Prvi Karlovački

Nije to kao u Baywatch-u, nema izazovnog trčanja po plaži u slowmotionu – to je odgovoran i zahtjevan posao

Autor: Ivica Pilaković

21.08.2022

Karlovac

KARLOVAČKA ''OBALNA STRAŽA'': Spas u roku od najviše četiri minute

Spasioc, spasilac, spasitelj? Moram priznati da sam bio na prvu i sam nesiguran kako se točno zove zanimanje mojih sugovornika… Dino Babić, voditelj spasilačke službe, kao šef ostaloj ekipi s kojom sam se toga dana družio, bio je prvi s kojim sam razgovarao pa sam upravo tim pitanjem otvorio set pitanja za njegov intervju koji smo odradili na Foginovom kupalištu na jedan ne-previše-vrući petak. I odmah smo razjasnili stvar – SPASILAC je. Nikakav spasitelj, a ni spasioc. Sjetio sam se odmah da sam to nekad davno učio. Spasitelj je Bog, jedan jedini, on nema crvenu plutaču. Provjerio sam naknadno i sad možemo zaključiti definitivno – u nominativu je spasilac, a u svim ostalim oblicima: spasioca, spasiocu, spasioci… je oblik na -oc, osim genitiva množine. Kako je ženski oblik od spasilac bilo teško izvesti (spasilica?) – cure su spasiteljice. A s obzirom da ovo nije udžbenik iz hrvatske gramatike, prebacujem se na temu zanimljivog i vrlo odgovornog ljetnog studentskog posla o kojem sam razgovarao s troje mladih ljudi od kojih sam uistinu puno toga saznao o spasilačkoj službi ili kako ih često mediji nazivaju, a njima vjerojatno ide na živce – o karlovačkom Baywatchu.

Sigurno si na ovo pitanje već više puta davao odgovor, ali nije ga loše ponoviti na samom početku kako bismo dali određenu težinu ovom zanimanju. Kako se postaje spasilac? Koji su preduvjeti i kako izgleda edukacija/tečaj?

-Za početak se trebaju položiti ulazne norme: plivanje na 400 metara slobodnim stilom ispod 8 minuta i 25 metara ronjenja, tek onda se može pristupiti tečaju koji traje tjedan dana, od ponedjeljka do nedjelje. Unutar tečaja imamo tri ispita: prva pomoć, spasilački dio i ekologija mora i priobalja. Budući spasioci moraju zadovoljiti još i određene plivačke i spasilačke norme… također se plivaju dvije nautičke milje, postoji i praksa koja se mora odraditi. I onda na kraju po završetku dobiva se licenca ILS-a.

Ta licenca vrijedi samo za Hrvatsku? Ima neke razlike između licence za rijeku i more?

-ILS znači International Life Saving i vrijedi u preko 170 zemalja i s njome se može raditi na unutarnjim bazenima, vanjskim, rijekama, jezerima i morima. Jedino što se ne može je raditi na divljim vodama, za to se mora zasebno položiti tečaj, odnosno licenca.

Koliko košta ta tečaj i tko ga plaća?

-Tečaj košta 400 kuna i plaća ga sama osoba koja pristupa tečaju. Iako, mi u Klubu spasilaca na vodama Karlovac imamo praksu da juniorima koji nam rade na sezoni prije nego idu isplivati norme koje trebaju, ako to sve uspješno odrade – klub ih nagradi i mi im platimo tečaj.

Naime, Dino nam je objasnio kako da bi mogao raditi kao licencirani spasilac moraš imati minimalno 18 godina, a na tečaj možeš i nešto prije, tipa sa 17 – međutim licencu dobiješ tek kad si punoljetan. Juniori se pripremaju za tečaj i iako rade na plaži ne treba ih miješati s licenciranim spasiocima. Juniorima je opis posla da samo rade nadzor kupališta. Oni ne smiju skakati u vodu, ne smiju čak ni flaster zalijepiti jer nisu licencirani. Ali su dodatne oči uz spasioce da mogu vidjeti što se događa na plaži i dojaviti spasiocu prema potrebi da se nešto događa što zahtjeva intervenciju.

