Povrijeđeni ljudi povrjeđuju ljude - začarani krug neravnopravnosti spolova koji dotiče i muškarce

Pravi feminizam podrazumijeva uvjerenje da bi svi ljudi trebali imati jednaka prava, jednake prilike i jednako upravljati vlastitom sudbinom. Nažalost, postoje frakcije feminističkog pokreta koje se zapravo ne drže te definicije, već radije mrze muškarce, vide ih kao inferiorne ili čak žele postići da imaju manje prava od žena.

Baš kao što feministički pokret ima dvije strane – jednu valjanu i jednu iskrivljenu, ekstremnu i pogrešnu, tako isto ima i ono što je poznato kao ''pokret za prava muškaraca'', što je neka vrsta paralelnog pokreta feminizmu. Niste znali za to?

Aktivisti u ovom pokretu (Men's Rights Advocate - MRA) tvrde da je društvo postalo pristrano i seksističko prema muškarcima. Oni također tvrde da se muškarci suočavaju s diskriminacijom od strane medija, vlada i sudova zato što su muškarci. Grupe za prava muškaraca bore se protiv zakona o skrbništvu koji favoriziraju majke nad očevima, protiv nasilja nad muškarcima, lažnih optužbi za silovanje, nerazmjernih muških zatvorskih kazni i vojnog roka. Ovo su samo neke od nejednakosti kojima se grupe za prava muškaraca trude pozabaviti. Posvetimo se onoj ''valjanoj'' strani pokreta za prava muškaraca i zabrinutostima koje oni stavljaju u fokus.

Dok žene možda još moraju puno toga prevladati, realno, muškarcima u posljednje vrijeme nije dobro u našem društvu. U stvari, nedavna istraživanja su pokazala da su u 91 od 134 ocijenjene zemlje žene bile suočene s manje neto nedostataka od muškaraca na temelju metrike koja je uključivala pismenost, upis u osnovnu i srednju školu, godine u kojima se moglo očekivati ​​zdrav stil života i zadovoljstvo životom.

Žene danas, kažu podaci, imaju veću vjerojatnost da će ići na fakultet, vjerojatnije je da će završiti fakultet i vjerojatnije je da će dobiti diplomu. S druge strane, muškarci imaju 3,88 puta veću vjerojatnost da će umrijeti zbog samoubojstva nego žene. Imaju veće stope zlouporabe droga. Znatno je veća vjerojatnost da će imati opasan posao i umrijeti na poslu. Njihov prosječni životni vijek je pet godina kraći od žena. Čak 19 posto muškaraca klasificirano je kao ovisno o igricama. Ovisnosti o pornografiji su u porastu. Prekomjernu težinu ima 34 posto upravo muškaraca.

Popis bi se mogao nastaviti, ali shvaćate sliku. Ovo su podaci koji govore o stanju u SAD-u, ali u cjelini, trenutno možemo reći da i općenito u našem društvu postoji mnogo muškaraca koji se suočavaju s vrlo ozbiljnim problemima, a kada o njima govore, često ih se doživljava s podsmijehom. Europa se ne bavi ovom temom mnogo, ali je u Americi ovo već poprilično glasna priča. A kako znamo da se sa Zapada situacija često prelije i na nas, tko zna, možda ćemo uskoro i mi imati kakav hod za prava muškaraca.

Iako uvijek postoje elementi samoodgovornosti koji se moraju naglasiti kad je riječ o ovim stvarima, svakome kome je stalo do slobode trebalo bi biti zabrinjavajuće ako država provodi politiku koja šteti ljudima - osobito kada ta politika nesrazmjerno šteti jednoj skupini ljudi više od drugih. Povrijeđeni ljudi često povrijede ljude. Rast alternativne desnice i mržnje unutar pokreta za prava muškaraca u Americi dokaz je toga. Činjenica je da muškarci čine većinu ubojica i ubojica općenito. Dakle, ako zapravo želimo zaustaviti mizoginiju, seksizam i rast zlonamjernih skupina koje vrebaju povrijeđene, nezadovoljne muškarce, najbolje što možemo učiniti je početi se pojavljivati ​​i pokazivati ​​suosjećanje i, nadamo se, čak i rješenja slobodnog tržišta za njihove probleme.

Valja razdvojiti neka od glavnih pitanja koja pokret za prava muškaraca pokušava istaknuti, a jedno od najvažnijih je:

Nasilje nad muškarcima

Muškarci čine gotovo 80 posto svih ubojstava u svijetu. U SAD-u je njihova stopa ubojstava gotovo 10 puta veća od žena. Također je vjerojatnije da će biti žrtve i drugih zločina, poput zločina povezanih s drogom i zločina povezanih s bandama. I premda doživljavaju daleko manje stope nasilja zbog, primjerice, obiteljskog zlostavljanja ili naprimjer silovanja, doživljavaju i tu vrstu nasilja.

