Od 4. listopada granate su na grad padale gotovo svakodnevno, od jutra do mraka

Još kao mali, želio sam biti vojnik. Tom je rečenicom počeo jedan od intervjua s brigadirom Hrvatske vojske u mirovini, Dubravkom Halovanićem, a bilo je to prije više od 15 godina. Međutim, kako dodaje danas, nije u mladosti niti pomislio da će ratovati.

-U ono se vrijeme nije razmišljalo o ratu. Mada je parola bila „živimo kao da će 100 godina biti mir, a pripremajmo se kao da će sutra biti rat“. Šalim se. Zaista, niti na kraj pameti mi nije bilo da ću sudjelovati u ratu.

Rođeni Švarčak, zacrtao si je kao dijete da će biti vojnik. Tu ideju nisu baš s oduševljenjem prihvatili njegovi roditelji. Otac je naime želio da bude konobar i to na brodu. No, nakon završene Šumarske škole otišao je na Vojnu akademiju u Beograd. Završivši školovanje premješten je u Sarajevo koje mu je „sjelo“ više od Beograda i gdje je bio uključen u niz organizacija. Ipak, tražio je premještaj, a kad ga nije dobio, napustio je JNA 1986. godine, s činom kapetana.

Vratio se tada svojoj prvoj struci i zaposlio u Šumariji Zagreb. Prilika se ukazala u tvrtki „Lola Ribar“, na radnom mjestu rukovodioca općenarodne obrane i društvene samozaštite (koje su tada imala sva poduzeća). Tu je Halovanić dočekao i 1990. godinu, kad su u Hrvatskoj počele promjene.

-Već 1990. bio sam stalno u vezi s tadašnjim Sekretarijatom narodne obrane, gdje radio Luka Janči. Kad sam ga upoznao, kroz razgovor smo shvatili da smo na istoj valnoj dužini. Rekao je tada: „Ovo ne sluti na dobro i ako se želiš uključiti, budi u pripravnosti“.  U svibnju 1991. me Luka pozvao da se priključim jer počinje ustrojavanje brigade. Surađivao sam s Nediljkom Nenadićem, a upoznao sam i Marka Požara i Ivana Polovića koji su također bili uključeni. Imali smo pripremljene spiskove za mobilizaciju i 28. lipnja 1991. godine ustrojava se 1. bojna 110. brigade, prisjetio se Halovanić, koji je  s 1. kolovozom 1991. prestao raditi u „Loli Ribaru“ i prešao je u Zbor narodne garde u Zapovjedništvo 110. brigade.

Sve te pripreme i organizacija obrane grada odvijala se u vrijeme dok je JNA normalno funkcionirala u gradu. No, počele su opsade vojarni i do rujna je napetost dosegla kritičnu razinu i prve granate padaju na grad, a stalnu opasnost predstavljaju i neprijateljski snajperisti.

-Prvi plotuni po Karlovcu iz Cerovca bili su ispaljeni po Drežniku, gdje je izgorio jedan rezervoar goriva, a pucalo se i po samom naselju. Situacija je postala puno ozbiljnija i nismo više iz išli kućama. Sudjelovao sam tada u zauzimanju kasarne „Ivo Lola Ribar“, to je današnje Veleučilište. Tu su ostala tri vojnika, jedna od poznatih je bio Beli Bokser, tako da su se oko te kasarne vodile borbe dva ili tri dana dok nisu potrošili municiju. To je radila policija, vojska nije u to bila uključena, ispričao je.

Sudjelovao je Halovanić i u zauzimanju tzv. „vojne ekonomije“ na Gazi, gdje je danas Centar za beskućnike. Nakon pomne pripreme, izviđanja, šuljanja, kaže, vojni su objekt pronašli prazan. Šest vojnika i vodnik sami su se predali u zapovjedništvu. Kad je zauzeta kasarna „Petrova gora“, današnja Domobranska, očekivali su 30-ak vojnika, međutim u kasarni ih je dočekalo 150 spremnih na predaju. Bio je uključen i u zauzimanje kasarne u Luščiću.

Vojska je u to vrijeme služila kao potpora policiji, pojašnjava, i zadaća ZNG je bila da na Slunjskim brdima kontrolira ulazak u grad iz prostora Korduna. Dubravko Halovanić dodaje da je svakog jutra kod Petraka, gdje je danas kružni tok u Logorištu, jedno vozilo JNA svaki dan čekalo dragovoljce s Korduna koje su prevozili u kasarnu.

-Vojnici, koji su bili na odsluženju vojnog roka, u to su vrijeme masovno bježali iz kasarni. Mi smo imali prihvatni centar. Velimir Franić je bio zadužen za te dečke. Obavljao je s njima razgovor, jer je bio naš obavještajac, a onda smo ih nakon toga zajedno s Crvenim križem, organizirali da se vrate kućama. Davali smo im civilnu odjeću i novac. Koliko se sjećam, oko 150 vojnika prošlo je kroz naše zapovjedništvo.

