"Od igrališta na Drežniku, došao sam do nastupa na legendarnom Nou Campu u Barceloni, zadovoljan sam s igračkom karijerom"

Rajko Janjanin rođen je u Karlovcu 1957. godine, kao nadarena dječaka otkrio ga je trener Branko Čavlović Čavlek. Nastupao je za "Karlovac" od 1969. do 1975. godine, od 1975. do 1980. godine za zagrebački "Dinamo", za koji je odigrao 209 utakmica, postigao 21 pogodak i osvojio Kup 1980. godine i za beogradsku "Crvenu zvezdu" od 1980. do 1984. godine te osvojio naslove prvaka bivše države 1981. i 1984. godine. Od 1985. do 1988. igrao je u Grčkoj za "OFI" iz Krete i "AEK" iz Atene. 1986. godine proglašen je najboljim igračem grčkog prvenstva. U jesen 1988. vratio se u rodni Karlovac, gdje je kraće vrijeme nastupao za karlovački klub u prvenstvu HNL Sjever. Za A reprezentaciju Jugoslavije igrao je dvaput, s Italijom i Rumunjskom 1979. i 1980. godine, a imao je i 37 nastupa za juniorsku i mladu reprezentaciju. Zapaženu ulogu odigrao je na Mediteranskim igrama u Splitu 1979. godine, gdje je osvojio zlatnu medalju. Zahvaljujući tehnički elegantnoj i profinjenoj igri, bio je ljubimac nogometne publike, osobito u zagrebačkom "Dinamu". Djelovao je i kao trener u Grčkoj, bio je dugogodišnji trener u Nogometnoj akademiji "Panathinaikosa", a sada je trener juniora Nogometnog kluba "Karlovac 1919". Razgovarali smo s Rajkom Janjaninom o igračkoj i trenerskoj karijeri, o trenerskom poslu u Školi nogometa Nogometnog kluba "Karlovac 1919" i o stanju nogometa u Karlovcu i Hrvatskoj.

Rajko, koliko si zadovoljan s igračkom karijerom, je li moglo i bolje?

-Pa, sigurno je moglo bolje, ali moglo je i gore. Tako da moram biti zadovoljan s onim što sam postigao. Od jednoga maloga dečka pionira koji je došao s jedanaest, dvanaest godina  iz naselja Drežnik kod našega Čavleka, u naselju smo igrali na igralištu Materijalka, pa da sam igrao recimo na legendarnom Nou Campu u Barceloni, mislim da sam zadovoljan s igračkom karijerom.

Išli smo zajedno u školu na Baniji, zajedno i igrali, bila su to lijepa vremena, je li se sjećaš tih dana?

-Da, bili su to lijepi dani, na Baniji smo kod škole radili i igralište za košarkaše "Karlovca 67", bilo je to dobro djetinjstvo i što je najvažnije igralo se više nego što se danas igra. Danas kada gledamo po Karlovcu, tu po tim terenima nema više one igre, nekada smo znali čekati na red da bi igrali ili košarku ili nogomet ili rukomet. Tako da se to promijenilo, puno toga se promijenilo od onih naših dana.

Tada se čekalo na igralištu da bi se igralo, voljeli smo sport, no danas je drugačije, slažeš li se s time?

-Da, čekalo se na Baniji, čekalo se kod današnjeg Sokolskog doma, pa smo čekali i ljeti na kupalištu na Korani, tu kod mosta i tu smo čekali, ali danas nažalost toga nema ni u ljeti. Ja prolazim tu puno puta, sjećam se tih haklova koji su bili zaista dobri i bilo je i normalno onda i više dobrih igrača i više igrača koji su igrali po klubovima, koji su bili dosta dobri u to vrijeme. To je bio klub iz Mostanja, pa "Vatrogasac", da ne govorim "Ilovac", pa "Duga Resa". Nažalost danas tu i tamo koji dođu u neki veći rang, ali brzo ispadnu. Mi smo dolazili pješice na te treninge, to smo voljeli, danas vidimo da roditelji dovoze te male klince na trening sa BMW-ima, Mercedesima, tako da je to velika promjena.

