"Meni je drago da je Radio Karlovac opstao do danas, da je izdržao sve pritiske sa strane"

Pjevač Darko Domijan počeo je karijeru šezdesetih godina kao član karlovačkih glazbenih sastava. Nekoliko godina nastupao je s karlovačkim bendovima po plesnjacima u gradu, ali i na svirkama na moru. Njegova pjevačka solo karijera počela je 1972. godine i traje već pedeset godina. Radio Karlovac odigrao je značajnu ulogu krajem šezdesetih godina za njega, ali i za sve sastave, jer su se snimale i izvodile mnoge njihove pjesme. Domijan je bio godinama vezan uz Radio Karlovac, sve do odlaska iz Karlovca, ali kontakti su ostali do danas. Povodom šezdeset godina Radio Karlovca razgovarali smo s Darkom o tim šezdesetim godinama, o pjevačkoj karijeri i o neraskidivoj vezi s Radio Karlovcem.

• Darko, lijepo je doći u Karlovac, je li vuče srce u rodni grad?

-Da, pa to je logično, to je normalno, tu sam rođen, tu sam proveo svoje prekrasno djetinjstvo, počeo svoje prve glazbene korake, jako puno lijepih stvari iz djetinjstva i mladosti veže me za Karlovac.

• Što za tebe znači ovih 60 godina Radio Karlovca?

-To je jedan lijepi jubilej, meni je drago čuti, nisam zapravo niti bio svjestan kada sam čuo da je 60 godina Radio Karlovca i onda sam se prisjetio nekih termina unazad kad sam gostovao, kada je bila jedna druga godišnjica, ne spominjemo brojke, ali jednostavno nevjerojatno kako ipak brzo prolazi vrijeme. Prije 60 godina još nisam bio u prilici da već tada u bilo kojoj funkciji dođem na Radio Karlovac, jer sam bio premlad, ali čim sam stasao malo u pubertetu već smo se mi tu motali po radiju. I meni je drago da je to ostalo do danas, da je izdržao sve pritiske sa strane, od strukture vlasništva, pa nadalje, da sad ne idem u detalje i drago mi je da je opstao. Sadašnji prostor je predivan, evo sad sam malo razgledao, ponosan sam na to. Sjetim se kako se počelo u nekakvoj maloj sobici i što se sve tamo odvijalo i koji su se uspjesi tamo događali. Pa, eto, mislim da je ovo danas što ima Radio Karlovac u ovakvom gradu zaslužio.

• Što je za vas tada mlade glazbenike koji ste bili na početku, krajem tih šezdesetih godina značio Radio Karlovac?

-Mislim, marketinški kad gledamo to je bilo izlaz na neki način u svijet, naravno, čujnost nije bila takva da smo mi mogli očekivati ako smo gosti na Radio Karlovcu da će netko u Rijeci čuti za nas, čujnost je bila takva kakva je bila. Međutim, bilo nam je bitno da nas čuju žitelji grada i bliže okolice koji su slušali Radio Karlovac, to je meni i nama svima bilo kao da smo se pojavili na televiziji. Na radiju si, pričaš na mikrofon, makar smo već imali nekakva iskustva od nastupa na pozornici s mikrofonom, no uvijek postoji nekakva doza koncentracije, pozitivne pripreme, da tako kažem nešto se događa u tebi, a pogotovo kad si u tim mladim godinama, kada si ambiciozan, nadobudan da tako kažem, da ćeš cijeli svijet pokoriti i onda ti se pruži prilika da im nešto kažeš, da to svi čuju, pa to je predivno.

• Kako je u to vrijeme izgledala glazbena scena u Karlovcu kada si se ti uključio, negdje krajem šezdesetih godina?

