„Mislila sam da neću izabrati pedijatriju jer je komplicirana, ipak jesam i nisam požalila“

U pedijatrijskoj ambulanti u Domu zdravlja Karlovac radi „samo“ pet godina, no specijalist pedijatar dr. Nevenka Božić Mrđenović po reakcijama pacijenata spada u najdoktore u prošloj godini, kako je objavio portal Najdoktor.hr.

Njezin je profesionalni put bio zacrtan od kad je bila djevojčica. Ljubav prema medicini vjerojatno je naslijedila od majke koja je neurolog, a majčina sestra je liječnica opće prakse i obje su u mirovini.

-Od kad sam bila curica ponavljala sam da ću biti liječnica. U srednjoj se školi to se mijenjalo pa sam se spremala za arhitekturu, psihologija je bila zanimljiva jedno vrijeme i prijemni sam išla polagati, ali medicina je ipak prevagnula. Ona je cijelo vrijeme bila tu kao opcija, a ovo je bilo neko moje „šaranje“ u ostale struke.

Pedijatrija ipak nije bila „ljubav na prvu“, ali odluku dr. Božić Mrđenović nije požalila i danas kad pogleda unatrag ne vidi se niti u jednoj od drugih specijalizacija koje su joj u nekom trenutku bile privlačne opcije.

-Na faksu sam si rekla da nikad neću izabrati pedijatriju jer je komplicirana, a eto… Sad mogu reći da je rad s djecom najljepši rad, djeca su iskrena, nema glume i kad njima pomognete najbolje se  osjećate. Dok sam učila za državni ispit stalno sam se vraćala pedijatriji i sve više mi se sviđala. Do tada sam razmišljala i o infektologiji, anesteziologiji, otorinolaringologiji pa i neurologiji, zbog koje sam zapravo i upisala faks. Na kraju je ipak pedijatrija prevagnula.

Kad je pacijent dijete to zahtijeva drugačiji pristup i jedan je od razloga zašto je studentima medicine pedijatrija komplicirana, međutim, to je nešto što se uči pojasnila je.

- Kad sam završila faks većina nas je tada komentirala kako nećemo raditi s djecom jer dijete ne zna reći što mu je, dijete će biti teško suradljivo, ne može ti pokazati mjesto koje ga boli i činjenica je da su djeca kompliciranija od odraslih i za pregled i za dijagnozu. U biti ulaskom u pedijatriju i kad krenete raditi naučite se približiti djetetu i ono postane suradljivo. Naravno da ima i odbijanja pa dobijem i nogom u trbuh, nekad me počupaju, svašta se dogodi kad dijete odbija pregled to ovisi i kako se dijete osjeća i koliko je prestrašeno. Pogotovo dok su bile maske i djetetu nije prirodno da mi ne vidi izraz lica, ali i to prođe. Dijete se prilagodi meni i ja njemu, s nekima to ide lakše, s nekima teže i taj pristup učite kroz specijalizaciju i kroz sam rad, a tu stariji kolege koji će vas uputiti imaju zaista jako veliku ulogu.

Iako liječnici općenito surađuju u nekim slučajevima i s obitelji svojih pacijenta, kod pedijatara uz male pacijente uvijek su roditelji, a suradnja s njima izuzetno je važna.

-Dijete je moj pacijent, dijete ima problem i ja sam zadužena da u svom znanju i moći i onome što mi se pruža od sustava i mogućnosti rada odgonetnem koji je problem, ali mora postojati suradnja između mene i roditelja. Prvo mora postojati povjerenje, roditelja u mene, mene u roditelja. Mora postojati međusobna korektna komunikacija, gdje si roditelj da za pravo da me pita sve, a da ja odgovorim na njegova pitanja i da razumijem zašto me to pita. Bitno je da ja imam povjerenja u roditelja da će terapiju koju sam preporučila provoditi kod kuće jer djeca se liječe kod kuće, da će dijete odvesti na pregled koji sam preporučila. Znači roditelj i ja surađujemo da bi djetetu riješili problem. Lijepo je kad s većinom uspijete, ali naravno ima situacija da nekim roditeljima ja ne pašem i ne nađemo isti jezik. Uglavnom je to vrlo, vrlo rijetko. Mislim da to vrijedi za svaki posao i da se korektnom komunikacijom može izbjeći puno problema.

