ONI SU NJIHOVE OČI "Uz pratitelja smo sigurni, možemo se opustiti i znamo da će sve biti u redu"

Najsretnija je kad nešto sama napravi, ponosna je na sebe da je to uspjela. Iako je dosta samostalna unatoč sljepoći, u vanjskom svijetu ipak je malo plašljiva kretati se sama, kaže umirovljenica Antonija Hasan kojoj pomoć videće pratnje znači puno više od toga - uz svoju pratiteljicu osjeća se sigurno.

-Pomoć videćeg pratitelja znači nam jako mnogo jer sami ne možemo baš sve, za nešto je ipak neophodan vid. Videći pratitelj nam radi mnoge usluge koje su nam vrlo neophodne. Uz pratitelja smo sigurni, možemo se opustiti i znamo da će sve biti u redu.

Najteže je, kako kaže, otići u nepoznato, primjerice kod liječnika ili u bolnicu, u trgovinu po odjeću i namirnice. Također, ne mogu pročitati neku dokumentaciju ili poštu pa im je potrebna pomoć

"Mi smo zapravo oči našim članovima"

Mi smo zapravo oči našim članovim dodaje videća pratiteljica Alisa Dujmović iz Udruge slijepih Karlovačke županije koja pomaže umirovljenici Antoniji Hasan i ostalim članovima.

-Pomažemo im, vozimo ih i pratimo u svim aktivnostima koje su za njih važne. Od liječničkih pregleda, asistencije u administrativnim poslovima do kupovine namirnica. To su stvari koje se događaju svaki dan.

Pomoć nikad ne uskraćuju, kako ističe, pa im pomažu i kad je u pitanju nešto što nije opisu njihovog posla jer su svjesni da i te sitnice kao što je primjerice posjet groblju voljenoj osobi njima jako puno znači. Nije im teško uskladiti poslovne i privatne obveze, sve se može odraditi.

-Iako imamo konkretno radno vrijeme, prilagodimo se njima i organiziramo se. Uvijek smo tu za njih.

U društvu je uvijek bolje pa su odlasci u kupovinu jako zanimljivi. Kroz šalu i smijeh potraju i cijelo popodne, priča umirovljenica Antonija Hasan.

-Kad idemo kupovati robu to je malo više komplicirano. Ja kažem što želim, na primjer kakvu haljinu želim, onda tražimo i dogovaramo se za cijenu i boju. Uzmemo nekoliko modela pa isprobam. Tražim od nje mišljenje kako to izgleda. I, naravno, uzimam u obzir kako se ja u tome osjećam i tako mogu odabrati. Naše pratiteljice su mlade moderne žene i znaju dobro odabrati. S njihovim odabirom uvijek sam zadovoljna. Bude šale i smijeha. Dok se presvlačimo sve to dugo potraje, zna potrajati i cijelo popodne.

Prije nego što je pokrenut projekt usluge videće pratnje prije deset godina, za koji smatra da je jedan od najboljih, slijepe osobe teško su se snalazile. Uglavnom su im pomagali članovi obitelji, ali to je, priča, bilo jako teško jer svatko ima svojih obaveza.

-Nikad ne ideš kad bi ti to želio, uvijek te odbiju. Nikad to nije onako kako je to s videćim pratiteljem. Dogovoriš se dan, sat, to je točno tako. Oni su u tome vrlo profesionalni. Onda si zadovoljniji i sve je lakše. Svi smo jako zadovoljni s njima.

No, nije im lako odabrati pratioca, dodaje.

-Mi slijepi smo dosta zahtjevni. Također smo, moram to priznati, ponekad i neugodni. Sve to valjda ima utjecaj sljepoća i s godinama kako si takav pa onda neki put budeš malo neugodan. Nestrpljivi smo, sve bismo htjeli odmah onda videći pratitelj mora biti savjestan, jako strpljiv i spreman na to. To je dosta odgovoran, a i težak posao za njih jer teško je svima ljudima ugoditi.

"Nikada ne treba odustati, uvijek se treba boriti. Sve se može ako se čovjek potrudi"

U mirovini je pet godina i sada živi u Domu za starije i nemoćne Sveti Antun jer više ne može biti sama u kući zbog zdravstvenih problema, ali i dalje je vrlo samostalna i aktivna.

