"Od početka dok smo bili klinci bila je dobra i od matere čarapa, pa smo unutra zamotali sve i svašta i šutali "

Branko Benković već je godinama izuzetno važna osoba u sportu na ozaljskom području, predsjednik je Sportskog društva Vrhovac, koje vrlo važno za ozaljski sport. Benković je godinama bio predsjednik Zajednice sportskih udruga Grada Ozlja i na toj je poziciji ostavio dubok trag, a i danas je tu kada zatreba. Kao kineziolog bio je djelatnik Centra za pružanje usluga u zajednici Ozalj u Jaškovu brinuo je o tjelesnim aktivnostima štićenika, a sportaši iz Jaškova sudjelovali su na brojnim velikim natjecanjima Specijalne olimpijade diljem svijeta. Specijalna olimpijada je međunarodna organizacija koja osobama s intelektualnim teškoćama daje priliku da ostvare svoj potencijal, razvijaju fizičke sposobnosti, pokažu hrabrost, ali i radost zbog iskustva prijateljstva. Specijalnu olimpijadu 1968. osnovala jeEunice Kennedy Shriver. Specijalna olimpijada Hrvatske osnovana je 22. travnja 1992. godine. Branko Benković bio je s hrvatskim reprezentativcima na velikim natjecanjima, gdje su ostvareni zapaženi rezultati. Razgovarali smo s Brankom Benkovićem o njegovom dugotrajnom djelovanju u sportu.

Kako si počeo sportsku karijeru, koji ti je bio prvi sport?

-Obično kao i svi dječaci, prvo smo krenuli s nogometom, jer je bilo, ajmo reći, najjednostavnije doći do neke lopte. Od početka dok smo bili klinci bila je dobra i od matere čarapa pa smo unutra zamotali sve i svašta i šutali, kada su došle prve gumene lopte to je bilo već za nas nešto moderno. Pravu lopta sam osjetio u srednjoj školu, u biti na kraju osmog razreda osnovne škole recimo, pa onda srednja škola, tu smo malo ozbiljnije krenuli s nogometom.

Kada si se upoznao sa stolnim tenisom?

-Stolni tenis je ušao u moj sportski život kada sam krenuo u srednju školu, u internatu sam imao jednog prijatelja iz Maribora, jer sam u Velenju završio srednju školu i on je bio stolnotenisač, tako da sam od njega pokupio ona prva znanja. On je bio kao i ja učenik, međutim on je dugo bio u stolnom tenisu tako da sam od njega pokupio neka znanja a ozbiljnije sam se počeo baviti stolnim tenisom, normalno, poslije fakulteta i kada sam završio za trenera, dobio sam diplomu, pa je onda to bilo moguće.

Kada i kako je nastalo Sportsko društvo Vrhovac?

-Korijeni su iz 1975. godine, tada smo još bili klinci, recimo ni punoljetni, tek smo bili punoljetni i onda je nekako prevladala ideja da to bude "Polet" i kako smo mi stavili u znak društva slovo P okrenuto, kao "Dinamo" bez petokrake, kada smo to donijeli tada u općinu, to nije prošlo, nisu to prihvatili. Ništa nije bilo od toga, jednostavno se izgubila nit. Nakon dvadeset godina, kada smo bili jedna zrelija ekipa, znači odrasli ljudi, od trideset do četrdeset godina organizirali smo malonogometne turnire. Ti turniri su napredovali iz godine u godinu, recimo od 1997. do 2001. godine, tada smo znali imati po osamnaest, devetnaest ekipa iz Karlovačke županije i posebno dijela grada Zagreba, odnosno zagrebačkog prstena. Na turniru je igrao i igrač "Vinogradara" Marko Povrženić, koji je neko vrijeme bio i u "Dinamu". Tako da smo onda stekli neka financijska sredstva, jer kada nešto čovjek prodaje, onda i zaradi, bili smo neformalna skupina ljudi, a kako ne bi to sve skupa išlo krivim smjerom osnovali smo sportsko društvo. Prvo su mene zadužili, normalno kao već iskusnog sportskog radnika i sportaša, jedna ekipa se okupila, osnovali smo udrugu, koja djeluje od 2002. godine, znači negdje 22 godine smo aktivni, svi vole da smo vrlo aktivni, imamo širok dijapazon sportova, znači nismo isključivo vezani samo na jedan sport. To je bio od početka jasno nogomet, kako je društvo raslo počeli smo igrati košarku i stolni tenis, a pred desetak godina dečki su se ozbiljno počeli baviti atletikom. Imali smo 2016. godine najboljeg sportaša Ozlja atletičara, a tako je bilo i 2017. godine.

