Prvi Karlovački

Nagrada života opernoj divi, intervju s Ivankom Boljkovac

Autor: Ivica Pilaković

05.12.2021

Arhitektice društva

Upravni odbor Hrvatskog društva dramskih umjetnika dodijelio je ovogodišnju nagradu za svekoliko umjetničko djelovanje opernoj nacionalnoj prvakinji Ivanki Boljkovac, našoj Karlovčanki na koju smo uvijek ponosni.

U obrazloženju oduke o dodijeli ove nagrade, HDDU je naveo kako je ime operne nacionalne prvakinje Ivanke Boljkovac dominiralo scenom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu i na pozornicama diljem Hrvatske i svijeta punih 40 godina. Dugačak je to i impresivan staž u blistavoj karijeri koju su obilježili snažni, karakterni i zahtjevni likovi kojima obiluje operna literatura, a koje je naša dobitnica svladavala s lakoćom, ozbiljnošću i pravim nadahnućem.

Ova rođena Karlovčanka uz violinu je već kao dijete počela učiti pjevati, pjevanje je studirala na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Marije Borčić, a već je 1980. godine dobila priliku debitirati u HNK-u Zagreb u ulozi Elizabete u Verdijevu Don Carlosu. Slijedile su velike uloge, jedna za drugom, a s mnogima od tih uloga gostovala je opetovano na Splitskom ljetu, u opernim kućama u diljem Hrvatske, regije, Europe i svijeta.

Od velikog broja glavnih uloga HDDU izdvojilo je neke od, po njima, najvažnijih: Verdijeva  Aida, Amelia u Krabuljnom plesu, Leonora u Trubaduru, Elizabeta u Don Carlosu, Volumnija u Šulekovom Koriolanu, Sieglinda u Wagnerovoj operi  Walkura,  Elektra u istoimenoj operi R. Straussa, Eva u operi Zrinski I. Pl. Zajca, Tosca u istoimenoj operi G. Puccinija, Askinja u Lady Macbeth Mcenskog okruga  D. Šostakovića, Crkvenjarka u Jenufi L. Janačeka, Ortrud u Lohengrinu R. Wagnera… i druge.

Mnoge su nagrade zasluženo zablistale u rukama naše Ivanke: Milka Trnina, Nagrada Hrvatskog glumišta, Marijana Radev HNK u Zagrebu, zatim odlikovanje Red Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, i one posebno drage koje je dvaput dobila od rođenog Karlovca… Na svaku od njih je ponosna iako ih zapravo nikad nije očekivala. Ipak, najveće i najvažnije priznanje za njenu dugogodišnju blistavu karijeru uslijedilo je 2003. godine, kada je odlukom Ministarstva kulture proglašena nacionalnom prvakinjom Opere HNK u Zagrebu.

Prvog srpnja ove godine otišla je u zasluženu mirovinu, trenutno se brine o majci, a zbog pandemije rijetko izlazi van kuće, ne dolazi niti u Karlovac. Evo što je za Karlovački tjednik i naš portal Ivanka Boljkovac rekla u intervjuu povodom ove svojevrsne ”nagrade života” koja joj je dodijeljena prošlog tjedna na 29. svečanosti dodjele nagrada hrvatskog glumišta.

Na početku, čestitke na nagradi za svekoliko umjetničko djelovanje Hrvatskog društva dramskih umjetnika u ime redakcije Karlovačkog i moje osobno. Koliko Vam znači ta, kako smo ju nazvali ”nagrada života” i jeste li uopće tip ”od nagrada”? ”Sakupljate” li ih, hvalite se njima, godi li Vam primati nagrade?

Ja nikad ne očekujem nagrade. One dođu same po sebi. Ja se sjećam svojih prvih nagrada… kad sam rekla ”Ne, ne, vi ste se zabunili; to ste valjda nekom drugom htjeli dati…”, a odgovor je bio ”Nismo se zabunili, to je baš za Vas!”. Evo ni za ovu nagradu nisam znala da sam bila predložena. Svakako da sam sretna, ponosna i jako zadovoljna. To je najveća nagrada koja se može dobiti od Hrvatskog glumišta. To je ipak iz naše branše i to je stvarno divno. U svakom slučaju, lijep je osjećaj kad prepoznaju tvoj rad i kad dobiješ tako značajne nagrade, a kažem, ova posljednja, možda nije najveća nagrada u životu, ali je stvarno velika, važna i posebna.

