"Mlađe generacije mogu dosta naučiti iz tog filma, pa i ja sam dosta naučio"

U ponedjeljak, 19. lipnja u kino dvorani u Dugoj Resi održana je pretpremijera dokumentarnog filma o Antunu Tovi Stipančiću "Tova – najbolja ruka, najlošiji lakat". Film govori o vrhunskom sportašu Antunu Tovi Stipančiću, osvajaču 27 europskih i svjetskih medalja, koji je rođen 18. svibnja 1949. godine u Dugoj Resi, a preminuo je 20. studenog 1971. godine u Zagrebu. Trinaest godina osvajao je medalje na svjetskim i europskim prvenstvima. Damir Jelić je kao dječak igrao stolni tenis, a prije deset godina došla mu je ideja da napravi film o Antunu Tovi Stipančiću. Tri godine se radilo na filmu i on je ugledao svjetlost dana. Razgovarali smo s Damirom Jelićem o radu na filmu, o Tovi Stipančiću, o suradnicima na filmu i o još puno toga.

Kako je došlo do toga na napravite dokumentarni film o Antunu Tovi Stipančiću?

-1981. godine su Tova i Šurbek u Novom Sadu jurišali obraniti zlatnu medalju koju su u Pjongjangu osvojili kao svjetski prvaci i te 1981. godine ja sam kao mali kikač igrao stolni tenis i tu mi je ideja bila onaj neki dječački san koji svi imaju, pa imao ga je i Tova, biti kao pravi sportaš, uvijek imaš neki uzor, evo Luka Modrić za ove generacije i tu je bila ideja ne stvoriti film, ali biti kao ti ljudi koji su bitni, koji su face, imati neki uzor u društvu koji te nosi nečem da si uspješan. Prije desetak godina baš se onako iskristalizirala ideja za napraviti film, međutim nije bilo vremena.

Jesu li se tu nekako kod vas povezale dvije stvari, ljubav prema filmu i ljubav prema sportu?

-Pa dobro, čitav moj život je isprepleten, ja sam nakon prve ljubavi stolnog tenisa, 21 godinu aktivno igrao rukomet, tako da sport je nešto što me je odgajalo, učilo me timskom duhu, učilo me baš kao i Tovu da mora čovjek i poraze shvatiti kao dio društva i kao vlastitog života, dakle u životu ima nekakvih i uspona i padova i to je normalno.

Dragutin Šurbek je gotovo do smrti vrlo često dolazio u Dugu Resu i u Stolnoteniski klub "Aquaestil" i uvijek je tema razgovora bio Tova, kako to komentirate?

-Oni su bili veliki partneri, u jednom trenutku Tova je bio drugi na svijetu, a Šurbek četvrti na svijetu, a onda godinu dana kasnije Šurba bio treći na svijetu, a Tova peti na svijetu. Gledajte, to je nezamislivo iz današnje perspektive, znači Šurbek je osvojio 34 svjetske i europske medalja, a Tova 27. Znači, Antun Tova Stipančić bio je srebrni u mix dublu, srebrni u dublu, srebrni momčadski i srebrni pojedinačno na Svjetskom prvenstvu, a nakon toga je došlo i do ove krune u Pyongyangu, gdje su njih dvojica postali svjetski prvaci. To su veliki rezultati, međutim ovaj film možda i ne prati toliko rezultate koliko sam život uz ove naše rijeke, normalno, specifično uz Mrežnicu.

Bio sam u Kini i Kinezi još uvijek skidaju kapu kada se spomene Tova Stipančići, koliko je on bio opasan za kineske igrače?

-Neko je mišljenje da su Tova i Šurbek u paru bili možda i ponajbolji svjetski igrači muškog para u povijesti, to je neko promišljanje, ali je činjenica da je Tova imao od svih najboljih Kineza bolji skor, samo jedan slabiji kineski igrač imao je bolji skor od njega. To je vrlo velika rijetkost, postoji jedna stvar koja je raritetna. U to vrijeme igrao se četveroboj nacija, igrali su bivša država, Kina, Japan i Švedska i tu je bilo od 25 igrača na svjetskoj listi dvadeset najboljih, samo su Mađari falili. Igralo se mjesec dana u Kini i Japanu, a Tova je imao skor 31:2, a prvi sljedeći igrač izgubio je sedam ili osam mečeva. Znači da je on očito bio silan emotivac, čovjek kojeg su mogli motivirati samo vrhunski igrači.

Koji je bio cilj filma, je li se htjelo prikazati Tovu kao običnog čovjeka iz naše sredine?

-Dakle, cilj je bio u ovoj simbolici samog naslova "Najbolja ruka, najlošiji lakat" i nakon gledanja filma bit će svima jasno taj engleski izraz elbowing, lakat ili laktarenje, da je on bio čovjek koji je uz sve svoje mane imao silnu jednu vrlinu, a to je da je imam osjećaj kao da je ponekad i zalutao na ovaj svijet s tim talentom te kako kažu njegovi sugovornici Božje ljevice.

Kako je išao posao na filmu?

