"Osobe s invaliditetom često se suočavaju s izolacijom, a sport im vraća osjećaj pripadnosti i snagu da se bore"

Parastreljački klub "Duga Resa" postoji od 2007. godine, predsjednik i trener u klubu je Petar Mihalić, koji je 2000. godine sudjelovao u Sydneyu na Paraolimpijskim igrama. Klub ima petnaest članova, od čega je troje djece. Uz Petra Mihalića najistaknutiji članovi kluba su Snježana Podvinski i Igor Grgurić. U prošloj godini članovi kluba osvojili su jedanaest medalja na prvenstvu Hrvatske i u Hrvatskoj ligi. Snježana Podvinski nedavno je izabrana za najuspješnijeg sportaša ili sportašicu kod osoba s invaliditetom u dugoreškom sportu u 2024. godini. U 2024. godini Snježana Podvinski osvojila je zlatnu medalju u serijskoj zračnoj puški i srebrnu medalju u zračnom pištolju na Prvenstvu Hrvatske te srebrnu medalju u zračnom pištolju u Hrvatskoj ligi. Snježana Podvinski obnaša u klubu i funkciju tajnika. Razgovarali sa Snježanom Podvinski o parastreljaštvu, o klubu, o njezinoj streljačkoj karijeri i o planovima za budućnost.

Kada je osnovan Parastreljački klub "Duga Resa", kako se razvijao i koje je rezultate ostvario do sada?

-Parastreljački klub "Duga Resa" osnovan je 2007. godine, a osnovao ga je Petar Mihalić, koji je danas predsjednik kluba. Naš klub ima petnaest članova, od toga troje djece. Parastreljački klub "Duga Resa" jedan je od najtrofejnijih klubova u Republici Hrvatskoj, nastupili smo na Paraolimpijadi, na pet svjetskih prvenstava, na sedam europskih prvenstava, na 15 svjetskih kupova i svake godine sudjelujemo na Prvenstvu Hrvatske, gdje redovito osvajamo medalje. Klub je osnovao naš sadašnji predsjednik i trener Petar Mihalić 2007. godine, nakon što je stradao u Domovinskom ratu postao je invalid i osnovao je streljački klub kako bi se mogao dalje baviti sportom i učiti mlade sportaše,  kako bi mogao djelovati pozitivno na invalidske osobe i to uspijeva vrlo učinkovito. Bio je sudionik Paraolimpijskih igara u Sydneyu.

Parastreljački klub "Duga Resa" novo je ime kluba, kako je došlo do promjene?

-Prije smo bili SKIO, Streljački klub invalidskih osoba "Duga Resa" i po zakonu morali smo promijeniti ime, morali smo staviti u ime kluba parastreljački. Tako da smo to ispravili i sada smo Parastreljački klub "Duga Resa".

Parasport u Hrvatskoj je izjednačen s olimpijskim sportom i sve više je priznat, kakva je po vama situacija, jesu li za to zaslužne i medalje naših parasportaša?

-Pa, sada da mogu reći da su za to zaslužne i ove medalje, sada sve više i više dolazi do izražaja parasport, prije je to bilo u puno manjem obimu, parasport je bio inače slabije zastupljen. Sada evo s odlukom Hrvatskog olimpijskog odbora izjednačeni su sportaš parasporta i zdravi sportaš. Ako osvoji zlatnu medalju na svjetskom prvenstvu para sportaš, jednaka je nagrada kao i za zdravog sportaša.

U koliko disciplina se natječu članovi vašeg kluba?

-Naši natjecatelji sudjeluju u pet disciplina, u zračnom pištolju, u zračnoj pušci standard i zračnoj pušci serijskoj, u malokalibarskom pištolju na 50 metara i malokalibarskom pištolju na 25 metara. Da imamo malokalibarsku pušku natjecali bi se i u dodatnoj disciplini na 50 metara.

Streljaštvo se često opisuje kao tehnički zahtjevan i skup sport, koliko je teško osigurati uvjete za treninge i natjecanja?