Kao odgovor na ove statističke podatke o kriminalu mnogi će istaknuti da su muškarci također mnogo vjerojatnije počinitelji nasilja od žena, što dovodi do njihove uključenosti u više nasilja nad njima. I ovo nije netočno. Muškarci počine više od 90 posto ubojstava na temelju jedne globalne studije, a nasilje od strane intimnog partnera ostaje najveća prijetnja zdravlju žena. Valja ponoviti ono od ranije: povrijeđeni ljudi povrjeđuju ljude.

Dihotomija koju imamo na žrtve i počinitelja kao kategorije koje se međusobno isključuju, zapravo rijetko postoji. Oni su gotovo uvijek isti jer je nasilje cikličke prirode. Većina ljudi prvo su žrtve nasilja mnogo puta prije nego što sami postanu nasilni, a zatim se susreću s još više nasilja našeg sustava.

I nitko nikada nije sigurniji zbog toga. Ako se želimo ozbiljno pozabaviti nasiljem, moramo se ozbiljno pozabaviti intervencijama u vezi s traumama i prekidanjem nasilja, programima koji se većinom odvijaju izvan policije i obavljaju pravi posao zaustavljanja ciklusa nasilja. Ovo su ozbiljne reforme kaznenog pravosuđa koje bismo svi trebali podržati i nisu samo pitanje SAD-a. To je promjena politike koja se mora dogoditi općenito u svijetu.

Zlostavljanje je zlostavljanje. A muškarci koji se nađu na udaru toga trebali bi dobiti isto suosjećanje i podršku svoje zajednice kao i žene... Naše društvo mora biti bolje po tom pitanju. Prestanite pitati ljude zašto nisu otišli i umjesto toga pitajte kako možete pomoći. Intervenirajte, progovorite, dajte zlostavljačima do znanja da ih drugi vide i nemojte opravdavati njihovo ponašanje.

Prekomjerno zatvaranje i lažne optužbe

Ova su dva pitanja donekle isprepletena ako bolje razmislite pa ćemo ih ovdje spojiti. SAD ima golemi problem prekomjernog zatvaranja potaknut pogrešnim osudama, tužiteljima koji sve guraju u nagodbe o priznanju krivnje i cijelom nizu radnji koje zakonodavci pretvaraju u "zločine" bez žrtava, nenasilne prijestupe za koje nitko ne bi trebao biti u zatvoru. Unatoč tome što čine blizu 5 posto svjetske populacije, SAD ima više od 20 posto svjetske zatvorske populacije. A od 1970. njihova se populacija zatvorenika povećala za 500 posto.

Prema ovom sustavu, muškarci imaju preko 8 puta veću vjerojatnost od žena da budu zatvoreni u zatvoru barem jednom tijekom svog života. Nešto od toga je korelacija s obzirom na stope nasilja među muškarcima o kojima smo govorili prije. No svakako, veća je vjerojatnost da će ići u zatvor zbog stvari zbog kojih nitko ne bi trebao biti zatvoren. Također je veća vjerojatnost da će biti žrtve pogrešnih osuda, što je sveopći problem u američkom sustavu.

Proteklih se godina otkrilo više od 2500 nepravomoćnih osuda, a to su samo ljudi koji su uspjeli dobiti vanjske resurse koji su im potrebni da zastupaju svoj slučaj. Od toga, muškarci imaju veću vjerojatnost da će biti nepravedno osuđeni, a posebno su Afroamerikanci najviše pogođeni , sa stopom koja je 7 puta veća od stope bijelaca nepravedno osuđenih.

Ali dok je vjerojatnije da će muškarci biti zatvoreni i vjerojatnije je da će biti nepravedno zatvoreni, to nije zato što žene lažno optužuju muškarce za zločine. Više od polovice svih pogrešnih osuda posljedica je lošeg ponašanja vlasti.  To bi uključivalo nedolično postupanje policije, tužiteljstva, pravosuđa, korupciju u laboratorijima i općenite pogreške.

Pogrešna primjena forenzičke znanosti odgovorna je za 45 posto krivih osuda, lažna identifikacija očevidaca u 70 posto slučajeva, lažna priznanja u 25 posto slučajeva, a zatvorski doušnici u 19 posto slučajeva. (Zbroj postotaka iznosi više od 100 jer nepravomoćne osude često imaju više uzroka).

Zbog ovih i više razloga, može biti teško steći točno razumijevanje podataka o kriminalu. No kada je riječ o lažnim optužbama za silovanje, stručnjaci vjeruju da se raspon kreće između dva do deset posto prijavljenih silovanja. Većina silovanja nikada nije prijavljena. Neka istraživanja pokazuju da čak 60 posto seksualnih napada nije prijavljeno.

Vojna obveza

Pokret za prava muškaraca ovdje je 100 posto u pravu. Veći dio naše povijesti samo su muškarci imali obavezu novačenja i to je pogrešno. I to ne znači da bi žene trebale biti mobilizirane u ime “ravnopravnosti”. Smisao je pogrešna. Vojna regrutacija i mobilizacija čine općenito nemoralni koncept. Nitko ne bi trebao biti prisiljen boriti se, ubijati druge nedužne ljude, gubiti udove, riskirati svoje živote i potencijalno izgubiti razum da bi se borio u banalnim, podlim ratovima koje vlade stvaraju. Nitko tome ne bi trebao biti podvrgnut, nikada. Ali činjenica da su to učinili muškarcima, a ne ženama jasno je kršenje rodne ravnopravnosti.

