''Najteže u glumi je ne puknuti od smijeha, a najbolje je proces stvaranja i sjajna atmosfera na probama''

Benjamin Brezović je osamnaestogodišnjak iz Duge Rese, dugokosi tamnoputi srednjoškolac, naoko ništa drukčiji od većine drugih buntovnih teenagera. Ništa drukčiji? Ali, dečko ima mač i lubanju u ruci i pozira u kostimu ispred dvorca, i izašao je na naslovnici Karlovačkog tjednika! Ipak to baš i nije u potpunosti tipično za druge njegove vršnjake.

Večeras, 30. rujna u osam sati navečer Stari grad Dubovac ugostit će ''Hamleta'', a Benjamin će po četvrti put briljirati u toj ulozi zajedno sa svojim prijateljima. Ulaz na predstavu je besplatan. Stotinjak sjedećih mjesta i galerije Starog grada s kojih je također lijepo za gledati – poput renesansnog teatra Globe, čekaju na vas. Prognoza vremena ide svima u korist. U svakom slučaju, sjajna kulisa i dobra akustika za jedan kvalitetan kazališni komad, klasik, predstavu koja je u postavu koji će ponovno zaigrati i koji je dosad svaki put doslovno oduševio publiku, tako da nema sumnje da će to učiniti i ponovno.

-Ovaj put se ne moramo brinuti za scenografiju jer imamo – dvorac, rekao nam je Vedran Bišćan, profesor hrvatskog jezika i književnosti u Srednjoj školi Duga Resa koji je redatelj ove predstave i voditelj dramske skupine od dvadesetak srednjoškolskih glumačkih talenata koje okuplja oko svog entuzijazma i neposrednog pristupa učenicima, animirajući ih i motivirajući za neke više kulturno-odgojne ciljeve. Četvrta godina je otkako predaje u dugoreškoj srednjoj školi. Dodaje: ''i dalje na zamjeni'', čisto da se zna!

Dramska skupina (sekcija) koja izvodi ''Hamleta'' je zapravo svježi ''projekt'' SŠ Duga Resa; lani su počeli s predstavama. ''Glembajevi'' su bili prvi, rađeni su za 75. rođendan škole i tako je sve krenulo. Jako dobro su prošli… Dobili su kostime s HRT-a, s Plesa sa zvijezdama (frakovi s početka stoljeća, tako da je bilo sve ''u originalu''). Ljestvica je visoko podignuta u startu, morali su nastaviti i dalje jako, saznajem iz profesorove priče. I uspjeli su. I sam sam se uvjerio sjedeći u publici na ovom istom Hamletu ljetos.

-Ne znam ni sam koliko puta smo mislili odustati od ''Hamleta'', bilo je poprilično kaotično. Prvo tekst… Meni je bilo mučenje, krvario sam pjesnički u dva ujutro nad tekstom i prepravljao ga… Morali smo ga pojednostaviti. I onda kasnije - učenje monologa, mačevanje, mračna tematika… Uf, mislim da je to za srednjoškolce bez ili s vrlo malo glumačkog iskustva - jako velik zalogaj. Ali smo, barem tako mislim, izišli s pobjedom na kraju, s osmijehom na licu kaže Vedran.

• Zašto baš Hamlet?

-Poklopilo se da sam baš u to vrijeme predavao ''Hamleta'' u trećem razredu, isto kao što sam ''Glembajeve'' godinu dana ranije u četvrtom razredu. Mislio sam si – to će biti zvučno, obično je glumcima privilegija glumiti u takvoj jednoj velikoj renesansnoj tragediji. Mnogi profesionalni glumci na kraju životnog vijeka osjećaju žaljenje što nisu imali nikad priliku igrati Shakespearea, a evo moji učenici su dobili tu priliku već u srednjoj školi.

''Glembajevi'' su, godinu dana prije, također bila moja ideja (sad se šalimo, a i učenici su čvrsti oko toga da im je dosta teških sumornih komada i da je sljedeća predstava koja je na redu obavezno neka komedija), radilo se o jednoj komornoj drami za koju je lako postaviti pozornicu, manji je broj likova, događa se u nekom kraćem vremenu da se može ''strpati'' u sat vremena predstave… I, na kraju krajeva, kaže profesor, imao sam talente!