Ustrojavanjem Zapovjedništva 4. operativne zone, 1. listopada1991. Luka Janči prelazi u Operativnu zonu, na njegovo mjesto dolazi Rudolf Brlečić, koji, kaže Halovanić, tada organizira obranu Karlovca.    Tada dolazi i taj 4. listopada 1991., a za većinu Karlovčana otvorenim napadom na grad značio je početak rata.

-Nije bilo jednostavno živjeti u to vrijeme na ovim prostorima jer su granate padale gotovo svakodnevno, od jutra do mraka. Točno se znalo, oko osam, devet sati ujutro su počela granatiranja, trajalo bi do 13, 14 sati. Valjda je bila pauza za ručak i onda opet od nekih 16 do 19 sati granatiranje. Nije se moglo uopće kretati po gradu, jer se nije znalo gdje će i kad će granata pasti. Mi smo u zapovjedništvu probali pratiti, prisluškivali smo njihove razgovore, ali nismo uspjeli do kraja razlučiti koji će dijelovi grada biti na udaru. To je trajalo znači od 4. listopada pa sve do Božića pa čak i Nove godine, do 3. siječnja 1992. godine kad je potpisano primirje. Tad su ipak prestala borbena djelovanja u takvom obimu i, uvjetno rečeno, prešlo na koliko toliko mirniji život, prisjeća se Halovanić.

Koliko je situacija bila ozbiljna pokazuje i to gdje je u to vrijeme zadnja linija obrane grada, podsjeća Halovanić.

-Naša zadnja obrana grada bila je ovdje na Korani u Karlovcu i tu je dijelom bila raspoređena temeljna policija, a dio prostora je držala vojska. U Mostanju smo imali dva tenka koji su imali zadaću zaustaviti neprijatelja ako se slučajno probiju s Turnja. No, moram reći da je grad bio organiziran tako da su sve firme ipak funkcionirale u to doba, istina smanjenim kapacitetom, ali radila je Elektra, pošta, Žitoproizvod je radio, PPK, sve je to bilo u funkciji za snabdijevanje grada da se može normalno živjeti. Istina da se živjelo u skloništima, ali u određeno vrijeme moglo se nabaviti potrebne namirnice pa radile su i trgovine.

Budući da je bio u zapovjedništvu, njegova je zadaća bila obilazak postrojbi na terenu tako je nekoliko navrata bio u vatrenim okršajima s neprijateljem. Najpoznatiji je Halovanićevo sudjelovanje u borbi kod proboja tenkova iz Logorišta, u studenom 1991. Ispričao je da je 4. studenog dobio zadatak da obiđe izdvojeno zapovjedno mjesto u Belajskoj Vinici, gdje su bili Igor Horvat i Ivan Polović. Oni su koordinirali djelovanje 3. bojne 110. koja je bila popunjena s dugoreškog prostora. Osim toga, zadatak mu je bio da ispali nekoliko raketa na kasarne u Kamenskom, Gornjem Mekušju i Logorištu.

-Imamo pet raketa pa ćemo ih  malo „poškakljat“. Našao sam poziciju s koje mogu raketirati sva tri cilja koja smo dobili. „Roknemo“ jednu raketu u Mekušje, jednu u Kamensko i jednu u Logorište i sad ide druga serija. Imamo još dvije rakete, ajde jednu ćemo u Logorište, jednu ćemo u Mekušje. Digao se veliki dim iz Logorišta pa sam kontaktirao zapovjedništvo i kažem da smo nešto pogodili u Logorištu jer se vidi veliki dim, ali odgovaraju mi da je to zato jer iz kasarne kreće proboj. Našao sam Horvata i Polovića i otišli smo na Vinicu da vidimo što se događa. Moram reći da sam imao još poluautomatsku pušku i dva trombona u torbi, u puški 10 metaka i još sam uzeo 20, prisjetio je.

Kako su mogli vidjeti neprijateljska je vojska je bila u Belaju, kuće su gorjele, Belajske Poljice su pregažene… Zajedno s Igorom Horvatom, krenuo je do položaja 3. bojne kad su čuli tenkove na cesti. Susreli su Halovanićevog kolegu iz „Lole Ribara“ koji im je rekao da imaju nešto mina, a u rovu je bila „osa“ s dvije rakete i nešto tromblona.

-Na cesti su bila tri tenka, lijepo su se posložili. Ispucam prvu raketu u srednji tenk. Pogodim, poklopci se otvore, vojska izlazi, ali sad su počeli oni gađati nas, jer su „skužili“ od kud pucamo. Napunimo ponovo, stavim drugu raketu, ali vidimo da su sad samo dva tenka jer je onaj prvi iz kolone otišao naprijed. Krenem gađati drugi tenk i pogodim i taj. Otklizao je prema nekom stupu i iz njega je krenuo plamen. Raketa više nema, a ne vidim ni gdje je otišao onaj prvi tenk.  Tuškan Ivica iz 3. bojne mi je donio još jednu raketu i rekao da je u blizini i naš tenk, ispričao je.

