Mario Pušić reporterski je zanat pekao putujući s migrantima od Makedonije do Austrije

Gdje god da se na ovim prostorima dogodi tragedija ili neka prirodna katastrofa, Mario Pušić će biti tamo i izvijestiti o tome. No, kolega iz Jutarnjeg lista isto će tako pisati priče o onim ljudima s margine, jednostavne priče o jednostavnim, a opet izuzetnim ljudima. Baš za takvu priču, odnosno reportažu pod naslovom “Ušli župnik, paroh i hodža u kafić…” dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva za 2018. godinu „Marija Jurić Zagorka“ za pisano novinarstvo. Ovo priznanje struke, kazao je, za njega je „veliko k'o kuća“ i ne mora dobiti više niti jedno drugo.
Dugorešanin, i to ponosni, kaže da je oduvijek znao da će biti novinar, u srednjoškolskim danima odluka je bila definitivna, a na nju je utjecao i jedan od profesora.
-Planirao sam, doduše, da ću se baviti sportskim novinarstvom. Zaokret se dogodio u četvrtom razredu gimnazije kad mi je politiku i gospodarstvo predavao naš kolega Željko Vesić. On je bio odličan, znao je ubosti u bit i meni se javila želja za „pravim“ novinarstvom. Sjećam se i danas njegove priče o demokraciji, kada je ljude na vlasti usporedio sa šaranima kojima trebaju štuke da ih malo rastjeruju kako se ne bi udebljali. Poželio sam biti štuka. Upisao sam politologiju, ali nisam nikad diplomirao jer me uzelo novinarstvo. Nekako u to vrijeme se otvorilo dopisništvo Jutarnjeg lista u Karlovcu i tad sam krenuo. Tadašnji šef Željko Miličević bio je prekaljeni reporter, bivši „Arenaš” i savršena osoba za mentorstvo nekome tko nema pojma o novinarstvu, ali ima želju za petoricu. Hvala mu. Da, trebao sam ipak izgurati studij do kraja, ali da mi sada netko ponudi da biram između diplome i ove nagrade, bez puno razmišljanje bih se odlučio za ovo drugo.
Ima tome 20 godina, a uz kraći izlet u izdavaštvo i pokretanje tjednika „7dana“, uglavnom je čitavo vrijeme bio u Jutarnjem. Zbog krize u medijima, gasila su se dopisništva, a Mario je ostao dopisnik, koji je uz Karlovačku počeo pratiti i Ličko-senjsku županiju. Od početka novinarske karijere je bio skloniji pisanju životnih priča o običnim ljudima.
-Najviše od svega volim raditi životne priče, o ljudima koji su daleko od svjetala reflektora koji su posebne individue, izvrsni u onome čime se bave, bilo profesiji ili u nekom svojem hobiju. Priča koja je nagrađena nastala je iz jednog selfija. To je bio selfie koji je opalio efendija Admir Muhić na Dan općine Vojnić prošle godine s parohom Željkom Vidakovićem i fra Ivom Bošnjakom. Iste sekunde vidim priču. Na papiru njih trojica predstavljaju tri različitosti, oni predstavljaju pravoslavnu, katoličku i islamsku vjeru, predstavljaju tri naroda Srbina, Hrvata i Bošnjaka, a zapravo je tu skup sličnosti. Božji su ljudi, rade zapravo isti posao, sva trojica su iz Bosne i sretni su na toj slici. To mora biti novinarska priča!
Njih trojica u bosanskom izdanju Večernjeg lista predloženi su za osobe godine, samo na osnovu tog teksta. Ta je priča odjeknula u cijeloj regiji, a zapravo ni po čemu nije posebna. Ona je jednostavna, to su tri čovjeka koji se druže prihvaćaju različitosti i rade zapravo na suživotu, pomirenju… Sve ono što treba Bosni oni su uspjeli napraviti na mikro području Vojnića, a sve ono što su rekli savršeno se poklapa s mojom životnom filozofijom: Ili jesi čovjek, ili nisi čovjek.
Takve priče odvele su ga i u druge dijelove Hrvatske, ali i izvan nje. Tako su prije desetak godina on i kolega fotoreporter Robert Fajt postali tim koji pokriva sve važnije događaje, uglavnom tragedije, od poplave u Gunji pa do zadnje havarije u HE Dubrovnik.
-Reporterski zanat smo pekli na migrantskoj krizi, ne ovoj našoj nego onoj prvoj balkanskoj koja je bila prije četiri, pet godina. Radili smo tada reportaže s migrantima od grčko-makedonske granice, kad su išli preko Srbije na Horgoš i preko Mađarske do Austrije. Putovao sam vlakom s migrantima kroz cijelu Makedoniju. Znam svaki kutak Like. Proputovali smo Robert i ja u ovih deset godina oko 150.000 novinarskih kilometara. Nema niti jedne županije, niti jednog grada, općina vjerojatno ima, iz kojeg nismo pisali. Bosnu smo prošli uzduž i poprijeko, kao zapravo sve zemlje iz regije. Zato je ova nagrada kako sam i rekao na dodjeli jednako njegova koliko i moja.
Mario Pušić ostao je vjeran pisanom novinarstvu, odnosno tiskanim medijima koje je kriza u najviše pogodila. Dijelom je to zbog interneta koji je opet na neki način, po njemu, išao na ruku novinarima.
-Problem je internet koji ubija tiskovine. Loše je vrijeme za tiskane medije, ali paradoksalno, dobro je vrijeme za one koji rade u tiskanim medijima. Naime, internet je pokupio sva dnevna događanja iz tih novina i ostavio ogroman prostor za kvalitetnu obradu tema, reportaže, intervjue. Na mala vrata se možda vratilo old school novinarstvo što je meni zapravo habitus. Za novinare koji se hoće baviti reportažom i tim nekakvih starinskim novinarstvom ima prostora kad govorimo o tiskanim medijima. Moram zahvaliti urednicima Jutarnjeg jer rijetko koji novinar si može priuštiti ili ima tu blagodat da te dva, tri ili pet dana netko ostavi na miru da kvalitetno odradiš temu koju započneš.
Prilikom dodjele nagrade u Novinarskom domu Mario je nagradu posvetio lokalnim novinarima, jer smatra da je daleko teže raditi u manjim sredinama.
-Živimo u istom gradu i ljudi koje kritiziraš i kojima si nekakav korektiv možda odlučuju o poslu tvom bratu, supruzi i tako dalje. Isto tako u crnoj kronici ljudi koji se bave kriminalom, a ti o njima pišeš, djeca nam idu možda zajedno u vrtić ili razred. To su neke mučne situacije koje sam osjetio na vlastitoj koži, bilo je političkih pritisaka na obitelj, vrlo direktnih, a i iz tog kriminalnog miljea osobno meni. Imao sam prijave policiji za neke drastičnije slučajeve, a one sitne naprosto zaboraviš i ideš dalje.
Nikad, kaže, nije požalio što se bavi novinarstvom i vjeruje da kad bi ponovo mogao birati izabrao bi novinarstvo, ali bi neke stvari koje je radio ranije danas možda napravio drukčije.
-Novinarstvo je droga koja me držala čitavo vrijeme i s godinama sam se uspinjao, bio sam sve zadovoljniji s temama koje sam obrađivao. U isto vrijeme mi je Jutarnji poklanjao dosta veliku vjeru i davali su mi da radim zahtjevnije stvari. Ono što jesam požalio je da neke teme koje sam obradio s današnjim odmakom nikad ne bih radio ili ne na takav način. Da možeš vratiti vrijeme svatko bi od nas popravio neke stvari. Međutim vrijeme se ne može vratiti, mogu se samo izvući pouke iz loših stvari, a ja sam svoje izvukao. Mislim da sam puno dao novinarstvu, u smislu da sam dosta toga žrtvovao, ali i ono je dalo meni, ne samo u materijalnom smislu, već i u osjećaju osobnog zadovoljstva da činiš pravu stvar. Pogotovo kada nekome možeš biti od pomoći. Svjestan sam moći koju imam u svojim rukama, no ona za mene znači odgovornost. Ne postoji novinarski članak koji ne propitujem prije spavanja i ujutro kada se budim.
Među prvima je Mario prilikom preuzimanja nagrade zahvalio svojoj obitelji, rekavši da ga unatoč svemu „još uvijek vole“.
-Na trenutak imam grižnju savjesti jer u nekom trenutku posložiš prioritete da ti je obitelj uvijek i mora biti na prvom mjestu, ali posao je takav da se ti prioriteti silom prilika nekad pomiješaju. Obiteljska druženja i događanja prekine jedan telefonski poziv i moraš krenuti za Knin, Dubrovnik, Sarajevo i neće te biti slijedećih nekoliko dana. To prihvatiš ili se s tim nemoj baviti. Obitelj je na neki način žrtva svega toga, zato sam i kod preuzimanja nagrade rekao da se njima najviše zahvaljujem u cijeloj toj priči zato što uvijek nekako pronađu razumijevanje.
U braku je 13 godina ima dvoje djece koji su peti i drugi razred i ne želi da budu novinari, dodaje sa smijehom, jer se nada se da će naći bolji posao.
-Ako radiš ovaj posao pošteno, onda dođeš u situaciju konflikta i prije dva tjedna sam raskrstio s dugogodišnjim prijateljem zbog novinarstva jer me tražio neke stvari na koje ja nisam mogao pristati i tu je puklo nešto što je trajalo 20 godina. Postoje ljudi koji od tebe na cesti okreću glavu na drugu stranu, samo zato što si radio posao pošteno, a ja ne želim da se moja djeca nađu u toj situaciji.

