Razgovor povodom 60. rođendana Radio Karlovca: Marijan Bakić

"Normalno je da težim slobodi javne riječi i neovisnom novinarstvu i od toga ne namjeravam odustati"

VIŠE IZ RUBRIKE

    Sport je uvijek imao važnu ulogu u programu Radio Karlovca, a sportski novinar Marijan Bakić dao je značajan doprinos, jer je 23 godine bio sportski suradnik. Postao je suradnik 1974. godine, a doveo ga je Tomica Belavić. Marijan je bio u ekipi koja je radila sportsku emisiju "Sportska nedjelja". Nakon pogibije Tomice Belavića u Domovinskom ratu 10. rujna 1993. godine vodstvo Hrvatskog radio Karlovca imenovalo ga je urednikom sportske redakcije. Marijan Bakić već je godinama glavni tajnik Hrvatskog zbora sportskih novinara. Bakić je do sada objavio trinaest knjiga, a posebno je ponosan na onu o 70 godina Hrvatskog zbora sportskih novinara. Razgovarali smo s Marijanom Bakićem o njegovim počecima u Radio Karlovcu, o sportskom novinarstvu, o KAŠ-u, o knjigama koje je objavio i o karlovačkom sportu.

    Koliko je trajala ljubav tebe i Radio Karlovca?

    -Pa ja sam 23 godine bio ovdje vanjski suradnik na Radio Karlovcu uglavnom sam radio sport, nešto sam radio nekakve komercijalne emisije iz bankarstva, ali u svakom slučaju sada je prošlo 24 godine kako više nisam na Hrvatskom radio Karlovac.

    Kakvi su bili počeci?

    -Moram priznati da su počeci bili sjajni, da smo mi bili svi nabijeni entuzijazmom da smo zapravo počeli raditi s puno elana da smo obilazili utakmice svako svoje. Mene je recimo konkretno doveo Tomica Belavić. Došao sam na njegov nagovor, ja sam par godina prije nego što sam došao na Radio Karlovac nosio tekstove, dok mi je Tomica nije rekao, pa dobro Marijane hoćeš prestati sa tim, uhvati se pisanja. Evo, tako je počelo.

    Sportska emisija "Sportska nedjelja" bila je jako slušana, kakvi su tvoji dojmovi iz tog vremena?

    -Prvo, povodom ove važne obljetnice predložio bih redakciji da u program vrati emisiju "Sportska nedjelja" u nedjeljni termin od 9 do 10 sati. Niti jedna emisija, osim možda "Ritma mladih" nije bila slušana kao "Sportska nedjelja". Do 1993. sportska emisija imala je stalan suradnički tim, Tomica Belavić  bio je urednik, a suradnici su bili Milan Cimeša, Zdenko Vanječek, Mladen Skukan, Želimir Sain, Željko Gvozdić, Želimir Prpić, Stevo Kostadin i Vito Grgurić. Tekstove su nam čitale Dragica Bucalić i Tihana Prister. Tehničari su bili od Ice Sertića preko Antona Petrekanića, Stanka Smoljanovića, Matije Lesića, Viktora Zobeca, Alenka Mrkalja, Vladimira Muića, Alde Navijalića, Tomislava Klarića do Mire Stojakovića.

    Kako je dalje išla tvoja karijera u Radio Karlovcu?

    -U jednom trenutku došlo je do razdvajanja Karlovačkog tjednika i Radio Karlovca, bilo je to negdje 1990.godine. Tomica je ostao na radiju i ja sam od tada više radio na Radio Karlovcu, iako sam ostao i dalje pisati za Karlovački tjednik. Nakon pogibije Tomice Belavić  10. rujna 1993. godine direktor i glavni urednik imenovali su me za urednika sportske redakcije u koju iz Gimnazije Karlovac dovodim devet mladih koji su pokazali želju baviti se sportskim novinarstvo a to su bili: Ivana Humić, Ivana Lukačić, Lana Milčić Dorin, Martina Naletilić, Drita Šehi, Majda Benko, Bojan Matijević, Mojca Kubelj i Igor Šimulija. Ubrzo nam se pridružuju: Krešimir Perković, Mario Protulipac, Mario Bručić, Marija Bogović, Sandra Grčić, Marina Ilijanić, Tamara Lončar, Tomislav Kuzman, Zlatko Novaković, Krešimir Perušić, Matija Pratnemer, Ivana Plavetić, Vjekoslav Vrbetić, Dalibor Sabljak i Minja Sarraco. Tu su dakako bili i iskusniji suradnici Darko Pribanić iz Ogulina i Stjepan Kaurić iz Duge Rese. Kratko vrijeme priloge iz košarke radio nam  je Slobodan Krivokuća. Osmislio sam tada pet specijaliziranih sportskih emisija koje su emitirane od ponedjeljka do petka, kako bi suradnici imali što raditi i kroz koje su učili novinarstvo i stjecali iskustvo.

