"Moji prvi susreti s Radio Karlovcem bili su kad je studio preseljen u Šebetićevu ulicu"

Gotovo sve što je u gradu na četiri rijeke vezano uz glazbu, vezano je i uz profesora Ratka Pogačića, popularni Rale jedan je od simbola glazbenog života u našem gradu. Volimo reći da sve što je Ratko Pogačić skladao, odsvirao, producirao i dirigirao bilo je u programu Radio Karlovca. Tog 1. travnja 1963. godine Radio Karlovac preselio se sa Švarče u centar grada, u Šebetićevu ulicu i tu su bili prvi kontakti Ratka Pogačića s Radio Karlovcem. Suradnja je započela tada i traje do danas. Razgovarali smo s poznatim glazbenikom o njegovoj karijeri, o prvim plesnjacima u Karlovcu, o Vagi, o kompletnoj dugogodišnjoj suradnji s Radio Karlovcem i još o mnogo čemu?

• Kako je počela suradnja s Radio Karlovcem?

-Kada se Radio Karlovac preselio u Šebetićevu ulicu tad sam i ja krenuo u glazbenu karijeru, svirajući i tada je počela suradnja. Sjećam se da sam došao u studio u Šebetićevoj ulici, bila je antena preko ceste i uređaji koje do tada nisam vidio i za mene su bili izazov, a danas bi bili smiješni. Mene je to interesiralo, kako sam ja poznavao Icu Sertića, a i Editu Gojak koja je često dolazila u Glazbenu školu Karlovac, jer je jako obožavala ozbiljnu glazbu, počeo sam tako dolaziti u Šebetićevu ulici i to su bili moji prvi susreti s Radio Karlovcem.  

• Koliko je tada bio značaj Radio Karlovca za glazbenu scenu?

-Veliki je bio značaj Radio Karlovca. Tada su bila druga vremena i ne treba uspoređivati s današnjom situacijom. Treba se prisjetiti i treba reći što je bilo. Tada se stvarala karlovačka rock scena, tada su tri, četiri dvorane vikendom bile prepune mladih ljudi. Bilo je mnoštvo mladih ljudi na plesnjacima. Radio Karlovac je sve to pratio.

• Kakvi su bili plesnjaci u Karlovcu šezdesetih godina?

-To je bio fenomen u Hrvatskom domu, tri večeri po tisuću ljudi otprilike, Uvijek pričam onu istu priču, kada me nazvao direktor Autotransporta da nema više autobusa za večernje termine, tri autobusa su vozila u 10 sati i 10 minuta za Dugu Resu, Ilovac, Turanj. Zanimljivo, plesnjaci su počeli u 19 sati i završavali u 22 sata. Nakon plesnjaka, dvorana Hrvatskog doma se čistila jer je ujutro u njoj bio tjelesni odgoj za učenike.

• Kako je počela vaša glazbena karijera?

-Ja sam bio učenik Glazbene škole Karlovac i ponosim se time, da nije bilo te škole, tko zna gdje bi završio. Glazba mi je otvorila puteve života i karijere i donijela status. Tako da sam krenuo kao mali na violini, pa sam krenuo na puhačke instrumente, a među njima je bio i klarinet na prvom mjestu. Usput sam svirao i obou, tako da sam se upoznao s mnogim instrumentima, a učio sam i harmoniku u Triglavu. Nekada kao mali dečkić svirao sam i tamburicu u Ladvenjaku gdje sam rođen, tako da sam od početka bio vezan uz glazbu. Nakon završetka glazbene škole u Karlovcu, upisao sam akademiju u Ljubljani.

• Značaj Glazbene škole Karlovac je velik, kakvo je vaše mišljenje?

-Apsolutno, nećemo nabrajati imena, ne bi stala u popis koji bih ja sastavio. Sigurno da je veliki značaj te škole, ona se toliko dignula, ona je veliki rasadnik mladih talenata. Ne smijemo zaboraviti onda kada je Radio Karlovac pratio te mlade umjetnike i kada su oni stasali, da su recimo Ivanka Boljkovac, Antun Kraljević i drugi mladi glazbenici upravo bili vezani uz radio postaju, jer je tada bila Vaga. Surađivao sam s Radio Karlovcem na tom velikom i vrlo popularnom projektu, a ti mladi umjetnici nastupali su tada na Vagi, na večerima ozbiljne glazbe.

