"Neki treniranje smatraju obavezom, a za mene je treniranje odmor od obaveza, tako gledam na atletiku"

Član Atletskog kluba "Karlovac" Matko Belčić, najmlađi od braće Belčić, ove sezone je vrlo uspješan. U Karlovcu na državnom prvenstvu za seniorke i seniore osvojio je srebrne medalje na 1.500 metara i na 3.000 metara sa zaprekama s osobnim rekordima. Na 1.500 metara ostvario je rezultat 3:52,18, a na 3.000 metara sa zaprekama 9:09,55. U Zagrebu na Kupu Hrvatske i Ekipnom prvenstvu Hrvatske za juniorke i juniore bio je prvi na 3.000 metara sa zaprekama. Matko je nastupio u Brnu za juniorsku atletsku reprezentaciju Hrvatske na peteromeču reprezentacija Češke, Hrvatske, Mađarske, Poljske i Slovačke i osvojio treće mjesto na 3.000 metara sa zaprekama. Od državnih prvenstava očekuje ga još nastup u Varaždinu na Pojedinačnom prvenstvu Hrvatske za juniorke i juniore, koje će biti održano 27. i 28. srpnja, a trčat će i na niz mitinga. Glavni cilj u ovoj sezoni je ostvariti normu za nastup na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Limi, koja na 3.000 metara sa zaprekama iznosi 9:02,00. Razgovarali smo s Matkom Belčićem o ostvarenim rezultatima u ovoj sezoni, natjecanjima koja ga očekuju i planovima za budućnost.

Koja ti je draža od ove dvije srebrne medalje s državnog seniorskog prvenstva na 1.500 metara ili na 3.000 metara sa zaprekama?

-Pa, vjerojatno mi je draža ova s 3.000 metara sa zaprekama, jer je to moja primarna disciplina, zadovoljan sam i s utrkom na 1.500 metara, gdje sam osobni rekord poboljšao za tri sekunde, bilo je odlično. Ostvario sam u biti dva osobna rekorda, na 1.500 metara i na 3.000 metara sa zaprekama.

Tvoj cilj u ovoj sezoni je ispuniti normu na 3.000 metara za odlazak na Svjetsko juniorsko prvenstvo u Limi, koja je 9:02,00, je li puno fali?

-Ne, fali mi sedam sekundi, što na 3.000 metara sa zaprekama nije puno, na 1.500 metara bilo bi dosta, na 3.000 metara sa zaprekama to je onako svaki krug da idem sekundu to je već to. Tako da mislim da na mitinzima, koje ću imati tijekom ovog mjeseca mogu ispuniti tu normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo.

Tvoja braća Bruno i Andrej imaju probleme s ozljedama, ali ti si sve izdržao, a i ostvario si odlične rezultate, što misliš o tome?

-Pa, istina je, nažalost, Bruno i Andrej bili su ozlijeđeni, Bruno je i dalje ozlijeđen. a nadam se da će se brzo oporaviti. Ja najkraće treniram, pa je možda i to razlog. Bruno već dugo trenira, pa se možda kroz sve te godine puno toga nakupilo. Nadam se da ću ja i dalje biti bez ozljeda i da neću imati problema.

Do kada moraš ispuniti normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo u Limi?

-Mislim da se norma mora ispuniti do negdje 5. kolovoza, tako da imam još vremena, a imat ću niz mitinga u srpnju. Pokušat ću na mitinzima ispuniti normu, trčati brže od 9:02,00. To bi bio vrhunac moje karijere, bio sam prošle godine na Europskom juniorskom prvenstvu, ali eto na Svjetsko prvenstvo je malo teže upasti, ali to bi mi bio najveći uspjeh do sada.

Tvoj otac i trener Saša Belčić smatra da je norma od 9:02,00 stvarno jaka, kakvo je tvoje mišljenje?

