"Mi smo se oženili za posao, a danas…"

Slavko Cvitković rođen je u Karlovcu 13. lipnja 1950. godine. Igrao je košarku u karlovačkom "Željezničaru" 1967. i 1968. godine, a s juniorskom ekipom kluba bio je i prvak Hrvatske. Pisao je za Karlovački tjednik i Večernji list. Nakon Olimpijskih igara u Münchenu postao je dio sportske redakcije sportske redakcije HTV-a, a mentori su mu bili Milka Babović i Boris Mutić. Najpoznatiji je po osebujnom dugogodišnjem komentiranju košarkaških utakmica. Prije šest godina otišao je u mirovinu, ali je nastavio raditi za Sport klub. Razgovarali smo sa Slavkom Cvitkoviću o odrastanju u Karlovcu, košarci, sportskom novinarstvu i brojnim drugim temama.

Kakvo je bilo odrastanje u Karlovcu?

-Potpuno izvan svih planova greškom sam se rodio kada je rat već minuo, 1950. godine, a Ameri su počeli slati maslac od kikirikija čiji mi je okus i danas ostao u podsvijesti. Naime, mlađa sestra Zdenka devet je godina mlađa i imala je zadaću paziti na moje odrastanje, ali sam joj po povijesnim izvorima u nekoliko navrata uspio ispasti iz drvenih "načvi" za miješanje tijesta za kruh. Otac je bio vrhunski majstor za željezo i neke su od njegovih ograda još uvijek nakon 50 godina u Senjskoj ulici. Bivši  nogometni bek i krilo radio je u ŽEČE-u I nikada u 40 godina nije zakasnio na posao. Mama je šivala cijelom kvartu a ja sam rastao kombinirajući kruh sa masti ili pekmezom da izbjegnem UNRU. Moj središnji zadatak bio je odlaziti po mlijeko susjedima Goršićima. Sada shvaćam da je naša škvadra zapravo izmislila SRC, Sportsko rekreacijski centar. Naime, u mom haustoru za kišnog vremena igrali smo nogomet ili stolni tenis, a u velikom dvorištu imali smo iscrtana igrališta za odbojku, nogomet i naravno na sjeniku je bio koš. U voćnjaku smo bacali kuglu među šljivama, skakali u vis ili skakali motkom te gađali puškom "floberticom". Preko puta susjed Ante imao je štap za hokej, nama bi moj tata sklepao štapove, a na igralištu smo imali i mantinele i semafor. U nedostatku klizaljki igrali smo u gumenim čizmama. Susjed Ivica, Blicko, imao je senzacionalne pet metara duge sanjke s volanom i kočnicama. Kako je cesta bila zatvorena često smo niz Švarču prevozili tete iz Jugoturbinskog naselja. Na okolnim brdima naravno bilo je skijanje, a opet je tata nekako zaokrenuo drvo i izmislio okove za skije.U skijaškim skokovima osobni rekord bio mi je 13 metara s teškim padom i lomom. Naravno u obližnju šumu Kozjaću išli smo s lukom i strijelom, a o čarima Korane kod slapa ne treba ni zboriti.

Kako i gdje je počela sportska karijera?

-Kako rekoh koš sam imao na sjeniku, a u Školskoj sportskoj dvorani, još dok se gradila drug Brano Majder bi nam na tajnom mjestu ostavio loptu za vrijeme fiskulture, a on bi obavljao neke svoje poslove. Presudan trenutak svakako je bilo gostovanje američkih profesionalaca u Šancu. Zamislite Bill Russell pred klincem od 14 godina,1964. godine. Kod Ive Dobranića igrao sam za juniore "Željezničara", a veliki hendikep bilo je to što nismo imali centra, pa sam sa svojih 190 cm morao prihvatiti tu ulogu. I u juniorima je to za mene borbenog ljevaka još i išlo pa smo bili prvaci Hrvatske 1967. i godinu potom.Naravno da se u jakoj Prvoj saveznoj ligi, gdje smo prešli moglo samo nositi vodu starijima ili pokušati uhvatiti za rep Đerđu ili Plečaša. "Željo" je bio u raspadu, pa sam neko vrijeme bio i u "Karlovcu 67" i uživao igrajući s Bocom Kolakovićem. Ako si kao mlađi želio odigrati na jedan koš u Šancu trebalo je po vrućini poslijepodne čekati satima da upadneš na hakl tri na tri ili da smiješ dodavati loptu nekom od velikih igrača u treningu šuta.

Kada ste napravili prve korake u novinarstvu ?

