Prvi Karlovački

Milan Prša a.k.a. Bob Milan: Već 22 godine ne znam što je slobodan vikend, prestajem s nastupima uživo

Autor: Ksenija Begović

09.07.2020

Glazba

S 31. prosincem 2020. nastupi uživo Boba Milana prestaju. Možda će Bob Milan ostati živjeti kao nekakva persona, jer fora mi je Bob Milan, on može raditi stvari koje Milan Prša ne bi mogao, ne bi mu bile dozvoljene

Kad su moji došli u Karlovac bili su podstanari na Drežniku i tu preko Kupe su me stavljali u čamac da se sunčam. Zato imam ovu boju koju imam. Eto, fotkao sam na istom suncu kao i prije 40 i kusur godina, započeo je priču Milan Prša, umjetničkog imena Bob Milan kad smo se našli na Kvaki.

Naime, mama i tata Prša, oboje su Ličani pa kaže da je on dvoLičan. Svojim se ličkim korijenima odužio pjesmom „Lika prati me u stopu“, prvom, nedavno objavljenom, autorskom pjesmom, za koju je napisao glazbu i tekst, a jednu je temu kaže „ukrao“ od Zvonimira Tonkovića iz Otočca, kod kojeg je pjesma i snimljena pa je i on potpisan kao autor.

Kako je pjesmu komentirao Marinko Matešić – Marac, govori o Lici, a ne spominje se sokol, vuk i hajduci…

Tko zna Liku, zna sliku mirne Like, što ono što u biti svi Ličani prema Lici osjećaju. Ne zove te nazad ni budnica, ni borbena pjesma. Ta su vremena prošla. Doma te zove sjetna pjesma, kao na primjer, „Suza za zagorske brege“ . Samo Lika nije imala takvu pjesmu do ove godine, pojašnjava Milan, ali i dodaje da ima divnih hajdučkih pjesama, poput „Kajo, moja Kajo“.

To je odlična pjesma koju nitko ne izvodi. Pravi hajdučki blues. Uglavnom pjesma govori o frajeru, on je uhvaćeni hajduk i svoju curu Kaju moli da proda svoje dukate da skine gvožđe s njegovog vrata… Takvih pjesama nema puno. Mislim da se Liku tipiziralo na krivi način, ima tamo puno ljudi koji vole i sviraju i rokenrol i blues, poznati su glazbenici, ali na neki način se Liku prikazuje kao jednostavan i sirov kraj, a ona to nije.

Pjesmu je napisao prebirući po gitari u jednoj večeri, a glavni savjetnik bio je sin Arsen koji je bio Đelo Hadžiselimović i odabrao ono najbolje.  Milan inače nema formalno glazbeno obrazovanje, ne zna čitati note.

Meni sve to „pliva“ tu negdje, harmonije i melodije slažem instinktivno, a možda bi mi sjelo k’o iščašeni zglob kad bih naučio note. S druge strane to mi pruža jednu slobodu jer nisam ograničen teorijom, zakonima, pa zvuči drukčije.

Glazbom je bio okružen od malih nogu i hvali se da je mogao svaku pjesmu kad krene radiju prepoznati u pet sekundi.

Uvijek je bila prisutna glazba u kući, na ovaj ili onaj način. Slušali smo stvarno sve. Na televiziji se gledalo emisije od Muzičkog tobogana koji je išao nedjeljom do Folk parade. Na Radio Karlovcu se nedjeljom redovito slušalo Top listu ritma mladih, preko toga smo upoznavali neke nove stvari. Kasnije kad sam odrastao prešao sam na radio Sljeme gdje je Hamed Bangoura imao emisiju Disko šok i on je kroz Hit Depo i Disco šok utjecao na moj ukus. Ljudi misle da sam tamburaš, ali sam puno bolje upoznat s hip-hopom i elektronskom glazbom, nego s tamburama ili klapama. Onda sam dobio od tate na poklon gitaru i počeo sam po njoj nabijati… Gitara je svašta otrpjela, ali pametniji popušta i ona je počela svirati, a ja sam počeo pjevati. I eto silom prilika sam prosvirao.

Prve svirke s bendovima bile su u srednjoj školi, a sistem je bio, „imaš gitaru sviraj s nama“.  S prvim je bendom svirao punk koji, kaže, sjeda kad si u pubertetu, trebaš vrištati i sve ti je nepravedno.

