Novi ravnatelj Edisona: ''Bit će to novo-staro kino, prvo VR kino u Hrvatskoj, ali i puno više od kina!''

Kino Edison, multimedijski centar za kulturno–turističke sadržaje - dobilo je prvog ravnatelja, a mi smo ga kroz intervju nastojali što bolje upoznati. Naime, svi su se pitali tko je taj Gojmerac kad se saznalo ime odabrane čelne osobe dugo očekivanog novog-starog karlovačkog kina. U posljednje vrijeme se i previše puta predstavljao, a mi smo odlučili saznati više o nekim momentima iz njegove biografije koji su nam bili posebno zanimljivi. Život u Kataru, primjerice, rad u području kulturnog turizma, ljubav prema filmovima, malo i o osobnom životu (supruga Talijanka, avanturistički sportovi, govori španjolski, ali i zašto se netko s uspješnom inozemnom karijerom uopće odluči zaposliti u maloj sredini poput Karlovca na puno manje plaćenom poslu – to se neke od tema o kojima je Ivan progovorio. Naravno, zanimali su nas i detalji o kinu: od prvih filmova, preko udobnosti sjedala i ponude hrane i pića, pa do cijena ulaznica… Sve to i puno više – u recima koji slijede.

• Za početak, tko je zapravo Ivan Gojmerac?

-U Karlovcu sam rođen, proveo sam djetinjstvo tu, živio prvih 18-19 godina. Iz Grabrika sam, tu sam završio osnovnu, nakon toga opću gimnaziju, bavio se sportom, stjecao prijateljstva, zaljubljivao se, odljubljivao se… Karlovac je moj rodni grad, osjećam da tu pripadam i oduvijek sam želio ovdje živjeti i raditi. Putovati, jer jako volim putovanja, vidjeti svijeta, ali se i ponovno vratiti u Karlovac! A upravo to je jedno od čestih pitanja koja sam u posljednje vrijeme dobivao – zašto se netko nakon karijere vani poželi vratiti natrag u Hrvatsku.

• O tome ćemo malo kasnije… Koje si godište? Oženjen si?

-Osamdesetdrugo sam godište, oženjen Talijankom, imam dvoje savršene djece, sin najesen kreće u školu, djevojčica još nema dvije godine.

• Nećemo previše zadirati u obiteljski život, ne brini, ali moram malo ispitivati i te osobne aspekte da dobijem što bolju sliku o tebi. Spominješ sportove…

-Da, u djetinjstvu tenis, borilački sportovi, kasnije su me počeli zanimati avanturistički outdoor sportovi kao što su kitesurfing, windsurfing, jedrenje i slično. Bavio sam se na faksu i sportskim penjanjem, završio tečaj alpinizma i tako… Inače, u Zagrebu sam završio studij ekonomije, smjer turizam. Naime turizam me je oduvijek privlačio, čak sam razmišljao i o upisivanju Hotelijersko-turističkog fakulteta u Opatiji. Tijekom studiranja sam počeo raditi sezonske poslove u turizmu, 2006. sam odradio prvu svoju sezonu u Kompasu u Dubrovniku kao turistički pratitelj. Tako sam završio u turističkom sektoru, prvo kroz turistička vođenja i praćenja na španjolskom jeziku, kasnije i na engleskom.

Iskustvo u kulturnom turizmu

• Odakle znanje španjolskog ili interes, ljubav prema španjolskom jeziku?

-Kroz školovanje sam učio engleski, njemački, talijanski… Međutim, tijekom fakulteta sam osvijestio da od svih tih jezika koji bi mi trebali zasigurno u turizmu koji me je interesirao i kojim sam se počeo baviti, zapravo jedino stvarno govorim i koristim engleski jezik, a to nije dovoljno. Njemački mi je izblijedio, a talijanski mi se sviđao, međutim tada si nisam mogao priuštiti škole stranih jezika ili privatne satove, pa sam onda uzeo kao izborne predmete sve što se na fakultetu nudilo – talijanski, francuski i, između ostalih španjolski. Španjolski sam i samostalno počeo učiti uz različite knjige i priručnike, upoznao sam jednu skupinu latinoameričkih studenata s kojima sam se počeo družiti i vježbati znanje španjolskog. Zatim sam otišao u Južnu Ameriku, prvi od više puta koliko sam odlazio ondje, prvo u posjet prijatelju u Argentini.

