Prvo su rješavali ubojstvo, pa su liječili mentalne bolesti… ono što slijedi je predstava o Tesli!

KPR = KARLOVAČKA PLESNA REPREZENTACIJA

Sjedimo na terasi kafića i razgovaramo o tome kako je nastala Karlovačka plesna reprezentacija. Za stolom su jaka karlovačka plesna i koreografska imena koja su se dokazala u dvije iznimno uspješne plesne predstave Zorin doma: Ivana Rumenović Novinić - Rumena, Željka Matijević – Žac, Jasna Pribanić – Jay, Viktorija Paljug – Vika i njihov ''šef'' Goran Koprenica – Goc. Vraćamo se u 2016-tu godinu. Goc je i tada imao jednu od mnogih svojih ozljeda, taman se oporavljao nakon operacije koljena.

-Nakon jedne produkcije u Zorin domu pokrenuo se razgovor kako bi bilo dobro skupiti sve te malo ''starije'', iskusnije ljude koji su se bavili plesom u Karlovcu, započinje Goran pomalo sramežljivo svoju priču. Jasna je u to vrijeme vodila hip hop i house u Zorin domu… na natjecanjima smo bili puno puta, ''betlovi'' su bili mnogi u našoj prošlosti, ali do tada nismo imali nekih kazališnih ostvarenja, a priželjkivali smo si takvo što. Jasna, Katarina i Pera su bili ti s kojima sam nakon spomenute produkcije razgovarao o ovoj ideji. Dogovorili smo se da ćemo pitati sve koje znamo i koji bi htjeli sudjelovati u tom ''projektu''. Cure su tada bile u Studiju 23 (pokazuje na Ivanu i dio cura za stolom u Kazališnoj kavani u kojoj se vodio ovaj ugodan razgovor plesački), one su se odmah priključile. Kod njih smo na samom početku imali i probe. Ostatak ''KaPeEra'' se formirao tako da su ljudi čuli za njega, iako se tada nismo uopće tako zvali. Petru smo doslovno sreli i ''pokupili'' na cesti, znao sam ju preko Don Kikija… I tako se formirala jedna neformalna skupina plesača, koja je btw. i dalje neformalna, nismo organizirani u neki klub ili udrugu. U ime te naše ekipe sam potpisao s Malom scenom ugovor da ćemo koristiti njihove prostore. Međutim, nije nam odgovaralo jer nema ogledala, pod je nakon vikenda znao biti sav ''keljav'' i bili smo već nakon nekoliko treninga održanih ondje u potrazi za nekom drugom dvoranom, prepričava nam Goc početke KPR-a.

U to vrijeme je ravnatelj Zorin doma bio Srećko Šestan, a kako sam ja bio pod njihovim ugovorom kao vanjski suradnik – čuo je za nas i dao nam priliku da vježbamo u Zorin domu. Obećao je da će nakon mjesec dana doći vidjeti na što liči to što stvaramo i ako bude potencijala da će producirati našu predstavu. Na jednom kick-off sastanku u omiljenom nam kafiću razradili smo moju ideju na način da je svatko od tadašnjih članova buduće repke rekao koji bi htio biti lik u toj mojoj radnoj verziji kriminalističke plesne predstave. Na početku smo imali samo taj krimi žanr kao polazišnu ideju jer takvo što još nitko tada nije bio napravio, a sve ostalo se razvijalo postupno i spontano. Ljudi su odabrali koje likove žele igrati, a ja sam prema tome stvorio priču. Jasna i ja smo počeli koreografirati, a onda i pokazivati koreografije timu. Tada nas je bilo 11. Te početne uloge su se zadržale u Mysteryju do dan-danas. Napravili smo 12 minuta predstave, tadašnjem ravnatelju se to svidjelo i tako je sve krenulo. Često znamo reći da je upravo on izbornik ove naše reprezentacije jer mu dugujemo jako puno upravo zbog toga što je vjerovao u nas i ono što radimo.

-Imao je oko za dobru predstavu, dobacuje Ivana. A tu su vjerojatno bile zaslužne i Goranove dobre prodajne vještine, složio se ostatak ekipe. Nastavili su vježbati to ljeto, međutim zbog obaveza članova, kako poslovnih, tako i u matičnim klubovima gdje su neki trenirali – nisu se baš redovito mogli nalaziti u punom sastavu pa se malo razvuklo i odužilo s kompletiranjem koreografija za predstavu. Viktorija je brzo ispalila brojku – 9 mjeseci je trebalo dok nije Mystery bio gotov. Dogovor je bio da se predstava finalizira i pripremi za Svjetski dan plesa, a upravo ovogodišnje obilježavanje i ponovno postavljanje plesne predstave Mystery na daske Zorin doma bio je i povod da bolje upoznamo ovu sjajnu ekipu velikih talenata i profesionalaca, drage pozitivne ljude, plesne entuzijaste i vrlo ugodne sugovornike.