-Trajalo je to, počelo je dok sam još bio župan i trajalo je dobre tri godine, ogroman posao i ne bi to mogao čovjek završiti da se nije potpuno posvetio tome. Tu je utrošeno skoro 3.000 samo mojih radnih sati, istina teško je biti scenarist, redatelj te direktor filma, brineš se za sve, to nije to nije lako. Jedno vrijeme sam čak bio i producent, dok se nije ozbiljna ekipa uključila u posao. Ne može se takav jedan film napraviti ako idete s logikom ono strogo racionalnog i umjetnost je takva ona vas mora povući, a meni je to trebalo i zbog nekakvog izlaska iz politike, a s druge strane i doktorsku disertaciju sam branio pa sam htio nekakvu nivelaciju umjetnosti i znanosti imati.

U filmu imate osam sugovornika, tko su oni?

-Da,  osam sugovornika, naime, film je koncipiran tako da prati dva finala 1975. godine u Kalkuti je Tova igrao protiv Ištvana Jonyera i nakon 2:0 vodstva u setovima, vodio je i u trećem i u četvrtom i u petom setu, a izgubio je 3:2 i postao viceprvak svijeta. Druga linija je Pyongyang 1979. godine kada su Tova i Šurbek u finalu parova pobijedili Jonyera i Klampara relativno lako 3:0. Te dvije priče prati i govori osam sugovornika. Dakle, u filmu je Edo Vecko s kojim je to Tova bio europski prvak, u filmu je četverostruki svjetski prvak Ištvan Jonyer, u filmu je Zlatko Čordaš suigrač iz "Vjesnika", u filmu je Zoran Primorac sadašnji predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza legenda hrvatskog stolnog tenisa, a Tova mu je bio trener. U filmu je Herman Vukušić trener iz "Vjesnika", u filmu je Grizo Miro Mirko Rajčević iz Duge Rese s kojim je Tova bio juniorski prvak, u filmu je prvi trener Josip Trupković i u filmu je vrlo značajno jedini živući brat Marijan Majo Stipančić. Oni imaju što reći, opisali su ga i privatno i kroz stolni tenis. Mlađe generacije mogu dosta naučiti iz tog filma, pa i ja sam dosta naučio.

Tko su bili sve suradnici na filmu?

-Boris Dugi Novački Zamba legenda naše glazbene scene uhvatio se glazbe i to na prijateljskoj bazi, u to vreme nikakvog novca nije ni bilo, niti je nitko ni za što pitao, profesor glazbe Ognjen Gravora radio je na aranžmanu i glazbi, zagrebačko pojačanje na glazbi Tomo Radić i to je ovaj dio zvuka, što se slike tiče tu je odgovorna bila obitelj Radelić, Srećko, Jure i Nikola bili su na kameri i dronovima, ujedno je Jure i montirao. Na pola filma se uključio Petar Ćurić, koji je u našoj regiji poznat kao kreator Flautističke akademije, koja baš slavi deset godina djelovanja. Petar je jedini Hrvat koji je završio menadžment u kulturi u Engleskoj, znači on je tu baš na domaćem terenu i on se uhvatio producentskog posla da ne potonemo financijski do kraja. Tako da ide to sada kada se Petar uhvatio posla, evo to je ta najuža naša ekipa. Ja sam zahvalan tim ljudima oni su čudo odradili.

Sigurno vam film puno znači, kao jedan odmak od politike, koliko vas je on odmaknuo od teških tema?

-Ja sam 2016. godine odlučio da ću odraditi dva mandata i ići van, jer me je srce vuklo. U zadnjem mojem županijskom političkom mandatu, kada pogledate u medijskom sustavu i prije korone mene je bilo sve manje i manje, radio sam s mladim ljudima na fakultetu i fakultetima, radio sam znanstveno i radio sam spotove. Tako da u jednom trenutku čovjek treba biti korektan, biti fer prema zajednici i reći neka sada uđu novi ljudi, nove ideje i to je ono što je značajno. Tako da se ja neću više nikada baviti stranačkom politikom, međutim ovaj dio političkog menadžmenta, dapače, ja sam tu otvoren za raditi s mladim ljudima, to ne treba kriti, dakle ja sam član Hrvatskog katoličkog zbora Mi i mi ne radimo na stranački principima. To je učenje Ivana Merza, 100 godina je od Ivana Merza i njegove knjige pa će se 2025. godine to promovirati, dakle mislim da je to korektno jer je i to poruka mladim ljudima da ne puštaju sudbinu drugima u ruke nego da se uključuju za vlastitu sudbinu, da sami odlučuju, to je jedna moja poruka. Ja znam da su naši ljudi kivni na političare i ove današnje i tako dalje, najlakše bi bilo meni oprati ruke od toga i reći mada to ništa i tako dalje, ne to nije istina, demokracija je nesavršena, ali kažu da je samo u jednom savršena, da ljudi koji te predstavljaju da je narod baš takve i zaslužio.

Je li bilo treme zbog toga što se radi film o tako velikom sportašu?