    Kako je došlo do "razvoda braka" između Radio Karlovca i tebe?

    -Nažalost, 1998. kad je Miljenko Kessler preuzeo funkciju direktora Hrvatskog radio Karlovca navratio je do mene i pitao me da li može računati i dalje na mene i moju ekipu na što sam mu potvrdno odgovorio. Kroz dva, tri sata kad se vraćao iz gradske uprave od gradonačelnika Vukelića nazvao me i pozvao na kavu gdje mi je pokazao popis na kojem je moje ime bilo prekriženo, gradonačelnik je rekao Kessleru da ja više ne mogu biti suradnik Radio Karlovca i Karlovačkog tjednika. Tada je nakon 23 godine prestala moja dugogodišnja suradnja s Radio Karlovcem i Karlovačkim tjednikom. Cijela moja novinarska ekipa još je nekih tjedan, dva ostala na radiju, zatim je otišla je sa mnom i ostala 12 godina pisati o karlovačkom sportu u KAŠ-u.

    Koji su tvoji prijedlozi vodstvu Hrvatskog radio Karlovca?

    -Hrvatski radio Karlovac trebao bi ponovno pokrenuti izbor laureata karlovačkog sporta. Neshvatljivo mi je da se od toga odustalo, a to je priča koja puni medijske stranice. Naše lokalno sportsko novinarstvo danas svelo se na poznati slogan "spala knjiga na dva slova" uglavnom, Branko Obradović Hrvatski radio Karlovac, Gordan Tomičić, Radio Mrežnica, Darko Lisac Kaportal i Marijan Bakić KAŠ. Razloga je taj što je ugašen dnevnik Karlovački list koji je bio dobrodošao za širu i objektivniju informaciju građana. Večernji list odavno već nema regionalne stranice, kao i Sportske novosti, Trend televizija i radio nemaju sportskog novinara koji bi se isključivo bavio sportom. Gradski mediji koji su na proračunu i koji imaju dovoljno prostora u svojim medijima te kojima bi trebala biti obveza edukcija novinara, imaju nažalost tek jednog sportskog novinara koji radi za tri medija, novine, radio i za portal. Nažalost, godinama već ne educiraju se i ne okupljaju mladi novinari.

    Već si godinama glavni tajnik Hrvatskog zbora sportskih novinara, kakva je tvoja vizija sportskog novinarstva? 

    -Nikad nisam požalio truda ostati dosljedan vlastitoj preteči, nipošto se nisam htio odreći ni kritičkih tekstova, niti intrigantnih tema, čak i onih tobože zabranjenih, dakako s dobrobiti karlovačkog i županijskog sporta kao isključivim ciljem. Normalno je da težim slobodi javne riječi i neovisnom novinarstvu. I od toga ne namjeravam odustati. Svjestan sam da zbog toga mnogima nisam išao "pod kapu". Međutim… to je moj izbor i rizik. Moja osnovna misija pretočena je u intenciju da mi sportaši vjeruju znajući da neće ništa vrijediti ako ne uspostavim relacije s čitateljima kao što su odnos otvorenosti, kritičnosti i svakako profesionalnosti. Sportsko novinarstvo funkcionira na temelju stečenog znanja i konstantnim praćenjem onog što se u sportu događa. U razgovoru sa sugovornikom novinar nikako ne smije biti inferioran znanjem već treba znati voditi razgovor. Kao jedan od većih problema novinara, iz našeg lokalnog medijskog prostora stoga je nepripremljenost, pa se sportsko novinarstvo nažalost sastoji tek od pukih prikupljanja izjava igrača, trenera ili predsjednika. Pritom nije nebitno naglasiti da je stav ono što svaki novinar mora imati. No, u našem okruženju to zasigurno nije lako imati. Na sreću nisu svi novinari isti. Njih je nažalost sve manje, pa će sukladno tome i tekstovi o sportu i neki drugi, biti takvi.

    Ono što posebno ističeš u svojoj karijeri sportskog novinara ja KAŠ. Kako je nastao i kako je preživio?

