Mladen Kuka prije trideset godina otkrio je jamu Jazovku

Prošlo je trideset godina od otkrića Jazovke, jame koja je bila svjedok zvjerskih zločina nad hrvatskim narodom. Karlovački planinar, speleolog i ekspedicionist Mladen Kuka sa svojom ekipom otkrio je Jazovku 22. siječnja 1989. godine. Nakon dužih proučavanja i istraživanja uspio je tog dana, gotovo slučajno, otkriti tu špilju, kojoj se nije znala točna lokacija. Trideset godina kasnije razgovarali smo s Mladenom Kukom o tom otkriću.
Kakvi su osjećaji danas, nakon trideset godina od otkrića špilje Jazovke?
-Sjećat ću se tog dana i te godine do kraja života. Kao što kaže rimska poslovica, sjećam se onoga što neću, ne mogu zaboraviti ono što hoću. Rado bi to zaboravio, rado bi da se nikada nije dogodila takva okrutna stvar, kao što se dogodila kod jame Jazovke tijekom Drugog svjetskog rata, kada je tu izmasakrirano i ubijeno 450 ljudi.
Tada, prije trideset godina, još uvijek je bila ona država. Je li bilo opasno raditi na otkrivanju jame?
-Da, bila je to 1989. godina i još uvijek je bila milicija. To područje oko Sošica i Krašića bilo je dosta trusno i zbog toga što je porijeklom iz Krašića kardinal Alojzije Stepinac, a i zbog te velike egzekucije nevinih ljudi kod jame Jazovke. Naravno da se tu pratio svaki pokret, da se gledalo tko s kim razgovara, u kakvim je tko kontaktima i kakva je tko osoba. Istraživanje Jazovke trajalo je dugo, a došao sam do nje na jedan sasvim slučajan način.
Koliko se moglo saznati od mještana?
-To je bila jedna velika tajna. Sjećam se vremena kada smo išli u planinarski dom na Vodicama, tada nije bilo asfalta od Krašića do Sošica, to je bila jedna prilično velika zabit. Monstrumi koji su radili te zločine vjerovali su da će taj kraj ostati zabit za sve vijeke vjekova i da to mjesto nikada neće biti otkriveno, upravo zbog dislokacije. No, tajna je duboko živjela u ljudima. Ja sam sasvim slučajno čuo u jednoj birtiji u Sošicama od jednog čovjeka, kojem je to izletjelo, da tu postoji u blizini u Sošicama jedna jama, koja je poznata po tome da su tu partizani ubijali domobrane i ustaše. Kasnije se pokazalo da je toga bilo najmanje, već da je tu bilo najviše nevinih žrtava. Iako sam često dolazio u planinarski dom na Vodicama, veliki sam zaljubljenik u Žumberak, kojeg često znam zvati hrvatska Švicarska, nisam imao priliku vidjeti neku jamu osim Pečenjevke. Ta je jama bila istraživana po nalogu tadašnje milicije, jer se sumnjalo da je jedna žena ubila svoje dijete i bacila ga u jamu, 55 metara duboki ponor. Ispostavilo se da nije bilo tako. Što se tiče Jazovke pretpostavljalo se da ta jama nema dna, ljudi su pričali da je Kupčina tekla krvava u vrijeme kada su se dogodili ti zločini.
Kako je ustvari došlo do otkrivanja jame?