-Da, sjećam se dosta dobro tih dana, tih početaka, tih karlovačkih plesnjaka i stvaranja rock and rolla u Karlovcu. Dakle, moj prvi band, moja prva grupa bio je Playd, grupu smo osnovali Ratko Pogačić, Velimir Cvijanović, Boris Licitar i ja. Tu po karlovačkim plesnjacima počeli smo svirati 1968. godine. Onda smo se skompali s poluraspadnutom starom postavom grupe VIS Elektroni i postali VIS Elektroni. Mi smo u 1969. godini svirali na plesnjacima u Karlovcu, u Hrvatskom domu i Sokolskom domu, tadašnji Partizan i u mnogim drugim prostorima. Imali smo ljetne angažmane i nastupe za Nove godine u hotelima poznatim u bivšoj državi, uglavnom je to bilo u Hrvatskoj i u Karlovcu. U to vrijeme prije nego sam i ja stao na binu obilazio sam karlovačke plesnjake i prvi su bili Elektroni, pa je bila vrlo kvalitetna grupa IMI blues, poznata karlovačka grupa, nažalost cijela postava nije danas među nama. Obilazio sam plesnjake, upijao svaki pokret muzičara i maštao da ću jednog dana i ja biti na pozornici. U ovom prostoru gdje ste vi sada, 1969. godine nastupala je grupa Fantomi, isto tako u to doba poznata i vrlo dobra karlovačka grupa. U to vrijeme Karlovac nije oskudijevao bendovima, čak smo znali ići po tim gitarijadama u Zagrebu ili u Daruvaru ili negdje gdje se nešto održavalo na razini Republike Hrvatske. Tako da imala je ta naša rock scena u Karlovcu svoj značaj i kvalitetu.

• Kada je ustvari počela tvoja solo karijera?

-Sa svojom solo pjevačkom karijerom počeo sam 1972. godine kad su neke snimke tadašnje grupe Konture došle do Zagreba. Nakon svakog ljetnog angažmana ili svake druge godine dolazilo je u bendovima do raznoraznih personalnih promjena i mijenjanja imena i tako dalje. Kada smo kao grupa Konture 1972. godine snimili neke snimke koje smo htjeli slati negdje van nekom menadžeru da bi dobili angažman u Švicarskoj i Njemačkoj ili gdje-već i onda su te snimke snimatelji profesionalci s Radio-televizije Zagreb, koji su nas snimali, odnijeli sa sobom u Zagreb i tamo je čuo te snimke i moje pjevanje Raymond Ruić, tadašnji urednik Televizije Zagreb i tako je došlo do kontakta i do suradnje. Ponudio nam je svoje pjesme koje su se nama u bendu svidjele i tako je počelo 1972. godine.

• Koliko znam ti si tada imao repertoar u stilu Joe Cockera, je li tako bilo?

-To je iziskivao moj glas, onakav raspuknut, a to je bilo vrijeme ritma i bluesa i soula u svijetu. Naravno, kada se formirao bend dogovaralo se tko će što pjevati, onda je bubnjar pjevao one malo vokalno čišće pjesme, ja sam s tim svojim nekim promuklim glasom bio predodređen da pjevam, ne znam, Joe Cockera, Raya Charlesa, Otis Reddinga i Wilsona Picketta, što je meni bilo drago.

• I tako je to dalje išlo svojim tijekom, jesi li zadovoljan karijerom iz ove pozicije?

-Puno toga je sudbinski vezano. Ne bih ništa mijenjao. Jugoton je objavljivao moje ploče, Zagreb je tada bio centar zabavne glazbe. Godine 1974. objavio sam Ulicu jorgovana i tada se u biti sve malo jače pokrenulo, počeo sam objavljivati albume.

• Tada su se gramofonske ploče jako dobro prodavale pa si i ti imao velike naklade nekih ploča. Koji su to bili albumi?

-Album ''Put u raj'' objavio sam 1982. godine i na njemu je bio hit Sedam suza, taj se album prodao u 170.000 primjeraka. Najviše se prodao album ''Ruže u snijegu'' koji sam objavio 1983. godine. Taj se album prodao u 250.000 primjeraka. Prodaja koja se dogodila na području Hrvatske i Slovenije vrlo malo izvan Hrvatske, nešto Bosna i Hercegovina i Srbija, u Beogradu sam bio jako popularan u to vrijeme, ali uglavnom najveća prodaja je bila na području Hrvatske i Slovenije. I dan-danas kada dođem u Sloveniju rado sam viđen gost kod njih.

