"Nagrada mi znači puno iz jednog razloga, jer čovjek shvati u tom trenutku da netko misli o njemu"

Na nedavno održanoj svečanosti proglašenja najuspješnijih u sportu u Karlovačkoj županiji u 2022. godini, jedan od dobitnika priznanja za dugogodišnji rad u sportu Karlovačke sportske zajednice bio je Ivan Pavlaković – Musa. Musa je legenda karlovačkog i županijskog rukometa, bio je vrlo uspješan vratar, jedan od najboljih u povijesti grada na četiri rijeke. Nakon igračke karijere posvetio se trenerskom poslu, brine o vratarima i njihovom razvoju, a obnašao je i dužnost pomoćnog trenera. Njegova rukometna karijera počela je u "Dubovcu", a tada je bila dilema za mladež iz njegovog Dubovca, hoće li izabrati rukomet ili veslanje, to su bila dva najpopularnija sporta u tom dijelu grada. Razgovarali smo s popularnim Musom o igračkoj i trenerskoj karijeri, o rukometu u Karlovcu i Hrvatskoj, o reprezentaciji, o povratku rukometaša "Karlovca" u Premijer ligu i o niz drugih tema.

Za početak, od kuda nadimak Musa?

-Nadimak je još iz osnovne škole od mojih prijatelja, tamo negdje, mogao je biti peti, šesti razred osnovne škole kada je iz nekog nepoznatog razloga došlo do tog nadimka Musa i tako sam ostao Musa cijeli život.

Čvrsta je poveznica Dubovca i rukometa, kako si se ti odlučio za rukomet?

-Da, stalna je to poveznica tog dijela grada, mog Dubovca i rukometa. Svatko od nas tko je pohađao Osnovnu školu "Janko Mendiković", najprije se susreo s rukometom, prvi i osnovni sport bio nam je rukomet. Nama je tjelesni odgoj predavao pokojni Mihajlo Prezelj Mitila i to je bio osnovni sport, koji je svaki učenik morao proći. Tako sam i ja normalno odmah krenuo s rukometom. Da, kod nas na Dubovcu uvijek je bila dilema rukomet ili veslanje, to su bila dva najpopularnija sporta, ali većina nas ipak se priklonila rukometu. Moram reći da sam čak i ja jedno vrijeme čisto rekreativno veslao, zanimalo me da vidim kako to je, tako da smo skoro svi mi Dubovčaki probali i veslati.

Počeo si u Rukometnom klubu "Dubovac", kako je ustvari izgledala tvoja igračka karijera?

-Prvi i osnovni klub u kojem sam počeo igrati i u kojem sam igrao do 1987. godine bio je Rukometni klub "Dubovac". Tamo sam bio kao pionir, junior i senior sve do 1987. godine. Tada sam prešao u "Jugoturbinu" i tamo sam bio sve dok nije došlo do fuzije "Dubovca" i "Jugoturbine" u Rukometni klub "Karlovačka pivovara". Tako da mogu reći da sam uvijek bio u karlovačkim klubovima.

Kada si prestao braniti, kada je završila igračka karijera?

-Prestao sam braniti sezone 1995./1996. poslije finala Kupa Hrvatske koji je bio odigran u Karlovcu. Ja sam još imao želju igrati, tada sam već imao 35, bio sam u 36 godini, osjećao sam se sposoban, iako sam prije toga imao jednu malo ozbiljniju ozljedu, no bilo je u redu. No, onda je došlo do promjene trenera u klubu, za trenera je došao današnji tajnik Hrvatskog rukometnog saveza Damir Poljak, on je bio kod nas tada trener i on je silno insistirao da mu ja budem pomoćnik. Tada sam razmišljao da mi je već karijera prvi zalasku i tada je došao sjajni litavski reprezentativac Savonis, bio je tu i Dubovečak kao mlađi golman, tako da sam ja onda nastavio rad sa golmanima i kao pomoćni trener povremeno, pa evo trenerska karijera traje do dan danas pa da to je sad već stvarno dosta dugo. Bio sam odmah kada sam počeo i pomoćni trener, a radio sam i kao trener vratara. Uvijek me privlačilo da radim s vratarima i to mi je nekako bila glavna preokupacija.

Ti si prestao braniti, ali je tvoj sin Matija Pavlaković postao golman, kako je to bilo?

