Nakon gotovo stotinu godina demontira se sakristija u crkvi Presvetog Trojstva

Stotinjak je godina prošlo, pretpostavlja se, kako je uređena sakristija crkve Svete Trojice u Karlovcu i prvi put nakon ugradnje namještaj i drvene opate na zidovima demontiraju se kako bi se mogla napraviti konstrukcijska obnova i sanacija ovog dijela samostana i crkve.

U napola demontiranoj sakristiji upoznali smo Antu Perezu, restauratora kojem je povjeren nimalo lagan posao da rastavi stoljetne ormare i oplate. Kao što je čest slučaj u obnovi starina ono nekad  zapisano često se pokaže manjkavo, a uvijek se nađe ili otkrije nešto drugo. Slično je i u Antinom poslu.

-Koliko je poznato ova sakristija, dakle namještaj koji vidimo, datira iz 30-ih godina prošlog stoljeća, ali evo sad kad smo prije sat vremena pomakli ormar, na zidu smo našli napisanu godinu – 1924. i našli smo iza ormara zalijepljene komade novina što bi također moglo pomoći da kroz istraživanja utvrdimo baš u godinu kad je rađena sakristija. U literaturi se spominje jedan majstor i da je on radio samo dio namještaja. Sad kad smo krenuli demontirati i istraživati vidimo da je sve rađeno u isto vrijeme i vrlo vjerojatno od iste osobe. Kako je navedeno sakristija je „kvalitetan umjetničko-obrtnički rad karlovačkog stolara Ivana Pintara“, ispričao je Pereza.

Pereza je nedavno diplomirao restauriranje i konzerviranje na Akademiji u Zagrebu, smjeru restauriranje kiparstva i u postupku je otvaranja obrta.  Pereza napominje da je završio drvodjeljsku školu za restauratora, radio je na komadima namještaja za vrijeme faksa tako da se najviše, kaže, razumije u drvo. Očiti zaljubljenik u stare komade namještaja, ne samo profesionalno, kaže da je prava „poslastica“ raditi na demontiranju franjevačke sakristije. Volio bi kad bi dobio i posao restauracije i montaže namještaja na njegovo mjesto, a nekoliko je razloga za to.

-Od kad je sakristija postavljena radile su se samo neke manje izmjene, manja prekrajanja, dodana je neka manja polica, nešto je zalijepljeno, nešto je skinuto, nešto je puklo… Kad je uvedeno ozvučenje bušilo se za kablove, ali generalno cjelina je iz 30-ih godina. To je stvarno rijetkost za naći. Kad uzmemo obnove zgrada, imamo situacije da se kroz godine čak i pazilo na zgradu, na primjer pročelja su vraćena u izvorno stanje, ali uvijek je interijer najviše patio. Čak i ako bi se vratilo izvorni pod ili izvorni oslik, komadi namještaja su većinom uništavani. Zato se u Hrvatskoj jako malo zgrada može danas naći, a da imamo izvorni namještaj i interijer sačuvan. U državnim palačama, primjerice, imamo stare slike i namještaj, ali to je većinom doneseno iz nekih drugih palača. A ovdje kako je ugrađeno tako je ostalo praktički sačuvano. Zato je ovo rijetkost i ja ne znam da je ovako veliki komad interijera igdje sačuvan, pojasnio je Pereza.

Demontiranje ovakvog komada namještaja stavlja pred restauratora mnoge izazove, prije svega zbog načina na koji je namještaj izrađen.

-To je vrijeme kad se nisu koristili vijci nego čavli, nema metalnih dijelova na spojevima koji bi se dali otpustiti, nego su za spojeve korišteni ljepilo i drveni čepovi. Rađeno je tako da je sve došlo u dijelovima i spajano je ovdje na licu mjesta, ljepilom i čavlima i to je sad veliki izazov za rastaviti. Imamo letvice u kojima je i po 20 čavala, treba vaditi čavle jedan po jedan, a kako je namještaj većinom od hrastovine, što je jako, jako tvrdo drvo, kroz godine se taj čavao toliko stopio s tim hrastom da ih na mjestima moramo rezati. Kad se jednog dana bude restauriralo, u radionici će se svi ostaci metala izvlačiti jer u ovim uvjetima je to nemoguće. Ljepilo se još nekako i otpusti, korak po korak.  Ipak, kad pogledamo i usporedimo s današnjim namještajem koji možemo lako sastavljati i rastavljati, ako ga se rastavi dva, tri puta, bio bi neupotrebljiv, raspao bi se jer je to iverica. Ovo možemo, karikirano rečeno, 100 puta rastaviti i sastaviti i neće se raspasti, ističe Pereza.