Kako je organizirana spasilačka služba na nekom kupalištu? U kakvoj je vezi vaš Klub sa samim kupalištem i kako to funkcionira?

-Imamo ugovor s Gradom Karlovcem i njime je definirano sve – trajanje sezone, standardi, broj spasioca… Mi smo jedini klub u našoj županiji za sada i za Foginovo dogovaramo sve s Gradom. Osim s Foginovim kupalištem imamo od ove godine ugovor i s Ozljem, to je pilot projekt petkom, subotom i nedjeljom da vidimo kako će stvari funkcionirati tamo, pa ćemo vidjeti kako će biti sljedeće sezone. Svaki spasilac mora biti član našeg kluba i mi smo tu da pomažemo oko toga da netko postane spasilac. Problem je kod nas što nemamo kulturu plivanja na bazenu i rijetki mogu isplivati potrebne norme, tako da ih mi ujedno i pripremamo, učimo plivati, idemo s njima na treninge plivanja u Zagreb na bazene i slično. Mi, dakle, zapošljavamo članove Kluba i oni rade za nas. Međutim, nema nas puno, dapače – premalo nas je, tako da uvijek muku mučimo s brojem novolicenciranih spasilaca. Želimo da ih bude puno više!

I mi im to želimo, naravno. Negdje sam pročitao podatak da ih u cijeloj Hrvatskoj ima jedva petsto aktivnih spasilaca s licencom. A koliko je bazena, kupališta i plaža… Kod njih u Klubu je trenutno osam licenciranih spasioca i deset juniora koji se pripremaju i žele postati spasioci, saznajemo od voditelja. Od tih deset nada se da će ih barem osam završiti tečaj i ostati, tako da bi u sljedeću sezonu ušli s puno jačim kadrovskim kapacitetom. Uvijek su se brojke godišnje ili po sezoni kretale tako negdje oko 8-10, najviše do 12 licenciranih spasilaca. To je u biti studentski posao i sama licenca traje dvije godine, tako da je tu uvijek određena fluktuacija i ljudi odlaze, novi dolaze. Obnavljanje licence je kraće i jednostavnije, trebaju se samo testovi proći i isplivati norma. Ljudi koji više ne rade kod njih često znaju doći pomoći kad zatreba, kaže Dino i ostaju članovi bez obzira što više nisu aktivni spasioci.

Je li teško doći do novih članova, kakvi su trendovi, kako uopće regrutirate nove ljude kojih je, kažete, manjak s obzirom da se i širite na druga kupališta?

-To je popriličan problem i to ne samo kod nas, nego u cijeloj Hrvatskoj. Evo i kolega iz Zagreba koji drži Jarun kaže da ne može također naći ljude, a koliki je Zagreb i ondje postoje i bazeni i plivački klubovi, vaterpolisti, sinkronizirane plivačice itd. Mi toga ništa nemamo, nedostaju nam bazeni. Treba dosta truda u to uložiti, ni sam tečaj kao ni norme nisu lake. Studentima je možda lakše otići konobariti ili raditi nešto na more. Ali ima sportskih tipova, rukometaša, veslača koje možemo zainteresirati, koji norme mogu izvući na snagu, možda nemaju neku savršenu plivačku tehniku, ali ju nauče kod nas.

Imate neku strategiju kako privući onda te nove mlade ljude – buduće spasioce? Radite kakve promotivne aktivnosti, što radite po tom pitanju?

-Najbolje nam se pokazalo regrutiranje uz preporuku, kad netko od postojećih spasioca preporuči taj posao i iz prve ruke opiše nekome koje su sve prednosti posla i na taj način ga ”dovede” u klub. Ono, studenti pričaju između sebe, sportaši, uvijek netko zna nekog koga bi to moglo interesirati pa se nekad iz toga i izrodi nešto. Sad već imamo i primjer druge generacije – dva brata, jedan stariji 4 godine, on je izašao, drugi ušao u ekipu. Išli smo mi i po školama, gostovali u emisijama, u medijima smo… ali nekako nam se najbolje pokazala ta usmena predaja kao marketinški alat.