-Streljaštvo je jedan od najskupljih sportova, jer zahtjeva specijaliziranu opremu, oružje i streljivo te redovne treninge na streljani. Još je veći izazov osigurati kvalitetne uvjete za sportaše s invaliditetom, jer im često treba dodatna oprema i prilagodbe, no unatoč tome uspijevamo ostvariti vrhunske rezultate. Reći ću vam samo koliko nas košta jedan trening, na primjer jedan malokalibarski metak za trening košta jedan euro i recimo da nas četvoro trenira taj dan, a svatko od nas ispuca 80, pa i više metaka na treningu, to vam iznosi već 320 eura, znači svaki naš trening jako puno košta. Jedna malokalibarska puška košta recimo 6.000 eura, pa zračni pištolj je oko 3.000 eura, pa zračna puška 4.000 eura, pa elektronske mete su 3,5 tisuće eura, pa diabole i sve ostale potrebne stvari koje strijelac sportaš treba imati, kao streljačko odijelo, sve je jako skupo. To je još veći izazov.

Sport zahtjeva puno truda i odricanja, ali za osobe s invaliditetom, to je još veći izazov, koliko je rada potrebno da bi netko došao do zlatne medalje?

-Nevjerojatno puno, jer osoba s invaliditetom mora uložiti višestruko više truda nego zdrav sportaš, jer parasportaš nije ništa povlašten, svi mi gađamo 60 metaka na našim natjecanjima i zdrav sportaš i parasportaš. Svi imamo ista pravila i stoga parasportašu treba puno više vremena i truda da dođe do zlatne medalje, nego zdravom sportaš, jer on se dodatno bori i sa svojim zdravstvenim teškoćama, svaki pokret i ravnoteža snaga i preciznost zahtijevaju dodatne prilagodbe i sate i sate treninga. Mi ne treniramo samo tehniku i kondiciju, već i mentalnu snagu, jer je psihološki pritisak ogroman na nas. Zlatna medalja ne dolazi samo talentom dolazi kroz tisuće sati vježbanja, strpljenja i upornosti. Niti jedan sportaš ne može uspjeti bez kvalitetnog trenera, zato želim zahvaliti našem treneru Petru Mihaliću, koji nesebično iz dana u dan volontira i trenira nas s nevjerojatnim entuzijazmom, njegova posvećenost nije samo doprinos našem sportu, to je inspiracija svima nama da budemo, bolji, jači i hrabriji sportaši i ljudi.

Kako ste se vi počeli baviti streljaštvom?

-Pa, ja sam se počela streljaštvom baviti 2017. godine kada sam se učlanila u klub. Čistom slučajnošću, zbog smrti mog pokojnog muža Danka ostalo mi je nešto oružja kod kuće, jer je on radio u tajnoj službi i nisam znala kuda bi s tim oružjem. Pošto sam bila i prije invalid jer sam četiri puta operirala kralježnicu i onda mi je jedan moj prijatelj rekao, pa kreni, daj probaj sa streljaštvom, ja sam se međutim jako bojala oružja i nisam to voljela i nisam baš htjela se s time baviti, ali uz nagovor mojih prijatelja, pa hajde probaj pa ćeš vidjeti kako ti to ide. Cijeli život moji sportovi su bili košarka i tenis, a pošto sam operirala kralježnicu ostalo mi je samo hodanje i plivanje. Tako sam počela trenirati streljaštvo i baš te 2017. godine trener Petar Mihalić uspio me treninzima pripremiti da postanem prvakinja Hrvatske u zračnom pištolju.

Je li razmišljate o Paraolimpijskim igrama?

-A ne, to je daleko, ja kao baka nemam toliko vremena, nažalost voljela bih, ali nemam toliko vremena. Paraolimpijske igre su cilj svakog parasportaša, da sam mlađa, sigurno bi pokušala ispuniti normu.

