Prvi Karlovački

“Olimpijske igre glavni su cilj svakog sportaša, pokušat ću se plasirati za Pariz”

Autor: Marta Marinović

12.02.2022

Arhitektice društva

Razgovor: Petra Furač, članica Gimnastičkog kluba "Sokol", najbolja karlovačka sportašica u 2021. godini

Članica Gimnastičkog kluba “Sokol” Petra Furač već je godinama na vrhu karlovačkog, a i županijskog ženskog sporta. Iz godine u godinu postiže značajne rezultate, pa je već po šesti put izabrana za najbolju karlovačku sportašicu. Petra Furač bila je najuspješnija karlovačka sportašica u 2021. godini, a ostvarila je nekoliko zapaženih rezultata. Osvojila je pet medalja na državnom seniorskom prvenstvu, a članica je ženske gimnastičke reprezentacije Hrvatske. U sklopu reprezentacije Petra Furač sudjelovala je u CRO-GYM ligama u organizaciji Hrvatskog gimnastičkog saveza. Iako je još uvijek aktivna natjecateljica, počela je u klubu raditi i kao trenerica. Razgovarali smo s Petrom Furač o naslovu najbolje karlovačke sportašice, o dosadašnjem dijelu karijere, o reprezentaciji i o planovima za budućnost.

Što bi od svojih rezultata izdvojila u 2021. godini?

-Pa, prošle godine nije bilo puno natjecanja zbog ove situacije s pandemijom, koja je svima vrlo dobro poznata. Nastupila sam na državnom prvenstvu, gdje sam osvojila pet medalja. Što se tiče reprezentacije imali smo CRO-GYM lige, bilo ih negdje pet, šest. Nisam išla s reprezentacijom na neka međunarodna natjecanja.

Uz to što si još uvijek natjecateljica, počela si raditi i kao trenerica, kako ti ide?

-Pa, trenerica sam bila najprije nešto sitno sada sam više, možemo reći, pola trener pola vježbačica. Još se držim natjecateljske karijere, ali polako idem u te trenerske vode. Prošla sam školovanje na Hrvatskom institutu za kineziologiju, završila sam baš smjer gimnastika i to prije dvije godine i to mi puno znači kod rada s djecom. Planiram upisati Višu trenersku školu, trenutno, kako bi rekla, nemam vremena, ali nadam se da ću ga naći.

Još uvijek treniraš kao natjecateljica i radiš kao trenerica, kako uspijevaš sve stići?

-Najbolje da vam ispričam kako izgleda moj jedan dan u dvorani. Znači, imam prvo trening s djecom, to su predškolci, znači djeca do osnovne škole. Zatim napravim svoj trening od dva do tri sata, zavisi što mi je u planu i do 21 sat i 30 minuta radim kao trenerica s malo većima, odnosno sa školarcima.

Petra, do kada misliš imati natjecateljsku karijeru?

-U zadnje vrijeme to me mnogi pitaju. Pa iskreno evo ne znam, nije mi lako samo otići iz dvorane i reći ja to više neću, ali barem još jedno godinu, dvije bit ću u natjecateljskom pogonu.

Gimnastičarke ranije od ostalih sportašica prestaju sa sportskom karijerom, što je tome razlog?

-Pa sigurno zato što je gimnastika sport gdje zapravo oni pravi potencijali već sa šest godina kreću malo ozbiljnije trenirati, a to je zapravo za sport vrlo rano. Mi smo s petnaest, šesnaest godina već seniorke, tako da je sve to zapravo prerano za ostale sportove.

Pa, dobro možda će doći dan kada ćeš se htjeti posvetiti nečem drugom, vrijeme kada ćeš početi razmišljati o obitelji. Što misliš o tome?

-Ovo je jako dobro pitanje, ja imam u planu to sve napraviti poslije ove sportske karijere, ali bi htjela i nadam se da ću moći to sve uskladiti. Do sada sam uspijevala sve uskladiti i sve dobro posložiti, nadam se da će tako biti i dalje.

Imaš li u planu napraviti nešto u sportskoj karijeri što do sada nisi uspjela?

-Uvijek ponavljam da svaki sportaš ima Olimpijske igre zapravo kao glavni cilj u karijeri. Ja još uvijek imam viziju sebe na Olimpijskim igrama. Pa da, bila sam blizu, to je ona priča gdje smo ja i kolegica iz Zagreba bile malo zakinute, ali evo nadam se da bi to mogla ostvariti u Parizu 2024. godine. Radit ću puno i pokušati ostvariti svoj san. Ako ne bude išlo, barem da osvojim neku medalju na Svjetskom kupu, to bi mi isto puno značilo. I tu sam si bila blizu, imala sam finale, ali ta trema je kod mene nešto jako loše. Meni je najveći problem što ja na primjer u kvalifikacijama jako dobro odradim, jer imam u glavi ono što trebam napraviti i onda budem na primjer u prve tri u kvalifikacijama. U finalu se očekuje od mene da napravim isto toliko kao u kvalifikacijama, a zapravo me ta trema otjera na strah i zeznem svaki put, dobro ne baš svaki put.

