Prvi Karlovački

Nama umjetnicima je korona čak na neki način ”išla na ruku”

Autor: Ivica Pilaković

27.12.2021

Kultura

Ranko Ajdinović: ''Može se živjeti od slikanja. Ali da dođeš do toga moraš biti žestoki maratonac s vizijom i vjerom u sebe i ono što stvaraš. To je dugoročna priča koja se ne ostvaruje preko noći.''

Ranko Ajdinović je mladi karlovački akademski slikar čiji se radovi nalaze kod poznatih kolekcionara kao što je Zbirka Krajačić kod nas, u vlasništvu De De Bridgewater, američke dvostruke osvajačice Grammyja, te u mnogim privatnim kolekcijama u Parizu, New Yorku, Veroni, Kreti, Kaliforniji, Washingtonu, Amsterdamu, Havajima… hvali se tako moj sugovornik na svojoj internetskoj stranici. Hvale ga istovremeno i kritičari, ali i sami njegovi iznimno traženi i dobro prodavani slikarski radovi.

Rođen je u Karlovcu 1983. godine, a svoj prvi susret s izlaganjem svog likovnog rada pred publikom, kao i ljubav prema samom kreativnom stvaralaštvu, javlja se kod Ranka već u njegovom djetinjstvu. Hobi prerasta u životni poziv. Prije dvije godine je diplomirao na studiju slikarstva u Ljubljani (Arthouse College of Visual Arts). Najčešća tehnika koju koristi je akril, ponekad radi i grafike, a stilovi njegovih slika su apstraktni – suvremeni, kritičari ih opisuju kao svojevrsne ”unutrašnje pejzaže”, tako je i nazvao jedan svoj ciklus. Neki njegovi radovi, vidimo to u njegovom web shopu, dostižu cijenu i preko 1000 eura.

Slikanje mu predstavlja istinsko zadovoljstvo i radost, kaže, a mi ćemo ga u razgovoru koji slijedi preispitati sve ono što u ovom kratkom i sažetom opisu o našem zanimljivom sugovorniku i ovom izuzetno perspektivnom umjetniku nismo u uvodu uspjeli saznati.

Može li se od slikanja živjeti? Spomenuo sam sliku iz web shopa koja košta preko 1000 eura. Zvuči dobro, prodaš dvije slike mjesečno i ne moraš više ništa cijeli mjesec raditi. Je li to baš tako i kako ide prodaja radova u posljednje vrijeme?

-Naravno, može se živjeti od slikanja. Ali da dođeš do toga moraš biti žestoki maratonac s vizijom i vjerom u sebe i ono što stvaraš. To je dugoročna priča koja se ne ostvaruje preko noći. Svaki mjesec je drukčiji i teško je iznositi neke precizne izračune, ali generalno sam jako zadovoljan. Ima mjeseca kad prodam puno, a dogodi se i neki kad ne prodam ništa. Što se tiče cijena, nekome su te cijene prevelike, nekima premale… teško je reći, mnogi kolege mi kažu da bih trebao imati i veće cijene. Cijena ovisi o tehnici, o dimenziji slike, o koječemu. Kolekcionari umjetnina prepoznaju me sve više i javljaju se iz raznih zemalja.

Korona je potakla i mene na slikanje, pogotovo za vrijeme lockdowna, ali je i značajno poboljšala online prodaju. Nama umjetnicima je korona na neki način ”išla na ruku”. U redu, izostale su mnoge izložbe, pogotovo one planirane u inozemstvu, ali su umjetnička djela postala vidljivija na internetu. A i usmjerila nas je same na sebe, u 4 svoja stvaralačka zida, onemogućila neke druge stvari koje bi nam dio vremena oduzela od rada u ateljeu. Postali smo produktivniji. A, kažem, internetska prodaja nam je porasla. Uglavnom, ne žalim se. Mogu reći da mi ide dobro.

Imaš li neki drugi posao uz slikanje ili samo slikaš? Jesi li želio kad otvoriti neku svoju školu slikanja ili predavati na akademiji likovnih umjetnosti? Dojadi li ti baviti se samo slikanjem?