-Već u Gimnaziji imali smo  iz hrvatskog tjedne zadaće da napišemo neki krimić, ljubić ili kaubojski sastavak i mogu reći da su moji radovi uvijek bili dobro prihvaćeni od cijelog razreda i profesorice Manojlović. Igrajući košarku činilo mi se da bih mogao surađivati u Karlovačkom tjedniku.U to je vrijeme moj prijatelj Zdravko Švegao prešao u Večernji list, a urednik Ratimir Petković otvorio mi je mogućnost izvještavanja s naših prvoligaških košarkaških utakmica. No, prvi članak kojeg čuvam i danas objavljen mi je 8. 2.1968. godine i govori  o nadarenom stolnotenisaču Antunu Tovi Stipančiću, imao sam tada sedamnaest godina. Javljao sam se Radio Zagrebu gdje me je volio stihoklepac Ivo Tomić, a kako sam i počeo studirati politologiju i sve više bio u Zagrebu, u jesen 1972. godine nakon Olimpijade u Münchenu prešao sam pod okrilje Milke Babović u TV redakciju gdje sam ukupno proveo 42 godine, a ukupno do danas imam 52 godine novinarstva.

Koje ste najveće sportske događaje pratili kao novinar i komentator?

-Bio sam na 14 Olimpijada od kojih su sve osim sarajevske bile u Hrvatskoj, jer je ranije bila konkurencija pet studija, Zagreb, Beograd, Sarajevo, Novi Sad i Podgorica. Od svjetske ugruge sportskih novinara dobio sam nagrade za praćenje ljetnih i zimskih igara od kojih sam ponosan na olimpijsku baklju iz Londona 2012. godine. Prenosio sam 20 Final foura u košarci, petnaestak košarkaških europskih i šest svjetskih prvenstava. No, puno sam radio i rukomet, prenosio formulu 1 i bio na svim trkalištima i u finim odlosima sa Michaelom Schumacherom. Barem petnaest novih godina proveo sam u Garmischu na Novogodišnjoj turneji. Radio sam i spidvej, motocross, boks, plivanje i vaterpolo. Doveo sam NBA u Europu zahvaljujući pomoći tadašnjeg dopisnika Vjesnika iz New Yorka Vladimira Drobnjaka.

Koji vam je najdraži sportski trenutak?

-To je svakako finale Olimpijskih igara u Barceloni naše košarkaške reprezentacije i Dream teama, kada smo osvojili srebro zlatnog sjaja. Ta kovanica kao i "spusti se Franjo" još nakon tri desetljeća odzvanjaju. Volio sam intervjue, a uz sve NBA zvijezde najdraži mi je s Michaelom Jordanom u ona slavna Chicagova vremena. Tih sam godina barem desetak puta bio u Chicagu kod meni  dragog Tonija Kukoća. S Draženom Petrovićem sam imao toliko razgovora da ni sami nismo znali što bi više.

Radili ste s brojnim sportskim novinarima i komentatorima,tko je na Vas ostavio najdublji dojam?

-Nemam rang listu, jer sam više od 7.000 prijenosa odradio u sjajnoj  profesionalnoj redakciji gdje sam proveo više od četiri desetljeća. Milka Babović bila je pravedna urednica, Mladen Delić bio je popularan kao i tadašnji predsjednik, Boris Mutić uvijek je bio vrckast, Božo Sušec zamalo je uspio dovesti da dobijemo cijeli sportski program.Na žalost naše je novinarstvo na samrtnom hropcu, pa u HTV-u nakon Marka Šapita više ne vidim rasnog komentatora. Mi smo se oženili za posao, a danas…

Kada ste otišli u mirovinu ?

-Protutnjalo je već šest godina. HTV je bio u teškoj krizi, nahranio je svojim kadrom sve novonastale televizije, a izgubio svoju kvalitetu. Nisam imao što raditi, a nisam htio sjediti u redakciji.

Karijera nakon mirovine ?

-Praktički nisam ni prekinuo. Na Sport klubu već eto šest godina radim puno više prijenosa nego na HTV-u i zadovoljan sam što glava funkcionira. Radim košarku i to Europsku ligu ili Europski kup, a kako pokušavam da me na kraju ne ubije stres, repke sam se odrekao...

Imate li kakav hobi ?

-Prije 16 godina kupio sam drvenu vikendicu na 666 metara u selu Grabarak na Japetiću s idejom da ću se kupati na bazenu s toplom vodom u Svetoj Jani i igrati golf, trener mi je bio Kukoć u Dolini kardinala. Na žalost i bazen i golf zarastaju u travu. Preostalo mi je kositi travu, piliti drva i nisam loš.

Što radite u ovo vrijeme epidemije koronavirusa ?

-Na žalost nisam iskoristio priliku da sredim arhivu. Imam sve rokovnike što je važno radi kronologije događanja, imam puno akreditacija i slika i puno sjećanja za zgodnu knjigu koju bih mogao objaviti u dva primjerka, neka mi djeca čitaju. Kombinirao sam sa čitanjem, a to volim i radovima na brdu. Čekam more i prijatelje u Zadru i Dubrovniku.

Odobreni su treninzi, kada očekujete potpuni povratak sporta?

-Mislim na jesen. Drago mi je da Vlada, Plenković i Marić, vole sport i da pomažu i da će pomoći, a posebno me veseli da je moj prijatelj i naš Karlovčanin Tomislav Družak odlično startao kao "ministar" sporta. Još samo kada bi se u našem gradu nešto pozitivno počelo događati.

Branko Obradović