"Moj moto je u životu uvijek bio da je konkurencija dobra i zdrava, da tjera čovjeka dalje biti još bolji"

Od proljeća ove godine u gradu na četiri rijeke djeluje još jedan veslački klub. Nakon Veslačkog kluba "Korana", koji ima tradiciju i dugu povijest, osnovan je Veslački klub "Karlovac". Dok "Korana" djeluje na Dubovcu, uz Kupu, "Karlovac" je na Rakovcu, uz rijeku Koranu. Veslački klub "Karlovac" osnovali su bivši veslači, zaljubljenici u veslanje, ali i osvajači različitih odličja u veslanju. Predsjednik kluba je bivši veslač Tihomir Jarnjević, sudionik Olimpijskih igara u Sydneyu. Članovi novoosnovanog kluba već su nastupili i na nekoliko natjecanja. Razgovarali smo s predsjednikom Tihomirom Jarnjevićem o osnutku novog kluba, trenutnoj situaciji i planovima za budućnost.

Recite nam nešto više o vašoj veslačkoj karijeri i jeste li zadovoljni?

-Počeo sam se baviti veslanjem s trinaest godina na prijedlog svog oca Janka, koji je isto bio veslač i krenuo sam njegovim stopama, te mi se odmah jako svidjelo. To su bile ratne godine, teške godine, nije nas bilo puno. U onim najtežim situacijama veslali smo čak i za vrijeme uzbuna, prije i poslije škole. Bila je to jedna generacija iz koje smo izašli Željko Latković i ja kao reprezentativci, iz tih ratnih vremena, nakon jedne duge apstinencije nakon Davorina Katušina, koji je krajem sedamdesetih godina bio u reprezentaciji te ostvarirao svoje najbolje rezultate. Dakle, moja priča je počela u najtežim ratnim godinama. Imao sam nažalost i jednu veliku ozljedu 1993. godine, konkretno ozljedu pete, gdje me nesretnim slučajem ozlijedila kosilica, te sam radi toga bio "izvan stroja" skoro cijelu godinu, a mjesec dana sam ležao na traumatologiji. Nakon toga sam se kroz teški oporavak i uz mukotrpan trud vratio i u život i u veslanje. 1995. godine dogodio se moj prvi veliki uspjeh na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Poznanu gdje smo moj partner Ivan Jukić i ja osvojili brončanu medalju u dvojcu na pariće pod palicom trenera Krešimira Ižakovića. Nakon toga nastupio sam na još tri svjetska prvenstva pod vodstvom klupskog trenera Zlatka Katušina i jednim vojnim svjetskim igrama, ali nisam imao tako zapaženih rezultata.  

Kako je izgledao put do Olimpijskih igara u Sydneyu?

-Nakon nekoliko godina lutanja i neuspješnih kombinacija zbog različitih razloga koje sad ne bih navodio, pronašao sam novu snagu u sebi, kao i želju da sebi i svojoj okolini dokažem da vrijedim više od rezultata koje sam ostvarivao zadnjih par godina. Svojim odličnim nastupima u Hrvatskoj i inozemstvu u 2000. godini nametnuo sam se izborniku Srećku Šuku da me uvrsti među veslače, potencijalne olimpijske kandidate koji će otputovati na kvalifikacijsku regatu u Luzernu. Nakon pet godina napokon sam opet sjeo sa svojim starim partnerom iz dubla Ivanom Jukićem te u Luzernu u Švicarskoj izborio plasman na Olimpijske igre u Sydneyu, za što nas je spremao trener Krešimir Ižaković. Bili smo vrlo mladi, 22 godine, u prosjeku su veslači najzreliji s 27, 28 godina pa nadalje. Unatoč tome na tako velikom natjecanju osvojili smo četrnaesto mjesto. Nakon toga otišao sam studirati u Ameriku, gdje sam veslao studentski osmerac. Ostvarili smo povijesne rezultate za naš fakultet Dowling College iz New Yorka te napokon osvojili prvo mjesto u osmercu na jednoj od najvećih i najjačih sveučilišnih regata u Americi gdje sudjeluje preko 100 sveučilišta, a koja se zove Dad Vail i koju su bezuspješno pokušali osvojiti u nekoliko navrata. S pojačanjima, a to smo bili Jukić i ja, uspjeli su taj cilj ostvariti. U međuvremenu sam otišao iz svog kluba zbog neslaganja. Nakon fakulteta 2004. godine vratio sam se u Karlovac, te se nisam uspio vratiti u svoj matični klub, ali sam se vratio 2012. godine, nakon deset godina izbivanja iz veslanja. Sa starim klubom sam cijeli život imao neslaganja i nerazumijevanja, a tako je i dan danas. Nastupili smo 2012.godine na državnom prvenstvu i osvojili treće mjesto u konkurenciji seniora. Nakon toga opet je bila jedna velika stanka, do pretprošle godine kada smo se ponovno počeli okupljati i raditi jednu priču oko kluba, koji bi trebao okupljati sve generacije veslača, koji bi trebao biti jedna točka ujedinjenja i povezivanja. To je u kratkim crtama moja sportska karijera, o kojoj imam za pričati danima, ali za čitatelje je ovo kratak presjek.

