Prvi Karlovački

O ljepotama Mrežnice čita se po cijelom svijetu

Autor: Ivica Pilaković

04.12.2021

Mozaik

Slijedi nastavak priče o zelenoj ljepotici koju smo prošli tjedan započeli. Tada smo se bavili poviješću kraja uz Mrežnicu i njenim prirodnim ljepotama, a u ovom drugom (ujedno i posljednjem) dijelu - karakterističnom florom i faunom njenog porječja, te jezičnim posebnostima područja uz rijeku. Zahvaljujući mjesečniku Matica i uspostavljenoj suradnji s njenom glavnom urednicom, imamo priliku čitati, otkrivati i učiti o našim karlovačkim rijekama.

Hrvatska matica iseljenika utemeljena je prije 70 godina i od davne 1951. priređuje razne kulturne, prosvjetne, sportske, nakladničke i informativne programe namijenjene hrvatskom iseljeništvu. Mijo Marić, njen ravnatelj, kaže da je misija Matice očuvanje nacionalnoga i kulturnoga identiteta, materinskoga jezika te običaja Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Republika Hrvatska, naime, kao  matična zemlja obvezala se na skrb za svoje iseljeništvo u četrdesetak zemalja – od Južne i Sjeverne Amerike, Afrike, Europe do Australije i Novog Zelanda. Iseljena Hrvatska se u 21. stoljeću procjenjuje na gotovo tri milijuna ljudi. A upravo za nju tiska se iz mjeseca u mjesec prekrasno ilustriran časopis Matica s odličnim izborom vrhunski napisanih tekstova o Lijepoj našoj.

Iseljenički mjesečnik Matica ove godine za teme brojeva u siječnju i studenom imao naše Kupu i Mrežnicu

MATICA se svojom tradicijom i nazočnošću u hrvatskim iseljeničkim zajednicama diljem svijeta svrstava među najstarije hrvatske ilustrirane revije. Danas se tiska na sedamdesetak stranica u 2500 primjeraka. Uz stalne pretplatnike Matica se šalje veleposlanstvima, katoličkim misijama, hrvatskim klubovima, udrugama i drugim okupljalištima naših zajednica diljem svijeta. Prošlog tjedna nas je u Karlovcu posjetila njena glavna urednica Ljerka Galic, a povodom uspostavljene suradnje između Matice i Karlovačkog tjednika.

Naime, na naslovnici iseljeničkog mjesečnika za studeni izašla je fotografija našeg grafičkog urednika i fotografa Dinka Neskusila, a za temu broja odabrana je jedna od naše četiri prelijepe rijeke, Mrežnica. O povijesti i prirodnim ljepotama smo pisali u prošlom broju Tjednika, a prenijeli na stranicama portala karlovački.hr, a u ovom nastavku je riječ o flori i fauni uz Mrežnicu, te o jezičnim posebnostima mrežničkog porječja. Mi Vam donosimo sažetak, a pristup kompletnim tekstovima i cijelom broju časopisa iz studenog u online inačici imate klikom OVDJE.

Biljni svijet uz Mrežnicu: trave, šume i trajnice za koje nismo nikada čuli

Jedan od zanimljivih tekstova o Mrežnici u posljednjem broju Matice napisao je Darko Mihelj s naslovom ”Mrežnica — rijeka zelenog krša”. U podužem članku govori se o šarolikoj bioraznolikosti u rijeci i uz nju. Uz Mrežnicu, tako, nalazimo mnogo biljaka, tzv. makrofita koje rastu djelomično ili potpuno u vodi. One su važne za utvrđivanje biološke kvalitete i stanja rijeka. Na slapištima Mrežnice rastu: oštra busika, raskrečeni žabnjak, trska, vriježasta rosulja… Makrofiti uz Mrežnicu su i lopoč te trajnica prorasli mrijesnjak, kao i cretna broćika.