-Slikanje mi je glavno i tome sam se baš u potpunosti posvetio. Dodatno uz slikanje bavim se i izradom suvenira – poslovnih poklona. Cijelu tu poslovno–umjetničku priču objedinio sam kroz obrt Ajdinovic Studio koji sam otvorio 2017. uz potporu HZZ-a. I savjetovao bih mladim ljudima da se odvaže upustit se u vlastiti posao, u tome je financijska pomoć s Burze bila velika pomoć u startu. Prije sam radio kao komercijalist, radio sam distribuciju po suvenirnicama na Jadranu, neko vrijeme kao trgovački putnik prodavao slike… I eto, na kraju se odlučio pokrenuti vlastiti obrt i nije mi žao.

Nisam razmišljao o otvaranju slikarske škole niti o predavanju na likovnoj akademiji, ali možda jednog dana dođe i to na red. Trenutno mi je glavni fokus na slikarskom razvoju i tu sam se posvetio 100%. Ovakvim tempom teško da bih imao vremena za kvalitetno odrađivanje drugog posla. Jer ja slikam doslovno svaki dan, to je moj posao. Na nekoj slici radim sat-dva, na nekima, pak, mjesecima. Primjerice na kinetičkim slikama, tzv. OP ART, inače na toj tehnici sam i diplomirao. Laički objašnjeno, to su vam one slike koje izgledaju različito kad se gledaju iz različitih kuteva. Za njih treba jako puno vremena. Ali nastojim održati kontinuitet stvaranja. U ovom trenutku imam 50-60 slika za prodaju, i mnogo onih koje nisu za prodaju, bilo da su rađene za mene, neke eksperimentalne, malih dimenzija i slično. Slikanje mi ne može dosaditi, naprotiv, strast i potreba za slikanjem iz godine u godinu je sve veća i veća.

Odakle crpiš inspiraciju? Treba li ti uopće inspiracija? Laik, nepoznavatelj suvremenog apstraktnog slikarstva reći će da se radi o hrpi mrlja u bojama koje su improvizacijski raspoređene po platnu. Neki put ispadne zgodno, neki put bezveze, ali – treba li za apstrakciju imati muzu?

-Inspiraciju crpim uglavnom iz nutrine. Ponekad, kao inspiracija i stvaralački poticaj mi posluži vanjski svijet i situacije koje me okružuju. No, ako bih morao sažeti u jednu ključnu riječ ono što je najbitnije onda je to prepuštanje. Kod suvremenog apstraktnog slikarstva isto je kao i kod instrumentalne glazbe u kojoj nema riječi, a postoje na tisuće takvih remek-djela. Da bi apstrakciju doživio trebaš je gledati unutarnjim okom. Kod nekoga je to oko prirodno razvijenije, a kod nekoga treba vremena i podosta promatranja umjetnina kako bi se razvilo.

Slažem se, kako kažeš, da će većina laika reći da je to hrpa mrlja i slično, ali isto tako, ti isti laici ne idu po likovnim izložbama niti ne proučavaju povijest umjetnosti i slično. A da ne kažem da je likovna kultura kao obrazovni predmet u osnovnoj i srednjoj školi na marginama. Tako da to smatram glavnim razlogom takvih zaključaka. Mišljenja sam da je pravu i dobru apstrakciju teško napraviti i da muza nije potrebna. Bitno je prenijeti osjećaj na platno. Upravo to često kažu da je moj neki potpis, pečat. To neko raspoloženje koje donose moje slike, ali i kombinacija boja… ima jedna nijansa plave koju često koristim. To je moj svijet. Lijepo se zatvorit u njega i stvarati.

Kad si prvi put shvatio da se slikarstvom želiš baviti na razini višoj od hobija, kad si shvatio da ti je umjetnost poziv i da to želiš raditi u životu, a ne biti automehaničar ili novinar?