Bili ste vrlo uspješni u juniorskoj konkurenciji, osim medalje u Poznanu, je li bilo još kakvih kvalitetnih rezultata?

-Brončanu medalju na Svjetskom juniorskom prvenstvu u Poznanu osvojio sam u svojoj prvoj juniorskoj godini. Druga godina, kada sam trebao biti još bolji, veslao sam u skifu. U prvoj juniorskoj godini veslao sam u dvojcu na pariće s Ivanom Jukićem. Druge juniorske godine  u skifu uspjeh se nije ponovio iz raznih razloga. Ne bih ja sad tu navodio krivce ili razloge neuspjeha. Jednostavno su neke stvari bile krivo posložene, krivo odabrane i sad nema nazad. Znači, moglo se sigurno puno bolje, moglo se kombinirati i doći do nekih dobitnih kombinacija, ali to bih ostavio u tom dijelu prošlosti i ne bih se vraćao na to, više bih se možda fokusirao na budućnost.

U vašoj karijeri bili ste dosta vezani uz Ivana Jukića. Kakva je bila vaša suradnja?

-Ivan Jukić je veslač iz Osijeka, mi smo sjeli prvi put 1995, godine i jednostavno to je odmah krenulo. Ivan Jukić je jednu godinu stariji od mene, tako da je to njemu bila druga juniorska godina, meni prva godina juniora. Šteta je da nismo nastavili i u onoj seniorskoj B konkurenciji do 23 godine, ali i to je isto bila jedna politika unutar kluba i osobni interesi, koja je jednostavno bila takva da nije bilo volje da se to ostvari. Sjeli smo nakon pet godina, opet igrom slučaja i jednostavno to se opet pokazalo kao dobitna kombinacija. Prije olimpijskih igara klupski trener želio je da nastupim na svjetskom prvenstvu za seniore B umjesto na kvalifikacijama za olimpijske igre obzirom da su se događale svakakve okolnosti vezane uz odabir kandidata, a ja sam rekao da je ovo moj najveći sportski rizik i da idem do kraja, pa kako završilo. I završilo je dobro po mene. Sreća prati hrabre i nikad se nisam ničega bojao. Pa kako bude.

Velika je stvar sudjelovati na Olimpijskim igrama, a Karlovac i nema puno olimpijaca. Kakvo je vaše mišljenje?

-U Karlovcu stvarno nema puno olimpijaca. Ovisi o puno faktora kako se plasirati na Olimpijadu. Vrlo je to teška zadaća, moram reći da sam imao noćne more nakon toga. Nisam siguran bih li se opet vraćao u taj ciklus priprema i svega što je bilo prije samih kvalifikacija, upitno je. Ali, jedno iskustvo koje se stekne tamo, ta mreža i povezivanje s ljudima, taj doživljaj same Olimpijade, mislim da je to san svakog sportaša. Izboriti Olimpijske igre velika je stvar, vidjeli smo ove godine, sestre Jurković, koje su svjetske i europske prvakinje za seniorke B nisu uspjele izboriti nastup na igrama. Znamo onda o kakvoj se konkurenciji radi, znamo da tu nastupa samo prvih petnaest ili šesnaest ekipa na svijetu.

Osnovali ste novi klub, kako ste se odlučili za to?