Na sezoni bih si zaradio za put i onda bih otputovao u Latinsku Ameriku, backpackerski, ništa luksuzno, lowbudget putovanja, krenulo je s Argentinom, a onda sam posjetio i Brazil, Boliviju, Peru, Chile… Oduvijek sam volio putovanja, i to na taj više avanturistički način kroz upoznavanje lokalnih ljudi i njihove kulture. Osim Južne Amerike bio sam i u Africi i različitim dijelovima Azije, da ne govorim po Europi. Pored turizma sam probao raditi i u struci, u jednoj tvrtki u Zagrebu sam počeo raditi u nabavi… Međutim, taman je došla kriza, i nekako se nisam vidio u tom relativno uskom segmentu ekonomije, a nedostajao mi je turizam i španjolski, i tako sam završio u Barceloni, upisao ondje i magistrirao socijalnu psihologiju.

• Kako to da nisi ondje i ostao?

-Nije da nisam htio, ali tada još Hrvatska nije bila članica Europske unije i nije to bilo samo tako dobiti radnu dozvolu za nas nečlanice EU. Tako da sam se vratio natrag u Hrvatsku, nastavio voditi ture… A 2013. mi se otvorila jedna mogućnost koja me je odvela u Katar i ja sam tu priliku iskoristio. Prijavio sam se na natječaj za rad u području kulturnog turizma, prošao sam natječaj, dobio posao i otišao ondje živjeti i raditi. Radilo se o instituciji Qatar Museums koja je krovna organizacija muzejima, galerijama, arheološkim nalazištima i slično u Kataru. Bačen sam u vatru, jer se već sljedeće godine održala UNESCO-va konferencija u Dohi, a na moj mali odjel u kojem nas je radilo svega nas nekoliko je spalo da kreiramo i provedemo kulturni itinerar za tisuće delegata na konferenciji. Tu sam se dobro pokazao, kasnije sam radio i na strateškom razvoju kulturnog turizma u Kataru i sudjelovao sam u organizaciji seminara Svjetske turističke organizacije u Kataru. Iz Odjela za kulturni turizam sam prešao u Odjel za strategiju i planiranje, da bih na kraju napredovao do Predsjedavajućeg ureda kao najviše instance Ustanove.

• Koji je to period bio?

-Od 2013. do 2018. godine. I uglavnom, nakon tih pet godina smo odlučili vratiti se natrag u Europu, biti bliže kući, sin mi je tada imao tek godinu i pol. Htjeli smo da odrasta i uz nonu i nonota u Italiji, baku i dedu u Hrvatskoj, i tako da smo se, eto, iz obiteljskih razloga vratili. Počeo sam raditi u Turističkoj zajednici Istarske županije, živio sam u Poreču i sve je bilo super do ponovnog poziva u Katar koji nam je malo poljuljao planove. Razmišljali smo, ponuda je bila dobra i ipak smo se odlučili na povratak, tako da smo se početkom 2020. vratili u Katar, međutim dogodila se korona, ondje je lockdown stvarno bio strašan, doslovno nismo smjeli ići nigdje. Jedva smo čekali da mi istekne ugovor da se možemo vratiti kući, iako su oni htjeli da produžim ugovor ja sam im se zahvalio. Po povratku u Hrvatsku ponovno sam se počeo baviti turizmom, radio u turističkim agencijama, jedno kraće vrijeme i na zamjeni u Odjelu za gospodarstvu tu kod nas u Karlovačkoj županiji. Situacija se s koronom popravila, ponovno sam dobio poziv iz Katara jer se približavalo svjetsko nogometno prvenstvo i opet sam pristao.

