"Najveće priznanje mi je da sam ušao u kandidaturu za sportaša stoljeća, kada kažeš sportaš stoljeća, to nešto znači"

Dražen Perković bio je istaknuti natjecatelj u taekwondou, 1988. godine bio je sudionik Olimpijskih igara u Seulu, u Južnoj Koreji. Bio je član Taekwondo kluba "Karlovac", a osvojio je pet naslova prvaka Hrvatske i pet titula prvaka Jugoslavije. Bio je sudionik europskih prvenstava i svjetskih kupova, a 1992. godine osvojio je u Schiu u Italiji Europski kup s Taekwondo klubom "Karlovac". 2000. godine izabran je među najbolje sportaše dvadesetog stoljeća na području Karlovačke županije. Bio je pripadnik Specijalne policije Policijske uprave karlovačke, a zatim i zapovjednik, do odlaska u mirovinu 2019. godine bio je zapovjednik Interventne policije Policijske uprave karlovačke. Dugogodišnji je predsjednik Streljačkog kluba "Policajac", koji je već godinama jedan od najboljih sportskih klubova u Karlovcu i Karlovačkoj županiji. Perković je član Upravnog odbora Karlovačke sportske zajednice. Za svoje djelovanje u sportu Dražen Perković dobio je ove godine nagradu za dugogodišnji rad u sportu Karlovačke sportske zajednice. Razgovarali smo s Perkovićem o njegovoj sportskoj karijeri, o djelovanju kao sportski djelatnik te o niz drugih tema.

Što za vas znači ova nagrada za  dugogodišnji rad u sportu ili popularno nagrada za životno djelo u sportu?

-Naravno, uvijek je svaka nagrada jedno priznanje u nekom sportskom životu te i ovo za životno djelo. Naravno, da to ne ide, kako bi rekli, na kraju, to je priznanje za mene i taj sport kojim sam se bavio, a i priznanje za moje djelovanje u sportu kao sportski djelatnik. Moja sportska karijera je davno prošla, a ovo je bila prilika da se ljudi sjete da postoje sportaši koji su davno postizali dobre rezultate u raznim sportovima.

Postigli ste vrhunske rezultate  u taekwondou, a vrhunac je bio nastup na Olimpijskim igrama u Selu, je li to bio i vrh tvoje karijere?

-Svakom sportašu je san otići na Olimpijske igre. Ja sam inače najprije se počeo baviti nogometom, bili su još treninzi na starom stadionu. U taekwondo sam ušao slučajno i to je zanimljiva priča. Ujak me zamolio da idem sa sestričnom na treninge taekwondoa, da ne ide sama. Treninzi su bili u dvorani Partizana, danas Sokolski dom. Tada smo imali šesnaest, sedamnaest godina, ujak je platio za nas članarinu i mi smo išli na treninge. Tako sam ja došao u biti u taekwondo, nikakvu želju nisam imao, a u ono vrijeme nisam ni znao nešto previše o taekwondou. Tako sam ja počeo trenirati i na kraju moja sestrična došla je do plavog pojasa i prekinula, a ja sam nastavio do kraja cijele karijere.

Došli su i odlični rezultati, što ste sve ostvarili u karijeri?

-Prije dodjele ovog priznanja trebao sam predati podatke o sebi i rezultate koje sam postigao,  malo sam rezimirao i sredio te podatke. U bivšoj državi, znači Jugoslaviji, bila je to veća država i veća konkurencija, bio sam pet puta prvak države i pet puta prvak Hrvatske. Pred Olimpijske igre u Seulu znalo se da će taekwondo biti prvi put na Olimpijskim igrama, jer je Južna Koreja koljevka taekwondoa, a uvijek na Olimpijskim igrama, zemlja koja je domaćin može uvesti neki novi sport. I evo taekwondo je ostao u programu sve do danas i jedan je od cijenjenih sportova. Ja sam tada nastupao u kategoriji do 70 kg, od 64 do 70 kg, zavisi koje su bile kategorije. Za Olimpijske igre točno su odredili koje će kategoriji biti, ja sam trebao nastupiti u kategoriji do 64 kg i praktički sam morao do Olimpijskih igara skidati tu kilažu, da bih mogao nastupiti. Ja sam dosta discipliniran i jednostavno neke stvari sam izbacio, moraš sve normalno obavljati, a bilo je i trčanja prije prvenstva u šuškavcu, skidanja kila, jednom na vagu, pa onda imaš još pola sata da još jednom dođeš na vagu, dosta je to bilo naporno.