Koliko je bavljenje sportom važno za zdravlje, osobito za osobe s invaliditeom?

-Sport je lijek, rekla bih, i to veliki lijek, pogotovo za parasportaše, ali i za sportaše općenito, a i za sve ljude, sport je veliki lijek i to ne samo za tijelo već i za um, on poboljšava fizičko zdravlje, jača mišiće, poboljšava našu cirkulaciju, a isto tako pruža osjećaj postignuća i motivacije. Osobe s invaliditetom često se suočavaju s izolacijom, a sport im vraća osjećaj pripadnosti i snagu da se bore ne samo za natjecanje već i u svakodnevnom životu. Sport zahtjeva puno truda i odricanja, ali za osobe s invaliditetom, to je još veći izazov.

Mnogi ljudi ne razmišljaju o invaliditetu, dok ih ne pogodi, kako vi na to gledate?

-Naravno, nitko o tome ne razmišlja, ali danas vidite i sami, ima jako puno moždanih udara, srčanih udara, raznih bolesti, prometne nesreće, no nitko nije imun na sve te nepogode. Tako da, nažalost, svatko može postati jako brzo invalid. Zato bismo trebali više ulagati u sport i osvijestiti ljude koliko je on važan za sve, a osobito za one koje su već suočeni s fizičkim ograničenjima. Sport nije samo natjecanje, on je način života i ključ za bolje zdravlje i kvalitetu života.

U nekim zemljama parasportaši su jednako popularni kao i zdravi sportaši, kakvo je vaše mišljenje o tome?

-Da to je baš lijepo kada se cijeni taj trud i rad jednog parasportaša, koji zbilja treba jako puno truda uložiti da dođe do te zlatne medalje bilo svjetske, evropske ili državne jer veliki trud je uložen u tu zlatnu medalju zbog poteškoća s kojima se bore, ne bore se oni samo sa tim sportom u kojem jesu, nego i sa svojim bolovima i sa svojim manjkavostima koje nadoknađuju na drugi način.

Koje su ključne osobine vrhunskih sportaša posebno u parastreljaštvu?

-Pa, ja bih rekla da samo uporni i hrabri sportaši mogu postati uspješni ljudi, sport uči strpljenju, disciplini i otpornosti. Mi učimo kako prebroditi te prepreke i kako se nositi s neuspjesima i kako svaki dan biti bolji, nego što smo bili jučer, to su vrijednosti koje se ne primjenjuju samo u sportu već i u našem svakodnevnom životu. Vi znate da kada ti je netko bolestan, onda se jako u toj bolesti vježba strpljivost i ljubav i dođeš do suosjećanja prema drugim ljudima, a tako da te osobine koristiš i u sportu.

Koliko vam znači podrška zajednice?

-Bez podrške zajednice ne bi mogli biti, jako puno mi znači podrška zajednice, uspjeh jednog sportaša nije samo njegov osobni uspjeh, to je uspjeh cijele zajednice. Zato bih se posebno htjela zahvaliti ovom prilikom našoj županici Martini Furdek Hajdin, koja je uvijek pronašla vremena za naš razgovor i rješavanje naših poteškoća, pogotovo kod nas baš u našem klubu. Također želim se zahvaliti i Zajednici sportova Karlovačke županije, posebno predsjedniku Želimiru Feitlu, koji je uvijek bio uz nas kada je trebalo i Sportskoj zajednici Duga Resa i predsjedniku Marku Beniću. Također, posebno bi se zahvalila dugoreškom gradonačelniku Tomislavu Boljaru što nam je ustupio prostor za streljanu koji baš odgovara osobama s invaliditetom. Kao što znate streljana na Jamadolu ima stepenice, a nema lift, pa ljudima koji su u invalidskim kolicima i na štakama to stvara veliki problem.

Gdje je vaša streljana, gdje imate treninge?  