-Da, moj sin Matija bio je juniorski i kadetski reprezentativac Hrvatske, bio je jako perspektivan, bio je jako dobar vratar, ali počeo je studirati teologiju u Zagrebu i nakon što je počeo studirati teologiju odlučio se zarediti, tako da je postao svećenik, sada je trenutno rektor Međubiskupskog sjemeništa u Zagrebu i tako da je njegova karijera otišla u sasvim drugom smjeru.

Pričao sam s njim i rekao mi je da mu je rukomet ostao u krvi, kada razgovarate sigurno je rukomet glavna tema?

-To je točno, rukomet mu je ostao u krvi, često razgovaramo o reprezentaciji, o klupskom rukometu, zanima ga sve o Hrvatskom rukometnom klubu "Karlovac". Dok sam bio u stožeru kadetske i juniorske reprezentacije, od 2009. do 2018. godine moj sin Matija bio je duhovnik naše reprezentacije. Uvijek nas je posjećivao, naši igrači, i kadeti i juniori dobro su ga prihvatili. Blagoslovio nas je prije odlaska na natjecanja i uvijek je bio uz nas. Uvijek je tu uz rukomet, prati ga i dalje.

Matija je bio uz tebe i u Slunju, bio ti je podrška, koliko ti je to značilo?

-Bilo mi jako drago da je bio Matija tamo uz mene, nažalost nije mi bilo mog drugog sina Tomislava, on je radio to poslije podne, pa nije mogao dobiti slobodno. Moram reći da je i on bio dobar sportaš on se bavio karateom, ali tako jedno godinu, dvije. ali onda je rekao da to nije za njega. Tako da se okrenuo sasvim drugim poslovima i tako dalje, trenutno radi u HS Produktu.

Kakvi su bili rezultati kadetske i juniorske reprezentacije dok si bio u stožeru?

-Ja sam prošao dvije generacije juniorsku i kadetsku s 1992. i 1993. godištem, te s 1998. godištem, i moram reći da smo mi imali jako dobre rezultate. S 1992. godištem bili smo europski kadetski prvaci, bili smo juniorski viceprvaci Europe, bili smo kao kadeti osmi na svijetu, a kao juniori četvrti na svijetu. S 1998. godištem bili smo kadetski viceprvaci Europe bili smo četvrti na Svjetskom kadetskom prvenstvu i bili smo šesti na Europskom juniorskom prvenstvu. Nakon te godine, tu generaciju 2019. godine preuzeo je trener Dinko Đanković, mi više nismo bili u stožeru i oni su bili vice prvaci svijeta 2019. godine u Španjolskoj.

Koliko je pandemija naštetila rukometu?

-U vrijeme korone bilo je onemogućeno treniranje, što se tiče tih profesionalnih ekipa ne bi znao reći što se s njima događalo, gledam na ovom dijelu i što se tiče klinaca i što se tiče ovih naših ekipa. Teško je bilo za treniranje, nije se moglo u dvorane, a znate i sami da čim dijete ne trenira i ne igra mjesec dana da tu sve pada u vodu, vratiti se poslije jako je teško.

Svi smo razočarani rezultatima seniorske reprezentacije Hrvatske, jer smo naviknuti na uspjehe, Goran Perkovac novi je izbornik i pred njim je veliki posao. Kakvo je tvoje mišljenje o reprezentaciji?

-Dobro, to je istina da smo naviknuti da se rukomet uvijek bori za medalju, ali mislim da sada imamo novi stožer na čelu s Perkovcem, pomoćni trener je Bota, koji je bio kod nas u Karlovcu. Tako da mislim ako sve bude dobro, ako ne bude ozljeda igrača, da bi moglo opet biti uspjeha na velikim natjecanjima.

Musa, moramo reći da smo imali osim tebe niz dobrih vratara u Karlovcu, zatim je nastala  jedna mala kriza. Evo, došli su dečki iz drugih sredina, zbog čega je ta kriza?

