"Mi smo mislili da će to raditi neko vrijeme pa će se ugasiti, međutim, evo, stanica radi punih 60 godina"

Ideju za osnivanje Radio Karlovca dao je predsjednik Socijalističkog saveza grada Karlovca Bobo Lasić koji je zatražio podršku Narodne tehnike grada na čelu s Edom Banfićem. Održan je sastanak s predsjednikom Radio kluba Ivanom Talošem i polako se počelo raditi na realizaciji projekta. Bio je organiziran posjet Radio Vukovaru, a ekipu je predvodio Ivan Taloš koji je u Karlovac doselio upravo iz Vukovara i bio je uključen u pokretanje radija. Uz njega u ekipi su bili Vojo Perše i Josip Šimunčić. Tamo su se upoznali s radom i problemima te su to iznijeli na osnivačkom sastanku Radio Karlovca u osnivanju. Socijalistički savez je osigurao dozvolu za rad i frekvenciju, a dokumentaciju je izradio Ivan Taloš. Nakon nabavke potrebnog materijala započela je izrada, nositelj radova bio je Josip Šimunčić, a pomoćnici Ivica Sertić i Josip Brozd. Razgovarali smo o tim danima upravo s Josipom Šimunčićem koji je kasnije bio i tehnički voditelj Radio Karlovca.

-Da, bio je to veliki posao, prvo smo isposlovali da dobijemo frekvenciju i odobrenje za rad. Onda smo išli gledati neke radio stanice koje su već radile, a bile su slične kao što je trebala biti naša. Išli smo u Vukovar jer je inženjer Taloš iz Vukovara došao u Jugoturbinu. Tamo smo pogledali tu njihovu radio stanicu, a takva će biti i naša, čak je i konstrukcija potpuno ista, Ivan Taloš je i tamo sudjelovao u izgradnji radio stanice, on je radio nacrt i proračune. Tako smo to vidjeli tamo bolje i počeli smo raspravljati dalje sa Socijalističkim savezom, oni su to financirali i Jugoturbina je jedan dio financirala, koliko ja znam, iako nama ustvari nitko nije rekao tko financira. Bobo Lasić bio je predsjednik Socijalističkog saveza i mi smo s njim sve dogovarali, on nam je dao i auto. Kupovali smo dijelove, čak se išlo i u Italiju kupovati neke dijelove, jer u ono vrijeme se to nije moglo naći kod nas. Skupili smo se u Radio klubu, Ico Sertić je bio sa mnom od prvog dana. Mi smo imali zadatak da napravimo niskofrekventni dio stanice i mikser te ono ostalo što je trebalo. Oni su u Radio klubu Jugoturbine, s njima je bio i Ivan Taloš, radili visokofrekventni dio i kutije, mi to nismo mogli napraviti, onaj donji dio da, ali drugo ne. Tako je, recimo to, bio nekakav početak, pa jedno dva mjeseca se to radilo i onda je bilo probno otvorenje stanice. Bili smo kod inženjera Taloša u njegovom stanu, jer je on imao sve što treba priključiti, imao je gramofon, magnetofon i mikrofon, to još nismo prikupili. Vidjeli smo da sve dobro funkcionira i onda smo to premjestili u klub, kupili smo još što nam je trebalo i bilo je otvorenje. Glavni govornik na otvorenju bio je Vlado Funduk, on je i osigurao dio financija, donekle je sudjelovao u tome i tako je to počelo.

• Je li bilo problema kod izrade radio stanice?

-Bilo je problema kojekakvih, neke dijelove koji su nam trebali za niskofrekventno pojačalo koje je bilo vrlo jako, preko 50 Watta snage, nismo mogli kod nas kupiti. To su bili neki specijalni kondenzatori za smirivanje napona u mrežnom dijelu, toga nigdje nije bilo, tražili smo u Austriji preko nekih poznatih, pisali smo im da nam nabave, ali nije bilo. Onda se inženjer Taloš sjetio da ima negdje liskun, pa ćemo mi sami napraviti to što nam treba. Nabavili smo potreban materijal i onda sam ja to napravio doma, te kondenzatore. Inače, bilo je i ostalih problema, mi smo radili radio stanicu s lampama koje nisu predviđene za radio stanicu, ali su bile predviđene za niskofrekventno pojačalo, stanica je radila na srednjem valu, UKW-a nije bilo, bilo je - ali ne kod nas, to je bila jednostavnija modulacija pa se to moglo napraviti. Onda smo morali nabaviti sve što nam je još trebalo, dva gramofona, dva magnetofona i dva mikrofona. Onda nam je bio problem: kada uključiš mikrofon i kada se govori, a zatim mora svirati gramofon, morali smo mikrofon isključiti, pa uključiti gramofon, to mi je bilo dosta komplicirano i onda sam ja napravio mikser s ulazima za dva gramofona, dva magnetofona i dva mikrofona. Jedino što mi nismo imali klizne potenciometre, već smo imali one rotacione, no bilo je dobro, tada smo mi bili "na konju", mogli smo vrtjeti ploče cijeli dan. To nam je bilo super. Dobili smo ploče i od Jugotona, od televizije i privatno su nam ljudi nosili, tako da smo mi skupili strašno puno ploča.