Kada ste se odlučili baviti operom? Kako je došlo do odabira poziva koji je obilježio Vaš život? Nije da se mnogi odluče za operno pjevanje…

Od malih nogu sam uvijek pjevala, ne operu – narodne, zabavne pjesme i mislila sam da ću to pjevati u životu. Kako je mama radila u Glazbenoj školi Karlovac ja sam uvijek s njom pjevala. Počela sam svirat violinu, a polako sam počela učiti pjevati. Više puta sam pjevala na karlovačkoj Vagi i tako je to sve počelo. Moj prvi nastup bio je u Glazbenoj školi kad sam pjevala ”Seh duš dan”, ne znam tko je više plakao — publika, mama ili ja. Dobila sam ogromni pljesak i nakon nastupa mnogo komplimenata i podrške, ali sam si mislila da je to zato ”kaj me imaju rad”, jer me poznaju, praktički sam rođena u Glazbenoj školi, to je bio moj drugi dom. Nakon toga sam nastavila s nastupima, u Zorin domu, pa u Zagrebu. I dalje su reakcije bile odlične i publika me je uvijek dobro primala. To mi je bila svojevrsna odskočna daska i dokaz da je to što radim dobro i da me ljudi vole. Onda sam otišla na Akademiju u klasu prof. Marije Borčić, još sam neke 2 i pol godine uz pjevanje svirala violinu, a onda sam se prebacila skroz na pjevanje. Za vrijeme Akademije sam pjevala u radio zboru kao honorarac, počela sam dobivati solističke nastupe i krenuli su koncerti posvuda, od Lisinskog, preko Varaždinskih baroknih večeri, posvuda… I gdje god sam pjevala dobro sam uspijevala. Usput sam snimala snimke za Radio Zagreb, postoji stvarno jako mnogo tih snimki… Kad sam diplomirala upisala sam magisterij, nastupala sam na solističkim koncertima, jako puno i u Karlovcu, redovito svake godine barem nekoliko puta. Magistarska predstava mi je bila Don Carlos… tad su me svi znali kao koncertnu pjevačicu, a sad se htjelo vidjeti i kakva sam glumica. Imala sam osjećaj da prepuno gledalište u HNK želi da uspijem i to je bilo to. Kad sam dobila prvi pljesak na otvorenoj sceni iza Romanse — vrata su mi bila otvorena i tako je krenuo i službeno moj poziv.

Zašto se nikad niste okušali u narodnoj glazbi kad ste ju već toliko žarko željeli pjevati?

Otišla sam u ozbiljnu glazbu, ali ovako za sebe, naravno, uvijek rado zapjevam narodne pjesme. Ja uvijek pjevam, znala sam pjevati u društvu i svojoj majčici. Eto, krenula sam u operne vode, ali ponavljam, glazba mi nije samo posao već i hobi i ja vam uvijek pjevam.

Zato ste sigurno i uvijek tako vedri i veseli. Kaže se ”Tko pjeva zlo ne misli”. Ali mora taj pjevački posao imati i neke nedostatke… Koji su najveći minusevi posla operne pjevačice?

Ja obično kažem: ”Tko pjeva – zlo misli”, šala-šala! Znate što, kad se posvetite nekom poslu, a ja uvijek tvrdim da to meni nije posao nego poziv, zvanje, to je moj hobi, čovjeku nije ništa teško. Gledajte, dok se drugi popodne zabavljaju ili se šeću s djecom i familijom, i na predstavu kasnije dođu opušteni, relaksirani — ja se moram paziti, čuvati da se ne prehladim i tako… Ali to meni nije neki minus, meni je to, dapače, zadovoljstvo. To je do tog posla. Također, čovjek mora stalno učiti dok je živ, i dan-danas učim — ako nešto novo radim, ali i staro treba ponavljati, biti stalno upjevan. To vam je kao kod trkača, ako je cijelo vrijeme pred natjecanje u krevetu, ne radi ništa, nije u formi, ne vježba… neće moći istrčati do cilja. Tako je i u pjevanju.

Poznata je priča kako Vam je zapravo pomogao Arsen Dedić vezano uz stipendiju tijekom školovanja. Kako se to točno dogodilo?

