"Para taekwondo klub "Karlovac" ima dvanaest članova, za sada ih se natječe šest, sedam, ostali još nisu spremni za natjecanja"

Para taekwondo klub "Karlovac" osnovan je prošle godine, treninzi su u Atomskom skloništu, a Taekwondo klub "Karlovac" dao im je termine i pomaže u radu kluba. Klub ima dvanaest članova, od kojih šest do sedam sudjeluje na natjecanjima, a natječu se samo u formama. Rezultati nisu bitni, važno je da se djeca bave sportom, a taekwondo im dosta pomaže. Roditelji ulažu puno truda da se djeca bave sportom, voze ih na treninge i prate na natjecanjima. Para taekwondo klub "Karlovac" financira se od članarina i donacija dobrih ljudi. Klub je nedavno organizirao u Sportskoj dvorani na Rakovcu prvi "Para Croatia Karlovac Open 2025.". Na turniru je nastupilo 46 natjecatelja iz jedanaest klubova iz tri zemlje. Razgovarali smo s predsjednicom Para taekwondo kluba "Karlovac" Martinom Katić o osnivanju kluba, radu kluba, uvjetima rada i planovima za budućnost.

Martina, kako ste se našli u sportu i to kao predsjednica jednog kluba?

-Ja u biti nisam službeno u sportu, ja sam samo jedna mama koja ima dva sina u spektru autizma. Stariji sin Roko četiri godine trenira taekwondo i ustvari ja sam se igrom slučaja zatekla u tome, no pokušavam nešto učiniti.

Koji je bio motiv za osnivanje kluba?

-Znači, moj sin Roko u vrijeme osnivanja kluba, trenirao je taekwondo. On je trenirao u Atomskom skloništu, u Taekwondo klubu "Karlovac", ali kada je išao na natjecanja, nastupao je za klub koji ima u svom statutu para taekwondo, tako je on nastupao na svim natjecanjima za klub "Jastreb" iz Zagreba. Tu se rodila ideja da mi osnujemo jedan takav klub u našem gradu i da zastupamo Karlovac.

Koliko vam je tu pomogao Taekwondo klub "Karlovac", u čijoj dvorani imate i treninge?

-Da, treniramo dva put tjedno u Atomskom skloništu, ovim putem bih se htjela zahvaliti obitelji Brežan i Taekwondo klubu "Karlovac", koji su nam ustupili termine dva put tjedno. Mi smo krenuli osnovati klub, budemo vidjeli kako bude, imamo jednog natjecatelja, pa ćemo ići dalje, imali smo osnivačku sjednicu, održali smo predstavljanje kluba, naša tajnica Nikolina Ljubić napravila je plakate, da se malo čuje za nas. Počeli smo se objavljivati na društvenim mrežama i polako se čulo za nas. S obzirom da sam ja u autizmu petnaest godina, većinu roditelja poznam, a čija djeca sada treniraju u klubu. Bilo je nagovaranja, priča je išla od usta do usta i svi koji su došli u klub, ostali su.

Koliko klub ima članova?

-Para taekwondo klub "Karlovac" ima dvanaest članova, za sada ih se natječe šest, sedam, ostali još nisu spremni za natjecanja. Natječemo se u formama, kod osoba s invaliditetom ima borbi, ali to su pretežno osobe s fizičkim nedostacima, nemaju dio ruke ili slično. Kod nas su pretežno djeca u spektru autizma, oni se ne bore, ali ako netko od roditelja izrazi želju da se djeca bore, moglo bi se. Za sada takvih zahtjeva nema, za sada su samo forme, što njima odgovara, jer je laganini tempo, nema agresivnosti, kao što ima u borbama. Autisti kao autisti boje se nekih stvari, moj sin bi se prvi bojao, tako da su trenutno samo forme.

Koliko je dobar taekwondo za autiste?

-Sport je dobar u spektru autizma, a mislim da je taekwondo jedan od boljih, koji može pomoći u tome. Ono što je bitno je da djeca nauče slušati, naši treninzi sastoje se od postavljanja poligona, oni moraju usvojiti redoslijed, moraju naučiti slušati. Idemo polako, dođemo do pola poligona, pa ako treba ponavlja se i tako sve laganini. Bitno je da oni nauče slušati, a onda mogu krenuti dalje, zagrijavanje, pa onda ti poligoni, treneri ostave zadnjih deset minuta za neku igru.  

Što se tiče trenera, također surađujete s Taekwondo klubom "Karlovac", kakva je situacija s trenerima?

-Mi imamo dva trenera, naša trenerica Magdalena Ljubić trenutno volontira, završava srednju školu, položila je za suca u para taekwondou, čekamo što će dalje biti, ovisi o tome hoće li ići nekuda dalje od Karlovca na fakultet. Službeni trener je Mohammed Al Fahel, on je izbjeglica iz Sirije, u Karlovcu je više od pet godina, on je i trener u Taekwondo klubu "Karlovac", dijelimo ga da tako kažem. On je položio i za suca u para taekwondou, naše trenere djeca vole i dolaze na sve treninge.