• Kako se može u razredu za vrijeme nastave prepoznati talent koji bi mogao glumiti u školskoj predstavi?

-Na nastavi hrvatskog imamo ponekad i neke vježbe koje uključuju glumačke dijelove. Tako smo, sjećam se, jednom prilikom obrađivali ''Život je san'' i imali smo sudnicu u kojoj je Benjamin glumio odvjetnika. Bio je to tipični mali bahati klinac koji je tek došao u našu školu i nije pokazivao nikakve ambicije za bilo kakvim dodatnim aktivnostima, u polušali i pred prisutnim Benjaminom prepričava mi profesor Vedran, bili smo sretni da je na nastavi uopće. Tada sam ga primijetio, da ima dobar glas, da ima fantastičnu improvizaciju, držanje. Drugi razred, šesnaest godina… i pitao sam ga bi li htio biti Leone Glembay. S njim je nekako sve krenulo. Najteže je uvijek naći nekoga za glavnu ulogu, pogotovo ako je to još muška uloga. ''Glembajevi'' i ''Hamlet'' su u mnogo toga slične drame, u obje se radi o sukobu s ocem, oba lika su pomalo arogantna, bahata… a to Benjaminu leži! Pristao je.

• Benjamin mora glumiti glavni lik u baš svakoj vašoj školskoj predstavi?

-Ne, ne, poklopilo se da je dvaput zaredom bio baš on glavna rola, da bude sad i treći put to slučaj onda bismo ga već razmazili, šali se profesor.

Muzeji grada Karlovca posudit će im dio svojih kostima, između ostalog i viteški oklop…

-Dosad smo se snalazili, posuđivali smo dijelove kostima od različitih KUD-ova, bila je to jedna, šalimo se, renesansno-folklorna kombinacija… Prevelike čizme, od Ozlja posuđujemo haljinu Katarine Zrinski i tako… snalazimo se, prepričava Vedran. Ono što je nama najveći problem, a kome nije, su financije. Primjerice, posljednja izvedba ''Hamleta'' je bila za Dan grada Duge Rese i Grad ju je financirao. Tako da bismo mogli reći da smo polako od školskog postali i gradski projekt. Kostimi, rekviziti, marketing, plakati, korištenje dvorane… sve to košta! Ovaj put su organizatori Muzej grada Karlovca i Stari grad Dubovac, i ovim putem se zahvaljujem njima u ime mojih talentiranih učenika kojima će priuštiti sjajan ambijent za izvedbu predstave, a i ovo je prvi put da izlazimo iz Duge Rese da nas vide i drugdje. Očekujemo dobar odaziv, sve dosadašnje predstave su bile sjajno posjećene pa se nadamo da će biti i ova. U pravilu su nam dosad bile ciljane publike dugoreški osnovnoškolci, iako su predstave bile teške, odlično su ih prihvatili, htjeli smo im dočarati duh kazališta i dio njih zainteresirati za kazalište. A i nekima od njih će to biti motivacija za bavljenje glumom jer su vidjeli mlade ljude koju godinu starije od njih kako su se odvažili stati na kazališne daske.

• Kakvi su planovi za budućnost?

-Kao što sam već rekao, učenici bi sad neku komediju, dosta im je više smrti. Ispada da smo neki mračnjaci s obzirom na komade koje smo radili. Iako, komedija je i dosta sklizak teren, najteže je nasmijati publiku danas. Nije to lagani žanr! Možda kakva dramatizacija romana, vidjet ćemo još… I vjerujem da sad više neće biti problem naći glumce. Prve godine sam ih doslovno morao nagovarati i moliti da prihvate ulogu, a ove godine je bilo sasvim drugačije. Puno ih je otpalo, nažalost, na audiciji. A sljedeće godine će interes sigurno biti još i veći. Ono što znam da ćemo se, s obzirom na to da se radi o školskim predstavama, i dalje zadržati na lektirnim naslovima i klasicima.

Kao što je profesor već spomenuo, Benjaminov talent je otkriven slučajno tijekom nastave. ''Glembajevi'' lani su bila Benjaminova prva ozbiljnija predstava, prije toga je imao nekih sitnih uloga, nastupa na Lidranu, a sudjelovao je i u jednom mjuziklu.