-Pa da, dosta je jaka norma i teško ju je ispuniti. U Hrvatskoj već dugo godina niti jedan junior nije išao tako brzo. Kada je Bruno bio junior, osobni rekord mu je bio kao i meni 9:09,00, tako ni on u juniorsko doba nije imao taj rezultat, koji je sada norma. Ja se nadam da ću ja uspjeti, iako je norma teška, nažalost nema Brune da me povuče malo na utrkama na mitinzima, ali eto valjda ću uspjeti. Moram vjerovati da ću uspjeti, pa ću možda i uspjeti ispuniti normu.

Sigurno bi ti bilo lakše istrčati normu da u utrci na nekom mitingu imaš zeca, kako vi kažete, da te povuče, jesi li razmišljao o tome?

-Da, bilo bi dosta lakše da imam zeca, ali eto i prošle godine sam osobni rekord istrčao sam, nije tako strašno, pa ćemo vidjeti. Ako se potrefi utrka zašto ne bi išao normalno, mogu i sam doći do norme.

Na seniorskom prvenstvu bio si na 3.000 drugi iza Lovre Nedeljkovića, činilo mi se da je možda bio još jedan krug da bi ga probao stići ili se varam. Što ti misliš?

-Pa, mislim sada, znam da je i meni i njemu nije bilo lako sigurno, ali Lovro Nedeljković je stariji i puno je iskusniji trkač od mene, tako da ne znam, teško da bi ga dobio. Možda je on bio umorniji od mene, možda bi ga i stigao ne znam. Nisam imao baš ni puno očekivanja od tog prvenstva, očekivao sam medalju na 3.000 metara sa zaprekama, ali 1.500 metara bilo mi nekako otvoreno, tako da sam baš zadovoljan s tim vikendom.

Ti imaš kontinuitet, to se mora priznati i u dvorani i na otvorenom, još si junior, pa nastupaš u nekoliko kategorija i osvajaš medalje, jesi li zadovoljan?

-Jesam, ali jedino dvoransku sezonu malo sam, ja bih rekao, lošije odradio, ali bio sam i bolestan dosta dugo, tako da nisam baš najbolje trčao, kako sam mogao, ali evo sada se napokon lagano vraćam. Evo, ove sezone su mi prvi osobni rekord i tako da sam sretan što sam počeo obarati osobne rekorde.

Koliko treniraš, sada po ljeti sigurno više?

-Ovisi kako koji dan, uglavnom je trening svaki dan, a sada kada nema škole često radimo i dva put dnevno. Naporno je i teško, ali mogu, imam volju i želju tako da mogu reći da treniram s lakoćom.

Ti i Bruno zajedno trenirate, Andrej je manje s vama, jer on ipak trči kraće staze od vas, kako ustvari trenirate?

-Uglavnom da, zna Andrej neke treninge raditi s nama, ne znam ako radimo neke dionice, on možda ili kraće malo radi s nama ili radi manje ponavljanja, pošto on ipak trči 800 metara, što je dosta kraće. Sada nažalost kako su bili obojica ozlijeđeni morao sam često sam trenirati. Uvijek je bio netko s kim sam mogao raditi kilometraže i sve tako da ono nikad nisam zapravo skroz bio sam na treningu, što puno pomaže. Sad jedino nemam nekog tko bi me možda malo povukao na treningu kao što je bio Bruno, ali eto mislim da radim dobre treninge i dalje, zadovoljan sam s treninzima i mislim da bi po treninzima koje radim trebali osobni rekordi još dolaziti.

Dobro, vrijeme je pred tobom, još si mlad, sigurno će biti puno bolje kada stekneš neko iskustvo, koliko točno imaš godina?

-Imam trenutno 18 godina, pa moguće da da ću biti jači s više iskustva. Ne znam i ovi trkači u Europi koji su moje godište ne idu puno bolje od mene, ovi koji su stariji od mene godinu dana oni već mogu ići ne znam po 8;50,00 ili 8:40,00, ali ovi koji sad imaju osamnaest ili sedamnaest godina, isto idu kao ja, tako da rijetki idu ispod devet minuta, kada odem ispod devet minuta za svoje godište bio bi jako dobar rezultat, pa se tome i nadam, pa možda da bude dobro i na Svjetskom prvenstvu, ako se plasiram, možda bi mogao ući u finale, vidjet ćemo, sve je moguće.