Jedan je od novinara koji voli raditi crnu kroniku, jer smatra da je nemoguće takve priče izbjeći.

-Zapravo sam jedan od rijetkih novinara koji vole raditi crnu kroniku, ili bolje rečeno, to mi nije mrsko. To možda zvuči čudno, ali bio bih licemjeran kada bih to negirao. Loše stvari se, nažalost, događaju, na njih ne možeš utjecati, a moj posao je da ih ispričam. No, crna kronika nisu samo ubojstva i prometne nesreće, već sve ostale vrste kriminala. Rekao bih da je tankom granicom od nje odijeljen i politički nepotizam. To otvara prostor istraživačkom novinarstvu, kojim se također volim baviti, a materijala u današnjem društvu za tako nešto ne nedostaje. Također, volim obrađivati i pravosudne teme.
Naučiš se kroz godine oguglati i pronaći ispušni ventil za sve ljudske tragedije s kojim se redovito suočavaš, međutim i nakon 20 godina u ovom poslu postoje trenuci koji te naprosto šokiraju. Takav primjer dogodio mi se prije tri mjeseca kada sam radio članak o pronalasku leša u hladnjaku u međimurskom Palovcu, djevojke koja je nestala 2000. godine. Onda u jednom trenutku shvatiš da je žrtva Jasmina Dominić, kolegica s faksa s kojom sam doslovno dijelio studentske klupe. Priča je bila stravična sama po sebi, a s ovim saznanjem mi je bila još gora. (kb)

Foto: Robert Fajt