-Prije dvanaest godina shvatio sam da bi to mogao biti moj put. To je bilo jedne noći kada sam uzeo svoj tad vrlo skromni slikarski pribor i započeo jednu sliku. Do tad sam vježbao slikanje crtajući ono što vidim i pokušavajući što vjernije predočiti stvarnost. Te noći pristupio sam platnu kao nikada do tada, bez prethodnog razmišljanja što će nastati. Kroz to prepuštanje naslikao sam sliku koja me toliko oduševila kao i sam proces nastajanja da sam se osjećao radosno, ushićeno i cjelovito kao nikad do tada. Bio je  to moj prvi apstraktni motiv. Definitivno osjećaj te noći i ta radost, pogled na završenu sliku, bili su jedan od glavnih razloga zašto sam postao slikar. Neponovljiv osjećaj. Ta slika i nosi naziv ”Radost” i među prvim je mojim slikama koje sam prodao.

Profesionalno, rekao bih, sam se počeo baviti slikarstvom 2012. nakon prve samostalne izložbe “ Promjene “ koja je bila održana u Galeriji studentskog centra u Karlovcu.

Zašto si odabrao Ljubljanu za studiranje slikarstva i – zašto tako kasno? Obično se na studij krene odmah nakon srednje škole… Ti si se već bavio slikarstvom kad si odlučio da želiš studirati likovnu umjetnost. Nije li dovoljan samo talent, ako ne želiš biti profesor i dobro ti ionako ide s radovima koje stvaraš – čemu akademija? Titula akademskog slikara skuplje prodaje slike?

-Počeo sam prvo kao samouk slikar. Upijao sam slikarsko znanje kroz druženja s prijateljima slikarima. Čitao sam i primjenjivao svu slikarsku literaturu koja mi je dopala pod ruke, i učio iz raznih umjetničkih online podcasta. Isprobavao sam slikarske materijale i tehnike za koje sam znao da uče na akademiji. Takav slobodni ritam slikarskog razvoja odgovarao mi je u potpunosti i smatrao sam da ću tako nastaviti u narednim godinama. Nakon određenog vremena počeo sam razmišljati o akademiji u Ljubljani nakon razgovora s kolegom koji je u tom trenutku pohađao ljubljanski studij.

Bio sam željan novih znanja i otkrivanja novih horizonata i ubrzo sam shvatio da mi akademija to može ponuditi. Ova mi se posebno svidjela jer se prilagođavala osobnosti studenta i poticala njegovanje vlastitog stila; vrlo moderan i individualizirani pristup.

Smatram da talent do određene granice može biti dovoljan, ali ipak znanje, iskustvo i puno naslikanih slika su ti koji mogu pomoći da talent blista u punom sjaju. Ovako kad se sad osvrnem mislim da je sve bilo savršeno tempirano i da ništa nije bilo prekasno. Ja sam inače završio tehničku školu, za instalatera klimatizacije i centralnog grijanja, dakle nikakve veze sa slikarstvom! A akademija mi je dala tehničko znanje, širinu, jednu zrelost, nadogradnju na postojeće. Da, titula akademskog slikara djelomično olakšava neke stvari u startu i možda podiže cijenu umjetnine u određenom postotku, ali nikako nije garancija za uspjeh.

Koje su teme tvojih radova? Radiš li ”po narudžbi”? Radiš li dvaput istu sliku, serijski, ako netko želi baš identičnu kakvu je vidio da si već napravio? Kopiraš li neke uzore?

-Tema mojih radova je unutarnja pojavnost stvari koje me okružuju. Ono što vidim slikam osjećajima. Po narudžbi slikam jedino prema određenim uvjetima, a to je da klijent razumije umjetničku slobodu i da mu se sviđa moj slikarski izričaj. Ponekad se znam vratiti u neki prijašnji ciklus i naslikati sliku s određenom izmjenom kompozicije i rasporedom likovnih elemenata, ne doslovno istu, to je u apstrakciji gotovo nemoguće. Ne bih mogao istaknuti nekog konkretnog uzora, ali imam autore koje iznimno cijenim. Poznajem slikare, s nekima se iz tih krugova i družim, a neke od njihovih radova, pored mojih, imam doslovno i na vlastitim zidovima doma.

Realno slikarstvo se čini puno teže. S bojama bi se, na prvu, svatko znao igrati i možda bi nekome neka kompozicija laički nabacanih boja i dobro čak ispala. Ali raditi realne portrete, primjerice, to se čini nešto što definitivno ne može svatko. Jesi li se i u tim tehnikama okušao, odnosno kako se još slikarski voliš izraziti?