Kažu iskusni stručnjaci u nogometu da kako je nestao taj hakl na gradskim ulicama da je slabiji nogomet, što misliš o tome?

-Pa, slabiji je nogomet zato što smo mi bili bar onako fizički smo izgledali kao nogometaši. Druga stvar, možda je netko manje, više bolje baratao s loptom, netko manje, ali smo izgledali svi s jedanaest, dvanaest godina mršavi, onako kako trebaju izgledati nogometaši, danas nažalost nema toga. Ne znam što se radi po školama, mi smo imali fizički odgoj, danas je to tjelesni odgoj. Da, ne znam što se radi, tamo smo znali igrati, igralo se i prvenstvo škole.  ja mislim da je to bio temelj. Mi smo došli, bar ja tako mislim i moja ta generacija u to vrijeme, kod Čavleka. Bili smo manje više svi isti, izgledali smo kao igrači. Plus toga imali smo svakodnevni kontakt s loptom, što je najvažnije u nogometu. Mislim, može se trčati, ali ako nemaš ti onaj dodir s loptom teško ćeš postati igrač i prema tome sve to plus ovo što imaju današnja djeca mi nismo imali, niti neku poslijepodnevnu nastavu niti nešto ekstra. Odradili smo ono u školi što je trebalo, na odmorima smo igrali nogomet i tako da smo bili poslijepodne ili ujutro, zavisi kada si išao u školu, bili smo slobodni i onda smo dolazili na trening. Danas su malo djeca razmažena, da ne kažem i ti roditelji, malo padne kiša nema čim doći na trening i tu se gubi, jer se zna, jedan igrač da postane igrač to je već dokazano da treba raditi, jedino ako si ne znam neki talenat tipa Messi ili Maradona i tako, a ovo sve drugo je rad, rad, rad i trening. Da si svaki dan na treninzima četiri, pet puta u tjedan dana i onda jedna utakmica. Međutim, danas se to lako preskače, ali to svejedno u kasnijim nekim godinama ti dođe na naplatu. Nisi bio, to nisi naučio, isto kao u školi, ne možeš ti završiti neki fakultet ako šest mjeseci od jedne godine izgubiš. To je tako i u nogometu, u nogometu se zna ako do šesnaeste godine ne naučiš, ne možeš poslije naučiti najosnovnije stvari.

Rad ti je bio bitan u životu, treninzi su ti bili sve, je li tako sada radiš kao trener?

-Je bio je rad, ali najvažnija je ljubav, znači ljubav za to što radiš. I pogotovo danas, mi u ono vrijeme nismo imali nekih drugih kako se kaže zanimacija. Bila je to lopta vani, lopta s društvom, danas ima puno toga, puno tih stvari, pa nisi sto posto u tome i to je najveća greška danas, ako nisi sto posto ne možeš uspjeti. To je mislim bitno, možeš imati i talenat i da treniraš, ali ako nisi sto posto u tome, ako nema ljubavi prema tome što radiš, prema nogometu svakodnevno, teško da ćeš postati igrač na nekome nivou da živiš od nogometa, recimo. A ovo tu po ovim ekipama druga, treća liga, četvrta liga, to hajde možeš i malo igrati, ali za nešto ozbiljnije nema šanse.

Iz "Karlovca" si otišao u "Dinamo", je li imaš kakvu vezu i danas, pratiš li možda klub?