Jesi li zadovoljna sa svime što si napravila u natjecateljskoj karijeri?

-Naravno da sam zadovoljna, moglo je biti i bolje, ali sam zadovoljna. Bila sam više puta najbolja sportašica Karlovca i Karlovačke županije, bila sam državna prvakinja, reprezentativka sam, to su sve lijepi uspjesi i moram biti zadovoljna.

Godinama ti je greda bila glavna sprava, a sada si otišla u širinu i radiš sve četiri sprave. Kako je došlo do toga?

-Greda je nekako meni bila u krvi od malih nogu, mislim da sam jako dobra s gredom. Ne bih rekla da je dosadno raditi samo jednu spravu, ali meni je to osobno bilo dosadno, tako da sam ja prešla na višeboj. Radi se o tome, ako na primjer na natjecanju radim samo gredu, recimo na Svjetskom kupu, imam samo jednu šansu, a ovako na višebojskom natjecanju prolazim kroz sve četiri sprave i lakše je doći do uspjeha. Mnogi to ne bi vjerovali, ali ruče su mi sada jako drage. S ručama sam se mučila, ali baš jako i sada sam nekako tu spravu dotjerala u dobrom pravcu, tako da sam jako zadovoljna s ručama. S ručama konkuriram i za nastup na Svjetskom kupu. Prije sam bila jako loša na ručama, svako natjecanje bilo mi je tlaka, a sada su mi ruče nakon grede, moja druga najbolja sprava.

Koja te natjecanja očekuju ove godine?

-Prije svega, to su natjecanja Svjetskog kupa, prvo nam kreću testiranja za norme u ožujku i travnju. Sad sam trenutno u pripremama za ta natjecanja Svjetskog kupa i to mi je glavno. Imamo dva državna prvenstva u šestom mjesecu pojedinačno i u listopadu ili studenom, tako nešto, višebojsko. Natjecanja Svjetskog kupa kreću u svibnju i lipnju i drugi dio sezone je u listopadu i studenom.

Imaš dosta vremena da se dobro pripremiš, kako idu pripreme?

-Imam dosta vremena, evo sada sam u pripremnom dijelu i ide mi dosta dobro. Imam malu ozljedu koljena, ali vučem to nekako, bit će sve u redu. Radim ozbiljno jer želim biti spremna za natjecanja Svjetskog kupa.

Koliko u stvari moraš trenirati dnevno, ako misliš nešto napraviti u gimnastici?

-Pa to se razlikuje od države do države, zapravo sve ovisi o novcima. Vani su svi profesionalci, na primjer, Rusi treniraju po osam sati dnevno i to je njima u redu, ne daj Bože sedam sati, to je premalo, zato i jesu tu gdje jesu. Mi smo na tri, četiri sata, po ljeti kada nema škole ujutro se trenira tri sata i poslijepodne još dva sata, pa uklopimo tu pet sati treninga na dan.

Gimnastički klub “Sokol” je kao jedna velika obitelj, kakva je ustvari atmosfera u klubu?

-Pa, dobro ste rekli klub je jedna velika obitelj, ali zapravo to je meni druga obitelj. Atmosfera je jako dobra u klubu, tu se nemam što žaliti, svi međusobno surađujemo, pomažemo jedni drugima. Imamo puno djece, imamo i liste čekanja, što nam je jako žao što nemamo taj možda neki veći termin treninga i da ih ubacimo negdje. Sve u svemu sam jako zadovoljna.

S kojim dobnim kategorijama radiš?

-Imam djecu od dvije do četiri godine, s njima radim radionice i tako neke stvari kroz igru, jer kako ćeš djetetu reći da će se baviti profesionalno gimnastikom. Radim i s djecom od pet do sedam godina, to su ovi predškolci, a radim i s natjecateljima.

Lijepo je bilo vidjeti na vašim godišnjim gimnastičkim akademijama svu tu djecu, dvorana je uvijek puna. No, zbog pandemije, već dvije godine nema akademije. Je li vama u klubu to nedostaje?

-Da, na akademijama smo prikazali što sve radimo u trenažnom procesu i djeca su to obožavala. Da, sad nije bilo akademije dvije godine i jako mi je čudno, naravno žao mi je što nema akademije, no dobro, nadam se da će se ipak ove godine situacija s pandemijom popraviti i da ćemo moći održati akademiju. Svi se u klubu nadamo da će ove godine biti akademija.

Nešto jako lijepo što je vezano uz Gimnastički klub “Sokol” je kamp u Hostelu Karlovac u Selcu. Koliko ti znači taj kamp?