-Pa ja ne bih ne bih rekao da je bila kriza vratara, kriza je u strukturi upravljanja klubovima i u strukturi financiranja. Moramo znati da mi imamo u Karlovcu od početka rada Rukometne škole Karlovac, od 1990. godišta niz vratara. Bio je tu Karić, tu je bio Glumac, tu je bio poslije Prezelj, pa Radočaj, to su sve bili reprezentativci. Nastao je vakum, sada je pitanje zašto je do toga došlo. Prvo i osnovno zbog toga što su otišli u druge klubove, što su oni sami odlučili da ovdje za njih nema perspektive i napretka i normalno da su se tu neke stvari izgubile. Nažalost, ovi mlađi koji dolaze, ajmo reći, koji su sada totalno premladi, da bi oni mogli preuzeti bilo kakvu odgovornost, da bi mogli braniti za prvu ekipu "Karlovca". Prošle godine mi smo imali naše vratare, bio je tu Glumac, bio je tu Radočaj, Prezelj te Filip Domjančić, koji si je našao posao i nije se više mogao posvetiti rukometu. Glumac je otišao u Njemačku, Radočaj ima nekakvih svojih problema i odlučio je da neće više igrati. Došla su ova dva dečka iz Zagreba i Rijeke, Kajba i Loparac, mogu reći da su OK, stvarno su dobri, rade vrijedno, a sada je samo pitanje kako dalje nastaviti. Naviknuti smo da imamo uvijek nekog svog vratara koji je taj nositelj u klubu.

Ima li perspektivnih mladih vratara?

-Pa dobro, ima klinaca koji su perspektivni, možemo o perspektivi uvijek govoriti, ali tu se uvijek postavlja pitanje koliko netko ima volju i želju za treniranjem, koliko ima netko volju i želju da napreduje, a s druge strane sve je to povezano sada i s treninzima. Da li mogu dolaziti na treninge, da li ih roditelji mogu dovesti na trening ili ne znam tako uvijek se javlja veliki vakum. Za biti dobar vratar treba puno raditi, mora se konstantno trenirati, konstantno raditi i tako da tu nastaju problemi.

Je li za rukometnog vratara bitan talent ili je važan rad?

-Je, bitan je, mislim kako bi to rekao talent, ne može se prepoznati nekoga tko će biti golman, a tko igrač, to je u jednu ruku čisto individualno, nekome pukne u glavu da bi bio na golu, a ovaj bi htio biti igrač. Kada se počne raditi kada se vidi na nekome tko lakše i brže shvaća i tko je studiozniji u radu prema nekome kome je to zabava. Većinom, nažalost tako je, klinci kad krenu trenirati onda bi svi htjeli biti golmani, zato jer oni kada gledaju trening golmana, koji je pretežno statičan, ne trčiš, ne moraš trčati 20 metara, pa trčati nazad, nego je statičan što se tiče rada, ali je eksplozivan. Svi bi htjeli biti golmani u mlađim dobrim skupinama, trener se ne možeš boriti protiv djeteta, dozvoli mu neka proba. Onda nakon jedno dva treninga, dođe treneru da bi radije išao igrati. Ostaju najuporniji, vratar kada trenira, kada radi vježbe koje treba raditi, kada se usredotoči na rad, trening zna biti jako naporan.

Koje bi golmane izdvojio u proteklih trideset godina koji su branili u Karlovcu, a ti si radio sa svima njima?

-Pa moram reći da je ovdje bio Savonis koji je bio litavski reprezentativac i koji je stvarno bio fantastičan golman i na kraju krajeva završio je karijeru u Njemačkoj i tako dalje, a i dan danas se čujem s njim i stvarno voli pogledati sve moje rezultate. Tu ne mogu preskočiti Sladoljeva, bio je kod nas i Martinović, koji je bivši reprezentativac, tako da je stvarno bilo jako dobrih vratara u Karlovcu što se tiče onih sa strane. Ne smijem nikako zaboraviti ni domaće vratare, odličan je bio Karić, koji je evo sada u Njemačkoj i tamo odlično brani. Tu je bio i Glumac koji je za njim malo kaskao, ali on je uvijek imao nekakvih svojih problema. Na kraju krajeva tu su i dva reprezentativca, koja su osvajali medalje, to su Prezelj i Radočaj. Dakle bilo je niz odličnih golmana.

Je li težak posao napraviti dobrog vratara?