Danas je izazov za medicinu, odnosno za liječnike, činjenica da je dostupno puno informacija. Tako je i za pedijatre, a roditelji će u današnje vrijeme češće dovesti dijete liječniku kad uoče problem, nego što su to činili njihovi roditelji ili nego što se to činilo prije dvadesetak godina.

-Sjećam se kad smo mi bili djeca doktoru se išlo kad si već iscrpljen temperaturom, kad si slomio nešto ili se mislilo da si slomio nešto i tu su se često primjenjivali neki stari domaći recepti. Danas je lako dostupno jako puno informacija i problem je gdje se te informacije nalaze i ima jako puno dezinformacija. Na brojnim forumima postoje razni komentari i dobra mi je rečenica da se svi razumijemo u nogomet, meteorologiju i medicinu pa se na tim forumima vrlo lako stvori nekakva panika uz te neprovjerene informacije. Ta dostupnost informacija može s jedne strane biti i jako dobra, a s druge strane može biti jako otežavajuća i samom roditelju da procijeni situaciju u kojoj se nalazi sa svojim djetetom kao i nama liječnicima. Također puno je i oprečnih informacija na internetu, ali bitno je naći pravi izvor kad tražite informaciju, ali to vrijedi bilo da se radi o medicini, građevini, čemu god, bitno je naći tko piše prave informacije, a tko ne. Tako da bih rekla da mi kao generacija roditelja, tu ubrajam i sebe, više „paničarimo“ nego što su to radili naši roditelji.  

Rezultira li poplava informacija time da roditelji odbijaju neke metode liječenja ili terapije, dr. Božić Mrđenović odgovara da je takvih vrlo malo u njezinoj praksi.

-Problem je trenutno, iako ne u velikom postotku, eventualno odbijanje cijepljenja djece iz straha od nuspojava, reakcija, ali tu se opet moramo vratiti na one informacije i dezinformacije, gdje je raznolik i šaren dijapazon tih informacija i iskustava, opravdanih ili neopravdanih, u to ne ulazim. Ponavljam, javnost bi trebalo informirati na pravilan način i s činjenicama. Nekad smo imali u školama higijeničara, imali smo informacije o zdravstvenom odgoju i slično. Trebalo bi možda kroz Zavod za javno zdravstvo ili mi liječnici kroz primarnu zdravstvenu zaštitu iz svog kuta educirati građane o tome. Svi koji ulaze u krajnosti, s jednog ili drugog aspekta, uglavnom to čine zbog neinformiranosti.

Najčešći pacijenti u ordinaciji dr. Božić Mrđenović su vrtićanci, a većina pacijenata uglavnom su  zdrava djeca, kako napominje, manji je postotak onih koji imaju neke ozbiljnije probleme.

-Ima određeni postotak djece koja od starta imaju nekakve tegobe i zahtijevaju puno više pažnje, kako naše tako i u sekundarnoj zdravstvenoj zaštiti. To su prijevremeno rođena djeca na primjer.  Uglavnom većina populacije koja je u mojoj ambulanti dolaze jer problemi počinju s polaskom u jaslice, kad kreću učestale infekcije. Teža oboljenja su stvarno u manjem postotku i kao što sam rekla to je vezano za nedonoščad, anomalije urinotrakta, srčane greške, razvojne poteškoće u dojenačkoj dobi kao što je distonija, odnosno hipertonus koji kroz vježbe, u suradnji s fizijatrima i neuropedijatrima pratimo kroz prvu godinu.

Posao pedijatrija nisu samo bolesna djeca tu su i redoviti pregledi beba, a za nove roditelje ti savjeti ponekad puno znače.

-Taj prvi pregled s bebom je stvarno važan. Prvi put vidite bebu, roditelji vas upoznaju i vi njih i dajem im nekakve osnovne savjete, ne u smislu što po cijeli dan trebaju raditi s djetetom, ali kakva treba biti vlaga i temperatura, kako spavati, što izbjegavati, koliko česti kupati dijete, koje su potencijalne opasnosti pogotovo u prvom periodu od tri mjeseca kad su djeca ekstremno osjetljiva. To su informacije koje im trebamo napomenuti do ovih praktičnih što radimo u suradnji s patronažom. 

U ordinaciji je često gužva pa je pitanje može li si pedijatar dozvoliti loš dan na poslu. Dr. Božić Mrđenović kaže da su svi ljudi od krvi i mesa.

