Marija s invaliditetom živi 44 godine: Voljela bih ponovo upoznati svoj grad, vidjeti Advent

-Ne volim razdvajanja. Invalidi su samo malo drugačiji od ostalih ljudi. U mom slučaju ne želim da me netko gleda samo kao invalida, da me sažalijeva. Smatram da sam kao drugi, jedino što sam u invalidskim kolicima, ne mogu hodati i ne mogu sama držati žlicu u ruci, rekla je Marija Vraneša, osoba koja s invaliditetom živi duže od 44 godine.

Povod za razgovor s njom je 3. prosinca - Međunarodni dan osoba s invaliditetom, a to je njezina kratka poruka ne samo osobama s invaliditetom, nego svima ostalima.

Njezin se život promijenio 14. svibnja 1978. godine, kad je doživjela nesreću - pad s balkona. Posljedice nesreće su da je oduzeta od prsa na niže, odnosno kvadriplegija. Osim što ne može hodati, ima vrlo ograničenu pokretljivost ruku te ne može koristiti šake.

Osim prve dvije godine nakon nesreće koje je provela u bolnicama, od 1980. kad se vratila kući u Donje Mekušje o njoj brine njezina obitelj. Od 2009. godine ima pravo na pomoć medicinske sestre, a od 2016. godine i na osobnog asistenta.

Prvo je brigu preuzela majka Ana, a kako u zajedničkoj kući živi i Marijin brat Stjepan sa suprugom, također Marijom i ona je pomagala i uskakala, a kasnije preuzela skrb o Mariji. Nesreća nije promijenila samo Marijin život, nego i život njezinih bližnjih. No, podrška, briga i prije svega njihova ljubav, kaže, najveća su vrijednost u njezinom životu.

Prve su godine bile teške, kaže sama je sebi nametnula izolaciju.

-Morala sam tada jednostavno posložiti stvari u glavi i odlučila sam da neću stvarati svojoj obitelji još veće probleme, kaže Marija.

Njezina soba, šalimo se, kao da je psihijatrijska ordinacija i ispovjedaonica. Oni s kojima je bliska nekako su je uvijek smatrali ramenom za plakanje i osobom od velikog povjerenja. Nije se puno promijenilo niti danas.

Prvo je kaže, proživljavala ljubavne probleme s nećakinjom Vesnom i nećakom Valentinom. Kasnije se to nastavilo i na njihovu djecu.

-Znala sam za sve simpatije, prve dečke…, ali ne samo u krugu obitelji, nego i kad su u pitanju i prijatelji i rodbina. Neke mi je tajne, moram priznati, jako teško čuvati, ispričala je Marija.

Najviše ju, međutim, vesele djeca, a djece oko nje uvijek ima kako bi ih teta Marija provozala u krilu. Iako su im komande električnih kolica jako zanimljive, iskustvo je pokazalo da je bolje držati ih podalje od njih.

-Zaista obožavam djecu, oni to osjete i tako mi vraćaju. Primijetila sam da dođu u fazu kad im je tri ili četiri godine kada počnu postavljati pitanja. Uvijek im nastojim odgovoriti, a da oni mogu shvatiti, zašto sam u kolicima. A djeca su nevjerojatna. Tako mi je jednom trogodišnjakinja rekla: „Tebi je baš super, ne moraš hodati i stalno se voziš.“

Marijin odnos s djecom, ali i s ostalima u okolini promijenio je način gledanja na ljude s invaliditetom. Kaže da primjećuje velike promjene u odnosu ljudi prema njoj.

-Kad sad dođem u bolnicu na pregled, nema više pogleda sažaljenja, niti ljudi okreću glavu od mene, što je isto znao biti slučaj, ali u smislu „nije pristojno gledati“. Tu su se stvari stvarno puno promijenile na bolje.

Budući da puno vremena provodi u svojoj sobi, zime uglavnom provodi čitajući, a čim joj vremenske prilike dozvole voli biti vani. Nedavno je naučila služiti se mobitelom, a pametni telefon njoj su dali samostalnost kakvu nije imala godinama.

-Zamisli, ja nakon 44 godine ponovo pišem, sama mogu nazvati, ne mora mi nitko držati slušalicu, sama se mogu javiti. Putem WhatsApp-a pišem poruke, zovem… Meni se otvorio jedan sasvim novi svijet, oduševljena je 60-godišnja Marija.

No, kako se u razgovoru opet vraćamo našem povodu Međunarodnom danu osoba s invaliditetom dotičemo se starih, ali još uvijek aktualnih problema. Kad se spomene mobilnost pokretne osobe zapravo ne shvaćaju što mogućnost kretanja znači za nekog vezanog za invalidska kolica. Ovako to izgleda iz Marijne perspektive.

-Živim oko osam kilometara od centra grada, ali meni je moj grad postao stran i nepoznat. Ne znam bih li se više snašla, jer to nije grad iz moje mladosti. Voljela bih da imam mogućnost otići u šetnju, u kupovinu, upoznati ponovo grad. To ne mogu jer mi je potreban prijevoz. Naša Udruga invalida puno pomaže, ali ima samo jedan kombi, a jasno je da su prioriteti odlasci liječniku i slično. Kad bi barem imali na raspolaganju više vozila. Zaista bih voljela vidjeti kako grad izgleda za Advent...

Ovo je samo dio razgovora s Marijom Vraneša. Kako to izgleda kad obitelj „preko noći“ mora postati medicinsko osoblje i koliko sustav pomaže ili odmaže u brizi oko osoba s invaliditetom moći ćete pročitati u sljedećem broju Karlovačkog tjednika.