• Imao si nekoliko mega hitova, je li Ulica jorgovana ipak najveći tvoj hit?

-Da, to je definitivno. Ta pjesma je neizostavna, kada dođem negdje gdje me ne prepoznaju, kažem Ulica jorgovana, Darko Domijan i svi sve znaju. Odmah se ljudi sjete, tako je recimo slučaj kod mlađih generacija, na nastupima negdje i na televiziji s publikom vidim kad zapjevam Sedam suza i Ruže u snijegu mlada publika pjeva stihove, znači znaju tekst, ali gledajući mene ne mogu odmah spojiti.

• Puno si hitova imao s Raymondom Ruićem, ali si radio i s drugim skladateljima. Koji su to bili?

-Da, u početku sam bio vezan uz Raymonda Ruića, najveći njegov hit je upravo ta Ulica jorgovana. Davne 1980. godine Raymond Ruić napušta bivšu državu i odlazi u Australiju, gdje i danas živi. Ja sam tada započeo intenzivnu suradnji s Đorđem Novkovićem, iako sam već prije toga snimio neke njegove pjesme. Recimo, 1977. godine snimio sam Jelena je bila lijepa, a 1978. godine Dugo će dugo boljeti, to sam pjevao na Zagrebfestu. Tada su to bile lijepe pjesme, to su bili hitovi, pogotovo Dugo će dugo boljeti, na koncertima u Sloveniji uvijek traže da to pjevam, ako zaobiđem, svi su tužni i žalosni i traže da to otpjevam. Započeo sam s Đorđem Novkovićem suradnju i s njim sam napravio jako puno lijepih pjesama, puno hitova. Napravili smo Sedam suza,  Ruže u snijegu, to su bile obrade, ali puno ljudi to nije znalo.  Lijepe tekstove za te pjesme napisao je pokojni Željko Sabol, prekrasni su bili tekstovi Sedam suza i Ruže u snijegu, napisao je to uz podršku jedne žene koja je pisala tekstove, nisam siguran, ali mislim da se zvala Mira Tepšić. Sve u svemu imao sam puno hitova u karijeri i drago mi je da se još danas slušaju.

• Uz glazbenu karijeru uspio si završiti fakultet, koliko ti je to bilo važno?

-Da, to mi je bilo nekako usađeno u podsvijest da moram završiti fakultet i da imam svoju struku, da jednog dana moram okončati školovanje na način da budem visokoobrazovan, makar to danas ne mora ništa znači. Mlade generacija imaju toliko znanje, a nemaju nikakve fakultete, barataju sjajno s tim IT tehnologijama i svime. To mi je bilo negdje u podsvijesti usađeno, tako da sam si dao truda da ulovim vremena i da dotjeram taj fakultet do kraja. Onda sam početkom devedesetih, dakle negdje u to ratno doba, prešao u odvjetničku struku i evo kao odvjetnik radim još i danas, nešto manje jer dolaze mlađe generacije, guraju se mladi, ne daju se, što je i normalno, tako smo i mi krenuli.

• Imaš li i dalje nastupe?

-Da, pjevam, drago mi je kad me se sjete, uglavnom ima nastupa, korona je tu malo zaustavila neke projekte i tako dalje, ali nakon korone, evo, ne mogu sada reći da se ne hvalim, ali dogovori se jedan nastup ili dva u mjesecu ili negdje gostujem na nečijem koncertu ili nas par pjevača održimo neki koncert zajedno.

• Bio je jedan projekt u koji si bio uključen, a u sklopu kojeg je nekoliko vas pjevača nastupalo zajedno, o čemu se radilo?