Povratak u rodni grad

• Ali si počeo raditi na projektu Revitalizacija kina Edison, jel' tako?

-U međuvremenu, do odlaska sam odlučio ovdje nešto raditi, da, zanimljiv mi je bio projekt revitalizacije kina Edison gdje su tražili product managera u kulturnom turizmu. Budući da sam niz godina u Kataru radio upravo u kulturnom turizmu, a i uz Edison sam emotivno povezan jer sam još kao dijete odlazio s roditeljima u kino – činilo se to dobrim privremenim poslom. Javio sam se na natječaj, prošao, počeo raditi, iako sam znao da to neće biti dugotrajna suradnja s obzirom da sam praktički već sve imao dogovoreno za Katar. Međutim, kakosam počeo raditi na tom projektu polako sam počeo razmišljati kako bi bilo dobro da svoje znanje, iskustvo, volju, želju, energiju, ljubav unesem u Karlovac i nešto što je vezano uz kulturni turizam radim negdje gdje sam doma, u svom rodnom gradu.Jednostavno se moja percepcija daljnje karijere počela mijenjati.

• Dobro, a kakve imaš konkretne veze s kinom? Samo kao običan povremeni konzument kino zabave ili te film i inače zanima?

-Ja sam se 2009. godine dok sam radio u Zagrebu učlanio Kinoklub Zagreb i išao sam na tečaj filma nekoliko mjeseci. Imao sam potrebu i želju povezati se s filmom, naime, intenzivno sam razmišljao kako bi bilo dobro ta moja mnogobrojna putovanja po svijetu također filmski zabilježiti, možda dokumentaristički, i odlučio sam se educirati iz tog područja – teorija filma, snimanje, montaža i slično… Osim toga, općenito sam zaljubljen u sedmu umjetnost, volim gledati filmove, volim odlaziti u kina. Na svojim mnogobrojnim putovanjima sam volio posjetiti kina, recimo, u Kubi sam bio u jednom starom kinu u središtu Havane, sjećam se, padala je kiša, prokišnjavalo je, doslovno se moglo čuti (i osjetiti) kako kiša pada po gledalištu. Od takvih iskustava pa sve do, primjerice, u Dohi gdje je u jednom dijelu grada bilo ogromno kino koje pušta indijske bollywoodske filmove, s obzirom da je ondje velika zajednica Indijaca i Pakistanaca… Tako da sam imao različita kino iskustva u životu. Kroz svoj posao bio sam povezan i s Doha Film Festivalom kao dijelom kulturnog razvoja Katara. Sve je to, očigledno, vodilo upravo ovome čime se planiram baviti sigurno barem sljedeće 4 godine koliko mi traje mandat ravnatelja Edisona.

Katarska avantura

• Kakav je život u Kataru?

-Rekao bih – zapravo jako ugodan, zanimljiv. Katar mi je omogućio pored posla jako puno. Ono što mi nedostaje od tamo je njihova velika multikulturna zajednica. Prema nekim podacima tek 17% stanovništva čini lokalno domaće stanovništvo, a sve ostalo su stranci… Razvio sam predivna prijateljstva s ljudima iz najrazličitijih dijelova svijeta. S mnogim prijateljima se čujem na redovitoj bazi, mnogi su već bili kod mene, neki su se i najavili da će me doći posjetiti.

• Hrana i klima, to su dvije stvari koje me zanimaju vezano uz egzotični Katar, i odnos prema ženama.

-Što se hrane tiče – naravno, nedostajali su mi naši domaći specijaliteti, ali prednost Katara je to što ima hrane iz cijelog svijeta. Ok, određene hrane nema, tipa svinjetine… Ali, probao sam i njihovu lokalnu hranu, ima dosta i filipinskih restorana, turskih, osim marokanskih, egipatskih, libanonskih i slično, tako da je bilo svega za probati, i gladan nisam ostao. S klimom je, pak, drukčije, trebalo se na nju naviknuti! Treba izdržati tri mjeseca, ona najvruća, od sredine lipnja do sredine rujna, i to je najteže. Ondje se temperature penju i do 48-50 stupnjeva, ali najveći problem je vlaga koja je izrazito visoka, tako da su te temperature teško izdržive nama koji na njih nismo naučeni. A cijeli onaj ostatak godine je predivan, temperature zimi su oko dvadeset stupnjeva, noću nešto ispod deset. Vrlo rijetko se trebaju nositi jakne. Oni su većinom cijelu godinu u sandalama.