Sportsku karijeru prekinuo je Domovinski rat, uključili ste se u kao dragovoljac u Specijalnu jedinicu policije, kako je to bilo?

-Da, ja sam se 1991. godine odmah kao dragovoljac uključio u Specijalnu policiju. Čak je i tu jedan zanimljivi dio, ja sam prvo odustao, jer sam trebao ići u temeljnu policiju, a ja se tu nisam vidio kao sportaš, ja sam se vidio u Specijalnoj policiji. Nisam znao da se za jedno dva tjedna osniva Specijalna policija, otišao sam na pripreme reprezentacije, tada mi je zamjenik načelnika Krajačić rekao da se javim kada dođem s priprema, jer on je već znao da će biti formirana, tako da sam ja praktično iz civilstva ušao u Specijalnu policiju. 1991. godine sam još nešto trenirao u klubu, moj zadnji nastup bio je 1992. godine u Italiji kada smo osvojili Europski kup. Bio sam na terenu u Voćinu, tamo su bile neke proizvodne hale, bilo je ostalo još nešto parketa. Dopremio sam vreću i tamo sam trenirao i onda sam direktno s terena otišao u Italiju na taj turnir i poslije toga više stvarno nisam mogao. Specijalna jedinica policije išla je na terene po cijeloj Hrvatskoj, tako da to je bio praktično moj završetak te aktivne sportske karijere.

Jeste li nakon Domovinskog rata trenirali, jeste li još malo probali?

-Pa malo jesam, pogotovo, bili smo u Specijalnoj policiji, trenirao sam s dečkima, prenosio im neka znanja i vodio sam treninge ali nisam više bio aktivan u klubu, nisam dolazio da bi trenirao i da bi se natjecao. Uvijek sam volio malo po vreći udarati taekwondo, ali sam kasnije i to skroz prekinuo, jer lagano su te ozljede i boljke od taekwondoa počele dolaziti do izražaja.

Koliko vam je koristilo bavljenje taekwondo-om, bili ste i zapovjednik. Koliko je značila ta dobra forma?

-Naravno, koristilo je i fizički, ali ja mislim više i psihički, praktično već od te 1991. godine. Taekwondo daje samopouzdanje, pogotovo sam fizički bio spreman, išli smo po cijeloj Hrvatskoj pogotovo je poznat Velebit. Mi smo tri godine bili na Velebitu cijelo vrijeme i tamo nije bilo bez pješačenja pet šest sati s opremom. Druga stvar, mislim da sam tada i shvatio da taj borilački sport pogotovo ti daje neku sigurnost kako bi rekli u glavi, onu psihološku sigurnost kada su bile neke krizne situacije, lakše sam to nekako prebrodio u toj cijeloj borbi i taekwondo je borba.

Specijalna policija Policijske uprave karlovačke djelovala je po cijeloj Hrvatskoj, sudjelovali ste u brojnim operacijama i akcijama, kako je bilo?

-Ja sam počeo kao obični djelatnik, nakon toga sam bio zapovjednik voda, pa pomoćnik zapovjednika i na kraju sam od 1993. godine i do kraja svoje karijere u Specijalnoj policiji i Interventnoj policiji bio zapovjednik, sve do odlaska u mirovinu. Mi smo bili po cijeloj Hrvatskoj, bili smo jedna od najvećih jedinica, bili smo u svim akcijama. U akciji Medački džep 1993. godine, nije nikakva tajna, mi smo bili s 360 ljudi. Bili smo jedna od najvećih jedinica, ima logike, jer smo zemljopisno tako smješteni. Tako da smo išli i u Slavoniju, otišli smo i na Velebit, naravno i dolje do juga, do Dubrovnika. Prvi smo u Dubrovnik ušli kada je bilo to oslobođenje, odnosno zaleđe Cavtata i to kada se ulazilo.

