"Mi slijepi možemo puno toga raditi, što sredina misli da ne možemo"

Član Planinarskog društva "Karlovac" i CEIK-a "Braća Seljan" slijepi planinar Feručo Lazarić dobitnik je prestižne nagrade "Najveći planinarski pothvat u 2020. godini" koju dodjeljuje Hrvatski planinarski savez. Priznanje mu je dodijeljeno za obilazak planinarskog puta Via Adriatica, koji započinje na Prevlaci, a završava u Istri i dugačak je 1.100 km. Pothvat je trajao preko dva mjeseca pod vrlo surovim uvjetima, hladnoća, kiše, Velebit i drugo. Slijepi planinar osvojio je prestižnu nagradu u konkurenciji svih planinara članova Hrvatskog planinarskog saveza, alpinista, penjača, speleologa i ostalih. Treba istaknuti da je obilazak planinarskog puta Via Adriatica značajan sportski podvig, a posebno za slijepog planinara. Hrvatski planinarski savez član je i Hrvatskog olimpijskog odbora. Razgovarali smo s Feručom Lazarićem o njegovim sportskim aktivnostima, o planinarskim podvizima, o obilasku planinarskog puta Via Adriatica i o nagradi Hrvatskog planinarskog saveza.

Član ste karlovačkog društva i CEIK-a, ali niste iz Karlovca. Gdje živite?

-Živim u malom mjestu u srcu Istre, to je Svetvinčenat, koji ima 200 stanovnika, a ima četiri kafića, tri picerije i jedan restoran. Da, malo je smiješno da tako malo mjesto sa samo dvjesto stanovnika ima toliko ugostiteljskih objekata, izgleda nemoguće, ali stvarno je tako. To je mali turistički gradić, ima 500 kuća za odmor, tako da je turistički jako razvijen i svake godine sve više i više. U mjestu je jedan lijepi venecijanski dvorac iz petnaestog stoljeća i jedan lijepi renesansni trg s ložom. Tako da je to mjesto, koje stvarno treba posjetiti, imamo i što ponuditi, posebno su kvalitetna vina. Moje vino je najbolje, kao što volim planinariti, putovati i svirati, tako mi je i veliko zadovoljstvo praviti vino.

Od kuda ljubav prema sportu i planinarenju?

-Ja nisam slijep od rođenja, oslijepio sam prije dvadeset godina. Prije sam stalno skijao, bio sam uvijek vezan uz snijeg i planine, više nego uz more. Nakon što sam izgubio vid, moja supruga i ja s nostalgijom smo se šetali po tim skijalištima u Sloveniji, gdje sam nekada skijao. Najprije smo se šetali samo po snijegu, a poslije smo se šetali i kada nije bilo snijega. Tako je nastalo moje planinarenje, koje je sada postalo strast. Planinarenje volim strastveno, to me tako ispunjava. Možda je to malo neobično, ali s gubitkom vida ja sam počeo planinariti, stvarno je tako. Kako sam izgubio vid počeo sam planinariti, prije uopće nisam razmišljao o tome, više sam volio skijanje i neke druge sportove. Gubitkom vida počeo sam planinariti. U početku sam imao i nekih poteškoća. Dok sam planinario sa suprugom bilo je sve u redu, no kada se ona razboljela i kada mi više nije mogla biti pratitelj, onda je nastao problem. To je onako na prvi pogled nespojivo planinarenje i sljepoća, u planinama su svakakvi tereni, stepenica gore, stepenica dolje, stup ovdje, stup ondje, pa kamen. Znao sam da moram biti fizički dosta pokretan, da moram brzo reagirati na prepreke, pa sam počeo vježbati svako jutro, prije kave, i tako već dvadeset godina. Dobio sam brzinu i pokretljivost, tu gipkost da mogu brzo reagirati i stvarno uživam u planinarenju.  

Imate li problema za vrijeme planinarenja?

-Prošao sam dosta teških staza, pogotovo sada kada sam bio na toj dugoj stazi Via Adriatica, u južnom Velebitu je teško za videće planinare, a kamoli za mene, No, ja se nisam niti ogrebao. Sigurno je važno što sam u dobroj kondiciji i brzo reagiram, To je veliki doprinos, pa sam cijelu stazu prošao bez ogrebotine, a i Bog me je čuvao. Stvarno, do sada u svom planinarenju nisam imao ozljeda i većih problema.  

Koliko ste imali uspona?

-Imam 75 žigova i za to sam dobio zlatnu značku Hrvatskog planinarskog saveza da sam prošao 75 kontrolnih točaka Hrvatske planinarske obilaznice. Jako sam ponosan na tu zlatnu značku, jer sam za nju obišao cijelu Hrvatsku.

Kako je došlo do toga da ste postali član Planinarskog društva "Karlovac" i CEIK-a "Braća Seljan"?