Sjedište društva je u Vrhovcu, tamo imate i svoje prostorije, kako ste došli to tih prostorija i gdje se nalaze?

-Naše sjedište je u vatrogasnom domu u Vrhovcu, izborili smo se pošteno, s vatrogascima smo napravili ugovor za korištenje prostora. To je bio prostor na katu, koji je bio neuređen, oni su nam odobrili da ga uredimo, mi smo podignuli čak jedan dio krova, tako da prema cesti imamo pogled prema van. Svi koji dođu ugodno su iznenađeni, posebno dečki iz Zagreba koji su igrali stolni tenis za Ogulin, kada su došli gore oni nisu mogli vjerovati da u jednoj takvoj seoskoj sredini ima takav krasan prostor od 125 kvadrata s podlogom za stolni tenis, vrhunskom, onom pravom. Uvjeti su odlični i mislim da možemo igrati, možda ne Prvu hrvatsku ligu, ali Drugu hrvatsku ligu bez problema.

Koliko sportsko društvo Vrhovac ima članova?

-Ukupno imamo 86 članova i to je veliki broj za našu sredinu. Atletikom se bavi petnaestak ljudi, s tim da su neki aktivniji odnosno usmjereniji baš na neko natjecanje, dok jedan dio rekreativno želi održati svoje zdravlje i psihofizičku kondiciju i idu na utrke i nema problema mi ih podržavamo koliko god možemo. Ovaj dio koji se tiče stolnog tenisa, to je recimo seniorska ekipa u kojoj imamo devet igrača službeno. Mladeži je bilo prošle godine petnaest, a sada ih je jedanaest. Međutim, sad vidim čim je škola, kada krenu malo školski problemi, onda jednostavno roditelji očito djecu malo zadrže doma, jer je prva škola, ja uvijek govorim da je škola na prvom mjestu.

Vrhovac je poznat po vinogradima i vinima, imate li suradnju s udrugama, koje djeluju na vašem području?

-Imamo dobru suradnju s Udrugom vinogradara i vinara Trs Ozalj. Stvarno nemamo nikakvih problema s bilo kakvom donacijom od bilo koje osobe, odnosno privatnika u Vrhovcu. Moram reći da imamo već devetu utrku sada, koja je četvrtu godinu u Kontinental trail ligi Republike Hrvatske, to je vrlo kvalitetan sustav natjecanja od devet utrka, mi smo tu negdje u sredini po broju natjecatelja. Imamo negdje od 200 do 250 sudionika, imali smo jedne godine i više od 300 prijavljenih, nisu došli svi, ali bilo ih je 260 i to nam je bio najveći broj natjecatelja do sada.

Sportsko društvo Vrhovac je dokaz da se sport može razvijati, da sport može djelovati i u toj ruralnoj sredini što negdje nije baš primjer, kakvo je tvoje mišljenje? 