Moje sljedeće pitanje odnosilo se na naziv ''Karlovačka plesna reprezentacija''. Ispričali su mi kako je ime zapravo nastalo prilikom predstavljanja ove, dotad neimenovane plesne skupine tijekom gostovanja u Carlstadt Kunst Cabaretu za doček Nove godine. Peđa Gvozdić ih je trebao najaviti nekako, budući da ih je bilo 11 onako u polušali nabrzinu su se dogovorili da bi to mogla biti reprezentacija, plesna reprezentacija, karlovačka plesna reprezentacija… Neki članovi su tada prvi put i čuli kako im se plesna skupina zove pa je i za njih to bilo iznenađenje. Ispalo je simpatično, prihvatilo se, tako je i ostalo. I dalje pod tim nazivom nisu formalizirani, a kažu da im nije do toga pretjerano niti stalo jer im je i ovako sasvim dobro. Svaki plesač zasebno ima autorski ugovor s kazalištem za određenu predstavu za određeni broj izvedbi, Zorin domu su posebno zahvalni što prilagođava termine predstave mogućnostima jedanaestorke, a s obzirom da su s ovim imenom već stekli prepoznatljivost, ne planiraju ga mijenjati. Malo zvuči pretenciozno pa sam htio saznati je li bilo i uvrijeđenih drugih karlovačkih plesača što nisu bili pozvani u ekipu koja prezentira najbolje od karlovačkih plesača.

-Naša reprezentacija je otvorena i dalje za nove članove, nove plesače… Nemamo neke audicije ili termine za prijavu, Karlovac je mala sredina, mi plesači se međusobno znamo i svatko tko se želi pridružiti KPR-u je dobrodošao. S takvom našom otvorenošću smo sigurni da se nitko ne može ljutiti na nečije (ne)članstvo u repki, barem to nitko nije javno pokazao ili verbalizirao. Originalna postava se promijenila silom prilika… Irena je dobila posao u Zagrebu, Petra je rodila, Trezner je odselio… A došli su neki novi ljudi, mlađi, donijeli svježu krv i ideje. -Goc je malo preskroman, ali ima ljudi koji stvarno žele biti dijelom Karlovačke plesne reprezentacije, dodala je Ivana. Jedini uvjet koji imamo je nekakav kontinuitet dolazaka na probe, izdvojila je Vika. Naime, jednom-dvaput tjedno se nalazimo i vježbamo. Nisu to slobodni treninzi, mi uvijek vježbamo za nešto. Dakle, strogo namjenski, nastavlja Goc. Ili čistimo neku koreografiju ili ju prilagođavamo ili uvježbavamo nešto novo.

Reprezentacija je plesno multižanrovska s obzirom da njeni članovi dolaze iz različitih plesnih stilova. Imaju break, suvremeni ples, jazz dance, hip hop, house, kombiniraju klasiku i street… I upravo im je izazovno to što izlaze iz svoje komfor(t) zone i u predstavama koje plešu kombiniraju različite plesne izričaje, pa su se tako svi oni nalazili u situacijama da su morali proplesati nešto s čime se nisu nikad prije sreli. Počeci su bili teški, priznaju. Ali pohvaljuju jedni druge kako su se snašli u različitim plesnim stilovima. Tako su bile zamišljene i dvije njihove predstave: Mistery i Nuspojavus.

-Mystery je bio zamišljen za širu publiku i s ciljem da se ples pokaže interesantnim, da plesna predstava ne treba biti većini dosadna zato što je eksperimentalna i laicima teško shvatljiva, ona je pokazala da se priča može ispričati plesom i njome smo se nekako pokušali boriti protiv predrasuda o neshvaćenim plesnim predstavama namijenjenima samo plesnim znalcima koji mogu razumjeti koncept i cijeniti plesnu tehniku. Nju smo koreografirali Jasna i ja, i žanrovski je bilo dosta homogena u smislu plesnih stilova, priča nam dalje Goran. Tu se izmijenio originalni ansambl, pa su malo i koreografije dorađivane i prilagođavane. Irenu Gerovac Zrnić u ulozi pripovjedačice je zamijenio Vanja Gvozdić, a zamijenjen je i glavni detektiva. U toj priči detektivi istražuju ubojstvo, a kroz plesne priče se rekonstruiraju moguća ubojstva i dolazi se do ubojice.