Kako stojiš sa školom?

-Jako dobro, sada sam završio treći razred, vjerojatno ću kao i Bruno upisati Kineziološki fakultet, ali imam još godinu dana za donijeti odluku. Kako sada stvari stoje upisat ću Kineziološki fakultet.

Kakva je situacija s treninzima, tata i trener Saša napravi plan po kojem se radi, je li se zajednički dogovarate oko treninga?

-Da, on radi plan treninga i to sve skupa, on uvijek kaže što imamo za trening, što on kaže to napravim bez prigovora. Bruno je na Kineziološkom fakultetu, pa i on zna neke treninge predložiti tati, neki trening koji bi možda bio dobar, pa se i oni znaju dogovarati, a ja za to još baš i nemam previše iskustva. Uglavnom, ono što tata kaže, ja napravim.

Vidim da ste u klubu jedna dobra klapa, da se družite, da jedni za druge navijate, je li atmosfera na visokoj razini?

-Da, zajedno smo i izvan treninga, idemo zajedno van, družimo se, što je po meni dosta bitno, jer onda ako smo si dobri i izvan treninga, na treningu će biti puno lakše, zajedno ćemo se poticati, bodrit ćemo se i na treningu i stvarno je to dobro i imat ćemo bolje rezultate ako smo svi međusobno dobri. Atmosfera je u klubu zaista odlična.

Na nedavno održanom seniorskom prvenstvu mislim vi mladi natjecatelji odigrali ste veliku ulogu, obarali ste juniorske rekorde, ispunjavali norme, a mnogi su kao i ti oborili osobne rekorde, zbog čega je tako?

-Pa, mislim da je uvijek tak nekako, juniori su uvijek nekako i najuspješniji po mom mišljenju, jer samo najuspješniji ostaju i kao mlađi seniori i seniori zbog fakulteta. Najčešće ljudi kada dođu na studij zapostave trening i uglavnom krenu trčati sve lošije i lošije, pa naposlijetku i završe karijeru. Seniora ima po mom mišljenju i dosta malo u Hrvatskoj, ono par ih je koji su baš na dobroj svjetskoj razini, mislim da možda sada evo dolaze i sve bolje staze i sve bolji uvjeti, pa možda i po tom dolaze sve bolji atletičari.

Na seniorskom prvenstvu u nekim disciplinama bila su po tri natjecatelja, a na kadetskom i mlađe kadetskom prvenstvu bilo je puno više atletičara i atletičarki, koji je razlog?

-Eto, od prošle godine uvedene su norme za sudjelovanje na Pojedinačnom seniorskom prvenstvu Hrvatske, pa možda i ovi koji su malo lošiji nisu mogli ni doći. Ove sezona je meni baš zanimljiva, pošto je olimpijska godina, bilo je Europsko prvenstvo, pa je dosta razvučena sezona. Moguće je da i ovi neki možda dobri juniori i mlađi juniori nisu ni došli, jer su se htjeli odmoriti prije Pojedinačnog juniorskog prvenstva Hrvatske i Svjetskog juniorskog prvenstva.

Ove godine na Europskom prvenstvu bilo je do sada najviše predstavnika Hrvatske, što znači da su rezultati sve bolji, koje je tvoje mišljenje?

-Pa je, sve su bolji i bolji rezultati što je uvijek lijepo za vidjeti, ali valjda ćemo i mi mladi tako nastaviti. Možda ćemo i mi mladi za koju godinu svi ići po europskim i svjetskim prvenstvima, pa će to biti lijepi broj atletičara.

Stadion u Karlovcu je u redu, kakvi su ustvari uvjeti za rad?