-Naravno da imam svojih loših i dobrih dana, ali kako ulazi pacijent za pacijentom, u glavi se prebacite na ono što morate riješiti na svom radnom mjestu, a problem koji vas muči ćete rješavati kad odete kući. Posao mora biti na nivou bez obzira kakav vam je dan, loš ili dobar. Kad vidim da je velika gužva i  radimo neki put bez prekida i kad primijetim da počinjenim biti dekoncentrirana, onda usporimo. Kad u meni tinja nervoza, hoću li uspjeti, hoću li nešto ne vidjeti ili propustiti, onda usporim.

Zato je tu važan i drugi ne manje važan dio tima – medicinska sestra, ili u slučaju ove ambulante – medicinski tehničar Dražen Jaković - Jakac. U ovoj je ambulanti radio i s dr. Sanjom Brleković prije nego je ambulantu „naslijedila“ naša sugovornica. Ona kaže da njih dvoje jesu i moraju biti tim.

- Slagali se mi privatno ili ne, moramo funkcionirati kao tim, a Jakac i ja se stvarno dobro slažemo, još od 2011. kad sam došla ovdje nakon doktorice Brleković odmah smo si „kliknuli“. Naravno, ima i on kao i ja svojih loših dana, umorniji je on ili ja, ali mi moramo unatoč svemu funkcionirati. Naša komunikacija mora biti takva da ja uvažavam kad njemu nešto smeta u mom ponašanju, isto tako, kad ja imam neki prigovor ili prijedlog kako da popravimo posao on to uvažava, ali od kad se znamo kod nas stvarno štima. Nas dvoje smo zaista tim, nema hijerarhije, jer ja tako ne volim funkcionirati. Njegovo veliko iskustvo puno pomaže. Jakac ima i iskustvo rada u hitnoj i to jedno vrlo vrijedno iskustvo bilo koje osobe koja radi u zdravstvu, bilo da se radi o tehničaru, sestri ili doktoru. Osim toga djeca ga jako vole. Isprinta im bojanku da ponesu kući, ako je bilo nešto „dramatično“ na pregledu da im medalju za hrabrost i zaista ga djeca jako vole.

Doktorica Nevenka Božić Mrđenović majka je sedmogodišnjeg, a kako spojiti ili bolje rečeno razdvojiti ulogu majke i pedijatra, jednostavno odgovara – Naporno!

-Njemu je dobro jer rijetko vidi svoju doktoricu, osim na sistematskom i cijepljenju. No, s jedne strane postoji velika opasnost da zanemarite problem svog djeteta jer mislite zdrav je cijelo vrijeme, samo temperatura, vjerojatno viroza, ne gledate ga objektivno kao pacijenta, a osim toga i ja sam tu ako se  nešto zakomplicira pa ću uskočiti. S druge strane opet postoji i mogućnost pretjerivanja jer znate puno toga što se od te nekakve temperature može razviti pa je to u svakom slučaju malo nezahvalno za mog sina. Međutim, zdrav je i nemamo tih problema.

U razgovoru smo se dotakle i navika koje su se u koroni drastično promijenile i tako utjecale na zdravlje svih nas pa tako i djece. Nošenje maski utjecalo je na imunitet, ali, kaže dr. Božić Mrđenović, kad su djeca u pitanju treba ih pustiti da se zamažu.

-Ne znam kako bih to nazvala, ali prirodna prljavština, igre u prirodi važne su za dijete jer tako se stječe otpornost, kaže, a o tome koliko mladim roditeljima mogu pomoći ili odmoći bake svojim savjetima, odgovorila je:

-Ja svoju baku slušam i dan danas. Uvijek je dobro čuti savjet, ali na kraju sam donijeti odluku što je primjenjivo, a što nije. Činjenica je da su prije doktori bili nedostupni, nije svaka kuća imala auto, daleko se putovalo, pogotovo dok su zime bile takve da je bilo puno snijega teško se dolazilo do grada i do doktora. Tada su ljudi jako puno znali kako si pomoći u situacijama kad su u pitanju neke blaže bolesti. Kad je nešto ozbiljno kao što je pneumonija (upala pluća) od toga se ipak češće prije umiralo. U svakom slučaju stari ljudi imaju iskustvo, a iskustvo treba slušati, zaključila ja dr. Mrđenović.