- Da ne bi ispalo da radimo tipski, sljedeću predstavu smo napravili u skroz drugom formatu i konceptualno potpuno različito. Uzeli smo težu temu, angažiraniju… Na Nuspojavusu su nam se pridružile Ivana i Željka kao koreografkinje, koreografirao je svatko svoj blok i to je bilo također jedno posebno iskustvo. Htjeli smo prikazati više različitih tipova poremećaja, više različitih likova iz bajki, pa nam je i u smislu različitih plesnih stilova više odgovaralo da bude što raznolikija, rekao je Goran. Radilo se o prikazivanju različitih mentalnih poremećaja i senzibiliziranju publike za tu tematiku. Da ne bi bila premračna predstava ubacili smo likove iz bajke. Doktora Salopeka smo kontaktirali kako bismo na stručan i primjeren način pristupili dijagnozama. Tu je dodana i multimedija, to smo radili Fuda i ja, eksperimentirali smo i sa sjenama budući da je Jasna radila kazalište sjena, imali smo i strip koji je radila Viktorija, prepričao je Goc.

-Meni je taj izlazak iz okvira hip hop – break – house, ubacila se Jasna, jako puno značio. Probati na neki drugačiji način interpretirati glazbu kroz pokret je vrlo važno za plesača i koreografa, i tu su mi u tome Željka i Ivana jako pomogle, zahvalno je konstatirala. Na koncu, tim proširivanjem granica i izlaskom iz okvira kroz druge plesne stilove postaješ bolji plesač, zaključila je Ivana. Dosta smo ''uletavali'' jedni drugima. Mi jazzeri ne znamo taj break dio, dodala je Željka, pa smo onda znali sugerirati tipa ''Znate, mi bismo sad nešto da idemo preko koljena nekako, pa onda…'' i tu uskoče brejkeri, npr. Tako da je to bio zajednički rad, međusobno nadopunjavanje i iznalaženje najboljih kreativnih zajedničkih rješenja, objasnila je svoje viđenje Žac.

Svi zajedno rade i surađuju, ali šef je i dalje samo jedan. Pitao sam ekipu kakav je Goc nadređeni. Na početku su se našalile da je za sve loše napravljeno kriv on, a za sve super odrađeno zaslužni su svi zajedno. Klasika! Goc je bio poveznica sa Zorin domom, početne ideje za obje predstave su bile njegove pa je nekako od starta voditeljska uloga pripala upravo njemu, a zamjenička Jasni. Svi se slažu s onime što je Željka dobro zaključila: -Međuljudski odnosi su uvijek presudni, ali i uvijek kritični. Mi smo tim različitih ljudi, svatko dolazi iz drugog plesnog stila, kluba, naučio je na neke drugačije načine rada, nosimo svoje jake karaktere, a i ego plesača/koreografa najčešće nije nizak. Nekome je bitno da je koreografija ritmički dobra, nekome je bitna čistoća pokreta, nekome da je sve jasno na brojanje… Naravno da ne može biti sve savršeno i bajno. Treba to sve pomiriti i tu je Goc vrhunski uvijek odrađivao taj dio. Kad bi netko poludio, kad bi netko htio odustati… Tako da nije on samo gazda po ovom plesnom ''điru'' nego i netko tko nas drži na okupu, pojasnila je Željka.

-Da nije bilo vizionara Šestana koji je znao prepoznati ono nešto u dobroj predstavi, pa tako i našoj, i koji nam je otvorio vrata plesne scene i dopustio da napravimo nešto što u Karlovcu dosad nitko nije napravio, dodala je glasnogovornički elokventno Ivana, mi vjerojatno ne bismo danas razgovarali o našim predstavama. I bilo nas je strah hoće li to sve otići u vjetar njegovim odlaskom, međutim moramo definitivno zahvaliti novoj ravnateljici koja je dala priliku da nastavimo raditi ono što volimo i što su nam vrata Zorin doma i dalje otvorena, kazala je Rumenović. I tu ova ekipa ne staje… Rade gostovanja, sudjelovali su i na međunarodnom festivalu u Šibeniku, radit će i novu predstavu. Korona im je malo poremetila planove, jasno, ali čini se da stvari idu nabolje i da bi ovo veliko popuštanje mjera moglo biti možda i presudno za vraćanje na stare staze kojima su uspješno krenuli naši reprezentativci.

