Obilježava se 29. godišnjica Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske

Navršava se 29 godina, kako je Hrvatska postala međunarodno priznata država. Hrvatsku neovisnost 15.siječnja, priznale su tadašnje članice Europske unije, njih 12, a Njemačka, koja je uz Vatikan odigrala ključnu ulogu u tom procesu, taj je dan uspostavila i diplomatske odnose s Hrvatskom.

Te večeri, prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman u obraćanju naciji među ostalim je poručio:

– Današnji dan – 15. siječnja 1992. – bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana.  Slavimo noćas, a onda zasučimo rukave na izgradnji nove demokratske države.

Petar Banić predsjednik HVIDR-a grada Karlovca, jedan je od idejnih začetnika obilježavanja ovog važnog datuma u Hrvatskoj, evo što o tome kaže.

-Prvi u državi počeli smo u Karlovcu i Karlovačkoj županiji obilježavati 15. siječanj, jer smo smatrali da je međunarodno priznanje Hrvatske, u jeku Domovinskog rata itekako važan datum, koji je bio nepravedno i neopravdano zapostavljen. Glasna razmišljanja velečasnog Ferdinanda Vražića, dr. Nine Šikića i mene, počela su 2003., a već iduće godine skromno smo ga obilježili, kojeg u kontinuitetu obilježavamo do danas, dakle punih 17 godina, kaže Banić.

-Sjećam se koliko je nama braniteljima u jeku Domovinskog rata, kada je gotovo trećina teritorija bila okupirana to priznanje značilo. Postali smo punopravna međunarodno priznata država, čime je hrvatskom narodu osigurana državna neovisnost i teritorijalni suverenitet zemlje i čime smo dobili potvrdu da nismo sami i da netko, u ovom slučaju Vatikan i Njemačka „stoje uz nas“. Ukratko, mi smo 15.siječnja dobili Hrvatsku.

-Nakon devet godina, dakle 2013.g. odlučeno je da organizaciju Priznanja preuzme Dokumentacijsko memorijalni centar hrvatskih branitelja Damir Pintar, jer ta udruga kroz svoje aktivnosti vodi brigu o obilježavanju važnih datuma, organizira ih i koordinira s ostalim udrugama.

-Nažalost, kako prvog dana tako i danas, mi smo prvi i jedini koji tu obljetnicu obilježavamo, naravno u početku je to bilo skromnije, da bi kroz godine svečanim akademijama u Gradskom kazalištu Zorin dom i Domu OS RH taj događaj bio prepoznat i na nacionalnoj razini. Od početka imamo podršku Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Karlovca i Karlovačke županije, a bilo je godina kad je organizaciju pomoglo i Ministarstvo obrane, kao i pokroviteljstvo predsjednice Republike.

Stječe se dojam da većina građana ne zna puno o važnosti tog datuma, koji je razlog tome te tko bi i kako tu nepravdu trebao ispraviti? Evo što Banić odgovara:

-Istina. Žalosti činjenica da se puno toga ne zna ni o Domovinskom ratu i ulozi Karlovca u obrani zemlje. Ne zna se da je Karlovac i karlovačka linija obrane bila presudna za opstanak cjelovitosti Hrvatske, jer da je tu bila „presječena“ obrana, Hrvatske više nikad u ovakvim granicama ne bi bilo. Karlovac je potpuno, iz meni nerazumljivih razloga općenito zapostavljen i medijski i politički. Zašto je tome tako, pita se Banić i dodaje neka netko drugi o tome razmišlja.

Na primjer, kako je moguće da se uopće ništa ne zna niti se spominje bolnica u Topuskom, u okruženju, u kojoj je radilo oko 40-tak liječnika i tehničara? Koja je radila sve do rujna. Zašto to nitko i nikad ne spominje i zašto se tim ljudima, koji su svakodnevno savršeno radili pod granatama, nikad nitko nije javno zahvalio za sve živote koje su spasili. Primjera ima još, ali za njih se ne zna niti se o njima priča.

-Mi branitelji znamo da je Karlovac herojski grad i nezasluženo je ostao na margini. Mi branitelji smo u ratu dali sve što smo mogli i imali, neki mladost, neki iskustvo, neki zdravlje, a nažalost neki i život. Tu gdje smo mi stali povijest je trebala nastaviti. Koliko god mi željeli, realnu sliku rata i poraća nismo u stanju napisati, jer previše je tu subjektivnosti i emocija. Naša svjedočenja trebala su biti ispričana, a povjesničari su iz njih trebali napisati povijest, iz koje će se učiti i koja će se učiti u školama.