-U domu mi je lijepo, već sam se privikla. Ima puno ljudi i osoblje je dobro. Uključila sam se u sve aktivnosti tako da mi vrijeme brzo prolazi. Nije mi dosadno, stalno imam nekih obaveza. Imamo zbor, molitveni klub, viseću kuglanu u dvorištu pa bacim i kuglu te radionice na koje nam često dolaze u posjetu neke grupe. Mislim da mi to dobro čini, veseli i da čovjeka drži na životu. Ne osjećaš se loše ni da si nemoćan.

Nije odustala u strašnom trenutku svog života ne odustaje ni sada. Prihvatila je sljepoću i nastavila dalje. Vid je izgubila vrlo mlada, s 27 godina dobila je ablaciju mrežnice i u sljedeće tri godine prolazila je operacije.

-Činilo se kao da mi se srušio cijeli svijet. Od zdravog vida i normalnog života odjednom se nađeš u situaciji iz koje ''ne vidiš'' izlaz. Ako se pustim i predam - znala sam da ću propasti i ostati na selu i da neću više nikada ništa moći raditi. To je za mene bila najlošija opcija. Odlučila sam sam se boriti. Inače sam po prirodi borac, iako ne vidim - ja sve probam pa što mogu, mogu. Sljepoću sam doživjela kao nešto strašno u početku, ali kako je život išao dalje privikavala sam se i smatrala sam da to trebam prihvatiti. Kad se pomiriš sa situacijom mislim da tada lakše živiš i nosiš se s time.

Rodom je iz Gorskog kotara gdje je u Vrbovskom sedam godina radila kao službenica u prometu. Nakon gubitka vida predložili su joj mirovinu, što nije mogla prihvatiti.

-Nisam to prihvatila, da tako mlada sjedim u kući i ništa ne radim. Smatrala sam da je to nemoguće i da neću to moći. Onda sam tražila na komisiji da me prekvalificiraju za telefonistu i to sam završila.

Potom se doselila u Karlovac gdje se zaposlila u HEP-u na Dubovcu i 37 godina radila na centrali. Živjela je sa svojim sinom kao samohrana majka, sve je naučila te o nikome nije ovisila.

-Trudila sam se na radnom mjestu i kod kuće. Sve sam radila sama, kuhala, peglala… Nikada nisam tražila ničiju pomoć, sve mi je to dobro išlo. Sve sam se to naučila, tražila načine na koje ću to najlakše napraviti, a tako je i danas. Nikada ne treba odustati, uvijek se treba boriti, treba biti uporan i ići dalje. Sve se može ako se čovjek potrudi.

Dodaje kako joj je Udruga puno pomogla, od početka kad je došla u Karlovac pri zaposlenju pa do danas.

-Udruga mi je uvijek bila drugi dom. Uvijek stoji na raspolaganju, što god nam je potrebno obraćamo se udruzi, oni uvijek nađu rješenje.

"Mi nismo ništa različiti od drugih ljudi osim što neke stvari radimo malo drugačije"

Iako joj je u domu sada lijepo, u početku nije bilo tako. Naišla je na predrasude koje, čini se, nikada nećemo iskorijeniti.

-Ljudi su skloni predrasudama, pogotovo za slijepe, nisu me odmah prihvatili. Ljudi su nekako čudni. Znala sam doći na neko događanje, oni se svi dignu i odu, ja ostanem sama, nitko me ne bi poveo za ruku. Sad su se već privikli, malo sam se i sama izborila. To je obično tako kad dođeš u neku okolinu, nov si i nepoznat.

Smatra da predrasude nikada neće prestati iako se situacija poboljšala u odnosu na prije. Građani u Karlovcu su, kako navodi, susretljivi. Prići će na ulici, pružiti ruku i pomoći.

-Uvijek je prema nama nekakvo ograničenje. Ne znam što to znači ako je čovjek slijep, mi nismo ništa različiti od drugih ljudi osim što neke stvari radimo malo drugačije nego oni. Isto se veselimo, plačemo, radujemo, pjevamo, plešemo kao i svi drugi. Ljudi se žene, imaju djecu, unuke, ja imam dvije unuke. Sve je to normalno, samo malo različito.

Najgore joj je, ističe, kod liječnika koji se ne znaju pravilno ponašati prema slijepim osobama.

