Preminuo je Borivoj Boro Vitas, umirovljeni liječnik, aktivist i zaljubljenik u Karlovac

U 88. godini, u nedjelju, 21. srpnja preminuo je Borivoj Boro Vitas. Pamtit će ga ne samo njegovi pacijenti, nego i brojni Karlovčani, jer je uz liječničku karijeru bio i neumorni aktivist.

Rođen je 8. ožujka 1937. godine u Slunju, srednju školu završio je u Karlovcu. Naime, maturirao je 1955. godine u Gimnaziji Karlovac. Upisao je potom Medicinski fakultet u Zagrebu, gdje je diplomirao je 1962. godine. Specijalizirao je internu medicinu, a kasnije I magistrirao nefrologiju te je od  1986. godine primarijus.

U karlovačkoj bolnici radio je od 1963. godine, a 1974. prvi je internist-nefrolog, voditelj Nefrološkog odjela Službe za unutarnje bolesti tadašnjeg Medicinskog centra. Također, bio je utemeljitelj Centra za dijalizu. U mirovinu je otišao 2002. godine.

-Živim kao umirovljenik, plaćam račune, ponekad čuvam unuke i kad mogu provezem se biciklom gradom i svakako do Korane, skromno je odgovorio Boro Vitas u razgovoru objavljenom u Karlovačkom tjedniku (br. 38, 2011. g.)

No, bio je angažiran puno više, neumorno je posao medijima, upozoravao što bi u gradu moglo biti bolje, ali isto tako i hvalio ono što je smatrao dobrim. Jednostavno rečeno bio je veliki zaljubljenik u svoj grad.

-U ratnom vihoru 1941. ostao sam bez oca. Iz Vrbovskog, gdje smo tada živjeli, majka je moju sestru i mene 1943. odvela u Karlovac, na Selce, u staru drvenu hižu u kojoj se rodila, svom ocu kojeg smo mi djeca zvali stari tata. Tu sam išao na pašu s kravama i svinjama, ložio u polju vatru i pekao mladi kukuruz. Krava i svinja na Selcu više nema, ostalo je samo sjećanje na lijepe trenutke djetinjstva.

Prva dva razreda pučke škole pohađao sam u Hrnetiću, a treći i četvrti u pučkoj školi na Baniji, u kojoj se sada školuju djecu s posebnim potrebama. Kad se moji u kući na mene srde, znaju reći: „Što se čudite, rodio se u  Slunju i išao u specijalnu školu!“, ispričao je u istom razgovoru Vitas.

Puno je pisao o obnovi Zvijezde, ali podjednako i o očuvanju stabala i općenit zelenila u gradu. Tako je zalijevao mlada stabla zasađena oko bolnice, ali i nije mu bilo teško zaliti stabla i u Arboretumu.

-Da se ne bi osušila ja bih ujutro u šest sati došao da ih zalijem, sestre su mi nalijevale kante s vodom i dodavale kroz prozor. Kad smo kod zalijevanja nekoliko sam godina zalijevao i stabla u Arboretumu. Znate to je onaj drvored uz cestu, gdje se posađen hrast lužnjak. Imao sam doma ceker u koji bih stavio četiri flaše, sprijateljio s čuvarima i spremačicom, pa su me oni puštali u zahod da natočim vode da imam za zalijevanje, ispričao je primarijus Vitas.

Zanimljivo je da je najčešće vozio bicikl stariji od 50 godina, koji je kupio kad se zaposlio.

Iako uvijek društveno aktivan, nikad se nije uključio u politiku.

-Nikada nisam bio član neke partije ili stranke, politikom se ne bavim, ali ni prema čemu nisam ravnodušan, pogotovo ne prema zbivanjima u našem gradu. Žalosti me sve što nije dobro, a moglo bi biti bolje.  Kada sam bio mladi liječnik zvali su me u Partiju, ali sam to ljubazno odbio, a i tamo devedesetih su me zvali u politiku, no nisam siguran u koju stranku.

Mnogo je toga napisao i činio dr. Boro Vitas, ali uvijek skromno i samozatajno. Javnim priznanjima nagradili su ga Grad Karlovac, Županija karlovačka i Hrvatski liječnički zbor.

-Moja majka je govorila da čovjek vrijedi onoliko koliko je koristan, naravno u okviru svojih mogućnosti. Nastojao sam se toga držati, rekao je u istom razgovoru za Karlovački tjednik Boro Vitas.