-Osobno smatram da nema razlike između dobre realne slike i dobre nefigurativne slike. Za dobru realnu sliku bilo da se radi o pejzažu ili portretu potrebno je iskustvo i puno utakmica u nogama, odnosno puno naslikanih slika. Čak naprotiv, realno može svatko naučiti slikati, čak i onaj tko nema talenta, pod uvjetom da ima motiv i čeličnu volju za učenjem i vježbanjem. Kod realnog slikarstva postoje slikarski principi, odnosi i omjeri koji se ponavljaju kod gotovo svake slike. Realno slikarstvo je tehnički zahtjevnije, ali je lakše za naučiti jer se zna koje korake treba slijediti kako bi slika poprimila željene oblike. Apstrakcija i općenito slobodna ekspresija su nešto drugo, tu već dolaze intuitivne stvari, moraš se naučiti prepustiti i  “ otkačiti “ od svega viđenog. Iako imam svoj umjetnički pravac nastojim stalno nešto novo istraživati, tako da su portreti neizostavni dio mog stvaralaštva. Ne radim ih često, ali ponekad mi super dođe mali izlet u ekspresivni portret. Radio sam i neke umjetničke instalacije. Možda se sjećate moje kontemplacijske kocke na Perivoju, na mjestu današnjeg Glazbenog paviljona… Ma, umjetnost je vrlo širok pojam.

Znam da plešeš i da ti to dobro ide, čime se još baviš osim slikarstva, koje su ti druge zanimacije? Kako se odmaraš od kista i platna? Kako provodiš svoje slobodno vrijeme?

-Moram ti priznati da sam dosta posvećen poslu i da nemam baš puno slobodnog vremena. Problem je u tome što volim svoj posao i nekad izgubim pojam za vrijeme! Ha ha! Ali, da, imam i još neke hobije… Uz salsu i općenito karipske plesove, koje u zadnje vrijeme nisam baš puno plesao, počeo sam povremeno ići na planinarenje. Čitam knjige, gledam dokumentarce, serije i igram se sa kćerkom. Ali, opet, ponavljam, ja se od slikarstva kao svog posla ne moram ”odmarati”, dapače, to je moj odmor, moja terapija i moje slobodno vrijeme.

Imaš li neke želje vezane uz razvoj karijere, uz prodaju, publicitet… Studio već imaš, možda neki izložbeni prostor? Doktorat iz umjetnosti? Neke izložbe, priznanja, nagrade? A koji su ti planovi i želje vezane uz privatni život, a htio bi da ti se ispune u novoj 2022. godini?

-Primijetio sam da isto kako i kroz prepuštanje nastaju najbolje slike tako i u razvoju karijere nastojim se prepustiti da stvari dolaze meni. Bez obzira na potrebu za spontanim i prirodnim razvojem, imam neke ciljeve i želje u bližoj budućnosti. Jedna od njih je da si realiziram veći studio od dosadašnjeg koji će biti atelijer i galerija u jednoj prostornoj cjelini. Objava monografije, odnosno presjek dosadašnjeg stvaralaštva kao nekakav uvid u zadnjih deset godina umjetničkog stvaralaštva. Uvijek ću biti spreman za nova znanja i otkrivanje novih horizonata, tako da tko zna, možda u budućnosti upišem magisterij.

Sve u svemu sretan sam i ispunjen, i nemam nekih specijalnih privatnih želja. Iako mislim da ću u novoj godini ubaciti više fizičkih – sportskih aktivnosti. Baš me frend nagovara da počnem igrati tenis… Zapravo, imam jednu želju, sjetio sam se. Ali nije želja za mene. Želim vam svima, za kraj ovog ugodnog razgovora, lijepe blagdane tebi, kolegama novinarima i svim vašim čitateljima, a pogotovo onima koji nisu preskočili ovaj intervju i došli su zajedno s nama do kraja istog. Koristim priliku da vam svima zaželim još i lijepu, zdravu i sretnu novu godinu.