Problem predstavljaju i neke preinake. Primjerice u unutrašnjosti su zalijepljene samoljepljive tapete, naknadno je pod povišen kad su postavljene keramičke pločice.

- Kad je postavljen samoljepivi papir, to ljepilo se kroz godine razvuklo i dan danas je ljepljivo. U ovom trenutku i ovdje to se ne može skidati. S obzirom da ta unutrašnjost nije od hrasta nego od nekog mekšeg drva rekao bih od jelovine, kad bi se papir povukao i krenuo odljepljivati skidaju se i komadići drva. Tako da to za sada ostaje. Od toga ne vidim kakvi su spojevi, jesu li to čavli, ne vidim ima li iza toga crvotočine i plijesni i to je veliki problem. Drugi veliki problem je pod koji je naknadno povišen i postavljene su pločice. One su „zarobile“ ormar i sad moram štemati da bih mogao ormar izvući.

Oštećenja ipak nisu velika jer u samoj prostoriji nisu toliko loši uvjeti što se tiče temperature i vlage, kaže Pereza.

- Jedini problem je bio vanjski zid u donjem dijelu, jer je taj dio vlažan, a uz to je namještaj ukopan u te pločice pa nije disao i zato će se ukupno morati zamijeniti dva do tri posto drveta i napraviti novo jer se ovo pretvorilo baš u prah zbog vlage i crvotočine. Crvotočine sad ima i drugdje to je ipak vrlo malo.

Za sad, nakon demontaže namještaj ostaje u samostanu, samo će biti preseljen u drugu prostoriju. Ante Pereza napominje da bi prije vraćanja u sakristiju trebalo provesti dezinsekciju te da ne bi bio dobro vraćati namještaj, a da nije restauriran. Uz sakristiju, ostaje mu još posao demontiranja oplate u blagovaonici. Za čitav posao predviđena su tri tjedna, no ne radi se samo o samom demontiranju, već o kompleksnom popratnom poslu.

-Od ta tri tjedna cijeli prvi tjedan je otišao na izmjeru i na pravljenje modela u računalu. Svaki komad koji se skine ima svoju oznaku i svaki zid je jedno polje koje je označeno rimskim brojevima i na svakom zidu svaka daščica ima svoj odvojeni broj, piše se je li daska zaražena crvotočinom ili nije, na temelju toga će se to razvrstati i po tim brojevima, ako netko drugi bude radio montažu imat će točan nacrt koji dio kuda ide, kakav je spoj. Koliko je potrebno fizičkog posla toliko ima i posla oko sistematiziranja podataka. Nije to samo nacrt, sve se mora još popratiti i dokumentacijom,. Primjerice komadić novina koji smo našli i sve ostalo, jer je nakon skidanja oplate bilo i slika, novca, sve to mora se opisati i istražiti. Taj će dio potrajati više nego sam rad na demontaži, dodaje Pereza.

Na kraju, Ante Pereza kaže da je i to jedan od razloga da je izabrao posao restauratora.

-Posao nikako nije monoton, ima svega. Ovo sad je recimo kombinirani stolarski posao, ali i klasična bauštela, jer sam malo prije štemao pločice i tačkama vozio šutu van kao i građevinski radnici. Prije toga i nakon toga je stolarski dio pa onda ide povjesničko-umjetnički dio gdje moram tražiti majstora, istražiti o tom komandu novina… Dakle tjedan dana si uz računalo na toplome, a tjedan dana se radi rukama, par dana se ide u neki laboratorij pa u arhiv. Omjer je zaista svega pomalo i nikad nije dosadno, završava Ante.

Građevinski zahvat ovakvih razmjera, osobito jer se radi o jednoj od najstarijih građevina u Zvijezdi ne može proći bez kontrole konzervatora, ali radove još pomnije prati gvardijan Franjevačkog samostana fra Krunoslav Albert. Tako je često u sakristiji i komentira s restauratorom što je novo pronađeno, otkriveno.

-Vidite, ovo je sve ručni rad, pogledajte te ornamente, svaki je majstor radio. Nije bilo CNC strojeva kao danas, napominje gvardijan.