-Kako ne, pratio sam uvijek i pratim sve naše klubove. Najviše pratim one klubove u kojima sam igrao, ali općenito i kada sam bio vani, dugo godina sam bio u Grčkoj, u Ujedinjenim Emiratima, u Saudijskoj Arabiji, ali uvijek sam pratio sve, pogotovo u ovo zadnje vrijeme gdje je to dostupno sve pratim, idem i na utakmice "Dinama", tamo su mi još neki s kojima sam igrao i s kojima sam imao suradnju kada sam bio u "Panathinaikosu", recimo Silvio Marić, ne kažem da je bio moj igrač, ali ja sam bio tada u "Panathinaikosu". Da ne kažem da je Velimir Zajec, koji je sada počasni predsjednik "Dinama", bio moja generacija, tako da idem često na utakmice i pratim sve normalno.

Bio si u Grčkoj, bio si u "Panathinaikosu" jeli velika razlika u radu s mlađim uzrastima generacijama tamo i ovdje?

-Pa, nije velika razlika, mislim ima tu trenera. Manje, više danas se sve zna, zna se kako se trenira, kako ovo, kako ono. Ima nekih trenera koji malo više idu za karijerom i onda gledaju na rezultate i u tim mlađim selekcijama. Imate opet nekih trenera koji su baš za mlade i koji se vide u tome, mislim, ja sam jedan od tih koji sebe vidi u mlađim uzrastima i pomoćnik trenera prve momčadi ne bih htio biti, jer za to trebaš da glavni trener u nekome velikom klubu treba imati cijeli paket, kako se ono kaže. A danas imate trenera koji isto sve znaju, ali neki hoće raditi za svoj neki probitak i onda nisu toliko u tomu za mlade. S mladima treba imati i strpljenja, ne može mladi igrač biti gotov za godinu dana, dvije godine da zna sve, treba ga istrpiti. I te godine znate i sami, pogotovo kada dođe taj pubertet sa šesnaest, sedamnaest godina, imaš puno u glavi može se i prestati igrati nogomet. I ja sam bio jedan od tih, ja jedno mjesec dana nisam išao na treninge, jer sam htio u košarku, mislio sam da mogu igrati. Zvali su me u "Željezničar" tada preko škole i da nije bilo Čavleka, koji me pratio svaki dan, možda bi ja isto bio neki prosječan košarkaš. Međutim vratio sam se nogometu, znači i tu treba taj trener biti isto i pedagog, ali opet najvažniji su igrači, ti mladi igrači. Znači ako nema tu želju, volju, ljubav prema tome, može trener raditi što hoće, ako on ima u glavi nešto drugo, plus toga uključeni su u sve to i roditelji, uključeni su menadžeri u te mlade igrače i tako da nije lako ni mladom igraču da ostane na zemlji, kako se ono kaže.

Rajko, je li te veseli rad s mladima?

-Pa, veseli me, kako me ne bi veselio, ja znam kako sam ja počinjao, kako sam bio tamo u Grčkoj i danas gledam igrače koji su bili jednu godinu, dvije sa mnom, danas ih vidim i prije sam i viđao, igrali su i Champions ligu i u reprezentacijama. Normalno da mi je drago kada vidim da je taj neki moj rad zajedno s drugim trenerima bio uspješan, jer danas nije samo jedan trener zaslužan, to je bio samo Čavleka u to vrijeme, jer je bio samo jedan trener. Danas se mijenjaju ti treneri u uzrastima, danas ima i više selekcija, imate U11, U9, U10, U15, prije su bili pioniri i juniori, tako da u ono naše vrijeme je bio samo Čavlek, a danas se mijenja. Jedne godine jedan trener je u pionirima, druge godine u juniorima, pa se tako mijenja. Tako da svi sudjelujemo u razvoju jednog igrača, a tako je i vani.

Čini mi se da se prije više davalo na tehniku, pogotovo je Čavlek vikao ako nisi dobro zaštopao loptu, nisi dobro primio loptu, kakva je danas situacija?