-Mene je Mladen Kuka počastio članstvom u Planinarsko društvo "Karlovac". Moram iskreno reći koliko sam imao problema da me prihvate kao slijepu osobu moji planinari u Istri. Sada me zovu, ali morao sam se dokazivati, morao sam ići na Olimp, na Musalu i na Triglav da bi vidjeli da mi slijepi možemo to. Moram priznati da sam jedini slijepi čovjek u Istri koji ide po brdima, mada imamo dosta planinarskih društava i u okviru udruga slijepih, samo oni ne idu. Jednom prilikom Mladena Kuku i mene upoznao je moj slijepi kolega iz Karlovca Mirsad Bećirović. Od tada mi se dosta družimo i meni je to veliko zadovoljstvo. Mladen je prihvatio moju sljepoću i do sada me pratio na dosta uspona. To mi je veliko veselje i zadovoljstvo. Naravno, meni je zadovoljstvo da primim kod sebe u kući moje prijatelje, a među njima je i Mladen Kuka. Bivše djevojačke sobe mojih kćeri, koje više ne žive s nama, pretvorio sam u planinarski prostor i tu borave moji prijatelji planinari, kada me posjete. Drago mi je da mogu ugostiti moje prijatelje i da im mogu barem malo uzvratiti što mi prave pratnju na mojim usponima. To jako cijenim i najmanje što mogu učiniti je da ih pozovem kod sebe u goste, pošto imam tu mogućnost, a meni je to veliko zadovoljstvo. 

Kako je došlo do ideje da se uputite na obilazak staze Via Adriatica?

-Upoznao sam na jednom planinarenju jednog pulskog planinara Sergia, on mi je rekao da je bio na Cammino di Santiago di Compostela u Španjolskoj. Počeo sam razmišljati da bih mogao ići i ja. Sve smo se bili dogovorili, ali korona je to zaustavila, morao sam to zaboraviti, kao i neke druge stvari, koje sam imao u planu prošle godine. I jedan dan me Sergio nazvao i rekao da ima namjeru ići na stazu Via Adriatica, čuo sam za tu stazu, ali nisam mislio o tome, jer to je ipak 1.100 kilometara pješke, a to je dosta veliki zalogaj. On mi je rekao da mogu ići s njim, samo da si nađem pratnju. Razmišljao sam, zaključio sam da zbog korone ne mogu realizirati neke svoje planove, a ovo bi bio dobar nadomjestak za sve što sam izgubio zbog pandemije. Počeo sam se informirati kod mojih prijatelja planinara, koji znaju malo više o toj stazi. To je čuo autor staze Via Adriatica Srećko Vukov i on me nazvao jednu večer i rekao mi je da je čuo da ja planiram ići na stazu te mi rekao da bi to bila velika promocija za tu long trail stazu, jedinu u Hrvatskoj. On mi je rekao da će mi pomoći oko organizacije i da će mi pomoći pronaći pratnju. Nakon toga sam eliminirao sve dileme i plus toga vuklo me kako ću ja funkcionirati bez kuće, bez kreveta, bez žene i njezine kuhinje, bez kupaonice, bez svega. Nakon toga sam čvrsto odlučio ići i to iskustvo koje sam stekao u dva mjeseca bez svega što sam spomenuo, to je nešto prekrasno. Sve sam imao u ruksaku, u tih 25 kilograma. Ja sam tako sretan što sam to odradio, što sam prešao tih 1.100 kilometara naše obale po brdima. Obišli smo sva brda uz obalu, upoznao sam tako divne ljude, koji su nam davali smještaj i nudili hranu. U tih dva mjeseca tri put smo spavali u šatoru, spavali smo svugdje, po starim školama, po skloništima, u planinarskim domovima i u kućama. Zbilja je to bila jedna pustolovina, nešto nezaboravno, predivno i neopisivo.

Je li bilo teško?

-Niti u jednoj sekundi nisam pomislio da odustanem. Bilo je teško, recimo, prvi dan sam dobio žuljeve. Toliko sam se toga naslušao o tim žuljevima, ljudi prekidaju pješačenje zbog žuljeva, ali ja ne. Pokrivao sam žuljeve s flasterima, četiri, pet dana hodao sam kao po žeravicama prvih pedeset koraka, poslije se to povuklo. Otkrio sam da se u našem tijelu stvarno skriva potencijal, kojeg uopće nismo svjesni. Nisam se puno pripremao za tih 1.100 kilometara, moji planinari su mi govorili je li znam u što se upuštam u ta dva mjeseca, no niti jedne sekunde nisam mislio odustati. Najteži dan mi je bio na Pelješcu, na dionici Janjina – Slano. Pješačili smo po suncu, to je bio rujan, bila je berba grožđa, to je bio kamenjar, bez hladovine. Uspon po tom kamenu s 25 kilograma na leđima, to je zaista bilo teško, ali nisam ni pomišljao da bi odustao. Spavali smo pokraj mora u jednom masliniku, to je bio fantastičan doživljaj. Južni Velebit je stvarno bio naporan. Od skloništa Dušice pa do Svetog brda i dalje, to je zbilja bilo teško za mene, vrlo naporno. To su bile stepenice od jednog metra, gore i dolje, pa padnem, ali zbilja nisam se niti ogrebao. Južni Velebit bio je vrlo naporan za mene, moram to priznati. Tri dana je to trajalo, ali poslije sam promijenio pratnju, jer je ta pratnja bila malo više žestoka, nego što sam ja mogao podnijeti. Promijenio sam pratnju, stigao je jedan moj prijatelj, koji me poznaje kao planinara i onda smo odradili sve do Baških Oštarija, od te Šugarske Dulibe još dva dana, poslije je bilo lako. Sve je bila šetnja prema južnom Velebitu i Pelješcu.   

