Željko Čorak Wolf – sjećanje na čovjeka koji je spajao nespojivo, skladao prve ratne balade i u najtežim trenucima uvijek išao prvi

Vrijeme je najbolji i najpravedniji sudac. Ono polako, ali nepogrešivo, poput rijeke koja ispire pijesak, na površini ostavlja samo čisto zlato. Prošlo je više od tri desetljeća od one kobne, maglovite veljače 1992. godine kada je Karlovac, usred ratnog vihora, potresla vijest o preranom odlasku Željka Čorka Wolfa. Ipak, njegova prisutnost u gradu na četiri rijeke nikada nije izblijedila. Nedavna dodjela nagrade Karlovačke županije za životno djelo, koja mu je dodijeljena posthumno na poticaj njegovih suboraca, samo je službena potvrda onoga što Karlovčani već odavno znaju: Wolf je bio i ostao unikat, heroj i istinska legenda Domovinskog rata.

Kroz svjedočanstva njegove supruge Martine te vjernih suboraca Ivana Čuliga i Javora Kolmana, donosimo priču o čovjeku, ocu, pjesniku i zapovjedniku čiji je životni put bio kratak, ali toliko snažan da je ostao duboko urezan u analima 110. brigade i srcima svih koji su ga poznavali.

Sve je počelo u nekim mirnijim, romantičnijim vremenima. Životna priča Željka i Martine započela je onako kako počinju najljepše karlovačke priče – u Ekonomskoj školi, na samom maturalnom plesu. Spojila ih je mladost, a veza je već nakon godinu i nešto dana okrunjena brakom.

-Evo Željko i ja smo se upoznali u Ekonomskoj školi, baš na samom maturalnom plesu. I veza je završila nakon godinu i nešto brakom. Dvoje djece. Ona nekakva standardna priča, bili smo podstanari, napravili smo kućicu malo van Karlovca, uselili... Nažalost, nakon pet godina je počeo rat, prisjeća se sjetno, ali s ponosom Martina Čorak.

I dok je većina građana s nevjericom i strahom gledala u nadolazeće crne oblake devedesetih, Željko je u sebi nosio neku posebnu, vojničku intuiciju. Martina priznaje da je bila skeptična prema oružju i svemu što rat donosi, no njezin suprug bio je drugačijeg kova.

-On je bio spreman na to, on je baš bio ratnik u duši. Njega je zanimalo sve to, te strategije, taktike vojne.

Prvi dani rata donijeli su nezamisliv stres. Odlazak u Topusko, u dva navrata, ostao je u sjećanju obitelji kao razdoblje čistog užasa.

-Išli su u Topusko, tako reći, bez oružja. I normalno, ja sam to znala i bilo me je i strah. Čak sam imala problema s ravnotežom, to je sve nešto bilo od šoka i od stresa, priča Martina, dočaravajući atmosferu u kojoj su karlovačke obitelji ispraćale svoje očeve i muževe na prve linije obrane.

Kada su se krajem lipnja i početkom srpnju 1991. godine počele formirati prve postrojbe Zbora narodne garde (ZNG), Željko Čorak zatečen je na mjestu zamjenika zapovjednika druge satnije 1. bojne 110. brigade u osnivanju. Bili su to prvi sati, ne dani, već doslovno prvi sati stvaranja obrambene linije grada.

Iz baze u Mahičnu i Priselcima, put ga vodi prema Slunjskim brdima, gdje ga sudbina spaja s Ivanom Čuligom, koji postaje njegovim zamjenikom.

-On kao čovjek... ljudi su ga stvarno poštivali, voljeli, ističe Ivan Čulig.

-On je bio dečko... uvijek je pričao 'Za mnom!', nije k'o današnji zapovjednici ono što gledamo u filmovima, ove Amerikance. On je uvijek bio takav i ljudi su ga stvarno obožavali.

Suborci se s posebnom nostalgijom sjećaju prve akcije na Ilovac, izvedene pod okriljem noći, kada su zarobljeni neprijateljski kamioni i tehnička oprema. U tim trenucima, unatoč napetosti, do izražaja je došla Wolfova ljudskost. Zarobljene vojnike su povezali, ali nitko nije stradao.

-Ispali smo patriotski, nismo ubijali, kaže Čulig. Kamione su kasnije u šumi u Priselcima bojali i maskirali, pripremajući ih za obranu grada.

Nakon Slunjskih brda i Miljuša, uslijedili su teški napadi na Turnju i u Mrzlom Polju. Na Turnju je Željko u studenom 1991. godine i ranjen – geler ga je pogodio u nogu. No, ni ranjavanje ga nije zaustavilo. Takav, ranjen, odlazi na ubrzano vojno školovanje u Varaždin, koje završava s najvišim ocjenama, poput najboljih kadeta na West Pointu, te postaje ozbiljan konkurent za mjesto zapovjednika bojne.

Javor Kolman, još jedan od ključnih svjedoka tog vremena, koji je u postrojbi bio zadužen za logistiku, opisuje Wolfa kao jednog od najpismenijih ljudi u postrojbi. Bio je operativec, ali i intelektualac u odori.

-On je bio čovjek koji je spajao nespojivo jer u to vrijeme mi smo dolazili s asfalta, iz kafića, s posla, od svuda, bez ikakvog vojnog predznanja, osim onog što smo naučili u bivšoj JNA, što je bilo minorno i nikakvo za ono što nas je čekalo. I Željko je bio taj koji je, na neki način, ulijevao povjerenje i davao nam tu neku vojničku crtu, svjedoči Kolman.

