Iz kuta sportašice: "Nisam protiv bazena, ali nama treba jedna nova velika dvorana"

Marijeta Ćelić bila je vrhunska sportašica u taekwondou, bila je višestruka državna prvakinja, osvajala je medalje na europskim i svjetskim natjecanjima, a za rezultate ostvarene u 1994. godini Hrvatski olimpijski odbor proglasio ju je najboljom sportašicom Hrvatske. Već godinama Marijeta Ćelić je tajnik Karlovačke sportske zajednice i brine o sportu u gradu na četiri rijeke. Razgovarali smo s Marijetom Ćelić o ženskom sportu, o ženama u sportu, o sportašicama, trenericama i sportskim djelatnicama te o uvjetima za bavljenje sportom.

Što je lakše, biti sportašica, osvajati medalje ili kasnije se boriti za sportska prava i brinuti za sportaše?

-Uh, pa ne znam, sve je nekakav izazov, ali nekako je lakše ako ste se opredijelili za to da budete sportaš. Lakše je osvajati medalje nego ovako kalkulirati, stalno voziti po nekakvom rubu, po nekakvoj ivici, interesantno je sve, izazovi su veliki. Ja uživam u sportu u svakoj ulozi koju sam do sada predstavljala ili igrala, recimo tako.

Po kriterijima Hrvatskog olimpijskog odbora bili ste i najbolja sportašica Hrvatske, to je veliko priznanje, koliko Vam je to značilo?

-Bilo je to tako davno da ljudi zaborave, bila sam, evo uz sve svoje uspjehe koje sam imala tijekom svoje natjecateljske karijere, najuspješnija sportašica Hrvatske, ali svaka medalja i svaki uspeh i svako priznanje mi je isto tako vrijedno. Ovo je možda najvrijednije i najpoznatije, ali i svi drugi uspjesi su mi isto tako jednako važni i vrijedni, zato što znam koliko sam truda uložila u nešto i koliko mi je do nečega trebalo da dođem.

Koliko Vam pomaže u ovom poslu to što ste bili sportašica?

-Pa mislim, sigurno mi pomaže neću sada reći, ali htjela bi poručiti s ove pozicije nakon svega toga što sam radila u sportu da sport je sport, čini čovjeka spremnim za izazove koje mu nosi život i zasigurno čovjek koji se bavi sportom, mlada osoba, koja se bavi sportom će lakše podnositi sve ono što ga u životu čeka i na poslovnom i na privatnom planu tako da smatram da bavljenje sportom samo čini čovjeka jačim, boljim i otpornijim i spremnijim za izazove koji su pred njim.

Je li ženski sport ravnopravan s muškim, ima li neravnopravnosti?

-Ja to ne primjećujem, gledajući samo iz grada Karlovca, a i u Hrvatskoj je tako, nekako mi se čini da je taj omjer medalja koje za Hrvatsku osvajaju žene i muškarci, da je to negdje približno isto, pa gledajte, samo osvajači medalja zadnjih Olimpijskih igara, jer ja gledam recimo iz pozicije taekwondoa, ali i ostalih sportova da nema tu nekakve velike razlike između muškaraca i žena. To je što se tiče osvajanja medalja, ulaganja u nekakve trening i to, ali što se tiče nekakvih financijskih naknada zasigurno ima nekakve razlike.

Ulazak u sport mora biti u ranoj dobi, jeste li zadovoljni tim ranim ulaskom djevojčica u sport. Je li to dovoljno?

-U Hrvatskoj i u Karlovcu ja mislim da je podjednako i djevojčice i dječaci ulaze u sport u ranoj dobi. Sada tu dolazi nekako do problema, tko prije odustane od sporta, muškarci nekako se duže zadržavaju u nekakvim kolektivnim sportovima, pa mogu i kasnije igrati rekreativno. No, žene kada krenu na fakultete, onda tu dolazi udaja, pa majčinstvo i sve to nekako ih udaljava od sporta i onaj nastavak karijere, koji bi nakon sportske karijere trebale imati da bi se približile nekakvom upravljačkom dijelu, tu malo onda žene otpadaju ili posustaju. Ne zato što one ne mogu ili da ih netko tretira lošije ili da imaju nekakav drugi tretman, ali život ih jednostavno udalji malo od sporta.

Kakav je trenutno karlovački ženski sport, jeste li zadovoljni?

-Pa evo, u ovom trenutku moram reći da nisam u potpunosti zadovoljna, neko vrijeme je krenulo ekspanzivno u ženskom sportu, ali sada se malo osipava ženski sport, izuzmemo, recimo, odbojkašice koje sada imaju lijepe uspjehe i ja se nadam da će tako i ostati, da će nastaviti tako i dalje. Međutim, imali smo divne sportašice u pojedinačnom sportu, tu su malo žene stale, kao da je nastala neka rupa u generaciji, imali smo nogometašice, koje su nažalost odustale. Rukomet nekako onako vozi u drugoligaškom rangu, ali nije to onako kako bi trebalo biti, kako je to nekada bilo. Tako da kada sam sada razmišljala, ove godine ne mogu reći da sam u potpunosti zadovoljna sa ženskim sportom trenutačno na današnji dan, ali nekako po našoj strategiji i kakve razgovore vodimo za 2024. godinu, ja se nadam da ćemo većim ulaganjem u ženski sport, da ćemo malo to omasoviti da opet krene onako kako je nekada bilo. Evo i sada odrađujem nekakve pregovore sa ženskim košarkaškim klubom, koji je neko vrijeme okupio te djevojčice, ali naglo je nestao prošle godine, tako da evo sad su se ponovo malo pokrenuli, ja se nadam da će oni dosegnuti neke uspjehe, koje recimo imaju odbojkašice ili rukometašice tako da ponovo gledamo u Sportskoj dvorani na Rakovcu i žensku košarku.