-Znao sam otprilike lokaciju, da je to lokacija na potezu između Sošica i Sopotskog slapa. Pokušao sam nešto izvući od mještana, ali te su izjave bile kontradiktorne, jedni su rekli da je jama s lijeve strane ceste, drugi da je s desne strane, a treći da je više u brijeg te da je jama zalivena s betonom i da je zarušena. Svakakvih je tu priča bilo. Došao sam sa svojom ekipom, 22. siječnja 1989. godine, a iako je bio siječanj, bio je izuzetno lijep dan. Bilo je izuzetno vruće za to doba godine, pa smo se i sunčali. Nešto kao da me vuklo taj put, tuda sam često prolazio i taj dio je bio zarastao u grmlje i kupinu. Počeo sam se probijati kroz to grmlje i došao sam do mjesta, gdje sam vidio da između dva kamena postoji rupa, gdje se mogla zavući ruka. Gurnuo sam ruku i shvatio da postoji cirkulacija zraka, Pošto sam nisam mogao pomaknuti kamen, jer je bio težak oko 150 kilograma, pozvao sam dečke i jedva ih nagovorio da mi pomognu pomaknuti taj kamen. Gurnuli smo kamen i počeli se spuštati u jamu. Pošto su ljestve bile duge 23, 24 metra, a drugih tom prilikom nismo imali, odlučio sam da ćemo doći za tjedan dana. Nisam bio u tom trenutku siguran da je to ta Jazovka, ali je barem jama imala perspektivu, jer je bila duboka. Došli smo 29. siječnja i spustili se dolje do dna, to je bilo stravično otkriće. To je bio nevjerojatan prizor, bile su to hrpe kostiju, pomiješane sa štakama, žicama i s dijelovima vojne opreme. U jednom trenutku postavio sam si pitanje je li moguće da se to dogodilo. To je vertikala od trideset metara. Kasnije su ljudi opisivali te zločine. Javio je i jedan pokajnik, koji je tada vozio kamione, kada su ljude vozili na smaknuće. Kod njega je proradila svijest i on je s grupom zagrebačkih speleologa mjesecima nakon nas došao do jame. Treba znati da smo mi otkrili jamu 1989. godine, kada je još bila ona država i kada se i za manje stvari plaćalo glavom.
Kako se nakon otkrića jame dalje razvijala situacija?
-Ja sam šutio, no bilo je i među nama onih koji su se priklanjali tajnim službama u onom režimu, pa se vrlo brzo saznalo da smo bili u jami. Iskreno rečeno, ja mogu sada biti neki heroj što sam je otkrio i prvi se spustio u jamu i prvi dolje izmolio Očenaš, jer tada 1989. godine još nismo znali da ćemo imati svoju državu. Rekao sam tada da takav kraj na svirep i brutalan način nitko nije zaslužio. Te su priče oko Jazovke išle dalje, tada smo već imali svoju državu, počeo sam se bojati naših, jer je bilo i u našim službama onih koji su bili sumnjičeni za Jazovku. Ono što je bilo karakteristično i očito kod te jame, a kasnije se ispostavilo, da je tu bilo najmanje vojnika, oni su tu transportirali ranjenike iz bolnice na Svetom Duhu i tu su ih ubijali. Tu su dovodili i sjemeništarce s Kaptola, svećenike i časne sestre te su i njih pobili. To je bila jedna odmazda, bilo je to brutalno razračunavanje s nevinim žrtvama.
Kakvo je danas vaše mišljenje o toj cijeloj situaciji oko Jazovke?
-Ono što bih želio napomenuti vezano je uz datum kada se obilježava Dan Jazovke. Neki ljudi od toga rade nešto neprimjereno. To je mjesto stradanja hrvatskog naroda, mjesto dubokog pijeteta, na koje čovjek treba doći i u miru zapaliti svijeću i pokloniti se žrtvama. Neki ljudi danas rade mitinge, gdje ljudi dolaze u lipnju "ludovati" na Jazovku, baš tako, nemam drugi izraz. Po meni samo su dva datuma bitna za Jazovku, 22. siječnja 1989. godine kada sam otkrio jamu i 29. siječnja kada sam se spustio u jamu. Tu su egzekucije rađene permanentno, dakle u raznim vremenskim razdobljima i ne može se odrediti konkretni datum kada bi se obilježavao datum Jazovke. Pogotovo ne treba raditi nekakve parade samo da bi se nekome drugome pokazalo da su ovi bili fašisti, a oni antifašisti i ne znam kaj drugo. To onda gubi smisao. Ono što moram posebno reći je da kada su se prebrojavale lubanje i došlo se do broja od 450 žrtava, bilo je onih koji su rekli da kaj samo 450. Na to komentar nemam. Žrtva je svaka za sebe, za svoju obitelj, za svoje prijatelje, za svoju okolinu najveća na svijetu. To je 450 ljudi, danas toliko ljudi ima manja općina.
Hoćete li ići 22. siječnja kod jame Jazovke?
-Da, svakako, pokušat ću organizirati s nekim udrugama da se na taj dan ode na Jazovku i da se oda počast žrtvama. Prošle godine bio sam s Hrvatskim obrambenim zdrugom Jazovka i tom prilikom dali su mi priznanje za otkriće jame. Prije tri godine poslao sam pismo predsjednici Kolindi Grabar Kitarović i na moj prijedlog došlo je njeno izaslanstvo na Jazovku. (bo)