S društvenog aspekta gledajući – oni su se jako brzo ekonomski razvili, do devedesetih godina je Katar bio vrlo zatvoren, tako da se generacijski ta razlika prema novim mlađim generacijama jako osjeti. Od odijevanja do kontakata sa strancima, glazbe koju slušaju, novije generacije su puno otvorenije. A ovo pitanje u vezi položaja žena – ja ne znam, ali stvarno nisam nikad čuo da se ijedna moja radna kolegica, a radio sam s mnogima iz cijelog svijeta, ikad požalila da je doživjela kakvu neugodnost ili osjetila tu neravnopravnost koju vežu uz taj njihov svijet i kulturu. Dakle, niti na poslu, a niti privatno, to pak može potvrditi moja supruga, nikad nismo doživjeli nikakvih problema po tom pitanju. Određene stvari koje sam slušao u našim medijima koje su se intenzivno plasirale u javnost u vrijeme prije i za svjetskog nogometnog prvenstva, a kad se govori o položaju žena – mene su zaista čudile i čak sam razmišljanja da je to bilo potencirano samo da bi skupilo što više pregleda, a ne da bi prezentirali stvarno stanje stvari. Ne treba se nositi marama primjerice, okej, tijekom Ramazana se očekuje od žena, ali i muškaraca da im ramena budu pokrivena… Međutim one priče da se ne smiju nositi kratke hlače, to ne stoji. Naravno da u određene institucije ne možeš bilo kakav, postoji dress code, ali čak se i on doživljava fleksibilno s obzirom da se zna da ondje ima puno stranaca i turista.

• Možda je tako samo kad su u pitanju stranci, jesi li imao kontakata i s lokalcima?

-Imao sam puno kontakata s lokalcima, radio sam s njima, i mnogo sam i poslovno i privatno komunicirao s njima, i također sam ih doživljavao rodno i spolno ravnopravnima. Ponavljam, neke su stvari vjerski uvjetovane. Primjerice, za vrijeme Ramazana ne možeš na javnom mjestu tijekom dana, iako si stranac, jesti i piti, ali to je stvar poštivanja kulture u koju si došao živjeti i raditi. Dapače, postoje restorani koji su tijekom Ramazana otvoreni danju zbog stranaca, tako da mi se sve čini dobro organizirano. Uzmimo primjer i s alkoholom, hoteli imaju svoje klubove gdje se može izaći, ja sam recimo za vrijeme rada ondje bio smješten u hotelu (kasnije kad mi se pridružila obitelj živjeli smo u stanu). Smije se piti alkohol, on je skuplji, ali je dostupan strancima, s time da postoje i određene kartice koje izdaje neki poslodavci i s kojima se alkohol smije kupovati u određenoj trgovini koja ih prodaju. Da, neke stvari su strože, postoje i određena pravila ponašanja, ali tako je na kraju krajeva u svakoj zemlji, moraš poštovati zemlju domaćina.

Balans privatno-poslovno

• Spomenuo si suprugu i djecu… Sad su ubrzane pripreme pred otvorenje u rujnu, imaš li vremena i za što drugo osim posla? Što radiš kad ne radiš?

-Spomenuo sam da mi sin kreće u školu od jeseni, preko ljeta će djeca biti u Italiji, djevojčica je još mala. Vremena sad nema puno, sav sam u Edisonu, ako ga i pronađem nešto onda nisam definitivno tip koji bi pasivno provodio vrijeme pred televizijom, volim biti vani, baviti se sportom, ako imam priliku otići na neku predstavu, izložbu, volim čitati… Uglavnom, pokušavam dobro balansirati između poslovnog i obiteljskog života, a da nijedan aspekt ne trpi previše.