-Uvijek je to osnovno, tehnika je osnovna, jer ne možeš igrati nogomet ako to nemaš, to je nemoguće. Nije to, kada kažu nije Ronaldo ili neki igrači koji su malo ovako jači brži, to svatko mora imati, to je osnovno i dan danas je tako. Međutim danas je sve išlo naprijed, onda danas se sve više mjeri, imaš i više tih mogućnosti da znaš kakav ćeš biti za pet, šest godina prema svim tim nekim parametrima. Sigurno je važna i fizička i psihička te tehnička i taktička pripremljenost, ali moraš imati ono nešto nogometno, moraš imati taj talenat i moraš imati tu tehniku. To je osnovno da se baviš nogometom, ako hoćeš doći na neku razinu profesionalnog igrača, da možeš živjeti od nogometa recimo, ali nema ništa bez toga, to je osnova. Ovo drugo to je sve ako imaš snage za trčati, ako si brz, ako si jak, to je sve plus, ali ako nemaš tehniku, a imaš sve ovo ostalo drugo, ne možeš postati igrač sigurno.

Rajko, treniraš juniore, a to je zadnja stepenica pred seniorima, od škole nogometa se traži da proizvodi igrače sa seniore, kakva je kod tebe situacija?

-Da, svatko bi želio i svi bi voljeli i meni bi bilo drago da dečki iz kluba igraju za seniore. U moje vrijeme svi smo tako reći bili iz Karlovca i postizavali smo dobre rezultate u ono vrijeme, u onoj državi u kojoj smo bili. Bili smo u drugoj ligi, borili smo se čak za prvu ligu, a bili su svi dečki iz Karlovca. Ja znam malo se šaliti, pa kažem da smo mi imali stranca Fićurina iz Duga Rese i ne znam jednog iz Ilovca. Ovi su svi bili tako reći iz grada, ja znam da se to promijenilo, sve se promijenilo. Ali meni, kako se ono kaže, nije ugodno kada od petnaest, šesnaest, dvadeset seniora nema niti jednog iz Karlovca. Mislim i svrha te škole nisu rezultati, nije svrha da osvoje prvenstvo pioniri, juniori, mlađi pioniri, kadeti, sve je to u redu da osvojiš prvenstvo, da pobjeđuješ, ali uvijek na kraju sezone će pitati je li ima netko za prvu momčad. I to doduše zadnjih godina nije bilo, sada je klub u drugoj ligi, to je drugi rang. bio je u četvrtoj ligi, bilo je teško, odlazili su igrači. Puno je igrača u tim mlađih uzrastima, dvanaest, trinaest, četrnaest godina odlazilo u neke klubove, pogotovo u "Lučko", "Lokomotivu", "Rudeš", pa i u "Dinamo". Ali sada pokušavamo, cijeli klub radi na tome da na neki način da za godinu, dvije, tri godine da bude nekoliko igrača u prvoj momčadi, koji su iz Karlovca i koji su izišli iz te škole nogometa. Ranije je bilo da odu iz kluba s dvanaest, trinaest godina, tu su opet što govorim roditelji, neki drugi klubovi, neki menadžeri misle da je bolje tamo i da će uspjeti. Koliko sam ja čuo, pošto sam već tu dvije, tri godine da je otišlo četrdeset i još nešto igrača u mlađim selekcijama koji su bili tu, a niti jedan nije uspio doći do prve lige. Znači mi da da imamo te neke igrače koji su bili ovdje, vjerojatno bi danas oni igrali u toj drugoj ligi. I zato smo mi prošle godine s tim nekim talentiranim igračima iz svih tih selekcija potpisali ugovore, od mlađih pionira, pionira, kadeta, juniora, imamo nekih igrača za koje mislimo da bi mogli postati igrači "Karlovca 1919" i zato smo im ponudili te neke stipendijske ugovore. Ne znam baš u detalje sve o tome, ali to je zbog toga da nam ne odlaze igrači s dvanaest, trinaest, četrnaest godina u neke ekipe, koji i tamo ne uspiju i onda niti se vrate ovdje da pokušaju ponovo, nego se negdje izgube po tim trećeligašima i četvrtoligašima. Ja mislim da je od prošle godine kada se to uvelo situacija puno bolja, jer zbilja i mene isto pitaju po gradu pa kako nema nekog igrača, koji je iz Karlovca, ali tu su opet i malo roditelji krivi, koji ne shvaćaju da iako ih zove sada s dvanaest, trinaest, četrnaest godina neki klub "Dinamo", "Hajduk" ili "Lokomotiva" koji su sada u prvoj ligi, da je bolje da ostanu ovdje, jer imaju tu trenere, "Karlovac 1919" je opet u jednoj ligi koja je drugi rang u Hrvatskoj, nećeš igrati u četvrtoj ligi. Ako se tu dokažeš dvije, tri godine iz kadeta u juniore ti ćeš sigurno imati šansu da igraš u drugoj ligi, poslije iz druge lige je lako doći u prvu ligu. Ja isto mislim da kada sam imao mogućnost da odem u "Dinamo" i neke klub druge klubove, ja sam ostao tu u "Karlovcu" do osamnaeste godine, mislim da sam otišao sa četrnaest godina da bi teško uspio u velikom klubu. Sad vidimo mi u "Dinamu" tko igra od tih juniora,  imaju najbolje juniore, pobjeđuju sa 7:0 ili 8:0 i nitko ne uspije. I onda "Dinamo" zove, što ja znam, Lisicu iz "Istre", pa zove Valenčića, zove Hoxhu iz "Slaven Belupa", a vjerojatno da su došli u juniore "Dinamo" da sada ne bi igrali. Ja znam kako je roditeljima, zove me "Dinamo", zove me "Lokomotiva", zove me "Hajduk", a oni takvih imaju jasno iz cijele Hrvatske još i dovode izvana.