-Da li je to trema ili možda neki strah, ali svaka doza straha je dobra jer ona pokreće adrenalin, sigurno da je to veličina s jedne strane, s druge strane napraviti film je vrlo teško. Zašto teško, zato što bih ja to ovako usporedio, imate nogomet na male golove i ovo što naša reprezentacija igra veliki nogomet, na male golove mogu umjetnici prolaziti, a na ove velike moraju i trkački i znalački biti sposobni. Znači, filmska umjetnost s jedne strane ima strukturu, vi morate zadovoljiti čvrstoću filma da je kompaktan gotovo matematički, a onda vam je suh, s druge strane ako nemate umjetnost, ako imate par dobrih kadrova, par dobrih poteza, par redateljsko scenarističkih dobrih rešenja to uopće ne znači da će vam film biti dobar. Kažu ljudi, od izvrsnog scenarija može ispasti svakakav film i izvrstan i nikakav, ali od lošeg scenarija može ispasti samo loš film i ništa više. Teško je to pomiriti, međutim evo mi smo to napravili. Što je bit priče nitko se ne hvata takvih filmova i ovo je sada poziv za druge da naprave takav film, u konačnici što se tiče stolnog tenis samo Tamara Boroš ima jedina film nitko drugi.

Recite nam neke tehničke podatke o filmu?

-Film traje 51 i pol minutu, osam sugovornika, dvije priče se prate. Nekakva ideja je u filmu da čovjek ima u sebi neko dvojstvo, predivnu ruku, loš lakat, da čovjek u sebi je vezan uz prirodu, smješten u kontekstu Stipančića uz rijeku Mrežnicu, jer je rođen na nogometnom stadionu. Ja ću reći da je to jedna metafora jablana na nogometnom stadionu, gdje je on rođen u Dugoj Resi su jablanovi i koji su tridesetak metara visoki i ako svako drvo toliko ide u visinu, toliko ide u dubinu to je poruka našim mladim generacijama, da ovo u dubini to korijenje je prošlost, bez te prošlosti nema ni budućnosti. Svaki vjetar će ove naše mlade jablanove, naše mlade dečke i cure srušiti ako se ne pouzdaju u nešto. To je bila generacija koja je živjela u neimaštini, a čuda su stvarali, mi danas živimo u relativnom izobilju u odnosu na njih i mlađe generacije su pozvane jednako tako da čuda stvaraju.

Jeste li možda kroz rad na filmu stekli dojam da recimo Tova ne bi bio Tova da je imao lakat?

-Pa, sigurno da ne bi, dakle Tova je čovjek velikog srca i njegovi izleti u Dugu Resu bili su izleti u bajku, to je ta mrežnička bajka, gdje je on punio energiju, gdje se opuštao sa svojim društvom i gdje je teško pratio onaj životni ritam koji je lomio, budi najbolji, budi najbolji budi najbolji, zapravo je on htio nadigrati ljude, a ne pobijediti. Inače kažu za njega da je zicere najlošije odrađivao, kada je zicer bio, on je znao da je već dobio poen onda tu je bio relativno loš, ako se može uopće nazvati svjetskog prvaka da ima neku lošu stranu. Da, to je bio Tova veliki pozitivac, veliki emotivac i ono što je najbitnije on je dobio nekoliko puta fair play jer je vraćao poene koje je sudac za njega dosudio i gubio čak te mečeve. Jedan istinski poštenjačina, što je upravo i nama poruka bez obzira na neimaštinu i te kako se može biti pošten.

Tova je jedno vrijeme bio trener još jednom velikanu stolnog tenisa Zoran Primorac, koliko vam je on pomagao?

-Zorana Primorac nam je puno pomogao i u filmu i izvan filma, njegovi kontakti su značajni i on je i kao sugovornik bio vrlo važan. Primorac je predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza, pa je njegovo uključivanje u projekt vrlo značajno.

Kakav će biti život filma, jeste li možda s producentom razradili možda i odlazak na neke filmske festivale?

-Sve počinje od jeseni, premijera će biti u Zagrebu, ovo je u Dugoj Resi bila pretpremijera. U Zagrebu će predsjednik Hrvatskog stolnoteniskog saveza Zoran Primorac napraviti premijeru, vjerojatno na jesen, i od tog trenutka taj film će biti na you tube-u, aplicirali smo Hrvatskoj televiziji, ne znamo hoćemo li proći, vjerujem da možemo proći na Hrvatskoj televiziji i ono što je značajno za sve subjekte, posebno u gradu Dugoj Resi, ali i čitavoj Karlovačkoj županiji tko god ima potrebe na bilo koji način koristiti taj film, spot "Bijela loptica" i trailer sve zajedno, može se nama slobodno javiti, potpisati mali ugovor i na beskonačno će sve besplatno dobiti. Nama je u interesu da on ide dalje, što se tiče samo producenta, on će vidjeti koji su festivali pogodni i slati ga na festivale. To sada stvarno više nije do mene kao autora, ja se lagano izvlačim iz filma, jer tri godine je veliko razdoblje.