• Djeca govore talijanski, kojim jezicima se govori kod vas doma, supruga zna hrvatski?

-Supruga je dosta dobro naučila hrvatski, sad govorimo kod kuće hrvatski i talijanski, u početku sam ja sa suprugom pričao na engleskom, a ona bi mi odgovarala na talijanskom, ja sam s djecom govorio isključivo hrvatski, ona isključivo talijanski, tako da je neko vrijeme bilo malo konfuzno na tri jezika, ali s druge strane je dobro jer djeca od početka uče oba jezika. Strani jezici su bitni.

• Ako sam dobro shvatio - za vrijeme Svjetskog prvenstva si na kraju bio tu? Nisi otišao niti na jednu utakmicu u Katar?

-Ma, da, nisam na kraju. Prijatelji su mi odonuda doslovno iz prvih redova s tribina slali slike i videe kad je igrala naša reprezentacija, tako da moram priznati da mi je to bilo malo teško… Imao sam ovdje dosta posla tako da nisam mogao, ali sam zato bodrio naše nogometaše iz Karlovca.

• Ti si lokalpatriot?

-Jesam. Povezan sam s ovim gradom, i s obitelji ovdje i s prijateljima. I definitivno sam htio da mi djeca odrastaju ovdje. Pogotovo kad mi se pružila prilika znanja i vještine koje sam stekao kroz iskustvo vani upotrijebiti i iskoristiti u području kulturnog turizma, znao sam odmah da je to – to. I imam osjećaj da sad vraćam svom gradu sve ono što je on dao meni. Nakon nekih mojih putovanja po svijetu, kad bih se vratio u Karlovac znao sam sjesti na klupu u Perivoju i promatrati oko sebe, i svaki put bih zaključio isto – kako je ovo savršen grad. Dovoljno malen da se čovjek može kretati bez problema, a dovoljno velik da ima sve u njemu. Sama lokacija, blizina Zagreba što god da ti zatreba a nema u Karlovcu, s druge strane blizina mora. Predivno zelenilo i priroda, ni planinski dio nije daleko. Na par minuta vožnje biciklom ti si u šumi, četiri rijeke…

Plus ono što ljudi tako često uzimaju zdravo za gotovo – a to je sigurnost. Za razliku recimo od Južne Amerike koju sam imao prilike doživjeti i gdje moraš biti oprezan na svakom koraku i pogotovo kad ti se dogodi recimo kao meni da ti na ulici prerežu džep nožem i pokušaju te okrasti, uvijek se osjećaš nesigurno i u svojevrsnom strahu jer u tim gužvama u velikim gradovima ne znaš što ti se može dogoditi. Tek kad odeš van i možeš uspoređivati, vidiš zapravo koliko smo mi bogati time što imamo, i ljepotom i sigurnošću, i koliko smo zapravo sretni što živimo tu gdje živimo.

• Da, definitivno si lokalpatriot! A kinofil, filmofil? 'Ajmo o tome malo!

-Ja jako volim europske filmove, različitih žanrova… Privlače me također jako filmovi koji dolaze iz Latinske Amerike, što se nadovezuje i na moja putovanja i na razumijevanje španjolskog, ali s druge strane volim i azijsku, a također sam se upoznao i s bollywoodskom kinematografijom. Kao mlađi volio sam dobre političke drame… primjerice naslovi Olivera Stonea. Volim pogledati dobru komediju, također sam ljubitelji kriminalističke tematike… Od američkih redatelja mogao bih izdvojiti možda Kubricka, a od europskih Fellinija. Međutim, žanrovi koji se meni osobno sviđaju neće, niti ne mogu utjecati na odabir filmova koji će se prikazivati u Edisonu, jasno. Imamo odgovornost prema Karlovčanima i svim ljubiteljima filmova u smislu da ćemo kao jedino kino u gradu nuditi različite filmske žanrove da bude za svakoga ponešto. Želimo  zadovoljiti različite ukuse, od blockbustera, preko najpoznatijih klasika, animirani, dokumentarni filmovi, europski i hollywoodski, retrospektive… baš svega će biti! Ne možemo se uspoređivati s nekim drugim gradovima koji imaju više kina pa si mogu dopustiti podjelu da puštaju samo određeni tip filmova.