Zanimalo me i kakvi su uvjeti rada za ovaj ljetni sezonski posao i bi li možda bolji uvjeti, tipa veća plaća, mogli privući više zainteresiranih. Naravno da se Babić složio, bolja zarada je sigurno privlačan element. Međutim, ima tu i puno drugih stvari zbog kojih ovaj posao može biti dobra opcija. Kad se slaže tjedni raspored, kaže Dino, uvijek se maksimalno ide na ruku spasiocima i praktički se slaže prema njima kako oni žele i mogu, što nije baš slučaj inače kod drugih poslova. Pokušavaju ih i nagrađivati na različite načine… Evo pred koju sezonu su im platili tečaj ronjenja i slično. Osim toga, kaže Dino, rade u jako dobrim uvjetima kao rijetko gdje. Sama plaža jako dobro funkcionira, dobro su opremljeni. Sve je dobro razrađeno, postoji jasan zapovjedni lanac, cijeli tim ljudi koji im pomaže.

U kakvim smjenama rade tvoji spasioci, koje je radno vrijeme spasilačke službe?

-Radno vrijeme je od 10 ujutro do 8 navečer, u dvije smjene: jutarnja i popodnevna. Spasioci rade od 10:00 do 15:00 i od 15:00 do 20:00h. Ujutro su dva spasioca plus voditelj, a poslijepodne su 4 spasioca plus voditelj. Ako je vrijeme zahtjevnije i ima više kupača, dodajemo još jednog spasioca. Uz spasioce su, kao što sam i prije rekao, i naši juniori koji spasiocima pomažu u nadzoru kupališta.

Što ti je osobno najbolje, a što najlošije u tom poslu? Pretpostavljam da si i ti prvo bio spasilac pa onda tek kasnije postao voditelj. Što je najveći plus, a što najveći minus?

-Taj posao je stvarno specifičan. Ide se iz ničega u, da se tako izrazim – u iber. Iz jedne faze gdje gledamo cijelo vrijeme u vodu i ništa se ne događa, ako se ne daj bože dogodi – doslovno u sekundi ulazimo u tu drugu fazu kad je akcija, kad ulazimo u vodu i spašavamo. Onaj dio koji je mene uvijek punio i osobno zadovoljavao je kad ti osoba kojoj pomogneš kaže ”Hvala!”. A od loših stvari – mislim, ne bih rekao da su loše, već jednostavno zahtjevne, kao i na svakom poslu… Sami uvjeti, nije lako stajati i gledati satima fokusirano u vodu. Ako nemate dobre naočale, ako je jako vruće i sparno, teško je biti satima pod golim suncem.

Dinu sam pitao i koliki je neki prosjek intervencija po sezoni. Rekao mi je da je svaka sezona specifična i da te brojke ovise o mnogočemu. Doduše, svake godine sve manje i manje, što je dobro. Prisjeća se prošle godine šestog mjeseca koji je bio kaotičan i doslovno nikad nisu imali toliko akcija unutar 15 dana… Imali su tri utapanja za vrijeme radnog vremena, a recimo ove godine niti jedno, ali se zato dogodilo jedno utapanje van radnog vremena, odnosno prije početka radnog vremena spasilačke službe. Ovo im je prva sezona od 2010. godine otkad rade tu da je nažalost netko izgubio život na kupalištu.

I za kraj, što radi jedan šef spasilaca odnosno voditelj spasilačke službe? Koja su njegova zaduženja i obaveze?