Drugi je bend bio s Ilijom Rudmanom na gitari, Daliborom Jurasom na basu i na bubnjevima je bio Kiki Galetić. Nastupali smo na Gitarijadi kao Nexus. Bila su dva benda s tim imenom u Karlovcu i mi smo nadam se bili prvi. Ilija je u međuvremenu postao vrhunski međunarodni DJ i uz Petra Dundova najpoznatiji izvan granica Hrvatske.

Onda je uplovio u tamburaške vode, prvo preko folklora, tamo ’93., ’94. godine u FA Matija Gubec u kojem je plesalo dosta cura iz Gimnazije koje je znao, a folklor je bio jedan od načina da se tih godina vidi svijet.

Tamo su me čuli Grofovi. Ivo Plemić išao je u vojsku i trebali su zamjenu na kontri, odnosno na bugariji, pozvali su me na audiciju, a onda je slijedilo dugo drilanje da se od mene stvori svirač- izvođač. Oni su me školovali što se tiče nastupa i profesionalnog odnosa s ljudima.

I u tamburaškoj karijeri sviralo se dosta rokerskih stvari, napominje Milan.

Kad sam dolazio u Grofove stvar koja je najviše koketirala s nekakvim folkom bio je Zlatko Pejaković. Bili smo bend koji je svirao rokenrol, skidali smo Evisa, često smo kad su mladenci  trebali ulaziti u crkvu svirali Should I Stay or Should I Go od Clash ili pjesmu Lonsome Valley koja se u filmu Tko je ovdje lud? pojavljuje na sprovodu.

Svadbe, krštenja, godišnjice braka uobičajene su prilike za svirke, kao i sprovodi, ali svirali su Bob Milan i Grofovi i u drugim prilikama, a pitam ga koja je najneobičnija.

Sviram i fešte za razvode, odlaske u mirovinu, dobivanje posla, završetak fakulteta, svirao sam i odlaske u vojsku dok se išlo, otvorenja pečenjara… Koja je najneobičnija prigoda? Znam! Otvorenje popločene stazice od ulaza zgrade do ceste, tzv. Švarački autoput i bili su Grofovi u punom sastavu. To je stazica od nekih 20-ak ploča. Dobro smo to zalili i dan danas se drži.

U tim prigodama i na svirkama ljudi traže pjesme, a neke od njih su mu se i zamjerile.

Nekoliko je takvih pjesama. Pred kraj tamburaške karijere to je definitivno Zorica od Mejaša.  Od kako solo nastupam tražena je Lutka, stranci, pogotovo Česi i Slovaci, obožavaju Hotel California i od Metallice Nothing Else Matters. Kad te pjesme odsviraš 500 puta i teško ju je više odsvirati s jednom novom emocijom da bude iskreno. Kad nastupam mora se desiti onaj osjećaj da je publici super i da je meni super i  to se mora desiti dva, tri puta tijekom večeri inače nisam zadovoljan.

Na pitanje hoće li stati samo na pjesmi „Lika prati me u stopu“ ili će nastaviti skladati i pisati pjesme, Bob Milan kaže da će to vjerojatno ići postepeno.

Sad je plan preživjeti koronu. Morat ću naći druga rješenja ili kao svi uspješni glazbenici u Hrvatskoj naći „pravi“ posao. Sad pokušavam što više biti sa sinom i s djevojkom, jer to vrijeme nitko ne može vratiti. To je i razlog zbog kojeg prestajem slijedeće godine svirati. Već 22 godine ja ne znam što je slobodan vikend.

Znači li to da će umiroviti Bob Milana i naći pravi posao, Milan kaže:

Vjerojatno će biti nešto u tom smjeru i prilagodit ću se tako da prijeđem na online komunikaciju s publikom. U 2021. ću svirati samo one svirke koje su odgođene zbog korone, ali s 31. prosincem 2020. nastupi uživo Bob Milana na gitari prestaju. Jednostavno lupam glavom u zid, a zid je sve tvrđi ili glava je mekša, ali u svakom slučaju gubim. Možda će Bob Milan ostati živjeti kao nekakva persona, fora mi je Bob Milan, jer on može raditi stvari koje Milan Prša ne bi mogao, ne bi mu bile dozvoljene. Ta maska ljudima je zanimljiva, jer ne gube čovjeka kojeg znaju, a dobivaju personu s kojom se mogu zabavljati i igrati, a koja, kad se upale svjetla, nestaje. To je uvijek zanimljiva dinamika. No, Bob Milan će i dalje raditi najbolje roštilje i gemište.

Foto: Dinko Neskusil