Novo u ''novom'' Edisonu

• Za slogan novog Edisona ste odabrali rečenicu ''Kino i više!'', nije li samo kino dovoljno?

-Sjećam se odlazaka u Edison s roditeljima, kako je uvijek bio pun, vodili su me na matineje vikendom, i htio bih da to kino ponovno doživi ta svoja slavna vremena. Žao mi je bilo gledati Edison u vremenima kad je kao zgrada propadao, to je stvarno bilo ružno za gledati, ali mi je tako drago da je Grad Karlovac odlučio 2016. otkupiti to i što su se mogli iskoristiti fondovi EU za njegovu obnovu. I evo, drago mi je da će Karlovčani napokon ponovno moći gledati filmove na velikom kino platnu. Da, bit će to kino, ali i više od kina, često spominjem ovih dana upravo tu frazu. Jer osim kina, s novim Edisonom dobivamo i jedan jako kvalitetan prostor u kojem će se moći organizirati konferencije, festivali, radionice i sve ostalo vezano za kulturu u gradu Karlovcu.

• Koji su kapaciteti dvorana?

-Velika dvorana ima 202 sjedeća mjesta, mala dvorana 42 mjesta, a multifunkcionalni prostor u potkrovlju predviđen je za do 100 ljudi, primjerice za prijeme. Na taj način moći ćemo organizirati i održavati više različitih događanja istodobno. Mi ćemo biti prvo VR kino u Hrvatskoj, sa 70 setova VR naočala. Tijekom projekta Revitalizacije sudjelovali smo u izradi 5 filmova za VR, trajanja do 20 minuta. Ti VR sadržaji koji su napravljeni povezuju lokalnu kulturu, povijest, baštinus modernom tehnologijom. I ponosni smo da je upravo Karlovac koji ima jedno od najstarijih namjenski građenih kina u Hrvatskoj grad koji će dobiti prvo kino kod nas koje će moći prikazivati projekcije na VR mediju. Za one koji ne znaju o čemu se radi, VR tehnologija kreira tzv. virtualnu stvarnost uz korištenje posebno dizajniranih naočala koje omogućuju da na neki način uronimo, odnosno uđemo u sami prostor gdje se odvija radnja filma i pomicanjem glave doživljavamo prostor kao da se uistinu fizički u njemu nalazimo, promatrajući isti u svim smjerovima iz gledajuće pozicije.

• Zna li se koji bi mogao biti prvi film koji će se pustiti u novom-starom Edisonu?

-Nismo još odabrali prve filmove, iako ideje imamo, ali to još neka bude tajna. Ono što znamo da će se navečer puštati poznati blockbusteri koji će biti aktualni u to vrijeme, a kroz dan bismo htjeli ponuditi i neke klasike, zatim domaće filmove, dapače i lokalnu kinematografiju ne smijemo zanemariti. Probat ćemo skupiti različite filmove, jedan kvalitetan lineup. Deveti rujna je datum otvorenja, iako to neće biti klasično otvaranje kina, s obzirom da je ono već jednom otvoreno, ovo je zapravo nastavak rada, možemo reći – ponovno otvorenje.

Otvorenje kina u rujnu

• Zašto baš tada? Deveti devetog se čini fora datum!