-To je bilo prije nekakvih sedam, osam godina kada je krenuo taj projekt ''Legende pjevaju'', to je bilo dobro zamišljeno, međutim to je bio projekt velikih imena naše zabavne glazbe, ali premalo novaca. Mi smo imali pune dvorane, nismo imali honorara, kada se sve platilo, ostalo je možda po 500 do tisuću kuna svakome, mislim, smiješno zvuči, dobro možda si je netko od ovih iz organizacije nešto ostavio sitno za janjetinu, ali tako je bilo. Dvorane su bile pune, četiri sata su trajali koncerti, publika je bila zadovoljna. Pjevali smo Dalibor Brun, Džo Maračić, Boris Babarović, Alen Slavica, Danijel Popović, Duško Lokin i ja. To je bila jedna eminentna grupa respektabilnih pjevača, koja je oduševila publiku, ali mi to nismo mogli više izdržati čisto iz financijskih razloga. Nitko od nas nije tražio ni očekivao previše, ali ono, barem da se pokriju troškovi puta i da se ne osjećaš glupo da radiš za lijepe oči. Marketinški je taj projekt bio super i danas se spominje kao nešto lijepo i vrijedno, ali što možemo, sve nekako u svoje vrijeme. Danas dosta pjevam na tim gradskim feštama, često imam nastupe u Međimurju i tom sjevernom dijelu Hrvatske.

• Posvetio si i jednu pjesmu svom rodnom gradu, zove se Četiri rijeke, o čemu se radi u pjesmi?

-Mislim da je to ispala jedna lijepa priča jednog povratnika. jednog Karlovčanina koji ne živi više u Karlovcu, sjeća se svog djetinjstva koje je provodio na tim rijekama koje su mu bile praktički druga majka. Snimio sam tu pjesmu i želja mi je bila da se koristi kod Dana grada i nekih gradskih manifestacija. Čujem da je vi često puštate.

• Kada dođeš u Karlovac prošećeš li kroz parkove i stazama svog djetinjstva?

-Prođem promenadom, jer kada dođem u Karlovac uvijek imam nešto za obaviti, a sve je tu u centru grada, oko parkova. Vremena su jednostavno takva da čovjek ako nema nekog posebnog razloga da sjedne u Zagrebu u autu i ode malo u Karlovac, nema za to više vremena. Potrošiš se tijekom dana u Zagrebu te jedva čekaš navečer da se opustiš i da se malo nekako relaksiraš. Naravno, kada je neka prigoda ili dođem po nekom poslu, da tako kažem, u Karlovac onda iskoristim vrijeme da posjetim neka mjesta. Bio sam baš s prijateljima koji žive dugo godina u Kanadi pa smo imali 13. lipnja kada je sveti Ante proslavu rođendana mog prijatelja iz Kanade u hotelu kojeg smo mi nekad zvali Stara Korana, a danas je to Hotel Srakovčić. Imali smo lagani domjenak povodom rođendana i onda sam se sjetio tih dana u mladosti, koje smo provodili na Staroj Korani i dolje na Korani, na kupalištu. Snimali smo prije par godina Ivanka Boljkovac i ja spot na rijeci Korani. Karlovac ima fantastične prirodne ljepote i to je ono što čovjek ne bi trebao dopustiti da se ne koristi, da se ne kotira na turistički, dakle da privlači ljude, goste, da dolaze u grad. Čujem da se ipak to događa i treba poraditi još više na tome.

• I za kraj, vratimo se još malo Radio Karlovcu i u ta vremena šezdesetih i sedamdesetih godina, prisjetimo se zaključno koliki je tada bio značaj našeg radija?

-Ja se sjećam kao klinac, tamo gdje sam živio, u centru grada, to je bilo veliko dvorište, dolje stanari, gore stanari i svi su slušali Radio Karlovac, pogotovo se slušalo Po željama slušatelja, čekalo se da Edita Gojak krene sa željama. Palilo se na najavnu špicu i onda se pazilo i slušalo, od starijih ljudi pa do nas mladih koji smo se već ubacivali, jer je bilo glazbe raznih profila, raznih žanrova. Radio Karlovac nam je bio sve što se tiče medija u to vrijeme i evo preživio je do danas i to mi je drago.