"Naša mladost još uvijek je napojena jednom ljubavlju, jednom vjerom, koju su primili u pravoj hrvatskoj kršćanskoj obitelji"

Ferdinad Vražić imao je mladu misu 7. srpnja 1963. godine u crkvi svetog Petra Apostola u Prišlinu. Prošle godine dijamantnom misom u crkvi Presvetog Srca Isusova u Novom centru proslavio je šezdeset godina svećeništva. Nedavno je u Karlovcu održana jedna manifestacija koje je Monsinjor Vražić bio jedan od pokretača. Susret srednjoškolske katoličke mladeži održan je po 22. put u crkvi Presvetog Srca Isusova. Vjeroučitelji karlovačkih i dugoreških srednjih škola uz odobrenje svojih ravnatelja pozvali su predstavnike svakog razreda na susret koji se odvija u Karlovcu pod duhovnim vodstvom monsinjora Ferdinadna Vražića. Tim povodom razgovarali smo s monsinjorom Ferdinandom Vražićem o tom susretu, ali i o niz drugih tema.

Susret srednjoškolske katoličke mladeži održan je po 22. put u crkvi Presvetog Srca Isusova u organizaciji karlovačkih srednjoškolskih vjeroučitelja, a pod pokroviteljskom Karlovačkog dekanata. Koja je danas osnovna poruka mladima?

-Ovo je susret kojeg smo mi započeli, pater Gordan Propadalo i ja u prvim godinama naše domovine Hrvatske, slobodne, To smo napravili na načina da su svi srednjoškolski razredi bili u Sportskoj dvorani na Rakovcu. To su bila naša djeca i tada smo vidjeli da praktičko ne bi mogli to tako održavati, jer nije bilo pravog ozvučenja, nismo bili svjesni da je to masa svijeta, pa smo odlučili iduće godine organizirati susret u Domu Oružanih snaga "Zrinski". Dvije godine nismo mogli imati događanje zbog korone, ove godine je to bilo po 22. put. Glavna poruka ovogodišnjeg susreta bila je, zapravo to je bio i naziv susreta "Mladost je naša radost, ali također naša sadašnjost, naša prošlost i naša budućnost", što zapravo znači da pred Bogom i u crkvi nema starih i mladih, nego da postoji samo jedno, a to je djetinjstvo Božje i da se jedna mladost, koja mora biti radost i vedrina, da se ta radost i vedrina mora iznjedriti u društvo sadašnjeg vremena, ali nipošto ne zaboraviti svoju prošlost, svoju povijest, nipošto ne zaboraviti ono što je bilo, da se to primijeni i da se na prošlosti stvara sadašnjost, a na sadašnjosti da se stvara budućnost, bez prošlosti nema budućnosti niti jedan narod. Znate, meni je bilo mučno kada sam gledao Hrvatski sabor, a jedan zastupnik je rekao, zaboravite prošlost idemo na budućnost. Pa, ja te pitam, tko smo mi bez prošlosti, to je bilo rečeno i u tom vidu, zaboravimo našu neposrednu prošlost, naš Domovinski rat. Ta mladost danas, ja sam to već rekao i odgovornima, mora imati jedan sat povijesti u školi, ako je NOB-e tolike godine imao predmet u razredima, onda mora imati i Domovinski rat, jer tu se iznjedrilo hrvatsko srce, nikada nije bilo takvo jedinstvo, kao što je bilo tada. Mi to moramo dati našoj mladosti, njima prezentirati, ne da se oni osvećuju nekome, nego da u ljubavi gradimo sutrašnjicu, da u ljubavi gradimo budućnost, da sve ono što je bilo, da se naučimo da to ne valja, da treba graditi nešto novo, a nešto novo da je samo naša vjera i kraljevstvo Božje. Oni danas stvaraju sutrašnjicu, danas svojim životom jednostavno svjedoče kakva će biti sutra budućnost, a ta mladost ne može biti uzurpirana, ona ne može biti korumpirana, mora biti puna idealizma, puna optimizma, ali i prave perspektivnosti da može imati pravu budućnost. Tu što god netko mislio vjera je za nas vjernike, kršćane temeljna statika, temeljna budućnost, vjera, jer je čovjek u vjeri najjači. Ja znam mladima reći, kada si izgubio vjeru, izgubio si sebe, a onda počinješ tonuti u crno zlo. Vjera je naša budućnost.

Kakav je današnji odnos mladih prema Crkvi?