- Jedna grupa ljudi, a govorimo o grupi od šezdeset, sedamdeset bivših veslača svih generacija iz Karlovca, od sedamdesetih godina pa do danas, htjela je neki način pomoći bivšem klubu, uključiti se u rad kluba. Na kraju krajeva zašto ne iskoristiti sav taj ljudski potencijal koji je na raspolaganju, ali nije bilo volje, nije to prepoznato od strane bivšeg kluba gdje smo svi mi trenirali i mi smo odlučili krenuti dalje. Šteta bi bilo da mladi ljudi koji su u najboljim godinama svog života nemaju priliku popraviti stanje veslanja, ali i sporta općenito. Karlovac je grad na četiri rijeke, možda je premali za dva kluba, ali moj moto je uvijek u životu bio da je konkurencija dobra, da tjera dalje, da te u biti gura. Tako smo razmišljali zašto ne otvoriti jedan klub koji će nas i dalje držati na okupu, znači, govorimo o šezdeset, sedamdeset ljudi. Mislim da je poanta svakog kluba da ima ljude koji su prošli kroz njega, koji žele biti dio tog kluba, bez obzira jesu li veslali ili ne, koji žele biti u pozitivnom okruženju, da pristupe i da se učlane. Neki nas zovu da smo rekreativni klub. U ovoj fazi, skroz početnoj, mi ne bježimo od toga, mi smo od toga počeli, svaki početak je težak. Istina je da klub dižemo iz apsolutne nule, dižu ga veterani i rekreativci i to je tako. Hoće li rezultata biti ili ne, to ćemo tek vidjeti, trudimo se iz dana u dan da pripremimo temelje koji su kao i u svemu drugome u životu najteži za napraviti, ne vide se, a najviše se energije ulaže u njih.

Kako je ustvari organiziran klub?

-Mi smo krenuli u lipnju. Moram objasniti da se radi o iznimno skupom sportu, koji zahtijeva puno financijskih sredstava da se uopće izađe na trening ili na regatu. Jedan natjecateljski čamac samac kreće se od osam tisuća eura pa nadalje, a najboji samac i dvanaest, trinaest tisuća eura. Jedan par vesala je 750 eura. Da bi izašli na vodu i ako bi htjeli nastupiti nama treba deset tisuća eura u startu, s time da za treniranje trebate zadovoljiti sve potrebne uvjete, da imate gdje izaći na vodu, da imate splav i stepenice po kojima možete izaći na vodu. Krenuli smo skromno, ali uz dobru volju, naše članove i pomoć drugih klubova i prijatelja kluba uspjeli smo osigurati šest natjecateljskih čamaca. Sada smo fokusirani u najvećem dijelu na veterane, rekreaciju i veteransko veslanje. U skoroj budućnosti imamo planove s djecom, želimo osnovati školu veslanja, ali za to su potrebni neki ozbiljniji preduvjeti na kojima trenutno radimo. U postupku smo nabave školskih čamaca GIG jole za dvoje i za četvero i vesla koja zahtijeva škola veslanja. Trenutno uređujemo i klupske prostorije, to su sanitarni čvor, svlačionice, veslaonica i teretana, to sve isključivo radimo sa svojim financijskim sredstvima. Vjerujem da ćemo ove zime, ako ne, onda najkasnije na proljeće osigurati ćemo uvjete za otvaranje škole veslanja za djecu, ali ne samo za djecu, nego i za odrasle, koji su zainteresirani za rekreaciju u tom pogledu. Imamo jako puno zainteresiranih roditelja, jako puno zainteresiranih ljudi, koji žele veslati na našoj Korani, gdje ima stvarno dobar potez od mosta, pa gore prema Turnju. Ima se što za odveslati, to je trasa duga tri i pol kilometra u jednom smjeru, znači ukupno sedam kilometara jedan krug. 

Troškovi su veliki, kako uspijevate sve to pokriti ?

-Apsolutno smo uspjeli sve sami organizirati i financirati, iznimno sam ponosan na članove kluba. Pružila se prilika da kupimo jedan vrhunski čamac, regatni skif. U jedan dan skupili smo trideset tisuća kuna. Stvarno imamo članstvo, koje podiže ovaj klub iz temelja, iz pepela, sa svojim sredstvima. Stvaramo uvjete da nam dođu i djeca.

U natjecanja se uključio kadet Tin Jarnjević, jeste li zadovoljni njegovim rezultatima?