Kakva je uloga bila vaše jedinice u Oluji?

-Oluja, to je završetak ratne priče. Moja jedinica išla je, kako bi rekli, na dvije fronte, jedan dio je išao s Velebita, a drugi slunjski dio i ogulinski dio, inače Specijalna policija je bila sastavljena od vodova, cijela satnija iz Karlovca, pripadnici iz Duge Rese, Ogulina i Slunj, tada su u Ogulinci i Slunjani zajedno s Prvom gardijskom brigadom uvađali njih u Oluji. Iz područja Ogulina i Gospića krenuli prema Slunju i oni su došli zajedno. Mi smo s Velebita došli dolje do Udbine, U Gradačac smo zajedno ušli s kolegama iz druge jedinice i praktično do Kulen Vakufa, tamo u Lapcu završili smo tu priču.

Prošli ste cijeli Velebite u ratu, padne li vam sada na pamet otići gore?

-Nije mi padalo na pamet zato što sam imao velikih problema s kukom i ja sam ga sada, da to je najnovije, operirao prije tri mjeseca i konačno sam normalno prohodao. Sada bi se možda i osudio otići gore, prije ne bi mogao izdržati.

Nakon rata ostali ste u Specijalnoj policiji, a kasnije u Interventnoj policiji, kada je došlo do promjene naziva?

-Do 2001. godine bila je Specijalna jedinica policije, a preustrojem jednostavno je dobila drugo ime, sve je ostalo isto, samo je ime bilo novo Interventna jedinica policije. U Interventnoj jedinici policije bio sam do 2019. godine, kada sam otišao u mirovinu.

Kako je u mirovini?

-Ma odlično, mene su znali pitati nakon mjesec dana, dobro jesi se sad privikao na mirovinu, ja sam im odgovorio, dečki moji ja sam se privikao prvi dan, prvu noć. Prvu noć sam spavao kao beba, mobitela više nema službenih, znaš da te nitko više neće zvati, da se neće možda nešto dogoditi i to je bila jedna reakcija moga tijela, to sam primijetio i to je istina, veliko rasterećenje u glavi.

Izabrani ste 2000. godine među najbolje sportaše dvadesetog stoljeća na području Karlovačke županije, koliko vam je to značilo?

-To mi je možda najveće priznanje da sam ušao u kandidaturu za sportaša stoljeća, kada kažeš sportaš stoljeća, to nešto znači. To je sto godina gdje su ljudi djelovali, postizali rezultate, to je bilo veliko priznanje meni i mom sportu.

Taekwondo je dosta napredovao, uvedene su brojne novine, ima li razlike u taekwondo iz vašeg vremena i sada?

-Ima razlike, dosta su novina uveli, taekwondo je dosta napredovao zato i je olimpijski sport. Zaista je napredovao sada je manji utjecaj sudaca u cijeloj toj priči, postoje elektronski oklopi i on je napredovao i zadržao se na Olimpijskim igrama. Znamo da vrlo brzo mogu raznorazni sportovi otpadati, ako ne zadovoljavaju te stroge kriterije Međunarodnog olimpijskog odbora. Tako da je on napredovao, ali treninzi su sigurno manje, više ostali isti, jedino što u današnje vrijeme bez cijelog tima, bez prehrane, bez oporavka i fizioterapeuta danas sport ne može, a mi nismo uopće imali ništa od toga.

Zbog čega je po vama taekwondo toliko popularan u Karlovcu, preživio je sve to vrijeme i danas postoje tri kluba koji su aktivni i mladi vole taekwondo?

-Taekwondo je postao popularan zato što je tu i potekao, Zagreb, Karlovac. Miroslav Brežan je tu bio alfa i omega i kod osnivanja kluba, on je sve to držao. Svi ti klubovi koji su se otvarali, krenuli su iz Taekwondo kluba "Karlovac", tu je bila baza na neki način. Taekwondo je atraktivan sport, olimpijski je sport, a to je veliki plus za svaki sport.