Razvod i skrbništvo

Žene iniciraju blizu 70 posto svih razvoda u SAD-u. Ne znamo podatak za Europu i Hrvatsku, ali ne čini se da je postotak puno manji. I dok ne postoji samo jedan razlog za razvod (postoje mnoge društvene borbe na koje trenutno možemo ukazati zbog kojih je veća vjerojatnost da će žene otići), postoji jedan veliki vladin poticaj na koji možemo ukazati, a koji također može pridonijeti ravnopravnosti spolova: a to je da, kada žene iniciraju razvod, šanse za dobivanje skrbništva idu u njihovu korist.

Trenutačno samo nekolicina država unutar SAD-a potiče obiteljske suce da postave standarde skrbništva za roditeljstvo u omjeru 50/50. Iako, ohrabrujuće, postoje mnoge američke države koje trenutno razmatraju zakone kojima bi ovo postalo norma. Na mnogim mjestima očevi moraju moliti sudove da im daju skrbništvo, čak i kada to žele djeca ili drugi partner. Obiteljski sudovi rutinski dodjeljuju jednom roditelju, obično ocu, samo status posjetitelja u životima svoje djece. Roditelji koji nemaju skrbništvo obično viđaju svoju djecu četiri dana mjesečno, plus nekoliko sati jednu noć tjedno, plus nekoliko tjedana tijekom ljeta. To obično funkcionira između 14 posto i 20 posto vremena. To zvuči traumatizirajuće za muškarce.

Imajte na umu da je gubitak roditelja jedan od najstrašnijih događaja koje dijete može doživjeti. I postoji više načina da izgubite roditelja, dodjela skrbništva je jedan. Stvarno je jezivo, čudno i seksistički pretpostaviti da jedan roditelj ima urođeno bolje roditeljske vještine zbog svog spola ili da je djeci bolje s manje izloženosti jednom roditelju zbog svog spola. Kako je to u redu? Na kojoj se to znanosti temelji?

Zapravo, američke statistike pokazuju da je vjerojatnije da će djeca s oba roditelja biti uspješna u školi, izbjegavati zatvor, držati se podalje od droga i alkohola, izbjegavati maloljetničku trudnoću, izbjeći depresiju i, kao odrasli, biti plaćeno zaposlena od njihovih vršnjaka sa samohranim roditeljem.

Ne može se dovoljno naglasiti da ovakav sustav ne šteti samo muškarcima. To jako boli djecu. Studija koja je ispitala 150.000 američkih sudskih nagodbi uvjerljivo je otkrila da djeca pod zajedničkim fizičkim skrbništvom pate od manje psihosomatskih problema nego ona koja žive većinom ili samo s jednim roditeljem. Takve vrste utjecaja na mentalno zdravlje imaju doživotne posljedice, a ipak nastavljamo dopuštati da sudovi rade nepromišljeno u tom pogledu.

Posljedice tih odluka teško opterećuju i muškarce. Očevi koji nemaju skrbništvo imaju osam puta veću vjerojatnost da će počiniti samoubojstvo nego očevi s djecom. Kao što je vodeći autoritet Edward Kruk sa Sveučilišta British Columbia napisao, roditelji s jednakom roditeljskom odgovornošću nakon razvoda imaju „bolje fizičko i emocionalno zdravlje i manje stresa, što je rezultat osjećaja svrhe i osobnog zadovoljstva povezanog s aktivnim roditeljstvom; najviše razine depresije pojavljuju se među odraslim osobama koje imaju dijete. . . s kojim ne žive.”

Izuzimajući bilo kakve slučajeve zlostavljanja ili zanemarivanja (uz brojne potkrepljujuće dokaze prije razvoda), djeca bi trebala biti podijeljena 50/50. Ovo je besmislica koju bi države trebale odmah pokušati ispraviti. Sve manje je nehumano i ima dugoročne, štetne posljedice za sve uključene strane, a time i društvo. Nadalje, nakon što se dogovori podjela skrbništva, trebala bi biti trajna kako bi se stvorila stabilnost za dijete i roditelje, osim, opet, u slučaju nekih dokaza o zlostavljanju ili nekih drugih nepredviđenih velikih životnih događaja koji bi natjerali jednog roditelja da preuzme veći teret.

U konačnici, potrebne su javne politike koje daju prioritet zajedničkom roditeljstvu i stavljaju financijski teret razvoda na pleća onih koji ga iniciraju, a istovremeno osiguravaju zadovoljenje potreba djece.

Sve su ovo teme koje u fokus stavljaju jači spol koji, eto, pokazalo se – katkad i nije toliko jak, dapače, slabiji je od ''slabijeg spola''.