Ova rijeka koja inače pripada crnomorskom slivu omogućila je život mnogim zeljastim trajnicama poput purpurne vrbice, proljetne i moćvarne broćike, šumske pužarke, žućkaste grahorice, kiselog cecelja, običnog borka, puzavog celera i vodene čestoslavice, kao i ljekoviti salamunov pečat. Odmah uz rijeke su zajednice tršćaka rogozika, visokih šiljeva i visokih šaševa, a u brdskom i gorskom dijelu raste mahovinasta merinka. Od šuma ju okružuju tzv. Ilirske šume hrasta kitnjaka i običnog graba, južnije su mješovite šume hrasta kitnjaka i obične breze, a tu je i acidofilna šuma bukve, ima i crnog graba. Od trava najčešće su vijugava busika, velecvjetna metva, velika mrtva kopriva i žuta mrtva kopriva.

Vatreni jurišnik, daždevnjak i srna — tipične i posebne životinje iz kraja uz Mrežnicu

Nika Jakab u članku ”Između rijeke i šume, vode i kopna” na stručan i zanimljiv način piše o životinjskom svijetu uz Mežnicu. O srni i daždevnjaku već podosta znamo. Ili? Znate li da je srna u prosjeku duga oko 1,3 m, a teška od 15 do 27 kg? Srne su izvrsni plivači. Iako ima velike oči, srna ne vidi najbolje. Odraslom mužjaku (srndaću ili srnjaku) glavu krasi rogovlje s trima parošcima koje nije tako dobro razvijeno kao u jelena. Zanimljiv podatak je da srna odgađa razvoj embrija po nekoliko mjeseci pa se teli tek na početku sljedećeg ljeta i koti jedno do tri mladunčeta. Kad osjeti strane mirise, srna je sklona odbaciti svoje mlado. U divljini živi do 15 godina. Ipak nismo sve znali, je li tako? A koliko poznajemo pjegavog daždevnjaka? On je, važno je istaknuti, vodozemac, a ne, kako mnogi vjeruju – gušter. Ne posjeduje zaštitnu opnu pa se skriva od UV zraka koje mu prodiru u kožu. U Hrvatskoj je zaštićena vrsta (ne drže se kao kućni ljubimci). Izlaze samo danju kad počne padati kiša. Crne je boje, a na gornjoj površini tijela nalaze se žute, narančaste ili crvenkaste pjege ili linije. Upravo takva obojenost pjegavoga daždevnjaka je njegova prva linija obrane od mnogobrojnih grabežljivaca. Ako napadač zanemari njegovu upečatljivu obojenost, daždevnjak će izlučiti otrov iz svojih otrovnih žlijezda. Žive oko 20 godina u divljini i do 50 godina u zatočeništvu, a poznati su po svojoj sposobnosti regeneracije dijelova tijela.

Kukac poznat pod imenima široki grimiz, obični grimizni strijel, grimizni strijelac i grimizni vretenac

U tekstu Nike Jakab kroz opise i fotografije saznajemo više o vatrenom jurišniku (lat. crocothemis erythraea). Oni su srednje veliki do veliki kukci vretenastog oblika čije tijelo se sastoji od glave, prsa i zatka. Najaktivniji su od ožujka do listopada i nalaze se diljem zemlje, posebno oko močvara, močvara i bara. Zanimljivo je spomenuti da njihovo parenje započinje ”svadbenim plesom”. Mužjak odabere ženku tako što je u letu uhvati pomoću nastavaka koji se nalaze na zatku. Osjemenjivanje se događa jednom u nekoliko ponovljenih sparivanja i to u letu. Mužjaci su tamnocrveni, a ženke su žućkaste boje. Zanimljivo je da se vatreni jurišnik vrlo često vraća na istu grančicu s koje ima dobar pogled oko sebe. Njihovi preci su divovski kukci nalik mušici s rasponom krila do 70 centimetara koji su živjeli u razdoblju karbona (prije 340 milijuna godina).

Za kraj malo o jeziku karakterističnom za obale rijeke Mrežnice

Sanja Vulić u tekstu ”O dvjema Mrežnicama” počinje svoju zanimljivu rubriku Jezični podsjetnik podsjetnikom kako mnogima nije poznata činjenica da, osim naše uvjetno rečeno ”karlovačke” ili ”dugoreške” Mrežnice, nešto južnije postoji još jedna rijeka koja se službeno naziva Zagorska Mrežnica, a stanovništvo koje u blizini te rijeke živi naziva ju samo – Mrežnica. Ta druga Mrežnica izvire kod Ogulinskoga Zagorja, a korito joj je preusmjereno u rijeku Dobru. Nekoć je Zagorska Mrežnica protjecala kroz mjesto Oštarije kraj Ogulina, ali riječno korito je danas suho jer je tok Zagorske Mrežnice preusmjeren krajem pedesetih godina prošlog stoljeća.