-Po pitanju teksta i same glumačke tehnike, ''Hamlet'' je bio puno veći zalogaj, govori nam Benjamin. Puno je dinamičnija predstava, više teksta, teži rječnik, veći raspon emocija moraš prikazati…

Pitam Benjamina kakav je osjećaj biti solo na pozornici, spotlight samo na tebi, sve oči publike uperene prema tebi i svi te slušaju. Zvuči frajerski!

-U isto vrijeme je jako dobar osjećaj, ali i jako scary. Početak je najgori, točnije onaj sami dio pred otvaranje zastora… Ali već nakon prve scene je sve lakše.

• Jesi li svjestan publike cijelo vrijeme dok glumiš ili si u tekstu i ne doživljavaš publiku koja je ionako u mraku i ne vidiš ju dobro s pozornice zbog svjetla?

-Jesam, svjestan sam publike. Pokušavam ne gledati previše u publiku da se ne zbunim, budući da me znaju doći gledati i frendovi… A prvi redovi se itekako vide s pozornice, kaže ovaj talentirani mladi dečko. Definitivno mi se čini gluma kao nešto u čemu se vidim, iako sam skloniji filmu nego kazalištu. Obitelj me je podržavala cijelo vrijeme, ali su me više iznenadili moji prijatelji. Očekivao sam da će mi se smijati, sprdati me – a njihove reakcije su bile baš suprotno, kao: ''Wau, pa ovo je dobro!''. Dolazili su i na probe, čak i aktivno sudjelovali na probama…

• Jesi se pripremao za ''Hamleta'' gledajući na YouTube-u neke izvedbe, pokupio nešto od nekih drugih glumaca, kopirao nešto?

-Profesor mi je poslao nekoliko videa koje ja, naravno, nisam uopće pogledao. Ali smo ih na probi onda na kraju malo gledali. Iako, mislim da je i bolje ne gledati druge izvedbe jer bih onda previše bio pod njihovim utjecajem. Tu je profesor taj koji režira i daje upute, ali nekako se najviše uzdam u svoje vlastito shvaćanje kako bih nešto trebao odglumiti, i svoju improvizaciju. Ali mi si međusobno, također, dajemo komentare i sugestije.

-Komentari učenika su jako kvalitetni, nadovezao se profesor, i puno mi znače, njihova perspektiva s pozornice dosta pomogne, često ih uvažavam i mijenjamo stvari koje sam prvotno zamislio. Ja mislim da je nešto što sam zamislio genijalno, ali ako ne funkcionira ili oni imaju bolju ideju, prilagođavam se. Jedino što se tiče teksta, tu nema kompromisa… Jer oni bi kad im je puno teksta za zapamtiti pola toga izbacili i kad im je neka rečenica teška i ne sviđa im se – onda bi oni tu išli linijom manjeg otpora, a tu kompromisa kod mene nema, odlučan je ovaj mladi profesor.

• Kako odglumiš neke scene koje su nabijene osjećajima, a takvih ima i u ''Glembajevima'' i u ''Hamletu'' kod likova koje si igrao?

-Pokušavam se poistovjetiti s nekim stvarima koje su mi se dogodile ili zamisliti si da su mi se dogodile, odgovara Benjamin, i tako na neki način ući u lik kako bih dočarao određene emocije koje trebam prikazati, odglumiti. Pomaže kad odjenem kostim, uzmem rekvizit…

• Misliš li da je ostatak ekipe ljubomoran na to što si ti opet u glavnoj ulozi?

-Ne mislim, sigurno su zadovoljniji s manje teksta za naučiti i s manje monologa. Mislim da sam, ako se ne varam, samo ja bio na audiciji za ''Hamleta''. Taj pritisak glavnog lika i činjenica da je u nekim scenama sve samo na tebi - je zastrašujuć, tako da mi sigurno ne zavide.

Ostatak ekipe je to i potvrdio. A mene je zanimalo onda i ima li neka zamjena za glavnog glumca, i što bi se dogodilo da je bio bolestan na dan izvedbe.

-Pa i bio sam, i na Glembajevima i na Hamletu. Vjerojatno od stresa i od uzbuđenja. Temperatura, prehlada. Ali to mi se i inače događa pred neke važne događaje, pred ispit ili pred izlet, premijeru… Glumac nije nikad bolestan. I kad je bolestan – odglumi da je zdrav.