-Da, svake godine jedva čekamo kamp. Svako ljeto mi imamo dva turnusa kampa gdje nam dolaze prijatelji iz susjednih država. Prošle godine imala sam pripreme reprezentacije, pa nisam sudjelovala u oba turnusa, ali sam jedan prošla. Naravno, jedva čekam i ove godine da idemo u Selce. Dosta je važno da na taj kamp idemo nakon pauze, to jest nakon ljetnog odmora od dvorane, kako bi mi rekli, tako da tamo radimo neki pripremni dio za drugi dio sezone. Uvjete smo zadnjih par godina jako poboljšali, a stranci vole doći i zbog mora, jer je dvorana za treniranje nekoliko metara od mora.

Kako stvoriti novu Petru Furač?

-Trebamo naći neko jako ludo dijete, jer sam takva ja bila. Imamo jako jako puno potencijala, kako se dijete jako brzo mijenja, ne možete vi piknuti na dijete od pet godina i reći ti ćeš biti profesionalac, tako da dobro one najupornije će zapravo same ostati i nešto postići. Ja sam bila ona, koja je plakala ne zato što joj je teško na treningu nego zato što mora ići s treninga doma, voljela sam tenirati.

Imali si i podršku obitelji, koliko ti je to značilo?

-Naravno bez obitelji vjerojatno, možemo reći, ne bi bila tu gdje sam sada. Da nisam imala toliku podršku od njih ne bih uspjela to sve napraviti. To mi je jako puno značilo, naravno, uz ostale bitne ljude koji su mi pomogli.

Dok si išla u školu bilo je puno obaveza, kako si sve to uspjela uskladiti?

-I dok sam išla u školu ja sam jako puno trenirala, uz školu trenirala sam četiri sata dnevno. Trebalo je to sve uskladiti. Imala sam ludu ideju u glavi da je meni gimnastika na prvom mjestu, a na prvom mjestu trebala mi je biti škola. No, uspjela sam sve pohvatati, mogu reći da sam bila solidna učenica.

Što je po tebi bitnije u gimnastici, a i u sportu općenito, talent ili rad?

-Po meni sigurno je bitniji rad. Barem po nekoj mojoj viziji, mislim bitan je i taj talent, to možda ovisi o tome koji je sport, ali za gimnastiku je definitivno rad ono prvo što je bitno za uspjeh. Recimo greda, tu je važno imati osjećaj. Ja sam na gredi od svoje četvrte godine, pa tu je bitna i neka upornost, a i ljubav prema gimnastici. To su godine i godine treninga, puno rada na gredi, pa se s vremenom dobije i stabilnost, a naravno važna je i koncentracija.

Kakva je situacija s dvoranom za treninge u Sokolskom domu, imate li svu opremu, možda nešto nedostaje?

-Da je veća ne bi bilo loše. Trebaju nam neke malo novije sprave, neke su već dotrajale i treba ih zamijeniti. Neke sprave nisu u standardu s nekim natjecateljskim dispozicijama, na primjer parter nam je star, a trebao bi biti noviji, još nekoliko sprava trebalo bi promijeniti. Nadam se da će i to uskoro biti.

Ideš na treninge i u nacionalne centre, kakva je tamo situacija?

-Što se tiče nacionalnih gimnastičkih centara, na primer Lučko u Zagrebu, Aton u Čakovcu i Osijek, oni su debelo ispred nas. Novi centar je Lučko i on nam je tu najbliži. Tako da često idemo tamo na treninge. Lučko je, pod navodnike, pošto je to ono pod navodnike centar Hrvatske, svima je zapravo jednak put, pa smo iz Čakovca preselili zapravo treninge reprezentacije u Zagreb. Često treniramo u Lučkom i dva put mjesečno kada je sezona. Nekada je Aton u Čakovcu bio jako populara, a bolji je jer je hostel iznad dvorane i tu spavamo i samo se spustimo u dvoranu. I u Osijeku dvorana ima hostel, pa možemo prespavati i blizu nam je na trening. Lučko nema hostel, pa kombiniramo, kada imamo neke pripreme reprezentacije gdje smo po šest, sedam dana onda idemo u Osijek, a kada imamo te susrete reprezentacije samo jedan dan, onda smo u Zagrebu.

Tebi je Lučko vrlo blizu, pa ti je to prednost. Koliko ti to znači?

-Da, meni je blizu i odmah sam doma nakon treninga. Prošle godine kada smo imale CRO-GYM lige, jedna cura iz Zagreba i ja krenule smo u isto vrijeme prema dvorani, ona iz Zagreba, ja iz Karlovca i ja sam stigla prije dvije, tri minute.

Koliko ja vidim gimnastika će ostati tvoj život i dalje, nakon natjecateljske karijere bit ćeš trenerica i to je izgleda definitivno tako. Je li te to zadovoljava?

-Pa to je neka moja vizija i ja bih to i htjela. Volim to raditi, volim djecu, i želim to svoje znanje prenijeti na nekoga. Zapravo, ono što sam kroz sve ove godine treniranja naučila prenijeti na mlađe generacije. Znam puno, učila sam od trenera profesionalaca, od trenera reprezentacije i naravno tu je sve što sam vidjela na primjer na natjecanjima Svjetskog kupa. Prikupila sam puno znanja i iskustva i to ću prenijeti na djecu i mlade.