-Staza mi je kod nas u Karlovcu i najbolja u Hrvatskoj, stvarno svaki trening mogu odraditi besprijekorno, imam sve sada, imamo opremu i zapreke, bilo kada mogu vježbati, mislim da su uvjeti puno bolji nego prije. Sretan sam sam što imam sve te uvjete. Moram reći da atletičarke i atletičari vole doći u Karlovac. Roko Farkaš mi je rekao da mu je karlovački stadion jedan od najboljih stadiona u Hrvatskoj. Sretan sam što tako misli, na seniorskom prvenstvu išao je jako dobro stotku u Karlovcu. Mnogi atletičari govore kako su osobne rekorde išli u Karlovcu i da im je stadion najbolji. Roko Farkaš ispunio je norme za Svjetsko prvenstvo i nadam se da ćemo ići zajedno u Limu. Za vrijeme seniorskog prvenstva bila je sparina, neka vrućina, ali eto svejedno su bili brojni osobni rekordi.

Ovaj mjesec je Pojedinačno juniorsko Prvenstvo Hrvatske, a bilo bi dobro da ostvariš normu za Svjetsko prvenstvo, što te još očekuje do kraja godine?

-Trebao sam nastupiti na Balkanskom juniorskom prvenstvu, ali čuo sam neke priče kako se to prvenstvo najvjerojatnije neće održati, ne znam sada točno koji je razlog, ali eto nažalost tu neću onda imati ni priliku za neku medalju. Ako neću ići na Svjetsko juniorsko prvenstvo to je uglavnom to ove sezone od ovih većih natjecanja, ali bit će u rujnu niz mitinga, razgovarat ću s trenerom o tome. U rujnu će biti i naš karlovački miting na kojem ću sigurno trčati. Vidjet ćemo koje će discipline biti na Hanžekovićevom memorijalu, pa možda i tamo nastupim.

Jesu li ti draža natjecanja u dvorani ili na otvorenom?

-Sezona na otvorenom puno mi je draža, jer na otvorenom je i moja disciplina 3.000 metara sa zaprekama. Dvorana je bitna da se nastavi taj kontinuitet s natjecanjima da se ne stane. Mi dvoranu uvijek odradimo isto ozbiljno, nije nikada baš da dođemo na natjecanje nespremni, ali eto mislim to je da se podignemo za vanjsku sezonu. Nije nam to toliko primarno, ali uvijek to odradimo kako se spada, nećemo to zapostaviti.

Bilo vas je nekoliko iz kluba na zimskim pripremama na Tenerifima, koje su trajale od 20. prosinca do 4. siječnja, koliko su te pripreme bile važne?

-Na Tenerifima je po meni bilo odlično, tamo smo mogli normalno trenirati vani, temperatura je bila plus 25 stupnjeva, a u Karlovcu to ne bi mogli. Moramo trenirati u Sportskoj dvorani na Rakovcu, gdje se lako ozlijedimo, pošto je dvorana pravokutnog oblika. Važno je da idemo na takve pripreme, gdje su idealni uvjeti, ali eto nažalost, neki smo se razboljeli, dobio sam bolest koja me pratila skoro dva mjeseca, bio sam bolestan nažalost, ali zatim je krenulo sve na bolje.

Ti ćeš iduće godine na fakultet, a Bruno je dokazao da se može i trenirati i studirati, hoćeš li i nastaviti u tom smjeru?

-Pa, definitivno, ja ne mislim ostaviti atletiku poslije srednje škole. Meni je atletika najljepša stvar koju mogu raditi, sigurno bi htio nastaviti što duže mogu. Mislim da većina ljudi, koji odu na fakultet zapostave atletiku više zbog vanjskih druženja, jer ja iskreno mislim da se može stići učiti i trenirati, pogotovo ako voliš trenirati. Neki treniranje smatraju obavezom, a za mene je treniranje odmor od obaveza, tako gledam na atletiku.

Bi li bilo bolje da je Bruno mogao nastupiti na Pojedinačnom seniorskom Prvenstvu Hrvatske, da li bi uz njega možda ispunio normu za Svjetsko juniorsko prvenstvo?

-Pa, ne znam što bi bilo, ali sigurno da bi bilo bolje da je on trčao, pratio bih njega, ali eto mislim i vrućina je bila baš jaka, pa sada ne znam koliko bi bilo bolje da je on nastupio. Da je zdrav, sada bi nastupio uz mene na nekim mitinzima i sigurno bi mi pomogao u ispunjavanju norme.