Trška jalba na popisu je nematerijalnih dobara Republike Hrvatske
Od zaborava spašena jalba krasila je glave udanih žena do njihove smrti
VIŠE IZ RUBRIKE
Najbolji trenuci i najljepše vrijednosti djedova i baka utkani su u tradiciju jednog naroda, jednog mjesta. Nepravedno je dugi niz godina prethodnog stoljeća izostala priča o trškoj jalbi. Posljednjih godina jalba zauzima zasluženi status, s pravom i poštovanjem tradicionalna tehnika njene izrade polako se obnavlja.
U Pokuplju, od Kamanja pa sve do Karlovca žene su od udaje pa sve do smrti nosile jalbu – kapu čija se tehnika izrade zadržala najdulje u selu Trg kraj Ozlja. Nije poznato kako je tehnika došla u ove krajeve. Više je teorija o tome ispričano, od one da su je donijele kneginje obitelji Frankopan pa do toga da je stigla trgovačkim putevima.
U ondašnje vrijeme žene su jalbe izrađivale za sebe, ali i za prodaju i to na sajmovima u Karlovcu. Najpoznatija pletilja trške jalbe bila je Regina Paljunac koja je od svojega umijeća živjela, ali nikada je nije smjela nositi jer nije bila udana.
Sredinom 20. stoljeća tradicionalni način izrade jalbe pao je u zaborav. Vrijeme je to kada se događaju promjene u njenoj izradi pa su tako zamijenjene heklanima i postale su veće. Nisu se stavljale samo na kosu koja se oblikovala u rogove, nego su se stavljali još kartonski umeci koji su cijelo oglavlje činili puno većim. Koja je imala veće rogove, ta je žena bila bogatija.
Danas tradiciju izraze trške jalbe njeguju članice KUD-a Ključ, a jedna od njih je Melita Mataković Rožić koja je s učenjem počela 2002. godine na Tjednu cjeloživotnog učenja u Starom gradu Ozlju. Tri godine kasnije za potrebe KUD-a Ključ i obnove narodnih nošnji dodatno je učila i usavršavala se. Praktični rad redovito upotpunjuje literaturom i razmjenom znanja sa ženama koje se kako u Hrvatskoj, tako i u inozemstvu bave sprang tehnikom čija je osnovna pletenje prstima, a datira još od prapovijesti i do današnjeg dana nije promijenjena.
Tehnika izrade jalbe za mnoge je slična tkanju, ali kako Melita kaže, riječ je o tehnici koja je nastala puno prije. Sama izrada počiva na lucnju, tj. okviru načinjenom od okuhane i savijene ljeskove grane utaknute u daščicu.
-Originalna jalba radi se od bijelog pamučnog konca kako bi se mogla iskuhavati s obzirom na njeno svakodnevno korištenje. Okomite niti međusobno se križaju i obavijaju ovisno o uzroku. Nema slobodnog kraja, sve je kružno. S tim radom u sredini nastaje rad i s gorenje i s donje strane koji se sužava prema sredini. Za razliku od tkanja kod kojeg se između niti osnove stavljaju poprečene niti, niti potke, kod jalbe ih nema. Umjesto tih poprečnih niti imamo daščice i njima se rad sabija prema dolje, odnosno rukama prema gore. Kada više ruke ne stanu u zijev između parova niti, onda se rad završava šivanjem. Dvije ili tri niti se šivaju zajedno sa zadnjim redom sa svih strana. Nakon što po sredini prerežemo, ostaju nam dva komada čipke. Oni se spajaju ovalnim umetkom izrađenim iglom koji je predstavljao tjemeni dio. Resice koje su ostale na sredini rezanjem, međusobno se vežu u čvoriće, a između se stavlja traka kojom se kapa može zavezati. Današnje jalbe nisu kao nekada, radimo ih u drugim bojama i od drugih materijala. Kombiniramo i isprobavamo, kaže nam Melita.
Tradicijsko umijeće pletenja jalbe nematerijalno je kulturno dobro te je kao takvo i uvršteno na Listu zaštićenih kulturnih dobara. Izložena je u Etnografskom muzeju u Zagrebu, nekoliko primjeraka sačuvano je u Pragu, u Zavičajnom Muzeju u Ozlju i Etno parku Ozalj.
-Tehniku izrade jalbe poznaje oko 20 ljudi i ona je u njihovim rukama sigurna od zaborava, no važne je prenijeti je mladim naraštajima, kaže Melita.
Učeničkoj zadruzi Kotačac iz OŠ Slava Raškaj upravo je to primarni cilj.
-Učiteljica Jasminka Trpčić oko 2005. godine s malim je „Trškim pletiljama“ krenula u osnovnoj školi u Trgu, da bi od prošle godine ovakav vid čuvanja tradicije postao aktualan u ozaljskoj osnovnoj školi. Prvu generaciju malih pletilja čine sada već odrasle djevojke koje se vjerojatno sjećaju onoga što su o tehnici jalbe naučile. Ono što treba naglasiti je da su za izradu jalbe dosta zainteresirani i umirovljeni. Od mladih, do onih starijih, svi koji žele mogu naučiti samo je potrebna volja i vrijeme, dodaje Mataković Rožić.
Čuvanje ovakvih narodnih vrijednosti i ljepota koje smo primili u zalog od naših predaka obvezuje nas na prenošenje istoga generacijama koje dolaze. Mijenjao se svijet, ali jedno je uvijek ostalo – tradicija u rukama čovjeka.
Foto: TZ grada Ozlja