-Često puta se dobiva dojam da je mladost izgubljena, dobiva se dojam da je mladost neperspektivna, često puta se stvara dojam da ta mladost želi nešto revolucionarno, nešto novo. Da, traži nešto novo, imam veliko povijesno iskustvo, pa kada gledam po crkvi, naša mladost još uvijek je napojena jednom ljubavlju, jednom vjerom, koju su primili u pravoj hrvatskoj kršćanskoj obitelji i da ta mladost nije pokvarena. Kada se govori da se u školi događa to i to, nije škola takva, nego je pojedinac takav, a mi moramo uvijek gledati da je naša mladost zaista često puta izrabljivana i na krivim postavkama postavljana. Mladost je takva, ona ne poznaje ni lijevo ni desno, ali je ona odrješita, naši razni kršćanski pokreti, pa kršćanska zajednica mladih, pa razni kongresi. Što zapravo čovjek može osjetiti kada vidi te mlade u Međugorju, deseci tisuća mladih osam dana su tamo, što oni tamo traže, ma ne traže politiku, ne traže ekonomiju, traže da ispune sebe, da oplemene svoju dušu, da budu kadri stvoriti pravu hrvatsku kršćansku obitelj u kojoj se uvijek moli i slavi nedjeljna sveta misa. Oni traže na takvom mjestu jedno ohrabrenje da kada dođu nevolje, kada dođu krize, kada dođu poteškoće da mogu jednostavno shvatiti da nisu sami, da je Bog s njima. Dakle, računati na jakost i snagu vjere, to se zna kada je netko radostan, kada je netko nevin, kada je netko dobar, to se odražava na njegovu licu, na obrazu čovjeka. Pogledaš ga, pa kažeš, to je dobar dečko, to je dobra cura. Moramo prihvatiti naše mlade, kakvi jesu, ali od njih učiniti prave ljude, karakter, stabilnost, a nadasve ljubav prema Bogu, Crkvi i svom rodu.

Iza nas je svetkovina Svih svetih. Nekako se uz nju vežu i razmišljanja o ljudskoj prolaznosti i vječnom životu. Na koji je način moguće pobijediti strah od smrti?

-Blagdan Svih svetih slavi se od četvrtog stoljeća, jednostavno zato jer su prva tri stoljeća bila grozna progonstva, bilo je toliko svetaca i mučenika da jednostavno nisu svi stali u godinu dana, da bi se svaki dan slavio jedan, nego su ustanovili blagdan Svih svetih. U Rimu imate hram, koji je postao sinonim, Panteon, grčka riječ, Panteon – sve Bogu, kažu da je tako hram građen, da uvijek ide jedno svjetlo. Papa je već u petom stoljeću taj Panteon, koji je bio poganski, pretvorio u crkvu Kraljice svih mučenika. Dakle, crkva Marijina u kojoj se slave svi mučenici. Blagdan Svih svetih u prvom redu bio je blagdan svetih, mučenika, svjedoka vjere. Blagdan Svih svetih dolazi tek u jedanaestom stoljeću od jednog benediktinca, koji je tada na poseban način osmislio blagdan Svih svetih u kojemu se slave pravednici, svi sveci. svi mučenici, sluge Božje u jednom blagdanu. U jedanaestom stoljeću 1. studeni je postao blagdan Svih svetih, tako da je blagdan Svih svetih postao kruna svih svetaca, svega mučeništva i sva ljepota kršćanske vjere. Postoji crkva na zemlji, crkva u čistilištu i crkva u slavi, to su naši dragi pokojnici. Nakon toga, počeo se slaviti Dušni dan, a to je sjećanje na sve pokojnike, a to je postao blagdan nakon blagdana Svih svetih u jedanaestom stoljeću. Taj Dušni dan je tako veliki blagdan da svaki svećenik može prikazati na Dušni dan tri mise, kao na Božić, jednu za sve duše u čistilištu, jednu za papu i jednu za sve pokojnike. Taj Dušni dan i blagdan Svih svetih, sjetimo se naše bliske prošlosti, blagdan Svih svetih bio je nekada radni dan, zvali su ga Dušni dan, nema blagdan Svih svetih nikakve veze s Dušnim danom, ali je komunizam htio stvoriti čovjeka bez vjere, bez Boga i bez duše, a takvoga čovjeka nema i ne može ga biti. Vidite da je Dušni dan, dan nakon blagdana Svih svetih, kada se u crkvama govori o jednom drugom životu, a to je život vječni, za kojim čovjek čezne od svojih prvih korijena, jer čovjek nije stvoren za smrt, nego za život, čovjek je biće čežnje i nade.