Kolman se prisjeća strašnog zanosa, ali i posve prirodnog straha koji ih je obuzimao na Turnju, držeći liniju od mosta prema Sajevcu, Mikšićima i Kamenskom. Nasuprot sebe imali su tehnički i ljudski nadmoćniju silu, ali imali su srce i vođu koji je znao artikulirati njihovu hrabrost.

Kada je uslijedio prvi žestoki minobacački napad, Željko se ponio kao prekaljeni strateg. Nije tražio zaklon u kućama ili bunkerima. Vodio je ljude izvan objekata kako ne bi bili izloženi izravnoj vatri, raspoređivao ih po terenu i davao jasne upute dok su mu pomoćnici donosili streljivo pod kišom granata.

-Tu Željko Čorak pokazuje snagu. Tu. To je bojište gdje smrdi barut. Tu je on velik, dodaje Kolman.

No, ono što je Željka Čoraka činilo istinski posebnim bila je njegova umjetnička, romantična duša. U vremenu bezumlja i baruta, on je pisao pjesme. Pisao je za vojni list Sveti Juraj, a u jednoj jedinoj turbulentnoj noći, u bazi u Logorištu, stvorio je pjesmu za sva vremena – legendarnu „Wolfovu baladu“.

Suborci se kroz smijeh, ali i sa suzama u očima, prisjećaju kako je ta pjesma nastajala. Cijela ekipa – Romano Pletikosić s gitarom, Braco Kosović, učitelj i vojnici koji su svirali harmoniku – okupili su se u jednoj srušenoj kući.

-Željko veli: 'Ajmo s gitarom do žice.' Mi svirali... Mislim, malo šašavo, problematično, ali hajde, hvala Bogu, nije se ništa dogodilo. Ali to je bio oblik ratovanja, osnaživanje ljudi, to je najveća vrijednost, prepričavaju suborci.

Bio je to krik domoljublja u vremenu kada se ono tek budilo. Kako ističu svjedoci vremena, bila je to prva prava autorska balada u Hrvatskoj vojsci, nešto što do tada nije postojalo i što je vojnicima na prvoj crti davalo nevjerojatnu duhovnu snagu.

Nakon povratka iz vojne škole, Željko se odmah vratio u postrojbu. No, sudbina je htjela da heroj koji je preživio neprijateljske metke i granate na Turnju, strada od nesretnog slučaja, vođen isključivo svojim velikim i nesebičnim srcem.

Bilo je to 26. veljače 1992. godine. Željko je bio na sprovodu jednog od svojih vojnika. Kao zapovjednik, prepustio je svoje udobno mjesto u službenom džipu (Kampanjoli) suborcima kako bi se troje-četvero njih lakše smjestilo i što prije vratilo na liniju fronta. Sam se ugurao na začelje vozila. Kada su stigli ispred vojarne, u uvjetima stalne opasnosti od granatiranja, Željko je želio da nitko drugi ne izlazi iz zaklona vozila osim njega. Kako bi što brže prešao u drugo vozilo i preuzeo zapovijedanje, iz Kampanjole je krenuo izlaziti žurno, glavom prema naprijed. U tom trenutku, iz futrole ispod pazuha ispao mu je službeni pištolj. Padom na tlo, oružje je opalilo. Gubitak je bio trenutačan i nepopravljiv – preminuo je idućeg jutra u Zagrebu, u 5:15 sati. Bila je to sudbina čovjeka koji je poginuo jer je drugome ustupio mjesto.

-Nastala je velika rupa, kažu suborci. -U tom kratkom vremenu imali smo ogromna iskustva, ali nevjerica je bila tolika da su se ljudi osjećali izgubljeno. Čekali smo Wolfa, znali smo – evo sad će on, on ima ideju kako zaštititi ljude. Kada smo izgubili takvog čovjeka, to je bio strašan udarac za obranu grada.

Iza kulisa ratnika, Željko je bio obiteljski čovjek koji je obožavao svoju djecu. Sa suprugom Martinom proživio je 13 godina braka. Ona je u trenutku njegove pogibije imala svega 32 godine, a on 33. Ostala je sama s dvoje male djece, no uspjela se izboriti.

-On kao otac, to je bilo igranje, to je na njemu bilo... vožnja biciklom, skijanje, to je on sve preuzimao na sebe. Tu je stvarno bio divan, prisjeća se Martina. Danas ponosno uči svoju djecu i unuke o tome kakav je čovjek bio njihov djed.

Suborci iz 110. brigade svake godine posjećuju njegov grob, pale svijeće i idu na misu zadušnicu, ostajući u stalnom kontaktu s obitelji Čorak. Za njih, Željko nikada nije otišao.

-Vrijeme je reklo svoje. Sazrelo je vrijeme da možemo slobodno o svemu razgovarati i odužiti se čovjeku koji je u kratkom vremenu pokazao kako se brani domovina. Da je ostao živ, danas bi sigurno bio u Glavnom stožeru, bio bi generalčina po svome znanju i vođenju vojske, zaključuje Kolman i ističe kako je on general u njihovim srcima.

Željko Čorak Wolf upisan je zlatnim slovima u anale 110. brigade i grada Karlovca. Ova nagrada za životno djelo stigla je možda s odmakom, ali u pravom trenutku – kako bi podsjetila buduće generacije na to da prava vrijednost nikada ne gubi sjaj. Dok god bude sjećanja na Turanj, na Slunjska brda, Logorište, živjet će i sjećanje na karlovačkog romantika i ratnika široke duše.