Najstariji se, piše Vulić, još uvijek sjećaju naziva koji su se tada rabili, a koji svjedoče kakav je bio život uz rijeku. Riječ je o nazivima zaimališće (mjesto na rijeci gdje se uzimala voda), napajališće (mjesto na rijeci gdje su se napajale domaće životinje), perališće (mjesto na rijeci gdje se pralo rublje), ponor (mjesto gdje rijeka ponire), prielaz (najpliće mjesto gdje se rijeka može pregaziti), vir (mjesto u rijeci gdje je veća količina vode) itd.

Različiti utjecaji ostavili su traga i u leksiku pa se uz tok Mrežnice usporedno rabe germanizmi kao npr. ajziban (u značenju: vlak, prema njem. Eisenbahn), štreka (željeznička pruga, prema njem. Strecke), mađarizmi kao npr. birka (vrsta ovce), batrit (tješiti), jegeduš (svirač, prema mađ. hegedüs – violinist), ali i hrvatske riječi u primjerima u kojima bismo očekivali posuđenice. Tako npr. u značenju bicikl stariji ljudi rabe riječ kotač. Premda u govorima u tom kraju ima turcizama, kao npr. ajduk (u značenjima: lupež, razbojnik) i divan (razgovor), očuvane su hrvatske riječi u primjerima u kojima je u standardnom jeziku turcizam pa npr. stariji rabe riječi kriljak (škrljak, a ne turcizam šešir), blazina (a ne turcizam jastuk), škornja (a ne turcizam čizma). Također u starim se značenjima rabe imenice luka (u značenju: livada uz rijeku), prispodoba (usporedba), pridjevi skup (u značenju: škrt) i droban (sitan), glagoli račit se (slasno jesti), vošćit (vojevati, boriti se), prilog vredoma (u značenju: odmah) i dr.

Upravo je rijeka sve donedavno kao prirodna zapreka barem donekle čuvala stare riječi u govorima stanovnika koji su uz nju živjeli. Međutim, kada više ne bude sadašnjega najstarijega naraštaja starosjedilačkoga stanovništva, mnoge će se od navedenih riječi u ovom kraju, nažalost, prestati rabiti, završava svoj članak autorica.

Most između dvije obale Mrežnice, most između dvije novinske redakcije

Preko Mrežnice se nadvilo ukupno 11 mostova. U naselju Belavići sve do 2011. godine bio je najduži drveni most u Hrvatskoj. Preko mosta dugog 208 metara, tik uz mlin i iznad sedrenih mrežničkih slapišta, vozili su automobili, traktori, pa čak i kamioni.

Most će mi za kraj ovog članka poslužiti kao šlagvort da još jednom spomenem međuredakcijsko povezivanje Karlovačkog tjednika i Matice, mjesečnika iseljeničke Hrvatske.

Lijepo je kad nas prirodne ljepote našeg zavičaja povežu, a još ljepše kad imamo priliku lijepu riječ o tome prenositi našim čitateljima, mi iz Tjednika diljem naše županije, a kolege iz Matice diljem svijeta. Cilj ove suradnje je bio osvijestiti kako su nam neke stvari doslovno pred nosom i možda nedovoljno uživamo u njima, uzimamo ih zdravo za gotovo da su tu, ne obraćamo pažnju na njih… a s druge strane postoj oni koji u toj ljepoti mogu, nažalost, uživati samo na fotografiji.  Važno je graditi održavati mostove. Ali i fotografirati ih i pisati o njima. Ispod mosta između ove dvije prijateljske tiskovine teče prekrasna zelena ljepotica Mrežnica. Uživamo u njoj, svak na svoj način i kako može!

(autori tekstova: Darko Mihelj, Nika Jakab, Sanja Vulić, fotografije: Dalibor Vladović, Luka, Željka i Darko Mihelj, Ana i Marko Vrdoljak, Peđa Gvozdić)