• Vi ste nakon početka rada bili tehnički voditelj, je li tada sve funkcioniralo kako je trebalo?

-Da, ja sam bio tehnički voditelj, očekivali smo da će biti problema u radu, ali nije. Problem nam je bio domet, nismo se čuli u Dugoj Resi. Dogovorili smo se s ljudima iz Jugoturbine da oni postave relejnu antenu na Vinici, to je bila refleksna antena i od tada se dobro čulo, to nam je bilo važno.

• Ima li kakvih zanimljivosti iz tog vremena?

-Kada smo počeli raditi imali smo dosta želja i onda se dogodilo da je bila jedna želja sinu za rođendan iz Vučitrna. Mislio sam da je to neko selo tu u blizini, nisam baš znao imena svih sela. Raspitivali smo se, ali nismo otkrili. Saznali smo da u Karlovcu u vojsci ima nekoliko mladića iz Vučitrna i mi smo došli jednu nedjelju provjeriti o čemu se radi. Došli su roditelji tog vojnika kojem je bila upućena želja za rođendan i njegova mama nam je rekla da nas oni čuju u Vučitrnu i da su zato uputili sinu čestitku za rođendan. Tada smo saznali da je Vučitrn mjesto u Kosovu. Kako smo se tamo čuli, to je zaista neobično, vjerojatno je to neka refleksija od objekata, ali neke mogućnosti su postojale. Mi radio amateri smo radili na amaterskoj radio stanici koja je radila na kratkom valu i razgovarali smo s cijelim svijetom, s Australijom i Kanadom. Dobili smo i potvrde tih kontakata, to i danas negdje postoji, kada smo razgovarali s nekim onda se kao potvrda uspostavljene veze šalju posebno štampane kartice.

• Svi koji ste u početku bili uključeni u pokretanje Radio Karlovca bili ste radio amateri, kako to objašnjavate?

-Da, svi smo bili radio amateri, taj inženjer Taloš on nije bio te struke, on je bio elektroinženjer, ali on se priključio, on je to malo prostudirao, imao je i iskustva iz Vukovara od ranije, imao je ustvari to u rukavu i to je sve glatko išlo.

• Vi ste obučili i naučili Icu Sertića da on može samostalno preuzeti posao. Čega se sjećate s tih početaka?

-Da, Ico je sve naučio i s njim nije bilo problema. Došla je zatim Edita Gojak, pa spiker Veljo Savić. Ja sam dobio posao u Gimnaziji, ali sam dolazio kada je trebalo. Došao je nekakav čovjek iz Zagreba, po političkoj liniji, onda je neko vrijeme on to vodio.

• Kada ste radili na pokretanju Radio Karlovca jeste li razmišljali da radite nešto što će preživjeti 60 godina?

-Ma ne, to nije nitko predviđao, mi smo mislili da će to raditi neko vrijeme, pa onda će se to ugasiti, međutim, evo stanica radi punih 60 godina. U ratu je Radio Karlovac odigrao veliku ulogu. Ljudi su jako slušali radio jer su tu mogli dobiti sve informacije. Granatirane su i prostorije radija tamo u zgradi Karlovačke županije, granatiran je i odašiljač pa ga je Ico uspio preseliti u Vivodinu. Za vrijeme rata smo zaista bili dobrodošli. Bilo je i nekih kikseva, ali ne od strane ljudi koji su radili, nego od slušatelja. Jednom prilikom je jedan slušatelj javio, čini mi se iz Drežnika, da neprijatelj granatira to područje, ali da nije pogodio što je trebao. Naravno, to je bila neprijatelju dobra informacija, da popravi nišanske sprave. Moja supruga Anica bila je jako vezana uz Radio Karlovac, radila je dječje emisije, a u ratu je pokrenula Radio školu koja je puno značila i koja je bila jako slušana, tako da smo evo i supruga i ja vezani uz priču o Radio Karlovcu.