U vašoj jedinici bilo je dosta sportaša, pa ste osnovali i jedan klub, to ja Streljački klub "Policajac", kako je došlo do toga?

-Najprije je postojala jedna sekcija pri Policijskoj upravi karlovačkoj, gdje su policajci trenirali i išli na prvenstva Ministarstva unutarnjih poslova, policijske igre i tako. Malo, po malo, ozbiljno su se počeli baviti streljaštvom i bila je potreba osnovati klub, kao i svaki drugi. U početku je Vlado Cindrić bio jako aktivan, njega svi znamo, on je više puta bio najbolji sportaš Karlovca i Karlovačke županije, postigao je zaista odlične rezultate. Ja sam od 1998. godine na čelu kao predsjednik Streljačkog kluba "Policajac". Ostvarili smo jedne od najboljih rezultata u našoj regiji, bili smo dva put prvaci Prve hrvatske lige u streljaštvu, nije to lako pored klubova iz Splita i Zagreba, koji imaju financijski bolje uvjete, imamo ekipu koja trenira i držimo se.

Članovi kluba nastupaju u pištoljaškim disciplinama, pištolji su skupi, kako se financijski snalazite?

-Da, oprema je skupa, ali bez pravog oružja nema niti rezultata, tehnika ide dalje. Tu se nađe i koji sponzor, Karlovačka sportska zajednica nas financira, mi po rezultatima dobivamo sredstva, ali smo skromni. Moram spomenuti Ministarstvo unutarnjih poslova, koje nam sponzorira službeno vozilo, to je velika stavka, bez toga ne bi mogli pratiti novu tehniku s novim pištoljima. Ti zračni pištolji, to nema veze s pištoljem, to je nešto svemirsko. Taj pištolj košta četiri do pet tisuća eura, pa sedam do osam tisuća eura.

Jeste li probali pucati iz zračnog pištolja?

-Jesam, ali to vam je kao i svaki vrhunski sport, kada sam uzeo pištolj u ruku, nisam ni znao da sam opalio, to je toliko osjetljiv okidač i tu morate biti smireni to je puno teže, nego pucati iz normalnog pištolja, kako bi rekli. Još kada se kaže 10 metara, pa to je blizu, ja bih svakom dao u ruku pa da proba, a bojim se da ne bi niti metu pogodio.

Puno sam razgovarao s Vladom Cindrićem i znam da mu je želja nastup na Olimpijskim igrama, ali ima zaista puno sjajnih rezultata, on je zaista postigao puno, kako kao predsjednik kluba gledate na njegove rezultate?

-On je naš je najtrofejniji strijelac, što sve nije prošao, koja sva prvenstva, koliko je dugo u reprezentaciji, ali i on ima svojih boljki. Nije to jednostavno stajati sam, to je statičan sport, ljudi misle to je lako, stojiš i pucaš, pa to je gore nego trčati i ne znam, baviti se aktivnijim sportom, on često ide na riktanje kralježnice i ramena sve više i više. Teško je držati kontinuitet i godine idu, tako da mladi dolaze, evo Matija, njegov sin lagano preuzima uspjehe kluba.

Sportski duh je ostao u vama, koliko pratite sportove?

-Na televiziji pratim sve sportove od biljara i pikada, pa na dalje. Hoću reći, ja sam u duši sportaš i volim sve sportove gledati, sada manje se baviti. Sport ispunjava čovjeka i putovao sam puno po svijetu, ja svakom kažem tko hoće malo putovati po svijetu, a nema financija, neka se bavi sportom sigurno će putovati.

Koliko pratite karlovački sport?

-Znam što se događa, naravno, pratim utakmice Nogometnog kluba "Karlovac 1919", to mi paše, to je onako vani, malo si na zraku. Taekwondo pratim, ali ne više toliko da znam o rezultatima, ono osnovno što pročitam u medijima. Dobro, ja moram pratiti općenito sve sportove, jer sam u Upravnom odboru Karlovačke sportske zajednice, nismo mi tamo samo za jedan sport, mi smo zaduženi za sve sportove, da donosimo ispravne odluke. Imamo spoznaje kakvim se boljkama sportaši i sportski klubovi susreću u današnje vrijeme.