Biti svećenik u svakom je razdoblju bilo izazovno, što, prema Vašem mišljenju, predstavlja najveći izazov svećeništvu danas?

-Biti svećenik, biti svećenik za sva vremena, nema ni jedne religije, ni jedne vjere, pa ni oni koji su se odvojili od kršćanske vjere, da ne bi imali svećenika. Što je zapravo svećenik, svećenik je prinositelj žrtve Isusa Krista i zato je svećenik za sva vremena, čovjek za prošlost, sadašnjost i budućnost. Predati sebe za drugoga, živjeti život vjernosti za drugoga, jednostavno biti taj koji će svjedočiti radost svećenika svojim vlastitim životom. Svećenik nije za sebe, on je za drugoga, učiniti drugoga sretnim i zato staro pravilo kaže da je svećenik čovjek koji pripada cijelom svijetu, zašto, zato jer je žrtva Isusova, žrtva za cijeli svijet, a on je upravo taj koji uprisustvuje Krista u ovu našu stvarnost. Vjernost svećenika je najveća kada drži kruh i kalež u rukama i da se nebo otvara, stvarnost je Isusova tu prisutna, u njegovo ime ja govorim, ovo je tijelo moje, ovo je krv moja i njegova prisutnost ostaje ovdje. Ako se bude išta mijenjalo u Crkvi, ako išta bude postalo upitno, onda je tu euharistija, to je snaga crkve, euharistija. Kristova prisutnost, ja sam s vama do konca svijeta.

Kako mlađe generacije svećenika razmišljaju, što predstavlja bitnu razliku u odnosu na vašu generaciju i kako oduševiti mlade za duhovni poziv?

-Svaki je svećenik zapravo dijete svog vremena, kao što su mladi ljudi svog vremena, mi stari svećenici smo svoga vremena. Imamo istu svrhu, isti cilj, imamo ista sredstva, jednostavno služiti čovjeku, pružiti mu budućnost, biti brat bratu, a u prvom redu, ja puno puta kažem, nemoj govoriti da si ovo, ono, budi čovjek. Budi čovjek, ako ništa drugo možeš staviti ruku na rame čovjeka, pa ga utješiti, nemaš riječi kojima ćeš ga utješiti, pogledaj ga, ne dopusti da itko od tebe ode neutješen ili da pusti suze, zašto, jer je u svakom čovjeku prisustvo Isusovo, a upravo preko tebe. Mi smo svećenici ne za sebe, nego smo svećenici za drugoga. Budući da su sva vremena sa svojim izazovima, sa svojim ugodnostima, neugodnostima, promjenama, napretkom, svećenik se mora također snalaziti u svemu tome i uvijek tražiti ono što je važno, ne sebe nego Boga. Boga tražiti u čovjeku i svjedočiti radosti svog vlastitog svećeništva. Ja sam znao reći, kao što kaže stara poslovica, da bačva octa neće privući niti jednu pčelu, a kap meda privući će roj pčela. Biti ta kap meda za mjesto, za ljude, za vrijeme u kojem živiš, za ljude kojima si poslan i s kojima radiš. Drugim riječima, dijeliti s čovjekom dobro i zlo, biti s čovjekom, ti si svećenik ne za vrijeme, nego za sva vremena.

Još uvijek ste aktivni, radite s mladima, sudjelujete u životu Župe Presvetog srca Isusova, kada se osvrnete unatrag na sve godine službe, kako gledate na njih?

-Svi su dani Bogom dani, tako je i u mom svećeničkom životu. Kada čovjek osobno gleda, ja tu mogu govoriti samo o sebi, da je radost mog svećeništva uvijek bila na prvom mjestu. Jednostavno to je snaga, to je silina predanosti i povjerenja kojeg sam dao biskupu kada je primio moje ruke u svoje ruke, kada sam mu obećao poslušnost i time obećao poslušnost Crkvi, poslušnost Kristu. To je ta radost, biti radostan svećenik. Pitanje da sam još aktivan, aktivan sam koliko mogu, koliko mi godine dopuštaju. U mom svećeništvu veliku ulogu imao je blaženi Alojzije Stepinac, kojemu se ja svaki dan molim. Pamtim njegove riječi kada je 1945. godine zaredio svećenike u zagrebačkoj prvostolnici, proročki je rekao, ja vas šaljem u krvavu kupelj. Što je on vidio tada, koja je to krvava kupelj bila, jednostavno svjedočiti, bez ikakvog pogađanja, svjedočiti svoju službu, biti dosljedan.