-Naravno da može. Mi smo u tom prostoru koji imamo napravili mali fitness centar, gdje su traka za trčanje, bicikli, utezi, ekspanderi za rastezanje, napravili smo švedske ljestve na zidu, televizor je tamo. Ja sam bio najsretniji kada su žene od četrdeset do pedeset godina došle tamo. Nije to bio trening, ali je lijepo vidjeti kada dođu, popričaju, pa malo sjednu na lopte, pa se dodavaju, pa malo vježbaju s tim ekspanderima, koji su vrlo popularni kod žena, voze bicikl, hodaju ili trče na traci, mislim da je to u svakom slučaju korisno i ja tvrdim da je to u redu. Nekada u selu nije bilo tako, ja se sjećam kada sam znao trčati po cesti i onda kad me netko vidio pitao me kaj se dogodilo kada trčiš. Danas je to razvijeno, vidim da se dečki bave i biciklizmom i trčanjem, to je sasvim normalna pojava da treniraju, na kraju krajeva zamislite si osobu koja ide trčati na 25 km, a da nije trenirala, naravno mislim da bi to bilo smiješno.

Branko, ti si još uvijek sportski aktivan, redovno treniraš, kakva je situacija?

-Što se tiče stolnog tenisa gore treniram redovito dva put tjedno, ako imamo kakva događanja onda i više puta, međutim to je sasvim dovoljno za razinu, koju mi imamo. Uglavnom se natječemo na županijskoj razini, s obzirom da nismo članovi Hrvatskog stolnoteniskog saveza, organiziramo proljetne turnire za mladež, prije smo organizirali i za starije, eventualno ćemo to vratiti nazad i to je to.

Jesi li se iznenadio ovim priznanjima za životno djelo?

-Ne znam ja što bi to bilo iznenađenje, nekako je to možda i normalan slijed, bitno je samo da netko to prepozna i vidi da je to stvarno tako. Svi oni koji me poznaju, znaju da sam cijeli život u sportu. Krenuo sam s nogometom u "Rudaru" iz Velenja, što sam možda trebao reći na početku, međutim na prvom ili drugom treningu došao je jedan dečko sa štulama, imao je neku aktivnost i pogodio me u glavu i više nikada nisam došao na trening. Tako da sam cijeli život ostao u malom nogometu i ja sam zadovoljan.

Imaš li sada u mirovini više vremena za sportske aktivnosti?

-To mi svi kažu, da se sada mogu više posvetiti sportu, ali nije baš tako, imam puno raznih aktivnosti, a tu su i obiteljske obaveze. Imam troje djece i šestero unučadi i svima moram posvetiti određeno vrijeme. Tako da imam dosta obaveza, ali naravno nađe se dovoljno vremena i za sportske aktivnosti.

Dio tvojih sportskih aktivnosti kao trener i sportski djelatnik vezan je uz Centar za pružanje usluga u zajednici Ozalj u Jaškovu, gdje si bio zaposlen, kako je došlo do toga?

-Ja sam profesor tjelesnog odgoja, tamo su tražili kineziterapeuta i praktički cijeli životni vijek proveo sam u Jaškovu, samo jednu godinu sam radio u Centru usmjerenog obrazovanja po Šuvarovu sustavu 1983. godine u srednjoj školi u Ozlju, tada su bile dvije godine srednje bazične, onda su se usmjeravali dalje. Bila je u Jaškovu jedna ugodna atmosfera u kojoj smo se mogli uključiti u Specijalnu olimpijadu Hrvatske. Najprije je to bila Jugoslavija, ali odmah poslije 1991. godine bili smo već samostalna organizacija Specijalna Olimpijada Hrvatske, koja je uključena u međunarodnu federaciju osoba s intelektualnim teškoćama koju je osnovala Eunice Kennedy Shriver iz Amerike. Arnold Schwarzenegger, njega većinom svi poznaju, bio je jedan od najvećih promotora te Olimpijade i na svakim igrama se on pojavio. Ja sam imao sreću da sam kao izbornik i selektor stolnoteniske reprezentacije Hrvatske sudjelovao na šest velikih igara svjetskih u Americi, Kini i Irskoj. Osvojili smo ukupno šesnaest medalja s našim natjecateljima. Lijepa sportska obaveza koju čovjek može imati biti s tim ljudima na takvom jednom natjecanju posebno u Americi, gdje oni daju izuzetno veliku pažnju tom dijelu, ako samo to mogu reći, na tim natjecanjima bilo je 7.000 natjecatelja i više od 15.000 volontera.

