje uopće ne poznaješ!

Da riješimo napokon tog Igora, jeste znali jedno za drugoga da sudjelujete u showu i je li bilo kakvih dogovora?

-Ma, kakvi, nisam znala. Ja Igora poznajem otprije, iz srednje škole, Karlovac nije velik, imaš nekoliko mjesta za izlazak praktički, tako da smo se znali izvana iz nekog šireg društva. Nismo se vidjeli deset godina, nije znao ni da djecu imam, nemamo se ni na Fejsu… Kažem vam, prvi put smo se nakon jako puno vremena našli za stolom Večere za pet.

Ali se razvila priča kako se poznajete i i onda se vjerojatno dogovarate!

-Nikako. Ja po prirodi nisam takva osoba da bih se upuštala u nešto slično, dapače, i preiskrena sam, koliko se preiskren uopće može biti. S moje i Igorove strane mi znamo da to desfinitivno nije tako kako se pokušalo prikazati. Ma, ljudi će uvijek nešto pričati. Takvi su! Valjda ne mogu biti sretni zbog nekoga zato što je dobro skuhao i pobijedio, nego odmah traže teorije zavjere i izmišljaju urote.

Može li se uopće manipulirati ocjenama da se na kraju pobijedi u showu?

-Mene su u komentarima nazivali kalkulanticom i da sam, kao, taktički igrala. Međutim, ljudi moraju shvatiti da je u pet kandidata i da četiri kandidata ocjenjuje domaćina. Doslovno, da se baci računica da sam svakome dala desetku – opet bih ja pobijedila. Ali, eto, nekim ljudima se nije svidjela ta moja iskrenost i samouvjerenost, samopouzdanost. Ali ja sam takva i znam zašto sam takva, i ljudi me neće vidjeti poniznu, sigurno. Ne dam se! Ocjenjuje se hrana, ne ni nečija životna priča, niti naše druženje, tko je simpatičan, tko je lijep, vitak, ovakav-onakav. Možda da sam ja išla sa svojom tužnom životnom pričom o tome kako sam samohrana majka – možda bi i meni publika bila naklonjenija, ali shvatila sam ovaj show kao natjecanje u tome tko će prirediti bolju večeru, da – družit ćemo se, zabavljati, smijati, super iskustvo pred kamerama i na televiziji, ali prvenstveno je u fokusu hrana i tko je kako skuhao. I ja sam ocjenjivala hranu.

I davala osmice, ljudi i tome prigovaraju.

-Da, ja sam dobivala negativne komentare zbog toga što sam, zamislite, davala osmice! Ne dvojke ili trojke, već osmice! A raspon ocjena je od 1 do 10. Pa ako ćemo svi davati samo desetke onda se show može komotno zvati Večera za desetke! Eventualno devetka dođe u obzir, a onaj tko se usudi dati osmicu – taj je odmah loša osoba. Ali, kako se može rangirati tko bolje kuha u nekom natjecanju ako svi dajemo svima samo desetke.

Nisi kuhala kod kuće, u svom stanu?

-Nisam. I jako sam zahvalna Romani Bunozi koja mi je ''posudila'' kuću za odmor BY RIVERHILL u Zadobarju na korištenje jer u mom stanu stvarno ne bih imala dovoljno mjesta, iako bih najviše voljela da sam bila kod sebe doma, čovjek je najopušteniji kad zna gdje mu što stoji… i kad smo kod zahvaljivanja, moram obavezno zahvaliti Blanki iz kluba Casablanka koja mi je nastupila kao iznenađenje večeri.

Jeste li ostali u kontaktu vi kandidati iz zajedničkog tjedna?

-Da, da, u kontaktu smo. Samo što su Ivana, Zdenka i Zoran iz Ogulinskog kraja pa su ipak malo dalje, opet Igor je u Ozlju, ja u Karlovcu… Znate kako je to, svi imamo svoje obaveze i manjak vremena, ali u planu je sigurno ponovno se naći i podružiti, pojesti nešto. S obzirom na njihove ocjene onog što sam kuhala - bili su zadovoljni, pa bismo mogli ponoviti. Možda ne ''Kralja večeri'', možda u Teryjakiju nešto egzotičnije.

Kad je emisija bila snimana?

-Otprilike dva mjeseca prije emitiranja na televiziji.