Uz još jednu raketu za „osu“ i nekoliko tromblona krenuli su u potragu za tenkom, no došla su još dva neprijateljska tenka i njih su pogodili, ali je jedan izvukao. Međutim, još uvijek je tu bio tenk iz prve kolone.

-Uzeo sam tu treću raketu i lansirao je na taj tenk koji je bio na cesti, ali vidio sam mu samo kupolu. Čuo sam da je udarila u nešto željezno, ali nije bilo nikakve eksplozije. Tenk se izvukao prema Belajskim Poljicima. Dakle od pet tenkova, tri smo onesposobili, a dva su se izvukla, kaže Halovanić.

Kako bi obilježili ovu bitku, Dubravko Halovanić najavljuje da će ove godine biti postavljena spomen ploča.

Niti tjedan dana nakon proboja iz Logorišta, točnije 12. studenog, Halovanić  je ponovo u Logorištu, ali ovog puta u kasarni i tada je ranjen.

-Logorište se dakle probilo iz okruženja i izvukli su dio tehnike, ali nisu uspjeli izvući sve. Odlučeno je da će jedna grupa iz logistike ući u kasarnu i početi izvlačiti sredstva koja su ostala u skladištima. U tu sam se grupu dragovoljno javio i s pripadnicima inženjerije i logistike oko tri sata ujutro mi smo ušli u kasarnu. Ostalo je municije, naoružanja koje smo izvlačili kamionima, kao i topove, minobacače… Tada smo bili s dva vozila. Dogovor je bio da naše topništvo počne pucati po neprijateljskoj promatračnici na Šancu u šest sati ujutro kako bi se mi mogli sigurno izvući. Paljba je počela u šest sati, ali po kasarni. Mislili smo da puca naša vojska. Međutim, kako se magla počela razilaziti, shvatili smo da je neprijatelj vidio sa Šanca da se nešto događa pa su „poklopili“ kasarnu. Ukrcali smo se u kombi krenuli smo iz kasarne, ali prema Maloj Švarči jer se pucalo po Mostanju. No, dečki koji su izvlačili sredstva su ih istovarivali i zakrčili put. Izašli smo iz kombija kako bi raščistili cestu i onda je počela minobacačka vatra po nama. Čuo sam minu da leti, ispred mene je bio kamion, vozač, mina je eksplodirala pet, šest metara od kamiona. Vidio sam kako on pada, osjetio sam udarac u grudni koš i pao sam na leđa. Gledam u nebo, a ne mogu se dignuti, počeo sam se okretati na cesti da nađem nešto da se primim i ustanem. Oko mene padaju meci, asfalt se diže, zemlja se diže i mislim si hoće li me konačno pogoditi. Došao je Slavko Balen, digao me i ubacio u kombi i krenuli smo prema gradu. Nisam mogao disati, stalno sam se pipao, ali nigdje nije bilo krvi.  Stali smo, napravio sam krug oko kombija, Slavko me vodio i nakon toga se više ničeg ne sjećam. Probudio sam se u bolnici u šok sobi, kazao je Dubravko.

Vrlo kratko je vrijeme proveo u bolnici, a već krajem studenog se vratio u zapovjedništvo, odakle je  odlazio u bolnicu na previjanja. No, još je nekoliko puta „bilo blizu“.

-U Bosanskoj Posavini 1992. godine kolega i ja pogođeni smo u vozilu iz tenka, a preživjeli smo jer se kumulativni mlaz aktivirao ranije na ogradi . Pogođen sam i na promatračnici na Martinšćaku. Bilo nas je pet ili šest unutra. Spasio nas je zapravo kestenov panj u koji je pogodila granata koja je bila namijenjena nama, a mi smo u rovu bili neko vrijeme bez svijesti.  Kada se razišao dim i kad smo se prebrojali ugodno smo se iznenadili da smo ostali živi. Treći put je bilo u Oluji, kad je pored našeg vozila na nekoliko metara eksplodirala topovska granata.

Nakon Domovinskog rata Halovanić je ostao aktivan u vojsci, odnosno u zapovjedništvu tadašnjeg Zbornog područja u Karlovcu, odakle je otišao u mirovinu. No, mirovina, sam kaže, ne postoji, aktivan je u udrugama, Crvenom križu, turistički je vodič, jer kaže voli svoj grad. Kroz Udrugu „Počasna postrojna – Karlovački počasni vod ZNG-91“ radi s mladima i na taj način čuva sjećanje na Domovinski rat i sve ono što se ratnih godina događalo na karlovačkom području.

Ne možemo ne spomenuti i njegove zasluge da Karlovac ima svoj Muzej Domovinskog rata.

-Ideja se javila još u ratu 1992. godine. Tada se izbacivalo oružje i vozila tipa “uradi sam”, bilo je tu improvizacija i raznih rješenja. Kad smo to skupili na hrpu bilo mi je šteta baciti. Zato sam došao na ideju da se to negdje spremi i to je zapravo početak tog muzeja. Dakle krenulo se od nekakvog pješačkog naoružanja, kasnije i borbene tehnike, ali se nije moglo sve sačuvati.