Koliko vremenski treba da se jedna predstava postavi na daske, moje je sljedeće pitanje karlovačkim plesnim reprezentativcima. Njihov kapetan Goc mi je odgovorio ovako: -Preko sto proba po dva sata nam je trebalo za Mystery, 200 sati, ukupno 9 mjeseci… Toliko otprilike i za Nuspojavus, s time da smo tu imali jednomjesečnu pauzu zbog još jedne (još jedne?) moje ozljede, operirao sam koljeno drugi put, Ivana je rodila... Tako da smo proba imali nešto manje, ali i dalje je trebalo 9 mjeseci dok se predstava nije ''rodila''. I jedna i druga traju po 45 minuta. Tako da je jako puno rada i truda potrebno da bi se uvježbala takva jedna plesna predstava, a posebice je, ponavljam, teško uskladiti termine za probe jer svi mi imamo i svoje poslove i obitelji, i vjerujte mi za svu tu volju oko organizacije, uz puno odricanja potrebna je velika ljubav prema plesu i ovim projektima, inače ništa od svega ovoga ne bi bilo moguće.

-Ovo je svima nama, možemo reći, vrhunac karijere, neovisno o tome koliko imamo godina. Jer malo koji amaterski plesač se može pohvaliti da je radio profesionalnu plesnu predstavu u kazalištu, dodala je Ivana. Tako da svi mi ovo radimo iz čiste ljubavi i zahvalnosti prema sjajnoj prilici koju smo dobili. Ivana se inače bavi protokolom i odnosima s javnošću, Željka je odgajateljica u dječjem domu, Goc radi u Tvornici plinskih turbina, Jasna u Agenciji za plaćanje u poljoprivredi, a Viktorija radi u firmi koja se bavi dodacima prehrani.

Do sada je bilo otprilike osam izvedbi prve, kažu, i 5-6 izvedbi druge predstave plus one u kojima su izvodili samo određene dijelove… Svakako predstave nisu dovoljno ''isplesane'' i želja im je još ih izvoditi, ali to ih ne sprječava u razmišljanju o novoj predstavi. Gocova želja je da ovaj put ne koreografira on, već samo da pleše jer kaže da mu je teško objektivno sagledati kako nešto izgleda ako je i sam na pozornici, plus, naravno, što kao koreograf/šef plesnog tima imaš sto stvari o kojima trebaš razmišljati osim o samoj izvedbi, pa bi volio malo i uživati u nastupu, kazao nam je Goran.

Imamo ekskluzivu! Sljedeća predstava bit će o Nikoli Tesli. Ravnateljica Zorin doma im je obećala da kad budu osigurana potrebna financijska sredstva da će producirati i tu njihovu novu plesnu avanturu. Tu bi nadogradnja predstave bila s programiranim LED odijelima i samim time bi to bilo nešto poprilično drugačije od dosad viđenog.

U Zorin domu, kažu, osigurano im je apsolutno sve i imaju uvjete koje nikad nigdje nisu imali. Izuzetno su zadovoljni kostimografkinjom Moranom, s kojom smo nedavno također radili intervju u Tjedniku. Također, imaju sjajnu suradnju sa svim odjelima kazališta, koji im osiguravaju visoku profesionalnu razinu koju jedan plesni ansambl koji djeluje pri kazalištu može imati. S time bi se sigurno složio i ostatak reprezentacije koji nije bio na ovom našem zanimljivom medijskom ćaskanju… U ovom dijelu članka ćemo spomenuti i tko je sve u ostatku njihovog tima. Prvo su imenovali Keti koja je, kako navode, inače zadužena za frizure, kako privatno s obzirom da je frizerka po struci, tako i za nastupe. Ona pleše hip hop i ima 24 godine. Imaju i dvije Lucije, jednu zovu Lidija tako da se zna na koga se misli. Zašto Lidija – nemaju pojma. Obje Lucije su približno jednakih godina, 6 mjeseci je svega razlike između njih, skupa su plesale u Studiju 23 i st.ART-u, one su jazzerice, nemaju nekakve posebne nadimke, spadaju pod ''mlađariju'' i navest ćemo ih kao Lucija M. i Lucija K. Pero je Ivanin ''pajdaš'', njena generacija – on je brejker, gimnastičar, stvoren za podrške, jak dečko, ''fizikalac'', dobar za ''ispucat'' leđa ako nekoga ukoči, kažu. Još je jedan dečko u timu, Marko – također brejker. On s Vikom čini ljubavni par kojeg je iznjedrio KPR, naime upoznali su se i zaljubili upravo kroz Plesnu reprezentaciju. Romantično! Spojio ih je ples i Goc kao Kupido. Marko je zadužen za tehniku i digitaliju, i on je bradonja. Sisački transfer je Petra koja je rodila i trenutno je neaktivna i za koju se nadaju da će im se kad-tad vratiti. Ona je najljepši osmijeh repke.