Nagrada od tisuću eura je već potrošena? Na što?

-Na životne tekuće troškove… Nikakav luksuz, daleko od toga da to ne bi bilo lijepo, ali ništa od toga, samohrana sam majka – tako da je, vjerujem, vrlo jasno gdje je otišla nagrada. Iako i 200 eura koliko su drugi dobili kao utješnu nagradu nije novac za baciti, da se razumijemo. Svatko dobije i 100 eura budžet za kupnju namirnica… Ali, da, glavna nagrada mi je dobro došla, moram priznati, iako nisam išla radi nje, to nikako.

Bi li iz ove pozicije nešto mijenjala, napravila drugačije, skuhala, izjavila nešto drugo? Prikazala se drugačije u showu?

-Ne bih ništa mijenjala. Ja sam stvarno bila svoja i prirodna. Ja se ne znam pretvarati, ne znam glumiti, i svi koji me znaju mogu potvrditi da sam u showu bila onakva kakva sam i vani. A sad… jasno da zbog zanimljivosti same emisije neke stvari se malo prezentiraju drugačije, izdvoje, naglase, izrežu… to je show, na kraju krajeva, to svima mora biti jasno. Zadovoljna sam i kako je ispala moja večera, i s ostalim kandidatima, svime… I ocjenama sam, jasno, zadovoljna – dobila sam 39 od 40 bodova. Na kraju mi je Igor dao 9, a optužili su nas da se dogovaramo!

Bi li se prijavila na nešto slično? Ima dosta tih kulinarskih showova…

-Masterchef mi se čini dobar show, ali je to jedan ipak malo veći zalogaj, što ne znači da se ne bih usudila, ja jesam natjecateljskog duha, ali opet tu moraš imati dosta široko predznanje i partnera s kojim se prijaviš… Ali sve su to dugi formati koji mi u sadašnjoj životnoj situaciji zbog djece i posla nikako ne bi odgovarali. Ovo je bilo kratko, tjedan dana, taman… Kad bi eventualno bio neki specijal gdje pozivaju pobjednike, zašto ne, ali sve duže od tjedan dana, nažalost, ne mogu si priuštiti, moj stil života to ne dozvoljava, iako stvarno volim takve izazove.

Ljubav prema kuhinji se razvila odakle? Jesi li kad željela biti kuharica? Ili je to proizašlo iz hobija?

-Kreneš živjeti sam s 18 godina i počneš kuhati jer moraš. Ali nije to samo da ''moraš'', cijela naša obitelj voli kuhati – mama, tata, brat, svi smo dobri kuhari. A strast prema kuhanju… u tome sam se pronašla na Tajvanu gdje sam radila po tri-četiri posla i svi su bili vezani uz kuhinju. To je spoj svega što sam ja – i pričanje s ljudima i kreativnosti i dinamičnosti i kuhanja… Prije toga sam radila u knjigovodstvu što me je ubijalo u pojam – sjediti osam sati… Ekonomist sam po struci.

U Tajvanu si kuhala njihovu kuhinju ili našu?

-Tamo sam radila za jednog Nijemca na tzv. nightmarketu, na tržnici. Tako da sam radila europsku kuhinju, azijskom kuhinjom se bave isključivo lokalci. Radila sam i za jednog Amerikanca, tako da sam i pizze radila…

Kako si uopće završila u Tajvanu?

-Neke životne situacije koje su mi se izdogađale tada ovdje u Hrvatskoj nagnale su me da razmislim o odlasku van, da se malo maknem, razbistrim misli, to je bilo 2015.-te… A brat je u to vrijeme bio ondje, on je studirao u to vrijeme tamo.

neplanirana pauza usred intervjua

(U tom trenutku naš razgovor je prekinuo jedan bračni par koji je prolazio tržnicom i prepoznao Luciju s Večere za pet, morali su joj se javiti… Rekli smo im da ćemo ih spomenuti, gospođa Slavica i gospodin Željko Šlat. Doduše, gospodin joj je rekao da na televiziji izgleda puno deblje, pa smo se nasmijali tom ''zgodnom'' komplimentu, a gospođa je iskomentirala kad je saznala da Lucija radi u tom obiteljskom restoranu azijske brze hrane u kojem smo sjedili i razgovarali – da je mislila da se ondje peku ribice, da nije znala da kod nas ima i ''kineski'' restoran. Uglavnom, s parom obožavatelja smo se pozdravili i nastavili s pričom o Tajvanu.)

kraj pauze i nastavak razgovora

-U jednom trenutku nas je bilo nekih 5-6 Karlovčana sigurno u tom Tajvanskom gradu Kaohsiungu (oko 2,7 milijuna stanovnika, na jugozapadu zemlje) gdje sam živjela, zadržala sam se osam mjeseci i bilo je to izuzetno iskustvo kojeg ću pamtiti cijeli život.