- Neću tražiti krivca, niti ću upirati prstom u nekog, samo ću na glas pitati, gdje su nestali povjesničari, gdje je nestala karlovačka, ali i šira inteligencija? Vremena su imali dovoljno, zašto nisu napravili posao koji se od njih očekivao? Jesu li se pogubili i izgubili, ne znam, ali znam da su zakazali. I to bar dva desetljeća.

-Mi možemo izdati samo monografiju, da se ne zaboravi, jer što je zapisano, ostaje, a ostali posao ipak treba odraditi netko drugi. Zato je i dalje otvoren poziv stručnoj javnosti da se odazove našem pozivu i da zajednički u interesu budućnosti zasluženo vratimo Karlovac i Karlovačku županiju na ono važno mjesto koje je imala kad se je stvarala i „pisala“ povijest Hrvatske, zaključuje Banić.

Ivanka Vukas-Grdić, dopredsjednica Dokumentacijsko memorijalnog centra hrvatskih branitelja Damir Pintar, slaže se s razmišljanjem Banića i dodaje, da osjeća da su zadnja generacija koja može nešto po tom pitanju učiniti.

-Svakim danom sve se više stvari zaboravlja, dok jednom u potpunosti ne budu zaboravljene. Svjesni smo da se neki stariji datumi i događaji pamte. A to je upravo ono što je Petar govorio, ono što se ne zapiše i ono što se ne promiče, brzo se zaboravlja. Mišljenja sam da se neke stvari namjerno zaboravljaju. Ne želim ni ja nikoga prozivati ni kriviti za stanje u kojem se nalazimo. Vjerujem da možemo bolje, samo ukoliko se svi opet ujedinimo. Jer, previše je ljudi koji iz prikrajka samo kritiziraju, a ne nude rješenja. Stoga pozivam sve branitelje na zajedništvo, apeliram na njih da se uključe u rad udruga, da daju svoj doprinos, jer to je jedini način da napišemo povijest.

-Što se tiče ovogodišnjeg obilježavanja Dana međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, bit će skromnije nego inače, kaže Vukas-Grdić, naravno u skladu sa Mjerama suzbijanja širenja zaraze korona virusa. Nikakvih okupljanja neće biti, više smo se orijentirali na virtualno obilježavanje. Tako ćemo do 15. siječnja pojačati naše medijske nastupe, a u petak na sam Dan na lokalnoj televiziji, bit će emitiran prigodni film, kojeg su pokrovitelji Grad Karlovac i DMCHB Damir Pintar. Skromno i u skladu sa trenutnom epidemiološkom situacijom, zaključuje.

Podsjećamo,od općepriznatih zemalja Hrvatsku je prvi priznao Island, 19. prosinca 1991., a istoga dana to je učinila i Njemačka, uz odluku da njezino priznanje stupa na snagu 15. siječnja 1992., zajedno s ostalim članicama EU-a.

Nakon što je Hrvatsku priznala EU, tijekom tog 15. siječnja 1992. uslijedila su i priznanja Velike Britanije, Danske, Malte, Austrije, Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Poljske, Italije, Kanade, Francuske, Španjolske, Portugala, Irske, Luksemburga i Grčke. Dan poslije to su učinile i Argentina, Australija, Češka, Čile, Lihtenštajn, Novi Zeland, Slovačka, Švedska i Urugvaj. Do kraja siječnja 1992. Hrvatsku je priznalo još sedam država, Finska, Rumunjska, Albanija, Bosna i Hercegovina, Brazil, Paragvaj i Bolivija. Potom su, među ostalima, uslijedila i priznanja Rusije, Japana, Sjedinjenih Američkih Država, Izraela, te Kine. Prva azijska država koja je priznala Hrvatsku bio je Iran, a afrička Egipat.

Kruna priznanja bilo je na sjednici Glavne skupštine UN-a, 22. svibnja 1992. Hrvatska je primljena u članstvo Ujedinjenih naroda. Uz Hrvatsku, nove su članice postale Slovenija i Bosna i Hercegovina.