• Ostali ste u vezi s Radio Karlovcem, posebno preko Ice Sertića?

-Da, to je i familijarna veza, uvijek sam bio s njim u kontaktu i kada je trebalo nešto popraviti, znao sam uskočiti. Neko vrijeme nitko nije pitao za radio stanicu, morali smo se sami snalaziti. Bobo Lasić je otišao u Zagreb pa više nije bilo neke podrške. Ja sam uvijek bio na raspolaganju, naravno sve je to bilo na amaterskoj bazi.

• Kada ste počeli raditi radio stanici i kada je ona počela emitirati program bio je prisutan veliki entuzijazam kod svih vas. Koliko je to bilo bitno?

-Da, dapače, bio je prisutan entuzijazam, željeli smo to što bolje odraditi. Dobili smo prostor u samačkom hotelu, imali smo na katu dvije prostorije, najviše je posla imala Edita Gojak koja je morala pričati cijelo vrijeme. Bilo je raznih događaja, no moram reći da je početak rada naše radio postaje bio kao kod drugih lokalnih radio stanica. Mi smo bili šesta radio postaja koja je počela s radom.

• Usprkos svih problema i novih tehničkih izuma radio je preživio, danas u Hrvatskoj ima više od 150 radijskih stanica. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

-Danas je lako, možete kupiti kompletnu radio postaju, samo trebate imati novca. Svi danas kupuju gotove radio postaje, a cijene su različite, ovisi što želite. U Karlovcu je Trend kupio i radio i televiziju. Tada su bila sasvim druga vremena. Da, radio je opstao jer su mnogi shvatili njegovu važnost.

• Radio Karlovac je uvijek imao dobru opremu, kako to objašnjavate?

-Mi smo znali s opremom i znali smo što nam treba i mi smo to znali upotrijebiti. Kada smo nabavljali gramofone nismo kupili one tvorničke, nego nam je pokojni Bastijančić, on je radio u Tehnomerkuru, nabavio dva gramofona, ne znam od kuda, koji su bili za ugradnju. Bili su bez kutije, to je bilo samo za ugradnju, mi smo ih instalirali, to su bili krasni gramofoni, kada si ih trebao pustiti samo si pritisnuo tipku. Kasnije smo dobili magnetofon, koji je bio također vrlo kvalitetan. Mogli smo snimiti emisiju i pustiti je, pa smo bili bez brige. Mi nismo radili cijeli dan, radili smo od 12 do 18 sati.

• Kasnije ste se preseli sa Švarče u Šebetićevu ulicu, kako je tamo bilo?

-Da, preselili smo se u Šebetićevu ulicu i to je trebalo tehnički odraditi. Ico je već tada sve znao i on je vodio taj dio. Problem je bio što je to bio srednji val i nije bio kvalitetan zvuk. Naši uređaji su bili kvalitetni, mi smo imali kvalitetne gramofone i magnetofone, ali zvuk koji je išao van nije bio kvalitetan. Velike radio stanice su imale neke uređaje koji su taj zvuk popravili, mi to nismo imali.

• Mogu li Karlovčani biti ponosni na 60 godina svog radija?

-Naravno, da mogu, ja i sada kada idem u šetnju sretnem neke ljude koji me zaustave i pitaju o radiju, znaju da sam ja bio uključen u to. Pogotovo mogu biti svi ponosni na ono što je Radio Karlovac odradio u Domovinskom ratu. Radilo se pod granatama, ali se bilo uvijek uz građane Karlovca. Moram reći jedan štos iz tih dana, imao sam krasan auto Suzuki i pošto sam stalno bio u pokretu, bojao sam se za njega pa sam si kupio "peglicu", koje mi nije bilo žao, a dobro je služila. Da, 60 godina djeluje Radio Karlovac i nadam se da ćete još dugo raditi svoj posao.

• Dobro se držite, koliko ustvari imate godina?

-Imam punih 88 godina, a za mjesec dana imat ću 89. Noge me muče ne mogu puno hodati, ja sam rekonvalescent, mjesec dana sam ležao, sada hodam dobro. Drago mi je što ste me se sjetili povodom 60 godina Radio Karlovca i što ste mi dali priliku da pričam o tim počecima. Ponosan sam što sam bio dio te priče.