    -Sportski tjednik Karlovačke županije KAŠ osnovan je 16. rujna 1998. Izlazio je nepunih 12 godina, do 24. veljače 2010. godine, kada je odlukom nakladnika zbog smanjenja troškova ugašen poslije 579 izdanja, 21.000 naslova i na tisuće fotografija o sportu neprekidno objavljenih brojeva. U KAŠ-u su svaki sportaš i svaki sport dobili punu vrijednost. Nakon samo 35 dana, 1. travnja 2010. godine, dobio je novi oblik – KAŠonline, te zahvaljujući projektu KAportala preživio i nastavio suživot sa svojim sportskim prijateljima. Od 1. srpnja 2020. izlazi samostalno na internetu kao sportski web portal. Neprekidno s vama već 24 godine. Dakle, presudne godine za KAŠ jesu 1998., 2010. i 2020. Možemo reći da je KAŠ  "posljednji Mohikanac" u našem lokalnom sportskom medijskom prostoru. Iskreno i od srca bih htio da tu ulogu preuzme Hrvatski radio Karlovac.

    Ljubitelji sporta u gradu na četiri rijeke doživjeli su nedavno dva razočaranja. Hrvatski rukometni klub "Karlovac" ispao je iz Premijer lige, a Nogometni klub "Karlovac 1919" nije ušao u viši rang. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

    -Rukometaši su pogriješili što ranije nisu napravili smjenu trenera. Da su to napravili, izazvali bi takozvani šok kod momčadi i možda bi pri kraju prvenstva pobijedili u nekim susretima i zadržali premijerligaški status. Trebalo je riskirati, ali za to nije bilo snage niti volje. Nisam neki optimist po pitanju budućnosti Hrvatskog rukometnog kluba "Karlovac", no volio bih da sam se prevario. Situacija s Nogometnim klubom "Karlovac 1919", smijenili su trenera Sretena Ćuka, doveli trenera Pamića i što su time dobili, ništa. Nisu ostvarili cilj, drugoligaški rang natjecanja. Osobno, nemam povjerenja u trenera Igora Pamića, jer još pamtim njegovu prvu sezonu na klupi Karlovca od koje se klub još uvijek oporavlja. Kako će plavo-bijeli iz četvrtog ranga natjecanja u drugi rang to je više pitanje za struku a ne za mene. I tu bih mogao zaključiti kako nisam neki preveliki optimist.

    Poštuješ i pratiš sve sportove, ali kao ponosni Dubovčak poznat si kao veliki navijač rukometaša i veslača. O čemu se radi?

    -Točno je da sam "navijač" rukometa i veslanja ali nikako ne na štetu ostalih sportova i klubova. Ne mogu sebe i druge lagati, Veslački klub "Korana" i Rukometni klub "Dubovac" su moji kvartovski klubovi kojima pripadam oduvijek. Pa najčešće sam kritičan prema rukometu i to prema Hrvatskom rukometnom klubu "Karlovac". Ne zato da bi im naštetio, već da bih kao novinar ukazao na nešto što ne valja. Kao sportski novinar moram biti objektivan, nastojim to biti. Ako su iz bilo kojeg kluba od mene zatražili nekakvu pomoć, nikad nikoga nisam odbio, dapače pomogao sam.

    Objavio s veliki broj knjiga, koliko?

    -Pa, ja to ne brojim, ali ja mislim 13 knjiga, ali meni je najdraža knjiga ova o 70 godina sportskog novinarskog društva u Hrvatskoj, što mi je bila velika čast. Kao glavnom tajniku Hrvatskog zbora sportskih novinara dali su mi zadaću. Predsjednik Jura Ozmec dao mi je da to napravim. Promocija je bila u Westinu, bio je predsjednik Svjetske organizacije sportskih novinara, bilo je puno uzvanika iz raznih država, naravno i naši domaći novinari. To mi je na neki način kruna. Jedna knjiga mi je draga, a koja nije sportska, to je knjiga "Dubovčaki 50+". Kada sam ušao u obitelj Dubovca, kada sam počeo istraživati, onda sam vidio da smo mi svi u nekakvom rodu, to je nevjerojatno. Ono što sada pripremam, a to sam se dogovorio s predsjednikom Zajednice sportova Karlovačke županije, to bi mi bilo posebno drago, zato što bi to bila "točka na i" svih knjiga Zdravka Švegara, koji je bio u tom smislu publicistike zakon za nas, ako to možemo tako reći. To bi bila knjiga "Velikani karlovačkog sporta", imam dosta dobru arhivu, Obećano mi je da će to biti sponzorirano, da će tisak biti osiguran i to bi moglo biti gotovo za dvije godine, nadam se.

    U mirovini si i vidim te često na biciklu. Koja je relacija?

    -To je jedna jedina relacija, od Grabrika gdje živim, pa do Dubovca, obavezno svaki dan. Bicikl je moje jedino prijevozno sredstvo. Svaki dan odem do Kvake. Dosta vremena provodim i u šetnji s psom, volim voditi brigu o njemu.