Ja sam već dobivala u ono vrijeme od Utilitasa u Karlovcu kredit pošto sam bila siromašna. To je bila financijska pomoć mladim talentiranim ljudima. Nastupala sam na Vagi i onda je naša tada poznata spikerica Edita Gojak s Radio Karlovca koja je vodila Vagu rekla Arsenu Dediću koji je bio u žiriju da sam ja jako siromašna, pomažem majci, čistim diskoklub da bih nešto zaradila i da mi je u tim uvjetima jako teško školovati se, a veliki sam pjevački talent. I tada mi je Arsen pomogao oko stipendije, rekao je Editi: ”Nema govora, mala mora dobiti od nas stipendiju. Samo neka redovito završava srednju školu i fakultet, neka uči i polaže sve uredno godinu za godinom i mi ćemo joj pomoći.”. I tako je stvarno i bilo, i dobivala sam stipendiju do kraja školovanja. Zahvaljujući velikom Arsenu i vašoj spikerici koja se založila za mene.

U Vašoj dugogodišnjoj karijeri imali ste nastupe po cijelom svijetu. Gdje Vas je najdalje odvela pjesma?

Pjevala sam posvuda, u Torontu, Kijevu, u Moskvi u poznatom Boljšoj teatru, po cijeloj Europi, Budimpešta, Njemačka… To nije bila samo opera, negdje sam pjevala predstave, negdje koncerte. I to je također lijep dio ovog posla što te odvede u zemlje koje sigurno nikad ne bih vidjela da se nisam bavila ovim čime se bavim. Nažalost, jako sam malo vidjela od tih gradova. Najčešće se sve svelo na hotel, kolodvor, dvoranu, tek nakon nastupa bih malo se opustila i razgledala ponešto, ali ipak nedovoljno kako sam htjela, to je tako u tom poslu.

Jeste li onda morali pjevati i na stranim jezicima pred publikama u drugim zemljama. Kako to funkcionira? Govorite li neke jezike? Čitao sam u jednom Vašem intervjuu da ste imali problema sa slovenskim?

Ma, ne, nisam ja imala problema sa slovenskim, svladala sam ja na kraju taj tekst na slovenskom. Znate, to vam je bilo više zbog toga što sam mislila – sličan je jezik, to neće biti problem. A onda na kraju ispadne da bez obzira na sličnost to je skroz drukčiji jezik. Njemački sam učila tako da s njemačkim izgovorom nisam nikad imala poteškoća, talijanski kao jezik opere sam učila tijekom školovanja. Jedino mi je engleski bio malo zahtjevniji jer ga nisam učila, u moje vrijeme se učio ruski i njemački u školama – ali sam mu se onda više posvetila i svladala i njega. Imala sam sreću da sam vrlo brzo učila tekstove i da se nisam previše mučila. Pjevala sam ja i na ruskom, češkom… Na kraju to bude sve isto, samo je bitno posvetiti se tekstu i učenju.

Koju ulogu biste rado ponovili, a koju si još uvijek priželjkujete?

Nema role koju ja ne bih ponovila jer su mi sve drage. Ljudi kažu da sam pjevala najteži repertoar, ali to meni nije bilo ništa tako teško. Teško je u početku, a kasnije… Npr. Krabuljni ples sam na talijanski naučila za 10 dana. Naravno, bolje je kad imaš duži period za pripremu i učenje, da ti to lijepo sjedne u grlo. Tako da… teške ili ne, sve su mi uloge bile na neki način prirasle srcu. To vam je kao da pitate majku koje joj je dijete draže. Dakle, sve su mi drage. A što se tiče uloge koju bih željela otpjevati… Oduvijek sam si htjela otpjevati Traviattu, ali to nije moja rola. Otpjevala sam si jednom duet iz Traviatte, ne brinite, za svoju dušu, s partnerom Joškom Lešaja… To je taaako divna glazba, ali ja sam dramski sopran, a dramski soprani to ne izvode, tako da se zapravo šalim što se tiče Traviatte.

Pamtimo iz perioda netom prije pandemije neobične duete koje ste snimili. Jedan je s Darkom Domijanom, i za njega možemo razumjeti koja je poveznica s obzirom da ste oboje iz Karlovca, a i sami ste rekli da nije opera jedino što volite zapjevati. Drugi je s Mladenom Burnaćem, a to je već malo neobičnija suradnja. Nije to jedini duet koji ste u karijeri imali. Kako je do takvih suradnji dolazilo?

Kako sam ja uvijek bila otvorena prema drugim ljudima, još kao studentica sam pomagala kolegama filmašima i glumila u njihovim uradcima za ispite, pa su me ”prosili” da im glumim… tako sam uvijek bila spremna i za suradnje i duete s ljudima iz zabavnog svijeta koji bi mi predložili neku dobru ideju. Tako se dogodilo i s Mladenom. Meni su dueti bili uvijek neko novo iskustvo, izazov, svojevrstan gušt. Tako je nastao i ovaj za koji pitate. Kako ne bih i sa Darkom snimila duet, pa mi se znamo iz školskih dana, on je svirao sa mnom u orkestru – svirao je violončelo, a ja violinu, bio je pravi zezant. I taj mi je duet također jako drag.