Karlovac je imao dosta vas istaknutih sportašica kao što je Jelica Pavličić Štefančić, a tu ste i Vi te niz drugih. Mlade sportašice imaju dobre uzore, kakvo je Vaše mišljenje?

-Pa naravno, gledajte, pa imamo Jelicu Pavličić Štefančić, onda ja se sjećam tenisačice Nives Milošević kada je bila i evo sada nova generacija. Imamo Emu Hodak, imamo Petru Furač, imamo toliko divnih djevojaka, koje su bile u sportu i osvajale medalje, nekako kao da stalno čekam da će neko iskočiti da možemo veseliti se ponovo tim nekakvim većim uspjesima. Naravno da one sve osvajaju medalje na državnim natjecanjima, ali kao da se čeka nekakva veća medalja, kojih dugi niz godina nije bilo.

Taekwondo je jedan od najtrofejnijih sportova u Karlovcu, jeste li zadovoljni?

-Da, bilo je dosta uspjeha, taekwondo je inače u Hrvatskoj najtrofejniji sport što se dobro vidi u ženskom dijelu pojedinačnom, niz je osvajačica medalja na europskim i svjetskim prvenstvima u svim dobnim kategorijama i na Olimpijskim igrama. Trenutačno mislim da je taekwondo vrlo visoko i žene vole taekwondo, djevojke vole ulaziti u taekwondo, treneri su dobri, dobro se radi tako da u taekwondou mislim da imamo čak i više djevojčica. Mislim da se upisuje više djevojčica nego dječaka, čak i ovdje u Karlovcu nije loš interes, sada smo imali predstavnicu na Europskom juniorskom prvenstvu, tako da dobro je, dobro je u taekwondou recimo. Ja bi htjela da se malo pokrenu i drugi sportovi da krenu putem taekwondou, tako je dosta toga onako u zraku.

Je li je teže biti trener ženama ili muškarcima?

-Meni je jedan stari trener rekao da je toliko naporno raditi sa ženama, ali kada osvajaju medalje da se toliko ljepše vesele i da je puno ljepše s njima slaviti medalju. Rekao je da su sportašice zahvalnije, ali da je psihički jako zahtjevno raditi s njima, ali da su veći radnici. Koliko trener ulaže u žensku ekipu ili pojedinca da mu se to peterostruko vraća u odnosu na mušku populaciju u sportu.

Karlovačka sportska zajednica podržava ženski sport, kakva je situacija?

-Pa naravno, Karlovačka sportska zajednica podržava ženski sport, mi imamo i pravilnik koji podržava ženski sport. Nema nas puno u Karlovcu i svakog sportaša i svaku ekipu moramo čuvati kao kap vode, nemamo nekakav ogroman bazen. Pa, samo gledajte koliko djece se upisuje u prvi razred osnovne škole i koliko odlazi na studij, onda to između tog prvog razreda osnovne škole i onih koji odlaze na studij tu vam je taj bazen. To nije bezgranično, niti se svi bave sportom, niti to možemo očekivati, niti imaju svi iste mogućnosti, tako da svakog sportaša, a posebno žene moramo čuvati kao kap vode.

Koliki je problem u Karlovcu infrastruktura, ima li premalo sportskih objekata?

-To je problem. Neko vrijeme su svi pričali da imamo dobru pokrivenost dvorana, međutim, dvorana ima dovoljno, ali one nisu dostupne, ono što mi imamo od 19 do 22 sata, to nije dovoljno za sve klubove, kolike su potrebe tih klubova. Treba se naravno i više trenirati, nije vam dovoljno samo jedan trening na dan da bi vi ostvarili nekakve vrhunske rezultate. Stalno ponavljam, prvo nam fali velika jedna dvorana, jer je više nemamo, recimo, nešto kao mini arena, za između pet i sedam tisuća gledatelja. Javno to već svima pričam da bi nam trebala jedna nova dvorana, nije da sam protiv, recimo, bazena, evo ja ću to sada izgovoriti u javnosti, nisam protiv bazena i naravno da treba i da je to jedna kvaliteta života, ali nama prvenstveno treba jedna dvorana. Ova Sportska dvorana na Rakovcu jednostavno nakon dugo vremena ne može zadovoljiti nekakve uvjete koji nama sada trenutačno trebaju za lige koje mi igramo. Dostupnost dvorana od 19 do 22 sata apsolutno nije dovoljna za sve potrebe, koje bi trebale nama, ali sve se nekako nadam da prelaskom u jednosmjenski rad škola da će se osloboditi termini, onda vjerujte mi da će sport zaživjeti onako kako bi trebao i da će rezultati doći kada se dvorane otvore već u poslijepodnevnim satima.