-Pa teško je, teško iz jednog prostog razloga što kada treniraš vratare mi uvijek tražimo nekakav slobodan prostor za rad, slobodan kut u dvorani. Mi nemamo gol, pa da tu možemo raditi i tako dalje. Teško je velim dok se ne prihvati tvoj sistem rada i shvaćanja rada. Najveća stvar je želja tog djeteta, djevojčice ili dječaka da prihvati i da želi da odradi sve te radnje i da trenira normalno.

Često u razgovoru rukometni stručnjaci znaju reći da je teško dobiti utakmicu, ako vratar nema petnaest obrana. Kakvo je tvoje mišljenje o tome?

-Pa sada pogotovo, prije, hajde moram reći u moje vrijeme, rukomet je bio sporiji, jer ti si imao priliku kada postigneš gol da se lagano vratiš u obranu i onda se postaviš i onda ovi dolaze. Nije bilo tog juriša, nije bilo te trke, danas je juriš, maksimalno se trči i puno više napada, puno više se šutira na gol i tu je sada bitan vratar koji će to skinuti i obraniti. Uvijek je bio golman taj koji radi tu nekakvu prevagu, prije nisi obranio cijelu utakmicu možda jednu, dvije lopte, ali si u zadnjih tri minute skinuo dva zicera i dobila se utakmica s jednim golom razlike. Danas je to malo, danas golman bez po meni minimum 13 do 15 obrana po utakmici, ne može funkcionirati, to je za klub, za momčad, nekakva mogućnost da će biti pobjeda.

Po mnogima vratari nisu ispunili zadatak na Svjetskom prvenstvu, jesi li zadovoljan s izborom izbornika?

-Statistički su vratari bili slabi, no izbornik je tako odlučio, to je sve u glavama izbornika i kako oni odluče. On je vodio tri vratara koji su praktički bili debitanti na Svjetskom prvenstvu. Hajde mogu shvatiti da je vodio Dominika Kuzmanovića, koji je imao sada za "Nexe" u Lisabonu protiv "Sportinga" 27 obrana, to je stvarno puno i to je po meni vrh. Što se njega tiče pošto je mlad i to kao perspektivu trebalo ga je voditi na Svjetsko prvenstvo, ali tako mladom vrataru treba jedan dobar osigurač, tko je to trebao biti taj osigurač. Ne znam, čudi me da nije obratio pažnju na odlične izvedbe Ivića, koji je u "Chambery-u" u Francuskoj i ne znam Pešić je bio ozlijeđen, ne znam zašto nije bilo Šege.

"Karlovac" igra dobro, ima šest bodova prednosti svi se nadamo tom povratku u Premijer ligu. Kakvo je tvoje gledanje na tu cijelu situaciju?

-Još je prerano govoriti o povratku u Premijer ligu, jer je prvenstvo dugačko, do kraja ima još dosta utakmica. Tih šest bodova to je jedna prednost koja ti garantira nekakvo mirnije proljeće. Svi se nadamo da ćemo se vratiti u Premijer ligu, samo kada se daj Bože vratimo u Premijer ligu, onda će trebati dobro sjesti za stol, staviti sve stvari na stol i pokušati čvrsto srediti klub i pripremiti za najviši rang. Trebat će nam evidentno igračka pojačanja da ostanemo u tom rangu, da ne bi opet bilo samo plesanje jedno ljeto, moram reći da smo u prošloj sezoni i sami bili krivi za neke stvari.

Pratiš i nastupe rukometašica, kakvo je mišljenje o njima?

-Pratim ih i radio sam s njima, s vratarkama i tako dalje, pomagao sam s te strane treneru Draženu Keči. Moram reći da se najviše njemu divim i stvarno skidam kapu do poda koliko on truda i volje i želje ulaže u rad s tim djevojkama, a znam da ima masu problema sa svih strana i stvarno dobro, ajmo reći, dobro do sada plove i vjerojatno će ostati u ligi, mislim da tu neće biti problema.

Što ustvari za tebe znači ova nagrada koju si dobio u Slunju?

-Ja bih se prije svega htio zahvaliti Rukometnom savezu Karlovačke županije koji me predložio za tu nagradu, također i što nagrada znači puno iz jednog razloga, jer čovjek shvati u tom trenutku da netko misli o njemu. Mislim da ipak je netko zamijetio tvoj dugogodišnji rad, tvoj dugogodišnji trud i čovjek se osjeća ponosno, tako da za mene mislim ta nagrada stvarno predstavlja jako puno.