-Naša streljana je u Belavićima, u jednom starom bivšem skladištu, gdje su dva kluba Streljački klub "Mrežnica" i naš Parastreljački klub "Duga Resa". Dakle, tu djeluju dva kluba, a naš trener Petar Mihalić trener je i Streljačkog kluba "Mrežnica".

Kakva je situacija s financijama, kako se pokrivate?

-Dosta je to teško, znate danas svatko ima malo novaca na svakom kraju, ali neke donacije od naših donatora, ovom prilikom im se zahvaljujem i Sportske zajednice Duga Resa popune taj dio da možemo trenirati, da možemo kupiti potrebnu opremu i da možemo sudjelovati na sportskim natjecanjima. Za sada se uspješno pokrivamo, da je dovoljno nije, maloprije sam rekla koliko je što skupo, toliko novaca, nažalost, ne dobivamo na godišnjoj razini.

Nedavno ste proglašeni parasportašem godine u Dugoj Resi, koliko vam je važna ta nagrada, koliko vam to znači?

-Moram priznati da mi to jako puno znači, a reći ću vam zašto. To mi puno znači iz više razloga, ali jedan mi je najbitniji, to što ja kao baka mogu stati pred svoje unuke i reći baka vam je u 61. godini postala sportaš godine, pa vi onda možete pokoriti cijeli svijet, ostavljaš dobar primjer unučadi. Moja starija unuka bavi se odbojkom u "Kelteksu" i ja znam da ona jako voli taj sport i ona bi puno više trenirala da može od škole, ali nadam se da će uspjeti u budućnosti još više, tako da postane i ona dobar sportaš. Između ostalog to nije samo priznanje za moj trud i rad, već i potvrda da se isplati boriti i ustrajati, nikada ne odustajati bez obzira u kojoj situaciji se nađete u životu, biti sportaš godine nije samo čast već i velika odgovornost, to je motivacija da nastavim biti još bolja koliko mi zdravlje dopušta, a i godine, ali i inspiracija drugima da vjeruju u sebe bez obzira na sve prepreke. Ova nagrada nije samo moja ona pripada i mom treneru Petru Mihaliću i mojoj obitelji i svima onima koji su me podržavali na tom putu. Svaka medalja, svaki rezultat, svaka pobjeda dolazi iz nebrojenih sati rada, ali i iz podrške onih koji vjeruju u tebe, a bez njih ne bih bila nagrađena, ne bi bilo ništa. Sport nije samo natjecanje, to je način života, to je jedna disciplina, posvećenost i neprestano pomicanje vlastitih granica. Streljaštvo me naučilo strpljenju, upornosti i snazi volje, svaki pogodak, svaki promašaj, svaki sat treninga oblikovali su me, ne samo kao sportaša već i kao osobu. Ova nagrada je podsjetnik da se trud uvijek isplati i da ne treba nikada odustajati, jer kao što sam prije rekla samo hrabri i uporni ljudi su uspješni ljudi ili uspješni sportaši. Želim zahvaliti svima koji promiču sport i podržavaju nas sportaše, jer sport nije samo rezultat, već inspiracija za sve generacije. Nadam se da će ovo priznanje biti motivacija mladima da vjeruju u sebe i da nikad ne odustanu od svojih snova.

Kakvi su vaši planovi za budućnost, a i planovi kluba?

-Moji planovi su da nastavim s napornim treninzima i da sudjelujem na što više natjecanja i osvojim, naravno što više medalja. Kao klubu cilj nam je osigurati još bolje uvjete za naše članove i širiti svijest o važnosti parastreljaštva u Hrvatskoj, a pogotovo kod djece i razviti taj sport kod mladih. Imamo tri mlada sportaša, ne mogu reći da je veliki interes, ali ove godine imamo u planu odraditi edukacije po školama i napraviti lagane prezentacije, kako bi djeca mogla vidjeti o čemu se radi. U svakoj školi postoje učenici koji su s posebnim potrebama, tako da uvijek je dobro reklamirati se, da bi se ljudi osvijestili i da bi nas možda još više bilo tamo.