Kojim su se sve sportovima bavili štićenici u Jaškovu?

-Bazična je uvijek bila atletika, najviše smo se bazirali na atletiku, kojom se su djeca najlakše bavila, jer je to najjednostavnije. Pored tih tih velikih natjecanja obično smo išli tu negdje u središnji dio Europe, u Italiju, Austriju, Sloveniju, Mađarsku, Bosni Hercegovinu i Srbiju, tu smo bili sa našim natjecateljima najčešće na tom terenu. Bili smo i u Nizozemskoj i u Belgiji, osim tih svjetskih natjecanja, bilo je i europskih natjecanja na kojima smo sudjelovali baš na području atletike, stolnog tenisa, plivanja, čak i nogometa, a igrali smo i košarku. To je bilo malo zahtjevnije, jer smo mi ipak bili mala ustanova i trebate naći, ne znam, šest, sedam igrača u košarci koji mogu zadovoljiti kriterije, da ih naučite da oni budu ekipa.

Bavili ste se u Centru za pružanje usluga u zajednici Ozalj u Jaškovu i zimskim sportovima, kako je to išlo?

-Da, jesmo, baš kolega Kos, koji je također umirovljenik, on je bio mislim na četiri svjetske Specijalne Olimpijade zimske i to je isto jedno predivno iskustvo. Mi smo bili s našim korisnicima tu samo po Hrvatskoj na planinarenju, odnosno na zimovanju i skijanju, međutim on je baš bio na tim natjecanjima i to su krasne uspomene.

Kako su se štićenici odlučivali za bavljenje sportom, je li ih trebalo nagovarati, koliko su bili zainteresirani za sport?

-Nije ih trebalo nagovarati, oni kada vide nešto da oni to mogu, treba im samo dati priliku, to je vrlo bitno. Znači, ako čovjeka netko potakne vizualno da nešto napravi, pa on to vidi i proba da može, to je najveće zadovoljstvo. Nitko od njih nije tražio neke velike rezultate, međutim rezultati dolaze, malo s treningom, a u sportu treba imati dosta sreće jer tu bez sreće nema ništa. Jedno od najljepših iskustava sa Specijalne olimpijade bilo je kada smo igrali finale 1991. godine u Minnesoti, Hrvatska protiv Engleska, to je izravno prenosio BBC. Normalno, u Hrvatskoj nije nitko ni znao tada da mi idemo negdje i da postoje takve svjetske igre na toj razini za takve osobe.

Kakvo je sada stanje, je li opstala Specijalna olimpijada u Jaškovu?

-Kada smo odlazili u mirovinu kolega i ja željeli smo da to netko nastavi. Imali smo osnovan klub specijalnih sportova, međutim nitko nije to želio prihvatiti i jednostavno ako to ne ugasite na vrijeme odnosno ne zatvorite udrugu onda imate problema poslije dalje u životu. Tako da je udruga zatvorena, da li je netko osnovao novu ne znam.

Šteta, ako je to stalo, jer ti su sportaši dobili niz priznanja za svoje rezultate, a naravno važno je da se te osobe bave sportom, što ti misliš?

-Sada je situacija drugačija, štićenici su smješteni po kućama i stanovima i stvarno ne znam kako to sada funkcionira, nažalost, kada govorimo i o tim štićenicima sve više je pretilih, sve više je prehrana lošija, jer kada su bili u domu svi su jeli isto, a sada otprilike je to drugačije. Ja neću ulaziti previše u to, jer smo govorili na proglašenju u Starom gradu Ozlju o pretilosti, odnosno o tome kako smo predebela nacija, ali to smo krivi mi odrasli, a ne djeca, mi smo ti koji smo prihvatili taj način prehrane, jer je jednostavnije otići kupiti nešto gotovo nešto što u biti nije zdravo. Ima onih koji ne brinu previše o svom zdravlju, ali sve dođe na naplatu jednog dana.