Odlukom Ministarstva kulture od 17. lipnja 2003. proglašeni  ste nacionalnom prvakinjom – što to znači ”nacionalna prvakinja”, kakva je to zapravo titula za one koji nisu iz svijeta opere i kazališta?

To je najviše što možete biti, to je u umjetnosti osoba koja izvodi, pjeva najveći najteži fah. Ja sam uvijek pjevala jednako, i prije nego što sam postala nacionalna prvakinja i nakon što sam postala. Ja sam se uvijek maksimalno davala, nisam nikad ”šmirala”, muljala… tako da meni to u pjevačkom smislu ništa nije mijenjalo jer od početka pjevam prvi fah. Ali je definitivno titula od značaja. Nekad je imala možda veću težinu jer su ju stvarno rijetki mogli dobiti. Ono što je najveća razlika je — u koeficijentu plaće. Ha ha!

Četrdeset godina i nešto više je solističke karijere u operi iza Vas, od 01.07. ove godine ste u mirovini. Jel’ Vam dosta pjevanja i nastupanja? Hoćete li se jednom baš doslovno umiroviti u pravom smislu te riječi?

Ja sam Vam uvijek voljela biti na sceni, bez obzira jesam li pjevala, glumila, plesala, vodila, što god sam radila ja sam zdušno uživala, i to se neće promijeniti nikad. Kad god bude prilike ja ću biti na sceni. Sad je korona tako da su drukčije okolnosti, COVID me je umirovio, a i majka mi je već skoro 3 i pol godine u krevetu i brinem se o njoj. Otkad je COVID izbjegavam da itko dolazi u kuću, mjesečno možda odem u dućan, imam dobre, divne susjede, svi me pitaju jel’ mi treba što donijeti, a tu je i dostava. Išla sam još odrađivati svoje dječje predstave kad je trebalo, onda bih zamolila nekog da mi pripazi na mamu, ali zasad je takva situacija kakva je. Majka mi je u ovom trenutku najbitnija. Ne idem sad više ni u Karlovac… Mama se cijeli život brinula o meni, sad se ja o njoj brinem, ona me je uvijek podržavala, bila je na svim mojim predstavama, uživala je sa mnom, pratila me, vodila sam ju posvuda. Majka je važna figura u životu, nema do mame… tako da sam trenutno njoj posvećena.

Znači, pandemija je i Vama pomrsila račune. Operni pjevači  ne mogu raditi online… Što mislite o cijeloj ovoj situaciji? Što biste za kraj ovog ugodnog razgovora htjeli poručiti našim čitateljima?

Ma, naravno da se ne može opera izvoditi tako, dajte… Preko kompjutora?! Možemo jedino na balkonu, pjevala sam sa susjedima na balkonu tijekom lockdowna! Ma što da vam kažem… Daj Bog da ova korona prođe što prije, ovo zlo, da se ponovno sve vrati u normalu. Samo da ju ne dobijemo… Ma, na kraju ćemo ju ionako izgleda svi dobiti, samo da ne bude teških posljedica i da ostanemo živi. Ja sam sad u penziji pa mi je malo lakše to sve prolaziti. Ali opet, žao mi je da je sve to tako. Čovjek bi na kraju karijere trebao uživati u plodovima svog rada i onda se dogodi ta prokleta bolest. Čini mi se da je namjerno došla ta epidemija samo da mi ne da grlit se i ljubit i primat čestitke nakon što sam dobila ovu nagradu. He he! Ali, ne brinite, planiram ja kad se sve smiri napraviti jednu svečanu predstavu da se mogu na pravi način oprostiti sa svojim kolegama i publikom. A moja poruka za kraj Vašim čitateljima je da se iz ovog svega možemo normalni izvući jedino i samo tako da pazimo na sebe i svoje najmilije, i da ne dopustimo da nas napusti naš duh. Treba u svemu pronaći pozitivu, smijati se, zapjevati, našaliti se… Svejedno će na kraju biti kako bude, a ne kak’ bi mi htjeli. Pa onda bolje da bude u veselju i uz osmijeh, kaj ne?

Foto: Biljana Šimić, izvor Fb Hrvatsko društvo dramskih umjetnika