-Najbitnija funkcija voditelja je da ako nešto zaškripi u samoj akciji spašavanja od strane spasilaca da on preuzima akciju. On je taj koji vodi ekipu, ali i zadužen je za vođenje akcija. On je taj koji raspoređuje tko će odraditi što, donijeti što, otići kamo, pripremiti i slično. Slaže smjene, mentorira i radi superviziju spasilaca, nadzire samo kupalište – je li sve na plaži u redu, doslovno jesu li koševi prazni ili puni, sve što je ugovoreno kao usluga s Gradom, on je svojevrsni buffer između klijenata (kupača) i Grada, primjerice – ako treba još stepenica za u vodu, ima li kakvih problema s infrastrukturom koja utječe na rad službe… I ono što je jako važno da drži svoju ekipu na okupu, ipak se tu radi o studentima koji nisu tu za stalno, različiti ljudi, različiti karakteri, većini je to prvi posao, netko mora biti poveznica svima njima i držat ih zajedno sa zajedničkim ciljem i da se sve radi prema standardima i pravilima, a da se opet sve radi u dobroj radnoj atmosferi.

Martin Luketić, 23

Radiš li samo kao spasilac ili se još nečim baviš?

-Uf, bavim se ja s puno toga. Prvenstveno studiram fizioterapiju u Zagrebu i to vanredno tako da mogu uz studij i raditi. Što se tiče ove ljetne sezone radim samo spasilačku iz razloga što se baš pronalazim u tome, a i ove godine je potrebno ljudstvo pa sam se odlučio posvetiti samo tome. Iako sam inače znao i kombinirati uz to i neke druge poslove tipa rada u skladištu i slično. Bavim se sportom, vezano uz spasilačku – plivanjem, petnaest godina se bavim rukometom, 8 godina u Karlovcu, i sad već šesta godina u klubu Dubovac-Gaza, rekreativno igram i košarku, to je više hakl liga, ljetna liga van rukometne sezone, idem u teretanu.

Martinu je ovo službeno treća sezona, prije dvije godine je položio tečaj i već je produživao licencu. Kaže da ga je preporučio kolega spasilac, njegovo godište… predložio mu je da bi to mogao raditi još prije nekih 4-5 godina… Čuo je od njega kako to funkcionira, kako to izgleda, taman prije korone 2019.-2020. je počeo s njim trenirati plivanje, u početku mu je bilo dosta teško dok nije malo ušao u neki ritam treninga. Nakon što je položio za spasioca i počeo raditi pronašao se u tome i planira nastaviti raditi pogotovo tijekom ljeta, vezano mu je djelomično i za struku.

Kako izgleda jedan radni dan spasioca?

-To prvenstveno ovisi o tome o kojoj se smjeni radi. Uzmimo za primjer da radim ujutro. Dolazim prije deset, pripremamo toranj i stavljamo zastavu da smo aktivni, crveno-žuta zastava znači da smo aktivni. Crvena zastava, pak, znači da su nepovoljni uvjeti na vodi – kiša, nevrijeme, brza voda i slično… i tada radimo i tu smo, ali upozoravamo kupače da je kupanje na vlastitu odgovornost zbog toga što ti nepovoljni uvjeti tada mogu ugroziti i nas kao spasioce. Mi i tada interveniramo, ali smo zakonski ipak ograđeni od odgovornosti ukoliko se nešto desi jer smo prethodno upozorili ljude. Nakon tornja i zastave odradimo još neke stvari tipa stavimo velike šahovske figure van da se djeca mogu igrati, pogledamo ima li što u vodi što bi bilo opasno po kupače, provjerimo je li sve u redu s tzv. psihološkom linijom i slično…

Psihološka linija?

-To su ove bove što se nalaze od vaterpolo terena i koje se vežu na ono tamo drugo, to je naše područje unutar kojeg mi spasioci moramo zakonski unutar 4 minute djelovati. Da recimo dođe do utapanja mi moramo unutar te zone reagirati, kažem, unutar četiri minute. To je sve standardizirano, zna se točno udaljenost, to je Crveni križ odredio. Sve izvan tog područja smo slobodni djelovati iznad četiri minute i u slučaju da se neki tragični slučaj na vodi dogodi nismo zakonski odgovorni. Eto, to je ta psihološka linija. Nakon otvaranja smjene krećemo s nadzorom. Dužni smo upozoravati kupače od onih koji se npr. kupaju u odjeći do onih koji se, ne znam, šamponiraju u vodi, ima svega… Upozoravamo ljude na opasna i rizična ponašanja, pogotovo na skakaoni. Zabranjeni su, recimo, psi pa smo i za to zaduženi. Dosad nisam imao situacija da me kupači nisu htjeli poslušati, bitan je pristup, postoje određena pravila i njih se na kupalištu treba držati.