• Što je tada značila Vaga?

-Vaga je bila fenomen tada. Sve vrste glazbe, rukotvorine, hrana, dakle to nije bio samo festival, to je bilo okupljanje cijelog pučanstva i ruralnog i gradskog. Ideja je bila fantastična, tako nešto mislim da danas nije moguće provesti. Treba reći da je finalna večer okupljala sve što je moglo stati u Sportsku dvoranu na Rakovcu, više niti igla nije mogla stati. Prethodilo je niz koncerta, koji su doveli do finala. Radio Karlovac je prenosio sve večeri Vage, išlo je sve u živo.

• Vodili ste veliki broj zborova, orkestara i raznih ansambala, a zaslužni ste i za ponovno okupljanje Zore. Kako je to bilo?

-Imao sam tu čast i sreću, ali i upornost, imao sam i podršku od niz ljudi koji su pokušali obnoviti rad Zore. Kad je Zorin dom 1966. godine prvi put temeljito obnovljen, bio je pokušaj da se Zora predstavi na otvorenju zgrade, nije se uspjelo. Onda je bio pokušaj 1970. godine, ali došla je 1971. godina, znate kako je sve skupa to završilo i opet se nije uspjelo. Krajem sedamdesetih godina bio sam profesor u Glazbenoj školi Karlovac i počeo sam se baviti zborovima, velikim ansamblima, stvarajući velike akademije u Karlovcu. Bio sam producent, organizator, kompozitor, dirigent i aranžer svih tih zbivanja, nedostajao je zbor. Koristio sam ono što je bilo postojeće, Karlovački vokalni oktet, Glazbenu školu Karlovac i onda sam imao sreću. U to vrijeme bio sam predsjednik Muzičke omladine Karlovac i imao sam sreću da uz podršku i nagovor nekih ljudi pokrenem u Zorin domu jedan zbor, koji se dva, tri mjeseca zvao Mješoviti pjevački zbor jer nismo smjeli imati ime Zora. Krenuo sam s dvadeset pjevača, uglavnom su to bili profesori iz Gimnazije Karlovac i osnovnih škola i nekoliko građana, jer Zora je uvijek bila građanski ansambl sastavljen od intelektualaca, trgovaca i obrtnika kroz povijest. Dvojica koji su bili važni u tom trenutku za razvoj situacije bili su gospodin Jerinić i gospodin Jerman, oni su bili u Komitetu te su predložili da to bude nova Zora, ta dva gospodina su rekla da je to kao novi Karlovac. U to sam vrijeme postao i direktor Gradskog kazališta Zorin dom. Mi smo tada napravili Mješoviti pjevački zbor Zora, to ime je nosio sve do stvaranja države Hrvatske kada je dobio pravo ime Prvo hrvatsko pjevačko društvo Zora. Kao što znamo, to je u povijesti bio prvi pjevački zbor stvoren u Hrvatskoj.  

• Jedan od vaših poznatijih projekata je Dječji zbor Cicibani, kakvi su dojmovi?

-Za taj ansambl koji sam stvorio uz pomoć moje supruge koja je uvijek bila tehnički i tajnički dio tog posla, napisao sam oko 200 skladbi. Od toga je sto skladbi na nosačima zvuka, mi imamo pet nosača zvuka, a i na drugim nosačima, primjerice festivalskim su naše skladbe. Mi smo oko 25 godina bili članovi Hrvatskog dječjeg festivala gdje su sve naše pjesme na tim nosačima zvuka i imamo nekoliko mjuzikala koje nismo izdali, ali je to materijal koji je snimljen. Naravno da je to razdoblje od 40 godine koje sam proveo s ansamblom, ustvari jedan radni vijek. Kroz ansambl je prošlo dvije tisuće djece, a bitno je istaknuti da su ta djeca kad su odlazila iz Cicibana upisivala Glazbenu školu Karlovac. Veliki je broj poznatih umjetnika stasao iz te škole, Mario Bočić bio je moj učenik, danas je najpoznatiji saksofonist u Hrvatskoj, Mladen Jakšić u Ljubljani, Boris Kolarić, sin poznatog glazbenika Vladimira Kolarića. Boris je neprikosnoveni saksofonist u Hrvatskoj u ozbiljnoj glazbi.