Ekipa su vrlo složna i vesela, a takve su im i probe. Tko najviše griješi, pitam? Goc. Okupiran je s previše stvari. Tko najviše prigovara? Rumena i Žac… Ali više u smislu konstruktivnih kritika, jasno. Tko je najneozbiljniji? Pero! Jednu stvar ističu - svaki trening mora biti slatkiša, točnije bombona. Njih donosi Goc. Sve u svemu, čini se da im je radna atmosfera za poželjeti, a onda ni rezultati ne izostaju. Na pitanje što ih više ispunjava - ples na probama i stvaranje ili finalni proizvod i nastup na pozornici, cure su odmah jednoglasno rekle – nastup i pozornica, dok je Goran rekao da on više uživa u procesu stvaranja. Ipak u daljnjoj argumentaciji i razgovoru složile su se curke da sve ima svoje čari i da im je lijepo i stvarati i biti dijelom procesa nastanka i same atmosfere na probama.

-Osobno, kad stanem na pozornicu i kad se upale reflektori ja sam najbolja verzija sebe, neka druga dimenzija gdje baš uživam u tome i volim da me gledaju, kaže Ivana. Meni je prava terapija odlazak na probe i važan mi je i taj dio jako, plus ono što kaže Goc, dodaje Jasna – kreativno stvaralaštvo ispunjava. Uživam i u stvaranju i u izvedbi. Volim izazove, u Nuspojavusu sam dobila priliku da se okušam u nekom drugom plesnom stilu, i da se nadogradim i kao plesač i kao koreograf. I baš sam bila ponosna na sebe. I na kraju onaj osjećaj… Inače sam emotivan lik, ima i suza na reakciju publike, priznajem, objašnjava Jasna. Žac dodaje: -Neki plaču na pozornici, a neki i nekoliko dana prije nastupa, haha! Naš razgovor završili smo pričom o misiji Karlovačke plesne reprezentacije. Nju je dobro sažela Vika:

-Karlovac ima jako malu plesnu publiku i ljudi nisu navikli na plesne predstave. Oni koji i dođu više se dive samim pokretima nego što razumiju sami koncept… Nama je misija dovesti ljude da pogledaju ples u kazalištu i pokazati im da ples nije sad tamo neko bacakanje po podu i akrobacije, nešto nerazumljivo, nego da tu ima puno više od toga. Da nismo tu da impresioniramo publiku battementima i piruetama, špagama i efektnim podrškama… Naravno, ima i njih u našim koreografijama, ali nije svrha show off i pokazivanje. Našim predstavama želimo pokazati da se može ispričati neka priča i prenijeti neka angažirana poruka, ponuditi nešto edukativno – i to sve kroz ples, kaže Viktorija.

-Za kraj bih se volio u ime svoje ekipe zahvaliti svima iz Zorin doma koji se prema nama odnose, izlaze nam ususret i trude se oko nas kao da smo profesionalni ansambl, iako to nismo – od ravnateljice, majstora svjetla, tonca, inspicijenta, drugog osoblja kazališta, kolega glumaca, fotografa, kostimografkinje itd. Ali i svim ostalim suradnicima koji su nam na bilo koji način pomogli oko nastajanja, promocije i izvedbi naših predstava, do prijatelja, obitelji, kolega, medija bez čije podrške koju nam pružaju ne bismo mogli i na kraju publici koja je izvor naše inspiracije i za koju sve ovo i radimo.

Moj novinarski zaključak je da, ma koliko puta su u ovom razgovori isticali kako su amateri (kao, nemaju formalno obrazovanje niti od toga žive) – oni su i te kako profesionalci. Profesionalca čini pristup poslu kojim se bavi, dapače – u ovom slučaju plesnom životnom pozivu. A oni su kroz ovaj intervju, a i na pozornicama itekako pokazali da nisu nimalo amateri. Možda ne žive od plesa, ali žive za ples – a to im je najbolja plesna diploma koju mogu imati.