Pobjeda svih pobjeda: Ratni put i čudesan oporavak Siniše Obradovića

Ratni put Siniše Obradovića Sine, pripadnika legendarne 110. brigade, započeo je prvog dana njezina osnutka, a završio teškim ranjavanjem u operaciji Oluja. U razgovoru za Karlovački tjednik, Siniša se prisjeća ključnih trenutaka obrane Karlovca, surovih uvjeta na Kapeli, te najteže bitke – one za vlastiti život i oporavak.

-Sve je u glavi. Ako si u glavi stabilan, preboljet ćeš i najteže rane. Ponosan sam na sve što sam napravio i, unatoč svemu, opet bih sve ponovio za našu slobodu, poručuje Siniša Obradović, čovjek koji je godinu dana proveo nepomično ležeći na leđima, ali nikada nije odustao.

Vi ste jedan od onih koji su u obranu domovine krenuli doslovno prvog dana. Kako pamtite to ljeto 1991. godine?

-Uključio sam se prvog dana, 28. lipnja 1991., kada je osnovana naša brigada. Okupili smo se gore na Starom gradu Dubovcu, bilo nas je možda stotinjak ili dvjesto. Tamo smo dobili naoružanje i pješice krenuli dolje za Hrnetić. Nakon jedne noći u Hrnetiću, otišli smo u Tuškane na obuku. Tada smo svi mislili da će to biti samo vježba od desetak dana i da ćemo se vratiti kućama, ali duboko u sebi znali smo da se nešto opasno kuha. Trudili smo se na obuci koliko smo mogli, a već u kolovozu krenuli smo na prve ozbiljne zadatke izvan Karlovca, prvo prema Lasinji i Jamničkoj Kiselici.

Jedno od vaših najtežih ranih iskustava bilo je u Topuskom. Kako je izgledao taj dramatični pad i izvlačenje?

-U Topusko smo stigli kao zadnja grupa, neposredno prije nego što je grad pao. Bili smo tamo oko dva tjedna, a situacija je bila strašna – nismo imali pomoći niotkuda. Sjećam se, prve noći po dolasku na položaje poginulo je pet naših dečki. Čovjek se u tom trenutku zapita: „Kud smo mi ovo došli, što će tek biti?“. Izvlačenje je izgledalo kao scena iz filma; napuštali smo položaje uz žestoku pucnjavu u zadnji čas. Bilo je teško orijentirati se u tim selima oko Topuskog, iako sam prije rata tamo išao na kupanje, u ratu to izgleda potpuno drugačije. Tada sam imao 27 godina, bio sam mlad, neoženjen i pun snage.

Nakon Topuskog, veći dio rata proveli ste na domaćem terenu, na Turnju. Turanj je postao simbol obrane Karlovca, ali i vašeg ratnog puta.

-Tako je, Turanj, Turanj i stalno Turanj. Uz povremene ispomoći u Mekušju ili prema Mateškom Selu, Turanj je bio naša baza kroz cijelu 1992. i 1993. godinu. No, bilo je i drugih teških terena. Posebno pamtim zimu 1994. na Kapeli. Tamo vam ne treba neprijatelj, tamo je jedini cilj bio preživjeti zimu i dva metra snijega. Rušili smo stabla, radili improvizirane zaklone samo da se sklonimo od mećave. Išli smo i u Bosnu, kod Dervente, na dva tjedna ispomoći. Bilo je tamo dosta pucnjave, ali smo, srećom, prošli bez žrtava.

Operacija Oluja trebala je biti kruna vašeg puta, no za vas je započela tragedijom već prvog dana. Što se točno dogodilo tog 4. kolovoza na Turnju?

-Znali smo da se nešto sprema, čekali smo to četiri godine. Krenuli smo u pet ujutro nakon početnog bombardiranja. Na našem sektoru Turnja nismo imali nikakvu stranu ispomoć, bili smo sami. Napredovali smo prema njihovim položajima i u jednom trenutku shvatili da su se povukli na povišeni teren, nekih 200 metara dalje, odakle su otvorili strašnu vatru. Zapovjednik voda, Marijan, rekao mi je da provjerim jednu kuću kako bismo se tamo rasporedili. Nisam napravio ni tri koraka, osjetio sam da sam zapeo za žicu i mina se aktivirala. Osjetio sam užasnu bol.