• Vaša ideja bile su i Karlovačke mažoretkinje, kako je nastao taj projekt?

-Bio sam voditelj i dirigent Puhačkog orkestra grada Karlovca i kad su se u to vrijeme pojavile Zagrebačke mažoretkinje, to je bio okidač, ispred orkestra trebaju biti "puce" - bilo je takvo razmišljanje. Dobio sam odmah podršku od Grada Karlovca, tada mi je Mata Zaborski dao podršku, rekao je da radim što treba i da će oni šivati uniforme za Karlovačke mažoretkinje. Prve čizme radio je KIO, koji je tada još postojao, to je bio negdje kraj Domovinskog rata. Ja sam bio prvi predsjednik Karlovačkih mažoretkinja, a moja supruga vodila je administrativni dio.

• Kako je ustvari nastao Puhački orkestar grada Karlovca?

-Orkestar je formiran upravo pred Domovinski rat, a formirali su ga Željko Mikić i čuveni profesor s Muzičke akademije u Zagrebu Josip Nochta. To je čovjek koji je stvorio mnoge generacije klarinetista i saksofonista, došao je u Karlovac i oformio je taj orkestar, doveo je dvadesetak glazbenika, studenata iz Zagreba da bi stvorio jezgru s karlovačkim snagama. Tek kasnije kad sam ja došao u Glazbenu školu Karlovac otvoren je odjel saksofona. Nochta je vodio orkestar, on je nešto bio bolestan i Mikić je tada u Gradskom poglavarstvu potegnuo ideju da se mene iz Zorin doma prebaci u Glazbenu školu Karlovac, bilo je to vrijeme Domovinskog rata. S obzirom da je Zorin dom na neki način prestao raditi zbog rata, otišao sam u školu i preuzeo sam Puhački orkestar grada Karlovca, Moram reći da sam s dobrom podlogom izgradio orkestar s domaćim snagama. Osvojili smo i neke nagrade, zapravo sam u dva navrata vodio orkestar.

• Dobar dio života vezani ste uz Karlovački vokalni oktet, kakva je to veza?

-Pet do šest puta vodio sam Karlovački vokalni oktet. Prvi put je bilo kada sam završio akademiju i tada sam još vodio i harmonikaše Triglava. Došao sam u oktet nakon velikih ljudi koji su bili tamo, to je bio Viktor Magdić pa Željko Brkanović, poznati hrvatski skladatelj, zatim su se mijenjala i iza mene velika imena. Uvijek kad su došle neke prijelomne godine, ja sam bio "vatrogasac" u oktetu. Tako da sam se ja od sedamdesetih godina pa do 2015. godine pojavljivao u Karlovačkom vokalnom oktetu kao voditelj u mandatu od dvije, tri, četiri godine, zavisno.

• Napravili ste niz namjenskih pjesama, čak i navijačke, kako je nastala pjesma ''Zvjezdano ljeto''?

-Grad Karlovac objavio je natječaj i mi smo napravili pjesmu. Vladimir Kolarić je napisao tekst, ja glazbu, snimili smo pjesmu, pjevala su Vladina djeca Maja i Boris i to se svima svidjelo. Zadovoljan sam kako je pjesma primljena.  

• Vladimir Kolarić je vaš dugogodišnji suradnik, još iz rokerskih dana, kako je sve počelo?

-Od prvih dana traje suradnja, mi smo, Velimir Cvijanović, Vladimir Kolarić, Boris Licitar i druga imena svirali zajedno, kroz te naše ansamble prošlo je pedesetak ljudi. Bile su to grupe Playd, Elektroni, Konture, oni su bili i Peta rijeka, pa grupa KA.

