Prije osamdeset godina na današnji dan izašao je prvi broj Karlovačkog tjednika

Karlovački tjednik neprekidno izlazi već 70 godina, točnije od 3. srpnja 1953. godine. Prije toga spominju se ratna izdanja Karlovačkog tjednika 1944. – 1945., koja nažalost nisu sačuvana, a kao godišnjica lista slavi se njegovo pokretanje u veljači 1944. na današnji dan. Godine 1979. je na kući gdje je tiskan prvi broj Karlovačkog lista 26. veljače 1944. u selu Adlešiči (u Sloveniji, preko Kupe) postavljena i spomen-ploča. List se počeo tiskati kao glasilo Okružnog narodnooslobodilačkog odbora Karlovca. Urednici su mu bili Zlatko Pintar, Rudolf Dubravčić i Drago Bernardić. Prema podacima prikupljenim za Karlovački leksikon, urednika Ivana Otta u izdanju Školske knjige, suradnici su još bili i: Zlata Škrtić-Cerić, Olesja Hranilović-Ludviger, Emil Ludviger, Drago Ljubić, Ivka Bartolac-Šegavić, Ivo Višnjevec, Đuka Lisac, Dragica Stogar-Grundman, Sofija Novaković, Jurica Bestić, Joža Boljkovac, Mika Šimunović, Gabro Požek, Aleksa Ignaščenko, Milka Polović-Baršić, Ružica Malović, Marica Erdeljac-Zatezalo, Zdenka Troščić-Derežanin i dr. Posljednji broj "ratnog" Tjednika nosi nadnevak Uskrs 1945. godine, a zatim se gasi. Nakon 1945. nastupila je devetogodišnja pauza, nda bi onda ponovno ugledale svjetlo dana u formi tjednika i otada izlazi kontinuirano bez prestanka punih sedam desetljeća.

Malo o povijesti

Nažalost podataka o Karlovačkom listu nema, niti sačuvanih primjeraka tih prvih brojeva preteče Karlovačkog tjednika. Prije ponovnog izlaska u srpnju ’53. izlazilo je još nekoliko listova koji su bili tiskani u razdobljima od po nekoliko godina: Naše novine (1947. - 1949.), Novi život (1949. - 1951.) i Karlovački (kulturni) vjesnik (1952. - 1953.), a koje također možemo smatrati svojevrsnom pretečom Tjednika, posebno posljednjespomenuti Vjesnik čiji veći dio redakcije su preuzele nove tjedne novine. Od 3.7.1953. godine trajno izlaze pod nazivom Karlovački tjednik.

Inače, početkom 1950-ih primjetan je veliki val pokretanja lokalnih listova, što je kao tendencija bilo prisutno u cijeloj Jugoslaviji. Većina lokalnih listova u socijalističkoj Hrvatskoj i Jugoslaviji bila su u formalnom smislu glasila Narodne fronte, odnosno kasnije SSRN-a.

Karlovački tjednik s tim (novim) nazivom počeo je izlaziti na inicijativu Gradskog odbora SSRN i Gradskog komiteta KP, a u prvo vrijeme tiskan je u Štamparskom zavodu „Ognjen Prica“ u nakladi od oko 4.000 primjeraka. Potreba jednog takvog lokalnog lista se opravdavala intenzivnim razvojem samoga grada, uz tvrdnju da je nemoguće grad od blizu 35.000 stanovnika zamisliti bez svog lokalnog lista. Isticalo se koliko je važno da se u novinama piše o problemima i poteškoćama poduzeća, ali i o borbi radnih kolektiva za povećanje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta te o njihovim uspjesima.

U prvom broju Karlovačkog tjednika tvrdi se da je odluka donesena na sastanku Gradskog odbora SSRNH. Od svojeg prethodnika, Karlovačkog vjesnika, Karlovački tjednik preuzeo je djelomično članove redakcije i suradnike te „materijalnu pomoć narodne vlasti“. Prvi glavni urednik Karlovačkog tjednika bio je Boris Kožar koji je uredio prvih deset brojeva lista ljeti 1953. Ni tada prodaja nije pokrivala troškove pa se je financijski deficit podmirivao dotacijom Narodne vlasti i oglasima.

Godine 1954. list je dobio službeni dio: „Službeni vjesnik Narodnog odbora grada Karlovca“, dok je 1956. postao kotarski list (Kotar Karlovac obuhvaćao je 21 općinu u okolici grada). Kadrovsko jačanje Karlovačkog tjednika krajem 1950-ih odrazilo se u narednom razdoblju na napredak lista, koji je tijekom 1960-ih više puta biran za najbolji lokalni list u Hrvatskoj.

U tom je razdoblju 1962. medijska scena u Karlovcu obogaćena pokretanjem lokalne radiostanice u sklopu ustanove „Karlovački tjednik“. Odlukom Narodnog odbora Općine Karlovac ustanova je tada registrirana kao Novinska radio-informativna ustanova „Karlovački tjednik i radio stanica Karlovac“. U razdoblju od 1963. do 1966. godine „Karlovački tjednik“ je bio proglašen za najbolji lokalni list u SR Hrvatskoj, a nagrađivani su i njegovi novinari (M. Rakas, V. Bojkić, Z. Švegar). Utjecaj „Karlovačkog tjednika“ kao ustanove jača, također, zahvaljujući vlastitoj komercijalnoj djelatnosti fotoservisa, kioska za prodaju novina, ali i drugih proizvoda (primjerice duhana) itd. Poduzeće je organizirano kao samoupravna radna organizacija na čelu s vlastitim savjetom.

Financijska situacija Tjednika ojačana je i time što su neka karlovačka poduzeća (primjerice Jugoturbina) odlučila umjesto vlastitih tvorničkih listova izdavati priloge u Karlovačkom tjedniku. Povremeno je imao i različite priloge poput „Svjetla“, časopisa za umjetnost, kulturu i nauku MH, fašničkog „Ričeta“ i sl. Najveća naklada bila mu je oko 8.000 primjeraka krajem 1960-ih.

Gdje smo danas?

Danas je Karlovački tjednik medij u vlasništvu tvrtke Hrvatski radio Karlovac d.o.o. i u tjednoj novinskoj proizvodnji rade grafički urednik i izvršni urednik, a redakciju s novinarkom i suradnikom za sport dijele s preostala dva medija (radio Prvi karlovački i portal karlovacki.hr). Na mjestu direktorice tvrtke je Vanda Basta, a glavni urednik sva tri medija je Ivica Pilaković.

Cijena od 7 kuna, odnosno 0,93 eura nije se podizala niti je došlo do njenog zaokruživanja prelaskom na euro, a osim Ogulinskog lista to su trenutno jedine novine koje izlaze na području Karlovačke županije. Od prošle godine tjedan dana nakon izlaženja na kioscima čitateljima je dostupno i besplatno online PDF izdanje Tjednika na našem portalu. Novi je i slogan novina od 2021.: Karlovački tjednik - samo dobre vijesti, kojim se sadržajno želi Tjednik usmjeriti isključivo pozitivnim, afirmativnim temama bez žutila, crnila i senzacionalizma.

Bez obzira na svjetske i nacionalne trendove pada prodaje tiska, vjerujemo da će Karlovački tjednik nadići izazove koje pred njega stavljaju suvremeni online mediji i platforme prijeteći svojom dostupnošću i brzinom klasičnim medijima kao što su novine, i da ćemo svi zajedno dočekati i stotu obljetnicu izlaska njegovog prvog broja. Nije 2044. godina tako daleko, zar ne?