-To će biti vrijeme ubrzo nakon završetka konačnih radova u kinu. Intenzivno radimo na tome da se radovi završe, da se sve dopremi, da se formira tim i da možemo započeti kasnije i s redovnim programom. Želimo ugostiti Four River Film Festival koji će se održati od 12. do 16. rujna. Tako smo i otvorenje pozicionirali upravo u vikend prije početka Festivala. Znači, od devetog bi sve počelo, posjetitelje bismo svakako upoznali s VR sadržajem. Želimo da se ljudi upoznaju sa zgradom, da osjete kakve su fotelje, vide platno, razgledaju suvenirnicu, coworking prostor i ostale sadržaje. Ne planiramo neko klasično otvorenje, ali sigurno se mora obilježiti početak rada. Jasno, malo je još prerano za govoriti o detaljima, ali preliminarni općeniti koncept tog prvog vikenda imamo, a do rujna će on biti isplaniran do detalja, jasno.

Koliki će biti tim ljudi koji će raditi u Edisonu, zasad se zna samo ravnatelj?

-Od tima sam zasad samo ja. Trenutno sam jedino ja zaposlen u ustanovi, javni natječaji za zapošljavanje ostatka tima s kojime ću raditi su završili, nastavljaju se selekcijski postupci… Sedam je novih pozicija raspisano, zasad na početku - stručni suradnici za kino program, organizaciju događanja te za financije i administraciju, plus tehničko osoblje i održavanje. Želimo biti ekonomski racionalni i učinkoviti, vrijeme će pokazati hoće li nam biti dovoljno ljudi. Želimo što manje opterećivati proračun Grada i u tom smislu tim će biti mali. U sklopu ustanove će djelovati i društvo s ograničenom odgovornošću koje će imati svoja svojih nekoliko zaposlenika, ono mora biti profitabilno i neće opterećivati Ustanovu, a dodatno će se proširivati studentima prema potrebi. Također ćemo računati i na dio volontera koji će htjeti stjecati iskustva na nekim našim budućim projektima.

Koliko će novo kino biti da tako kažem ''cinestarski'' udobno?

-Po pitanju udobnosti, ako mislimo na sjedala – neće nimalo zaostajati, imat će sve što je danas standard u kinoopremi. Imat ćemo i ljubavna sjedala. Valja istaknuti da će velika dvorana imati pored fiksnih sjedala i teleskopsko gledalište koje će omogućiti preko 100 dodatnih kvadrata partera prema potrebi za neka događanja drugačijeg tipa. Nudit ćemo kokice, pića, možda nećemo u početku imati toliko veliku ponudu koja se može naći u velikim multiplexima, ali će biti dovoljno dobra. Sve imamo osim 4D projekcija i vjerujem da će posjetitelji biti jako zadovoljni.

I za kraj - hoće li i cjenovno ljudi biti oduševljeni? Cijene kinopredstava u metropoli su danas poprilično visoke.

-Sigurno da je to pitanje koje i novinare i čitatelje zanima, ali s cijenama ćemo izaći kad za to bude vrijeme. Ono što sigurno znamo da najskuplja cijena onih najaktualnijih blockbustera neće prelaziti 6 eura, odnosno 45 kuna, dok će druge ulaznice biti povoljnije. A imat ćemo i opciju godišnje članarine koja će na mjesečnoj bazi iznositi otprilike 3 eura, za nezaposlene, studente i umirovljenike još i manje – a s njome će imati značajan popust od 30% na sve ulaznice. Kad se to zbroji, dolazimo do najskuplje karte koja bi s članarinom iznosila oko 4 eura, što je vrlo prihvatljiva cijena u usporedbi s cijenama u Zagrebu.

Ništa, s obzirom da će ti ovo ljeto biti, izgleda, radno – želimo ti puno uspjeha u završnim pripremama prije otvorenja i dobar početak u rujnu. Rezervirat ćemo vam stranicu u našem Tjedniku za raspored kinopredstava i veselimo se suradnji!

-Hvala na lijepim željama. Ovo za raspored u Karlovačkom tjedniku – to obavezno! Iskoristit ću priliku da vam čestitam 70 godina neprekidnog izlaženja! To je uistinu lijepa i respektabilna brojka! Hvala na razgovoru i vidimo se na otvaranju Edisona!