Zašto si se vratila?

-Iako mi je bilo super, ali ipak – gdje je srce tu je dom, još da je to bila barem Europa… Cimeri s kojima sam živjela i uz koje sam se jako vezala su odlazili, i onda sam se i ja odlučila vratiti. Taman je počela sezona, tako da sam kod kuće bila doslovno tjedan dana i odmah otišla na more raditi.

Kako je živjeti na Tajvanu?

-Za strance lagodno, nije borba kao ovdje. Kad vide bijelca njima je to egzotika, doslovno bi se slikali s tobom na ulici. Možeš predavati engleski u školi i lako je naći takav posao, on je sasvim dobro plaćen, evo moj cimer je radio 5 sati tjedno, a s tom zaradom je živio ''kao kralj''. Za strance je lijepo, ali ja volim tu neku sigurnost, stabilnost, mi smo odgajani na neki drugi način – stalan posao, nekretnina, obitelj… a ovo je više avanturistički. I ok, kad si mlad – zašto ne, ali na duže staze… kosilo se s nekim mojim ciljevima koje sam si postavila u životu, tako da sam se ipak vratila.

Kulturne ili neke druge razlike? Što bi izdvojila od izazova na koje si naišla u Tajvanu?

-Da, velike su razlike definitivno, uzmimo samo primjer prehrane. Dođeš u restoran, ne znaš što jedeš, sve na kineskom, ne znaš u prevoditelj ni napisati, a oni jedu svašta… Tako da sam se najčešće hranila u bufetima gdje sam biraš što ćeš jesti pa možda nešto i prepoznaš, haha! Jezična barijera također, loše govore engleski… Tako da sam nešto malo kineskog i naučila. Neobični su po tome što su prema našim standardima vrlo neuredni, čak i prljavi. Sjediš u restoranu – muhe lete, psi lutalice leže pored tebe, dlake u hrani, na tržnici meso na otvorenom, vani toplo, kukci lete, smrdi… Ali, eto, to je za njih normalno. Hvala Bogu, nisam imala nikakvih zdravstvenih problema. Naravno, na prvu je to veliki šok, ali se navikne čovjek, to je tako u Aziji. Ljudi su jako topli i dragi, ali kao roboti, rade po cijeli dan, djeca idu iz škole u školu, po cijeli dan, i tamo nećeš vidjeti na školama grafite, djecu koja puše, sve pristojni, kamere svuda po ulici, vrlo sigurna zemlja, prva poslije Koreje po sigurnosti pročitala sam… I kažem, jako su pristupačni i topli prema strancima, gostoljubivi, spremni pomoći…

Pretpostavljam da je Tajvan poveznica s restorančićem azijske prehrane kojeg ste nedavno otvorili?

-Bratova je ideja bila u Karlovcu otvoriti restoran Azijske hrane… Oboje smo zavoljeli njihovu kuhinju i kuhamo od povratka u Hrvatsku, ja ponekad, ali on zapravo vrlo često, svakodnevno. Ideja je sazrijevala, tražili smo prostor, i u Aziji su restorani vezani za tržnice… i kad smo ga pronašli – proveli ideju u djelo!

Kakve su reakcije Karlovčana?

Odlične, ljudi su stvarno oduševljeni… Ja sam bila poprilično skeptična. Mama je cijeli život u ugostiteljstvu i, eto, realizirali su tu ideju koja se dugo kuhala. Međutim, restoran smo otvorili nakon Večere za pet, tako da ga nisam imala prilike ni spomenuti u emisiji jer tada još nisam ni znala da ćemo uspjeti dobiti adekvatan prostor. I tako, obiteljski biznis, rekli bismo… Svi radimo, trudimo se, već sada imamo neke stalne goste… neka tako ostane i mi smo zadovoljni.