-Bilo bi mi za njega drago da ode na akademiju, kaže profesor za Benjamina. I nije on jedini talent među ovih dvadesetak mladih glumaca koje vodi.

-Meni je to kao profesoru jedan sat dramske tjedno, a ostatak i meni i učenicima čisto volontiranje. Skoro svaki dan poslijepodne vježbamo, pogotovo u mjesecima pred premijeru ili, kao sad, pred ponovni nastup, po dva-tri sata proba. Inače nemamo neki fiksni termin, teško je to uskladiti i s učeničkim obvezama i dostupnosti, a i s drugim nastavnicima… Nemamo stalni postav tog našeg nazovimo-ga ''školskog kazališta'', početkom svake godine radimo audiciju… i to je onda veliko uzbuđenje u školi, odredimo tekstove i uloge koje zainteresirani učenici pripremaju i izvode pred povjerenstvom. I ne prođu svi! Uzimamo samo najbolje, kaže profesor.

Dvije Ele, Iva, Sara, Danijel, Lovro, Tara i Lona također su bili s nama u školskoj knjižnici na mom znatiželjnom propitkivanju o ''Hamletu''. Bili su sretni jer za vrijeme intervjua nisu morali biti na nastavi, ali s druge strane dobio sam osjećaj da su uistinu ponosni na predstavu i da bi odgovarali na moja pitanja i da nije bilo te beneficije s izostankom s nastave.

-Dio glumačkog postava Hamleta su lani bili prvi razredi srednje škole, tako da je to bio za njih definitivno šok, nastavlja svoju priču dalje profesor, a osim toga, većina je očekivala da se radi o glumcima iz redova gimnazijalaca, međutim pogrešno. Evo, Hamleta igra medijski tehničar, a Kralja puškar… tako da nam je drago da smo izašli i iz tog okvira da su neke izvanškolske aktivnosti predodređene samo za gimnazijalce.

• Kad je ove godine audicija?

-Obično ju organiziramo krajem godine, postavimo QR kodove s tekstovima koje treba pripremiti za svaku pojedinačnu ulogu. I to je velika nervoza, imam osjećaj da ih je bilo više strah audicije nego ispita, kaže Vedran. Sad svi žele biti Benjamin.

Razgovarao sam i s ostatkom glumaca. Neki od njih su već imali iskustva na pozornici… Primjerice, Sara je već kao mala plesala u Regoču u Zorin domu, a i Ela je imala prethodnog plesnog iskustva. To iskustvo im je dobro došlo za ovu predstavu. Naime, ''Mišolovku'' su unutar ''Hamleta'' prebacili u vrlo efektnu plesnu koreografiju tako da unutar predstave ima i plesa. Tara je od lani imala iskustva iz ''Glembajeva''.

Kako je i za očekivati s pronalaskom muških glumaca je bilo teže. Razgovarao sam s Lovrom i Danijelom o njihovoj motivaciji za pristanak na glumačke pothvate u ''Hamletu''. Danijel je imao kao manji nešto iskustva na glumačkim radionicama i kampovima, prijavio se za dvije uloge, a na kraju je dobio lik Polonija. S druge strane Lovro se nije nikad vidio u glumi, ali budući da ide u školu za medijskog tehničara mislio je da se radi o video produkciji, da će se predstava snimati pa, kao, ako pogriješi moći će se scena ponoviti. Kad je saznao o čemu se radi – dvoumio se jer nije to bilo ono što je očekivao, ipak je pristao na kraju da ne zakomplicira dodatno profesoru život, koji bi tada trebao tražiti nekog novog umjesto njega.  Profesor se tu nadovezao kako je upravo kod Lovre vidljiva velika transformacija.

-Zapravo, svakog od njih je pozornica na neki način promijenila, kaže profesor. Od njihovog samopouzdanja, do otvorenosti u razgovoru, pa onda i na nastavi… kod onih najtiših učenika se itekako vidjela ta razlika. Introverti su pustili glaščinu, kazao je profesor.