Koliko su vam na putu pomogli savjeti Mladena Kuke i Stipe Božića?

-Mladen Kuka mi je priuštio zadovoljstvo da upoznam velikana hrvatskog alpinizma Stipu Božića. Pročitao sam sve njegove knjige. Bio sam jako uzbuđen kada sam se susreo s njim u Karlovcu, on je zaista veliki čovjek. Mladen isto ima veliko iskustvo s brojnih uspona i putovanja. Sigurno da su mi koristili njihovi savjeti, ja volim slušati. Meni je to jako zanimljiva tema, razmjena iskustava s putovanja, mene to zanima, jer ja mislim još puno u životu proputovati, mogu si to priuštiti, hvala Bogu. O tome volim i pisati, to mi je veliko zadovoljstvo pisati o tim mojim pustolovinama na slijepo. Napisao sam knjigu "Planinarenje na slijepo", u lipnju prošle godine bila je promocija te knjige. Mogu reći da je prošla godina bila dosta teška, Covid-19, pa potresi, ali meni je 2020. godina bila jako sadržajna. Pored toga što sam za zlatno obilježje Hrvatskog planinarskog saveza prošao Hrvatsku planinarsku obilaznicu, imao sam promociju knjige u mom Svetvinčentu, na kojoj je bilo sto ljudi, bilo je predivno i to ću pamtiti cijeli život te je na kraju bila Via Adriatica. Ta dva mjeseca u prirodi iskoristio sam, kada već ne mogu ići izvan Hrvatske, da upoznam svoju domovinu, koja je stvarno predivna. Treba je otkrivati, treba je upoznavati, jer zbilja imamo u Hrvatskoj što vidjeti.

U dva mjeseca napravili ste sportski pothvat, Hrvatski planinarski savez to je proglasio pothvatom godine. Koliko vam znači to priznanje?

-To me zaista puno veseli, naročito razmišljajući kroz one stvari, koje sam prošao na početku mog planinarenja, nitko me nije htio, a sada kada pomislim na to priznanje ja sam stvarno tako ispunjen. Tako dirnut svim tim stvarima, tako sretan i veseo, nemam riječi da bi to opisao. Kada su mi javili iz Hrvatskog planinarskog saveza da sam dobio to priznanje, od velikog zadovoljstva potekla mi je suza radosnica, to me tako ispunilo, to me tako dirnulo. Imam prijatelje u Splitu, s njima se isto družim, a članovi su Planinarskog društva "Mosor". Oni su pročitali moji knjigu i pozvali me u goste. Vikend prije odlaska na stazu Via Adriatica, bio sam kod njih u Splitu. U subotu smo išli na Mosor, a u nedjelju njih devet slijepih osoba i ja popeli smo se na brdo Gospa od Snijega, sat i pol je trajao lagani uspon. Tu sam nedjelju proveo sa slijepim osobama, to mi je bilo tako lijepo iskustvo, nezaboravno. Volim kada pokazujemo mi slijepi da sljepoća ne mora biti prepreka da bi mogli lijepo živjeti. Mi moramo neke stvari raščistiti sami sa sobom, onda se upustiti u te stvari, nikako ne dozvoliti da nam to bude prepreka da se ne upustimo u neke stvari, kao što je planinarenje. I druge stvari možemo raditi kao slijepe osobe. Počeo sam o tome pisati knjigu pod nazivom "Lijepo i na slijepo" i u toj knjizi ću pokazati da mi slijepi možemo puno toga raditi, što sredina misli da ne možemo. Meni je užitak pokazivati da to ipak možemo.    

Kakvi su planinarski planovi?

-Imam puno planinarskih planova. Želim ići u te prekrasne Alpe, moj prijatelj Mladen Kuka obećao mi je jednu stvar, ja nisam zaboravio, a nije niti on. Želja mi je ići na planine u Alpama od tri i četiri tisuće metara. O tome sanjam već dvije godine, Mladen mi je obećao da će mi to priuštiti i ja ne sumnjam u to. Do sada smo odradili sve što mi je obećao i veše od toga. Tako da ne sumnjam u to.