Prošle godine ste imali dijamantnu misu kojom ste proslavili 60 godina svećenstva, mladu misu imali ste 7. srpnja 1963. godine, što bi posebno istaknuli u tih 60 godina svećenstva, sada je to već 61 godina?

-Ja sam, sada mogu reći, popuno svjesno izabrao svećeništvo, mene ni mama ni tata nisu uzeli za ruku i odveli me u sjemenište na Šalati, ti ćeš biti svećenik. Nego, ja sam završio realnu gimnaziju u Krapini, tada je to bila mala matura, realka. Bio sam povezan s jednim svećenikom, koji je ostavio veliki trag na mene, Bog mu plati za sve što je učinio za mene. Časne sestre su molile za mene da budem svećenik, ja sam se sam odlučio da idem u sjemenište na Šalati, to je daljnja priprema za svećeništvo. Otišao sam u tadašnju vojsku, bio sam pune tri godine u vojsci u Kraljevu, bio sam tri godine kurir u Domu armije, naravno bio sam pod prismotrom. Nakon vojske otišao sam u zagrebačku bogosloviju. Na mladomisničku sličicu stavio sam jednu zahvalu, koja je moj zavjet, stavio sam, s Marijom dođoh do oltara, s Marijom želim žrtvovati svoj život za kraljevstvo Božje. Koliko sam uspio procijenit će drugi, to je bio moj princip, moj ideal kroz čitavo moje svećeništvo.

Prošli ste u Karlovcu i Domovinski rat, a poznata je vaša skrb o hrvatskim braniteljima, da li se zajednica dovoljno brine o njima?

-Ja ostajem nekada zaprepašten obezvređivanjem naših branitelja, ne bi se smjela zaboraviti prošlost, misliti na budućnost, bez prošlosti, to se ne može raditi. Nikada neću zaboraviti, Škapulirovo je bilo, k meni je u sakristiju došlo osamnaest mladića u tenisicama, došli su tražiti da im dam krunice, Pitao sam ih kuda idu, odgovorili su mi da idu na prvu liniju, u Topusko, ali da ne idu bez mog blagoslova i bez krunica. Ja si sada mogu postaviti pitanje, što se u tim mladim ljudima događalo, nakon tog socijalističkog, ateističkog, komunističkog odgoja, protu hrvatskog, protu kršćanskog, da su bili svjesni da idu probuditi Hrvatsku da se ostvari san da Hrvatska postane slobodna domovina. Kada je nakon mjesec dana jedan mladić poginuo, njegova žena došla je k meni plačući i govoreći što je njeno dijete doživjelo u školi, a već je bila Hrvatska. Ona je rekla da dijete nešto nije znalo u školi, a učiteljica mu je rekla zašto nisi naučio i zašto si tako tužan. Dijete je odgovorilo meni je tata poginuo, a učiteljica je rekla da tko mu je rekao da ide u rat. Koji je to bio šok. Ako si postavimo pitanje o tolikim samoubojstvima hrvatskih branitelja, zašto ti ljudi sebi oduzimaju živote, tu bi trebalo naći itekakav odgovor. Dan danas ti naši branitelji, koji su sada već u godinama, su često obezvređivani, zato bi trebalo u škole uvesti predmet Domovinski rat od 1990. do 1995. godine. Tu moramo biti potpuno svjesni da ono što su oni dali za Hrvatsku je neprocjenjivo, nemjerljivo, jer je život najveća vrijednost, a oni su ga dali. Za vrijeme Domovinskog rata naša skloništa i podrumi postali su kapelice, tu se molilo.

Koja je vaša poruka za kraj razgovora?

-Dragi čitatelji, možda se ne slažete sa svime što sam rekao, dat ću vam riječi ohrabrenja. Bog je uvijek s nama, ne bojte se. Ovo je tvoja domovina, koja je sveta domovina, okupana krvlju rodoljuba tijekom povijesti. Nemojte napuštati domovinu, uloži vjeru u dušu čovjeka, slijedite riječi pjesme, tu je tvoja zemlja, tu sagradi dom.