Tremu, priznaju, imali su svi. Prisjećaju se scene kad su zaboravili pismo koje im je bio neophodan rekvizit i shvatili su to tek na sceni, trenutak kad glumac poseže u džep po pismo – a njega nema i svi ostali oko njega koji to u tom trenutku shvate… neprocjenjiv je. Anegdota je i iz ''Glembajeva'' kad se razdvojila slušalica od starog telefona i kad je ostatak scene odrađen na - prvi bežični telefon iz tog doba. Naravno, tu je i hrpa suzdržavanja od smijeha kad netko zaboravi tekst pa improvizira, kad se treba odglumiti neka romantična scena i, naravno, one najteže scene u kojima se treba iskontrolirati da ne prasneš u smijeh, a to su scene kad netko umire na pozornici, pričaju mi. A takvih je popriličan broj u ove dvije drame koje su igrali. Zaključak je jednoglasan: najteže u glumi je - ne puknuti od smijeha!

Ono u čemu se također slažu je to da ih je ovo školsko kazalište međusobno povezalo i da su nastala neka lijepa prijateljstva iz te priče. Za neke učenike nisu ni znali međusobno da postoje dok ih nisu upoznali na probama (spomenuli su neka konkretna imena tipa Matija, Bruno...).

• Je li se uključio i još koji profesor u kazalište? Obično se profesori glazbenog, likovnog, tjelesnog znaju priključiti…

-Dunja Kubinskyy, profesorica engleskog nam je od velike pomoći, ona radi s učenicima govorne vježbe i to im je bilo od velike važnosti. Uvijek je s nama na probama, zadužena je i za puštanje glazbe, odgovara profesor.

-Ona je nešto glasnija od profesora, kad treba biti oštra onda ona podigne glas, dopunili su učenici.

Na pitanje razmišlja li već sad netko o tome da možda upiše dramsku akademiju - javila se bez razmišljanja Ela, iako su se i svi ostali izjasnili da bi se htjeli amaterski i iz hobija nastaviti baviti glumom. Danijela više zanima filmska gluma, misli da bi dobar bio i za sinkronizaciju crtanih filmova. Lovri će ovo iskustvo ''s druge strane kamere'' možda biti korisno u struci za koju se obrazuje, a obrazuje se da bi bio s kamerom – u ruci, kao medijski tehničar.

Okolina je reagirala odlično na njihove glumačke avanture, prijatelji, obitelj, svi su ih došli gledati… i same pohvale su stizale. Ipak, jedna je jedina kritika koju je veći dio prihvatio i na čemu će svi, obećaju, poraditi – a to je da nisu dovoljno glasni tijekom izvedbe, da moraju govoriti glasnije. Ako je to najveća zamjerka njihovoj izvedbi – neka je! Akustika na Starom gradu će sigurno pomoći ekipi. ''Hamlet'' u takvom okruženju sigurno je pun pogodak.

Bez obzira na to što Benjamin glumi glavnu ulogu u ''Hamletu'' – to iskustvo nije ga, a ni njegove glumačke kolege natjeralo da uzmu knjigu u ruke i pročitaju tu lektiru. U redu, većem dijelu nije još taj naslov došao na red… S druge strane, maturanti su im bili zahvalni, kažu da im je pomoglo gledanje predstave njihovih kolega i da su zbog toga znali odgovore na sva pitanja koja su se odnosila na ove dvije lektire.

Jasno, trebalo je i naučiti sav taj tekst. Neki su vježbali s frendovima ili kod kuće s mamom… Iako je tekst bio vrlo zahtjevan, načelno nisu imali problem s učenjem istog, priznaju. Najveći je problem vrijeme i hrpa obaveza zbog kojih je teško svaki put okupiti puni sastav za probu. Otprilike tri mjeseca proba im je trebalo za ''Hamleta'', a kad shvatite da to rade isključivo dobrovoljno i volonterski – onda je ponos na ove mlade ljude još i veći!

Iako je lijep osjećaj dobiti veliki pljesak i više uzastopnih biseva na kraju predstave, slažu se da je sam proces nastanka zapravo najbolje iskustvo. Puno smijeha i zabave. A vjerujem da ako se odlučite dati im podršku i dođete ih pogledati večeras na Dubovac – da ćete uživati u tome koliko su dobri i da ćete otići sa širokim osmijehom na licu, baš kao što sam i ja završio ovaj razgovor s njima. Ekipa, sretno večeras!