Spasili su vas vaši suborci u gotovo nemogućim uvjetima. Tko je u tim trenucima bio uz vas?

-Dečki su bili odmah iza kuće. Marijan je odmah viknuo da donesu nosila. Pod jakom pucnjavom morali su me nositi do jednog običnog automobila, starog „Caddyja“, koji je služio za prijevoz ranjenika. Moj kum, Davor Dukovčić, bio je sa mnom u tom autu. On mi je doslovno spasio život. Bio sam pri svijesti, ali me sve gušilo. Davor je s mene skidao svu opremu – pušku, zolju, rap s municijom – samo da mogu prodisati. Krv je šikljala na sve strane, a on je nekakvim krpama pokušavao začepiti te rupe na mom tijelu dok nismo stigli do bolnice. Tamo sam izgubio svijest.

Oporavak je bio dugotrajan i bolan. Koliko je operacija bilo potrebno i kako ste se nosili s dugom nepomičnošću?

-Već drugi dan prebačen sam u Zagreb, na Rebro, jer je u Karlovcu bilo prerižično ostati. Imao sam oko 20 operacija. Prva tri tjedna svako jutro su me previjali pod narkozom jer su bolovi bili neizdrživi. Imao sam tri fiksatora, te „antene“ koje ti ušarafe u kosti. Godinu dana, sve do 1996., ležao sam isključivo na leđima, bez mogućnosti da se pomaknem. Pravo je čudo da nisam dobio dekubitus, te žive rane od ležanja koje su mnogi dečki imali. Tu su sestre na Rebru i kasnije u Varaždinskim Toplicama bile fantastične, a i sam sam se trudio koliko sam god mogao da nisam u istom položaju.

U Varaždinskim Toplicama dogodio se i preokret u vašem privatnom životu. Tamo ste upoznali suprugu?

-Da, to je ta „sreća u nesreći“. Bio sam tamo četiri godine na liječenju. Moja supruga je iz Toplica, ali zanimljivo je da su njezini baka i djed zapravo iz Bosiljeva pa sam ja poznavao pola njezine obitelji u Karlovcu bolje nego ona. Tamo smo se upoznali, malo po malo i na kraju se oženio u trenutku kad sam mislio da od toga nema ništa. Danas imamo sina i to je najljepša stvar koja je proizašla iz svega ovoga. Da nije bilo ranjavanja, vjerojatno se nikada ne bismo ni sreli.

Rekli ste da je u takvim situacijama „sve u glavi“. Što vas je održalo stabilnim dok ste gledali druge koji se nisu mogli pomiriti s invaliditetom?

-Vidio sam strašne stvari. Dečke koji su postali paraplegičari, tetraplegičari, ljude koji se ne mogu pomaknuti dok im muha slijeće na nos. To te ojača ili te dotuče. Ja sam od početka odlučio da se neću predati. Prije rata sam radio kao konobar u „Korani“, poznavao sam puno ljudi i oduvijek sam bio borac. Život mi ni prije rata nije bio lak; otac mi je umro mlad, sa 22 godine sam ostao bez njega. Naučio sam da se radnička klasa mora boriti za sve u životu.

Nedavno ste imali i zdravstvenih problema sa srcem. Kako se danas osjećate?

-U ožujku ove godine imao sam infarkt. Nakupilo se stresa kroz godine, bilo je i nekih nesretnih situacija u široj obitelji. Brzo su me prebacili u Zagreb, ugradili su mi dva stenta i sada sam na terapijama. Ali opet se ne dam. Čovjek može ili odustati ili se boriti dok ide. Ja biram borbu.

Kada danas, s odmakom, pogledate na sve što ste prošli, kakve osjećaje to u vama budi?

-Ponosan sam. Ponosan sam što sam bio dio toga, što sam bio u ratu, bez obzira na ranjavanje. Obožavam kad naši sportaši osvoje zlato, to su slatke pobjede, ali pobjeda u ratu – to je za mene pobjeda svih pobjeda. Želim pozdraviti sve svoje preživjele suborce. Mnogi su u međuvremenu umrli, mnogi se bore s kreditima i teškim životom, poput mog kuma Davora koji mora raditi u inozemstvu da bi preživio. Ali to zajedništvo i prijateljstva koja su tada nastala, to ostaje za cijeli život. Sretnemo se na placu, popričamo... svatko ima svoje brige, ali znamo što smo zajedno postigli.