Vidi li se ta vaša skepsa i u jelovniku, jer osim azijske hrane nudite i ribice i lignje i kobasice, dakle sve ono za što sigurno znate da prolazi kod naših ljudi koji nisu čuli za gong bao ili curry?

-Svjesni smo mi gdje smo, kao i toga da ovdje na tržnici cirkulira velik broj ljudi koje ne zanima azijska hrana. Evo, kako je i ovaj bračni par odmah asocirao naš objekt uz ribice. Tako da smo odlučili imati i jedno i drugo. Netko će možda kad naruči nešto poznato, ako mu se svidi možda sljedeći put probati i nešto što nije do tada probao, a ovako ako bi bila samo azijska možda bi dio zazirao uopće prići i vidjeti što je na meniju.

Kako radite, svaki dan?

-Osim nedjelje, ujutro od 9 do 3, i nakon pauze od 17 do 19. I stvarno imamo puno posla. Mama Željka je maher na grillu, stari ugostitelj i vrhunska kuharica, brzo smo joj brat Viktor i ja prenijeli svoje znanje iz Tajvana. Svi se izmjenjujemo, samo mi radimo. Imamo manji izbor hrane, jer smo radije išli na nekoliko kvalitetnih jela, nego veliki meni na kojem onda neka jela ne radiš toliko često, ali u svakom slučaju planiramo proširivati jelovnik. Zasada je samo piletina u ponudi, ali ćemo uvesti i junetinu, imamo i jedan azijski desert… Vidjet ćemo kako će se razvijati sve, tko zna, možda nas ovaj veliki interes natjera da odemo i u neki veći prostor. Iskoristit ću priliku pozvati ljude da nas posjete na karlovačkoj tržnici, drage volje ćemo im pomoći savjetom oko odabira jela. Pronaći nas je lako, Teryjaki kao naziv restorana je zvučan, ime smo dobili po nazivu umaka i tehnici kuhanja… Pa eto, možda upravo vaše prvo jelo može biti teryjaki piletina.

Slušam te i činiš se jako sretna. Jesi li zadovoljna gdje si sad i kako si sad, u ovom trenutku života?

-Zbilja se sve posložilo kako treba, djeca su mi krasna, zdrava, to mi je najvažnije, radim posao koji volim, imam divne prijateljice. Da je teško – teško je, umorna sam, nemam vremena za sebe, s malom djecom nije lako, pogotovo bez ičije pomoći… Mi kao obitelj stvarno smo jedni drugima podrška, puno radimo, nemamo se vremena ni ''popravdati'', uglavnom je to oko toga gdje je tko ostavio krpu ili nož. Mama je gazdarica, svatko ima svoju ulogu, brat je mozak menija, njegova je ideja, zadužen za novitete, a ja pak – kompjuteri, program, priprema za knjigovodstvo, instagram, marketing i, naravno u samoj kuhinji.

I za kraj, nekako si u emisiji bila uvijek full ozbiljna, a uživo ne skidaš osmijeh s lica i totalno si vedra osoba. Jesu li za taj ''krivi dojam'' zaslužne kamere?

-Ma, nije do kamera. Ne kažem, nije lako biti pred kamerama, ali mislim da nije do toga. Na izjavama se trudiš davati smislene i ozbiljne, profesionalne odgovore pa možda tako ispadne. Ali na samim večerama nismo nikako bili ozbiljni, dapače – odlično smo se zabavljali i jako puno smijali. Možda me je život malo ogrubio, moram biti čvrsta, da nisam ne znam gdje bih završila i tko bi mi djecu podigao da nisam čvrsta, a katkad se to možda onda zna pobrkati s pretjeranom ozbiljnošću, odrješitošću, možda čak i namrgođenošću… Ja sam cura, žena sa stavom, nikako nisam bahata zato, dapače – mislim da sam topla, otvorena, srdačna. Ne glumim, nisam takva, ne znam glumiti i svjesna sam da odabir kadrova, izjava, montaža svega u emisiji može možda malo izmijeniti dojam koji ostavimo. U svakom slučaju, nisam namrgođena kalkulantica kako su me prozvali, hahah! I kao što je gospodin Željko koji nas je prekinuo u intervjuu rekao – kamere dodaju kile, hahah!