Para taekwondo klub "Karlovac" može prihvatiti i sve osobe s invaliditetom, ima li kod njih interesa?

-Da, možemo prihvatiti osobe svih vrsta invaliditeta i svih uzrasta, za sada imamo djecu u sustavu autizma do osamnaest godina. Tako je za sada, no primamo i druge. Imamo mogućnost trenirati s redovnim Taekwondo klubom "Karlovac", a na natjecanja idemo svi zajedno.

Jedini ste registrirani para taekwondo klub u Karlovcu, no i neki taekwondo klubovi imaju osobe s invaliditetom?

-Mislim da još samo Taekwondo klub "Prana" radi s osobe s invaliditetom i idu na natjecanja. Dva člana "Prane" bila su na našem natjecanju, to je bilo lijepo od njih i mi smo bili jako sretni zbog toga. Želimo suradnju sa svima.

Jeste li zadovoljni s prvim izdanjem turnira "Para Croatia Karlovac Open 2025."?

-Jesam, za prvi put bilo je jako dobro. Nastupilo je 46 natjecatelja iz sedam klubova. Predstavnici Italije bili su prijavljeni, ali nosu došli. Došli su nam natjecatelji iz Slovačke, ostalo su bili članovi hrvatskih klubova, pretežno iz Zagreba. Za prvi put smo zadovoljni, nadamo se da će iduće godine biti bolje, počet ćemo ranije s pripremama.

Kakva je situacija u Hrvatskoj u para taekwondou, koliko ima natjecanja?

-U Hrvatskoj ima klubova koji već dugo traju i natjecatelja koji se godinama bave para taekwondo-om. Ti natjecatelji skupili su dovoljno bodova da mogu nastupiti na europskim i svjetskim natjecanjima, pa su para taekwondo reprezentaciji. U Hrvatskoj tijekom godine ima do deset natjecanja, puno manje nego u taekwondou, ali mislim da je to dovoljno. Više od toga bilo bi naporno za natjecatelje. Tijekom ljeta imat ćemo pauzu, a onda ćemo nastaviti s radom u rujnu, tada će biti i natjecanja.

Osjete li se pozitivne stvari kod članova, ima li pomaka, mogu li trenirati i s redovnim sportašima iz Taekwondo kluba "Karlovac"?

-Da, dvojica naših članova mogu se uklopiti u redovni Taekwondo klub "Karlovac" i trenirati s natjecateljima iz tog kluba, ostali za sada ne, ali kada budu spremni naravno da ćemo ih lagano uključivati u redovni taekwondo. Ustvari socijalizacija je bit svega toga i redovni natjecatelji dobiju jako puno toga od osoba s invaliditetom, posebno od djece i osoba u spektru autizma. Naravno i obratno, djeca s autizmom puno dobiju od redovnih natjecatelja, u biti uče jedni od drugih. Pomaci se vide, koncentracija im je bolja, smireniji su. Neki roditelji su rekli da ne znaju da je to za njihovo dijete, no doveli su ih da vide što će biti, nema pritiska i za sada su sva djeca ostala.

Je li se djeca vesele treninzima, je li jedva čekaju?

-Da, ja gledam po svom sinu, suprug i ja pazimo da ga uvijek netko može odvesti na trening, ali nekada se dogodi da smo zauzeti, pa on to teško primi. Žao mi je kada ga ne možemo odvesti na trening, njemu to fali. Cijelu večer razmišlja o tome kako nije išao na trening i koliko će mu to faliti. I drugi roditelji tako govore, djeca jedva čekaju da idu na trening i to je potvrda da smo na dobrom putu. Znaju roditelji reći da se djeca cijeli dan vesele odlasku na trening i samo čekaju kada će ići.

Organizirali ste prvi "Para Croatia Karlovac Open 2025.", jeste li zadovoljni, hoće li iduće godine biti i drugo izdanje turnira?

-Glavni organizator turnira "Croatia Karlovac Open 2025." bio je Taekwondo klub "Karlovac", a mi smo se s para taekwondo-om da tako kažem "prikrpali", mi smo bili suorganizatori. Kada se krenulo s organizacijom 27. izdanja turnira, mi smo predložili da zašto ne bi krenuli i s para taekwondo-om i to je prihvaćeno. U para taekwondou odaziv je bio super, bilo je 46 natjecatelja, u Hrvatskom para taekwondo savezu su jako zadovoljni, tako da će turnir u para taekwondou biti i iduće godine. Razmišljamo kako turnir organizirati iduće godine, naime, u glavnom turniru bilo je puno natjecatelja, pa je to bilo malo previše za naše natjecatelje iz spektra autizma, njima smeta gužva. Pa bi možda razdvojili turnire po danu, jer su naši natjecatelji senzorno osjetljivi, pa da ih zaštitimo, samo zbog te gužve, počet ćemo ranije s organizacijom, pa ćemo pronaći najbolje rješenje.