• Na ljetnim gažama bio je s vama i Darko Domijan koji je kasnije napravio odličnu karijeru. Kako ste ga uvukli u sastav?

-Darko Domijan svirao je violončelo, imao je četrnaest i pol godina, na nagovor Velimira Cvijanovića nabavili smo mu bas gitaru i pojačalo i došao je u band. Počeli smo vježbati i dobili smo angažman u Hotelu Palace u Opatiji, tada se zvao Slavija. Bili smo sjajno uvježbani, imali uniforme i sve smo oduševili, s nama je bila tada prilično nepoznata Radojka Šverko. Tako je Darko Domijan počeo, a sjajno je otpjevao "Blijede sjene". Mnogi su rekli da ima rašpu u glasu, a ona je doprinijela njegovoj karijeri.

• Sada ste dirigent Mješovitog pjevačkog zbora Vid Rukavina, kakva su tu iskustva?

-To je sada drugi put, prvi put je bilo kada sam napustio Zoru. Bio sam dirigent Zore i tražio sam zamjenu, u Karlovac je na odsluženje vojnog roka došao mladi glazbenik koji mi je rekao da je završio akademiju i da je dirigent, bio je to Vjekoslav Šutej, imao sam tada određenu moć pa sam riješio da za vrijeme služenja vojnog roka vodi Zoru, ostao je godinu, dvije. Kasnije je osnovao veliki orkestar sa 72 člana u Splitu, a zatim je otišao u Ameriku. Ja sam otišao u Mješoviti pjevački zbor umirovljenika, koji je osnovao profesor Ivan Božičević. Došao sam i, eto, napravio najveći zbor u Karlovcu, bio sam tamo od 1982. do 1989. godine. Ponovno sam se vratio 2016. godine.

• Sa zborom ste objavili i nosač zvuka, o čemu se radi?

-Mi smo snimili album pjesama o gradu Karlovcu "Ja volim ovaj grad". To su moje autorske pjesme u suradnji s Vladimirom Kolarićem koji je napisao tekstove, ali i skladao dvije pjesme. U projektu sam surađivao i sa Stjepanom Sabljarićem i Goranom Topolovcem. Na albumu su pjesme o Karlovcu, Dugoj Resi, Slunju, Ozlju i Ogulinu.

• Recite nam nešto više o novom projektu zbora?

-Kada smo se okupili nakon pandemije, razmišljao sam što bismo pjevali i došla je ta invazija na Ukrajinu, a mi smo se pripremali za smotru koja je nedavno održana u Zorin domu. Došla je ideja da pripremimo jednu ukrajinsku pjesmu, nazvao sam Vladimira Kubinskog, Ukrajinca s kojim surađujem i koji je dugo u Karlovcu. Rekao je da ima jednu lijepu pjesmu koja je domoljubna, ponosita i borbena. Poslao mi je dva reda nota koje je imao. Ja sam to prilagodio i pripremio za naš zbor dvije strofe, da ne bude predugo, pa da ne moramo učiti ukrajinski. Zamolio sam Kubinskog da dođe na probu da vidi kako mi to izgovaramo, on je dao par sugestija, nije inzistirao na sto posto točnosti, neka bude simpatično. On je bio oduševljen i rekao je da moramo napraviti video spot s vizurama Karlovca, mi smo ga napravili i on je spot poslao u Ukrajinu kao podršku Grada Karlovca narodu Ukrajine.

• Suradnja s Radio Karlovcem ide i dalje, što reći?

-Moram reći da uvijek volim dati nove materijale Radio Karlovcu. Radio je u svojoj povijesti uvijek bio uz glazbu, pratio je i prenosio sve glazbene priredbe, koncerte i akademije u Sportskoj dvorani kojima je prisustvovalo po pet tisuća ljudi. Da, moram spomenuti da je Radio Karlovac prenosio i Modne revije tvrtke Tekstil, to je isto bio veliki događaj. Sretan 60. rođendan mom Radio Karlovcu.