Koliko si dosad imao intervencija?

-Što se tiče prve pomoći – uvijek ima intervencija, porezotine, ogrebotine, manje ozljede, toga uvijek ima… Sudjelovao sam u jednoj akciji u mojoj prvoj sezoni, srećom sve je dobro završilo.

Je li bilo fake, lažnih intervencija?

-I toga zna biti, netko se zna šaliti, zezati. Mi tu uvijek imamo proceduru djelovanja jer nikada ne znamo sa stopostotnom sigurnošću radi li se o zezanju ili stvarnoj situaciji. Procijenimo radi li se o zezanju/glumi, valja slušati i svoj instinkt, ali uz puno opreza. Ako vidim da je netko pod vodom pričekam do deset sekundi, nakon toga skačem u vodu za svaki slučaj, kad priđem osobi pošpricam ju da vidim reagira li, ako nema reakcije onda je to intervencija. Ali, eto, do sada mi se nije dogodilo da sam skočio u vodu jer sam si umislio da se netko utapa.

Što je najteže, najkompliciranije u tom zanimanju?

-Postoje fizički zahtjevne stvari tipa postavljanje vaterpola ili blokova, mora se uranjati, vezati, nositi neke stvari – ali ne bih rekao da je to nešto što je ne znam koliko teško. Što se tiče intervencija, osim te jedne intervencije koja je dobro završila, također ne bih mogao ništa posebno izdvojiti. A najzamornije je kad zbog količine posla moraš spojiti dvije smjene, to se kod nas zove CD (cijeli dan, 10 sati), nakon 6-7 sati je već teško fokusirati se i gledati u vodu, ali uvijek su tu kolege koje tada uskoče da se malo odmoriš i dobiješ. Nekome je možda najteže održavati kondiciju i znati da u svakom trenutku moraš biti spreman pomoći i ući u vodu kad zatreba. Norme i tečaj su također teški.

A što je najbolje, najzabavnije?

-Najzabavnije je prije svega dobro okruženje u kojem se nalazimo. Svi se poznajemo međusobno, jako smo si dobri. Sve je u dogovoru s Dinom ili nekim od drugih voditelja. Nikad nisam imao nikakvih problema ni sa kim. I na kraju radiš na kupalištu uz rijeku u svom rodnom gradu, di ćeš ljepše?

Mnogi će, složio se i Martin s time, smatrati kako su spasioci manekeni koji ne rade ništa, izigravaju face na plaži, samo se prešetavaju u sunčanim naočalama, pokazuju mišiće i love komade… Međutim, oni koji su tu zbog posla i koji su prošli edukaciju na takve komentare se ne obaziru, kaže.

Mora li spasilac biti mišićav i atletski građen?

-Ne mora, nikako. Mišići zavaraju. Upoznao sam puno ljudi koji su mišićavi, idu u teretanu i izgledaju jaki, ali nisu mogli zadovoljiti plivačku normu. Za spasioce je bitna plivačka tehnika koja nema veze s izgledom ni mišićima. Jasno, trebaš biti u formi… Međutim, još je važnije biti jak u glavi, ne odustajati, biti fokusiran. Osim toga, nikad nisi sam na kupalištu, pa taman da se i utapa osoba duplo teža od tebe – netko će i od kolega pomoći, tu je i plutača. Više bih rekao da je dobro biti dugačak i krakat, s dužim ekstremitetima. Takvi ljudi su naplovniji u vodi, imaju, možemo to tako reći – veća vesla, tako da je to bolje od mišića.