No, s druge strane djeca ipak nastupaju pred veliki brojem gledatelja i to im godi, a dobro je i za promociju para taekwondo-a, kako to uskladiti?

-Da, to su sada dvije komponente, s jedne strane trebalo bi natjecanja razdvojiti, a s druge strane ima i svojih prednosti što su natjecanja zajedno. To ćemo dobro analizirati do iduće godine, vidjeti kakva su iskustva drugih i tražiti mišljenja stručnjaka. Uglavnom, učinit ćemo sve kako bi bilo najbolje za našu djecu, koja se bave sportom.

Kako se financirate, je li sve ovisi o vama roditeljima?

-Mi u prvih godinu dana, a u osmom mjesecu imat ćemo godinu dana, ne možemo se javiti samostalno niti na jedan natječaj. Možemo se javiti kao partneri, jako sam zahvalna Udruzi Frendofon, sada smo se javili s njima na jedan natječaj. Financiramo se od članarina i donacija dobrih ljudi. Moram se zahvaliti firmi "Kelteks", koja nam je prije dva mjeseca uplatila donaciju od skoro četiri tisuće eura, tim sredstvima uspjeli smo platiti trenera do kraja godine.

Prijavljeni ste kod Karlovačke sportske zajednice, kakva je tu situacija?

-Moramo čekati tih godinu dana, nadam se da ćemo tada ostvariti dobru suradnju, to nam svima treba. Klub da bi opstao treba imati financijsku potporu, tako da se ja nadam da će tu biti dobra suradnja.

Klub je član Hrvatskog para taekwondo saveza, koji je u Hrvatskom paraolimpijskom odboru, imate li njihovu podršku?

-Imali smo kontakte u Karlovcu za vrijeme turnira i nadam se potpori, očekujem da neće ostati samo na riječima, na nama je da radimo i da se nametnemo. Nadam se da će već iduće godine financiranje biti bolje.

U svijetu je paraolimpizam vrlo popularan, dosta je učinjeno na izjednačavaju para sporta i olimpijskog sporta, čak su i novčane nagrade izjednačene, mnogo je učinjeno da para sportaši i sportaši imaju iste uvjete, kakva je situacija u Hrvatskoj?

-Što se tiče para sporta na hrvatskoj razini , moramo još poraditi na tome, dosta kaskamo. U svijetu para sportaši, kao što ste rekli, imaju puno veću podršku, na natjecanja dođe puno veći broj gledatelja i ti su sportaši vrlo cijenjeni. Kod nas dođu gledati natjecanja samo roditelji. U svijetu su televizijski prijenosi velikih događanja u para sportu, puno je veći interes. Možda bi trebalo u Hrvatskoj organizirati neka velika natjecanja da se privuku gledatelji i da se promovira para sport.

Koji su glavni ciljevi vašeg kluba, čini mi se da je najvažnija stvar okupiti što više djece, je li tako?

-To nam je u prvom planu, tako smo i krenuli. Ne radi se samo o sportu, već i socijalizaciji, treba nam još veća podrška. Grad Karlovac prepoznao je osobe s invaliditetom, sve to stoji, ali da se učini još više, da dobijemo još veću potporu, da nas se još bolje doživi, jer nažalost, sve više je osoba s invaliditetom, sve više je osoba u spektru autizma. Do prije nekoliko godina bio je jedan slučaj na pedeset i više rođene djece, a sada je jedan slučaj na 31 rođeno dijete. Iz godine u godinu to se povećava, ne znam razlog. Nemamo za tu djecu odgovarajuće škole, imamo taj jedan Centara za odgoj i obrazovanje, koji je krcat, puca po šavovima. Nama roditeljima, koji imamo djecu u spektru autizma sve je u redu dok smo mi tu, a kada mi odemo. Treba stvarno više učiniti za tu djecu.

Za osobe s invaliditetom već je veliki plus što se bave sportom i za svu djecu u spektru autizma da se bave para taekwondo-om, kakvo je vaše mišljenje?

-Upravo tako, ono što sam ja rekla, nisu bitne medalje, stvarno nisu bitne medalje, jer takve osobe su pobjednici već samim rođenjem. Ja se sjećam našeg prvog natjecanja, došli smo između devet i deset sati, dok smo se prijavili, prvo natjecanje i tako to, došli smo na red oko 17 sati. Roditelji su mislili da djeca neće izdržati, no klinci su bili jako dobri i super su to odradili. Nije bitno kakva je bila konkurencija u njihovoj disciplini, koliko je bilo pobjeda, bilo je bitno da su oni izdržali cijeli dan u toj dvorani, bitno je da su oni odradili forme sa ili bez asistenta. I to je njihova pobjeda i to je njihova najveća medalja. Autistične osobe znaju biti agresivne, zna doći do neželjenih situacija, koje ne možete predvidjeti. Velika medalja za roditelje koji odluče djecu u spektru autizma uključiti u sport.