-Izuzetno sam zadovoljan Tinovim nastupima i ozbiljnošću koje je pokazao u prethodnom razdoblju. Tin je ove godine u samcu nastupio na tri regate, Otvorenom prvenstu Zagreba gdje je osvojio prvo mjesto, prvenstvu Hrvatske gdje je bio drugi u B finalu ukupno 8.mjesto u konkurenciji od 30 kadeta iz cijele Hrvatske, te "Miholjskoj regati" u Osijeku gdje je osvojio treće mjesto.  Moram napomenuti da je Tin do kolovoza bio član Košarkaškog kluba "Roling" iz Karlovca, trenirao je košarku. Godinu prije trenirao je veslanje, ali zaljubio se u košarku. Zamolio sam ga da nam pomogne u ovim teškim trenucima, da osiguramo više nastupa u kategorijama i on je odlučio pomoći klubu i počeo ponovno veslati. U treniranju našeg Tina klub je imao pomoć od profesionalnog trenera iz Zagreba Krešimira Čuljka.U tim svojim nastupima Tin je opet nekako prepoznao i uvidio ljepotu veslanja i treniranja u prirodi i mogu reći da sada ponovno ima želju veslati, izuzetno je motiviran. Naravno, imaju tu utjecaj rezultati, koje je ostvario na regatama koje sam gore naveo. Sigurno da dijete motivira kada dođe na regatu, među sve te veslače, a posebno kada osvoji medalju. Znači, bilo kakva medalja ili uspjeh vas dalje motiviraju. To i je poanta, da se djeca vode na što više regata, da dobiju taj osjećaj natjecanja i da imaju motiv za daljnje treniranje. Ako oni samo treniraju, a nemaju se gdje odmjeriti, ne znaju zašto treniraju, onda ih je jako teško zadržati. Inače je iznimno teško djecu danas zadržati u sportu , a pogotovo u vrijeme pandemije.

Za vrijeme bavljenja veslanjem stekli ste brojna prijateljstva i poznanstva, koliko vam je to pomoglo u ovoj situaciji?

-Sada vidimo koliko je ta mreža prijateljstva i poznanstva bitna. Veslanje je amaterski sport, gdje nema novaca, gdje se ne možete obogatiti, bez obzira koliko bili dobri i jednostavno su ljudi tu povezani. Veslanje je akademski sport, statistika sama kaže da je 90 i nešto posto veslača završilo fakultet, pa se oni jako dugo i druže i bore zajedno. I ja sam stekao jako puno prijatelja. Moj najbolji prijatelj Boban Ranković dao nam je na korištenje dva regatna čamca u vrijednosti pedeset tisuća eura. On je trener na University of Virginia. S druge strane imamo i Igora Borasku s kojim veslam na veteranskim utrkama, koji mi pomaže savjetima, imamo i Ninoslava Saragu iz "Mladosti". Taj nam je klub posudio vesla, da možemo uopće nastupiti na regatama, da možemo zadovoljiti nekakve uvjete. Imamo Krešimira Čuljka koji je nesebično trenirao Tina. Zaista imam mnoštvo kontakata i prijateljstva u veslačkom svijetu. Jako je teško, pravila su takva da Karlovačka sportska zajednica ne može pomoći u onom trenutku kada se klub osniva, nego nakon što prođe neko vrijeme, to je godina ili dvije. U ovim počecima morate se snalaziti sami, tu vidimo tu snagu, taj dio treba preživjeti, tko preživi, pričat će.

Dolazi zima, imate li ergometre za zimske treninge?

-Dobili smo od Teniskog kluba "Karlovac" dva ergometra, ja sam njima pomogao kada im je trebalo, oni su nama pomogli sada, pa su nam poklonili dva ergometra. Radimo na tome da osiguramo još dva ergometra, pa ćemo imati četiri ergometra. Da bi ih mogli smjestiti, moramo osigurati veslaonicu i svlačionicu, a trenutno radimo na tome. Vjerujem da ćemo u idućih mjesec, dva imati gotove prostorije, gdje ćemo moći smjestiti ergometre. Mogu reći da se užurbano spremamo za zimu.

Koji je glavni cilj kluba?

-Glavni cilj je druženje svih generacija, svih ljudi dobre volje, studenata, učenika, veterana, znači svih. Naravno da svi želimo imati rezultate na osnovu kojih se dobivaju i neka financijska sredstva, ali računamo da će to doći samo po sebi, radit ćemo na tome. Bit kluba je da okuplja svoje članove, da okuplja veslače, da okuplja sve one koji se žele upustiti u veslanje i jednostavno da se održava kontakt. To je naša primarna zadaća, a mene je dopao zadatak da nosim ovu priču te sam zahvalan i ponosan, ali i pod velikim pritiskom da iz ovoga svega izađe najbolji rezultat.

Branko Obradović