-Nije mi jasno da se događa da kad me videći pratitelj dovede liječniku koji bi trebao znati da se treba obraćati meni, a on pita moju pratnju: „što nju boli“, kao da ja ne znam reći što mene boli. To smo im već sto puta naglašavali i to nije u redu. Uvijek se treba obraćati slijepoj osobi, nije da mi ne znamo. Neki imaju drugih problema, ali onda se zna tko to ima i tko će ga zastupati. Ako će govoriti umjesto mene nisam trebala ni ići. Misle da ne možemo ništa. Hvala Bogu imam zdravu pamet, sve mogu napipati i naći. Ja mogu bolje napipati nego onaj tko vidi.

Dodaje da ljudi koji nikad nisu imali kontakt sa slijepom osobom ne znaju se najčešće prema njoj ponašati.

-Više se plaše nego što bi pomogli, htjeli bi pomoći, ali ne znaju kako. To je tako sa svim invalidima, postoji neka odbojnost.
Videća pratiteljica Alisa Dujmović slaže se da su ljudi danas više osviješteni, ali još imaju dosta posla sa zdravstvenim radnicima te državnim službenicima koji se, objašnjava, ne znaju ophoditi sa slijepim osobama.

-Ne samo da joj se ne obraćaju, nego kažu i ''skinite ju''. Ona je samo osoba koja ima gubitak vida, sama će najbolje za sebe objasniti kako se osjeća. Moje je samo da ju uvedem i budem pored nje u slučaju da treba nešto potpisati, sve ostalo može sama. Također, krivo vode, vode za ramena, slijepa osoba je ispred njih. Prime ih za ramena i guraju naprijed, oni ne znaju što je ispred njih. Vi ste slijepoj osobi uvijek korak ispred da vas može pratiti i sve joj govorite.

Dodaje kako senzibilizacija treba krenuti od najranije dobi pa u Udruzi imaju dane otvorenih vrata kad ih posjećuju djeca iz vrtića koja s velikom voljom slušaju na koji način se pristupa slijepim osobama.

-Uz tu našu promociju i odlaske na raznorazne događaje pokazujemo da slijepe osobe sve mogu. Njima samo treba opisati sve što se oko njih događa, sve što mi vidimo njima treba pretočiti u riječi.

Projekt "Uz pratnju za sigurnije danas"

U udruzi slijepih Karlovačke županije trenutno je 97 članova te su zaposlene dvije videće pratnje. Unatoč tome što ne koriste svi članovi ovu uslugu, broj njih je velik za dvije pratiteljice. Oko 30 korisnika je na jednog pratitelja pa kad je potrebno uskaču i ostali djelatnici, objašnjava videća pratiteljica.

-Ima svakakvih dana, ali svi uskačemo jer želimo pružiti svima uslugu koju oni traže iako imaju obitelj. Ne želimo ih odbiti. Neki put bude kaotično, ali svi uskačemo i pomažemo.

Kako bi mogla biti videća pratiteljica završila je edukaciju koju provodi Hrvatski savez slijepih.

-Edukacija je potrebna da se zna na koji način voditi slijepu osobu i na koji način postupati s njom. Postoje tehnike koje se trebaju usavršiti da se osoba može voditi jer to nije samo da se osobu uhvati i povede, postoje pravila vođenja. Imali smo i edukaciju za pomagala kako bismo mogli educirati slijepe osobe u pravilnom načinu korištenja tehničkih pomagala kao što je namještanje govornog sata, mobitela, reproduktora…

Udruga je prije dvije godine pokrenula projekt "Uz pratnju za sigurnije danas" s ciljem povećanja socijalne uključenosti i unaprjeđenja kvalitete života slijepih osoba koji je usmjeren na osobe koje su izgubile vid u kasnijoj životnoj dobi. Iako su prošli edukaciju kretanja uz pomoć bijelog štapa, često zbog različitih vanjskih ili unutarnjih prepreka nisu u mogućnosti sve samostalno obaviti.

Također, sitnice poput čitanja pošte, različitih dokumenata i slično često su otežane jer pomagala koja omogućavaju čitanja crnog tiska uz pomoć govorne jedinice su izuzetno skupa i slijepe osobe ne mogu si to priuštiti pa trebaju pomoć videćeg pratitelja.

Projekt se provodio od 2020. do svibnja ove godine te je financiran iz Europskog socijalnog fonda. Time je omogućena još jedna videća pratnja. Sada financiranje ove usluge preuzima Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku u sklopu projekta "Ruka koja vodi" u koji je dosad bila uključena jedna videća pratnja.

Foto: Fb Udruga Slijepih KŽ