Kada usporediš kako se radi vani gdje si sve bio i u Školi nogometa Nogomet kluba "Karlovac 1919", jesi li zadovoljan radom ovdje?

-Pa je normalno, nije to profesionalna liga, djeca koja su u "Dinamu", oni treniraju svakodnevno, ovdje kao što sam rekao, neko loše malo vrijeme nema treninga, nema želje. Nema prijevoza, nema mame, nema tate, ne vozi se na trening i onda se tu gubi i onda je teško imati neki kontinuitet. Ima manje igrače, netko trenira svakodnevno, netko ne trenira i onda ne možeš imati isti intenzitet treninga i to je jedina razlika. Ustvari isto se radi, danas su mogućnosti da svi kako radi "Dinamo", kako radi "Real" Madrid, kako radi "Barcelona" na tom nivou kako rade svi. Nema tajni, sad je jedino stvar u tom intenzitetu, svakodnevnom dolaženju, želji, volji da daš na svakome treningu sto posto, to je jedina razlika. Onaj u "Dinamu" sigurno ima veću konkurenciju i on će svaki dan morati dati sto posto, ovdje igrač ako vidi da nas ima desetak i da će sigurno igrati u nedjelju, ali za mene u tim godinama rezultat nije najvažniji, već kada dođu u kadete i juniore, tu je već i rezultat bitan, trebaš imati pobjednički mentalitet. Do tih utakmica kadeta i juniora, ja ne bih uopće igrao za rezultat, da se ne mjeri rezultat, da se ne govori tko je dao koliko golova, jer to kvari igrača to i onda poslije kada dođeš na nivo kadeta nastaje problem. Ovaj zabija golove u pionirima i to po pet golova, šest golova i onda dođe u kadete. nema nikoga za suradnju, što je važno. On je navikao tamo, pošto je malo jači, brži, dribla, da pređe cijelu ekipu, pet igrača i onda postigne gol. Kad dođeš na neki nivo gdje su svi isti, gdje je ista brzina i onda se on tu izgubi i pita se kako, a davao je po pet i više golova. Malo i roditelji podignu, ako su čuli i menadžeri, tu se isto gubi puno igrača, zato što se ne razvija kako bi se trebalo razvijati.