Martin radi i u Ozlju na kupalištu. Kaže da je tamo sasvim drugačije. Prvo nema ovih dječjih igračaka i penjalica, nema aquaglide-a, tobogana, banana i slično, nema skakaonice – tako da je odmah u startu sigurnije. Manje je i kupača, ovdje na Foginovom znaju nabrojati od 700 do 1000 kupača kad je špica sezona, za vrijeme vikenda i blagdana, dok je u Ozlju od 200 do 300, maksimalno 400 kupača. Također se radi i o većem dijelu plićaka koji pokriva psihološka zona. I profil je drugačiji – uglavnom roditelji s djecom, parovi… pa je i zbog toga puno sigurnije.

Zbog čega bi preporučio nekome da se okuša u tom poslu?

-Svatko tko zna dobro plivati, tko voli vodu, pogotovo ako voli sport i rekreaciju – probajte se okušati u ovome što mi radimo. Ekipa je super, posao je vrlo praktičan, pristupačan. Pomažeš ljudima – ako osjećaš taj poziv, to je to. Usko je vezano uz medicinsku struku. Možeš naučiti dobro plivati i još pritom i zaraditi. Kao studentski posao je odličan i preporučam ga.

A što je s upucavanjem djevojaka?

-A čuj, moraš dobro poznavati svoje kupače – reći ću to tako. Haha! Što bolje poznaješ kupače, znaš s kime radiš. Poželjno je u ovom poslu što više komunicirati s kupačicama, ovaj, kupačima – kako bi se oni osjećali što sigurnije na plaži, oni pritom upoznaju i tebe, i onda je i vaša suradnja bolja.

Diplomatski je i šarmantno odgovorio, svaka čast!

Nika Jagodić, 21

Nika je jedna od četiri juniorke u spasilačkom timu, nažalost trenutno nemaju niti jednu licenciranu spasiteljicu u službi. Dvadesetjednogodišnja Karlovčanka planira ovaj tjedan ići plivati norme, a za neka dva tjedna će na tečaj. Juniorka je od ove sezone, od lipnja.

Što misliš zašto nema nijedne licencirane spasiteljice i zašto vas je tako malo cura u ovom poslu? Ima li predrasuda da djevojka nije za taj posao ili da je lošija od dečki?

-Ne osjećam to. Dečki su uglavnom fizički spremniji, jači su, i puno im je lakše isplivati tražene norme – pa već u samom početku imaju određenu prednost. Zapravo su kupači prema nama curama dosta srdačno, prijateljski i pozitivno pristupili od prvog dana i do sada nisam osjetila da nas gledaju nekako drugačije. Znaju se zezati u stilu: Joj, kako ćete nas vi dovući do obale? Ali ne gledamo na to kao na neku neravnopravnost ili predrasude, barem ne ja.

Što kažu frendovi i obitelj na odabir ovog ipak pomalo neobičnog i nesvakidašnjeg posla?

-Njima se to sviđa, neki su bili možda iznenađeni, ali u pozitivnom smislu i zanimljivo im je što sam to odabrala. To mi je ljetni sezonski posao uz faks i svi me podržavaju u tom mom odabiru. Jedan moj prijatelj koji je spasilac me je pitao bi li se htjela u tome okušati jer je znao da treniram i da sam aktivna u sportu, pa da bi možda mogla isplivati tu normu. Pozvao me, predložio me Dini i Marku, došla sam na razgovor i primljena sam.

Nika je, kao što smo spomenuli, juniorka i u paru je u smjeni uvijek s nekim od licenciranih spasioca te radi nadzor kupališta, a prema potrbi putem PMR-a (voki-tokija) javlja ukoliko se nešto dogodi. Ona ako dođe do akcije ne sudjeluje u njoj na način da skače u vodu, ali je zato tu da donese sve što je potrebno – plutaču, prvu pomoć i slično. Njen radni dan provodi ili na tornju ili na skakaonici ili u šetnji kupalištem. Smjena joj traje 5 sati, kaže da nije naporno, osim što zna biti poprilično vruće… Toranj je, srećom, natkriven, na skakaonici je hlad, ali izdrži se… Piju puno vode, nose kapu i sunčane naočale, a imaju i prostorije u koje se naizmjence mogu otići povremeno maknuti sa sunca. Ona inače nosi juniorsku bijelu majicu kao uniformu, za razliku od žutih uniformi koje nose spasioci (voditelje se prepoznaje po crvenim majicama), ispričala nam je Nika. Naravno da sam joj morao postaviti neko Baywatch pitanje.

Jednog dana kad kao licencirana spasiteljica budeš morala skočiti u vodu – izgleda li to kao u Baywatchu? Vidim da vi nemate izazovne crvene badiće, već ste u majicama i šorcu – u tome bi skočila u vodu?

-Cure moraju uvijek ispod uniforme imati badić, tako da bih se skinula u badić da dođe do akcije spašavanja, ali nije to nimalo slično kao u seriji ili na filmovima, nema koreografije i showa, tad je najbitnije što prije reagirati i skočiti u vodu. Dečkima je lakše jer oni imaju odmah kupaće, oni skinu majicu. Na nogama nemamo tenisice već natikače tako da ih isto možemo brzo skinuti i onda trčimo bosi.

Pomaže li zaista plutača ili je to samo modni dodatak? Ova vaša nije nimalo slična onima iz serije?

-I ja sam bila malo iznenađena oblikom plutače i bojom. Ove nove žute su puno efikasnije jer nisu tvrde kao one koje su se znale vidjeti na televiziji. Mekane su i kad spasilac baca plutaču unesrećenoj osobi ako ju pogodi neće ju povrijediti, a dugačka je zato da ju se lakše može obgrliti, odnosno da se lakše unesrećena osoba može na nju osloniti. Povezana je konopom i kao kod one stare crvene plutače spasilac ima dio na sebi koji je povezan sa samom plutačom tako da mu ne ispadne i da može neometano s njom plivati.

Isplati li se taj posao? Koji su plusevi, benefiti?

Mislim da se isplati, smjene nisu naporne, nedjeljom se slaže raspored za sljedeći tjedan i svatko kaže kad može raditi, možemo si na taj način sami složiti kad nam treba neki slobodan dan za nešto. Mislim da se uz ovaj posao može komotno raditi i još neki. Radit se može od sredine lipnja pa skroz do dijela rujna, a uz licencu se može raditi i preko godine negdje na bazenima, primjerice u Zagrebu.

Od pluseva u ovom poslu Nika navodi da se može naučiti pravilno plivati, samom pripremom za norme i generalno se kroz ovaj posao dovedeš u formu i ujedno se rekreiraš, plus je što i upoznaš neke nove ljude, stekneš neka nova iskustva. Spasioci se i međusobno uvijek druže, organizira se primjerice vaterpolo turnir, ekipa je stvarno super… i definitivno bih preporučila ovaj posao svakome tko misli da bi mogao proći tražene norme.

Za kraj, što radiš kad ne spašavaš, rekla si da studiraš… Koliko dugo ćeš raditi ovaj ljetni job?

-Studiram zrakoplovstvo, treniram atletiku u AK Karlovac. Oduvijek sam u sportu i više toga sam dosad probala, ali sam se u ovome pronašla. Zavoljela sam plivanje, čak razmišljam da bih se jednom u budućnosti mogla okušati u nekom aquatlonu ili triatlonu, jer sad kad sam naučila plivati mislim da bih to mogla, to mi se baš sviđa. A što se tiče pitanja do kad planiram ovo raditi – pa htjela bih sigurno dok ne završim fakultet, ali vidjet ćemo, tko zna možda čak i kasnije, ovisno o poslu koji ću tada raditi i obvezama koje će mi možda i dalje dopuštati da budem dio ovog tima. A voljela bih iskoristiti još jednom priliku da pozovem mlade ljude da možda razmisle da nam se i oni pridruže u ovom poslu. Posao je svakako stresan jer se radi o spašavanju ljudi i odgovoran je i nije samo zabava kako se na prvu čini, ali je i to – zabavan, plus poučan jer se puno toga nauči i itekako zanimljiv za sve one koji vole fizičke aktivnosti, rekreaciju, komunikaciju s ljudima i ljeto!