"Malo smo se zatvorili u naša četiri zida i vježbamo kako bi za dvije, tri godine mogli opet imati sjajne borce"

Taekwondo klub "Banija Pandas" napravio je prije dvije godine jedan zaokret i okrenuo se radu s mlađim generacijama. Klub je stabilan financijski i organizacijski, ima brojno članstvo, trenerski je dobro posložen i može se mirno raditi, bez stresa. Trener Neven Trbojević okupio je mlade i perspektivne natjecatelje s kojima je odlučio raditi na duge staze. Zanima ga ozbiljan rad na moderan način s mladim natjecanjima, a takav rad trebao bi opet donijeti vrhunske rezultate. Taekwondo klub "Banija Pandas" ima odličnu suradnju s Taekwondo klubom "Marjan" iz Splita i radi po njihovom sistemu, trener Trbojević ide gotovo svaki tjedan u Split. Na Prvenstvu Hrvatske za kadete i kadetkinje, jedino je Taekwondo klub "Banija Pandas" od karlovačkih klubova osvojio medalju, Noa Trbojević izborio je brončano odličje. Sada klub očekuje nastup na Prvenstvu Hrvatske za mlađe kadete i mlađe kadetkinje. O situaciji u klubu, o novom načinu rada, upisu novih članova, uvjetima rada, ljetnom kampu, natjecanjima i o budućnosti kluba razgovarali smo s trenerom Nevenom Trbojevićem.

Nevene kakva je ova godina za klub?

-Pa, evo u zadnjem dijelu smo godine, počela je znači nova natjecateljska sezona. Mi smo odradili sve što smo trebali, da bi se pripremili sada za ovaj dio. Tu su uključene od ovoga što smo radili pripreme u ljetnom kampu. Nakon toga, sada kako je škola krenula, počeli smo s upisima novih članova. Tako da je sada nakon ljetnog zatišja, sada onako burno u klubu. Tako da pripremamo se, imamo taj jedan program koji provodimo u klubu, okupljamo sada djecu i sada nam je to glavna obaveza da što više omasovimo klub kako bi imali jako puno članova i kako bi mogli raditi i pripremati se za natjecanja koja nadolaze.

Prije dvije godine napravio si tu jednu, ja bih rekao, reorganizaciju, posvetio si se radu s djecom, uzeo si te nove generacije i počeo raditi od početka, je li tako?

-Upravo tako znači, da prije dvije godine krenuli smo opet od nule. Okupili smo te mlađe kadete i s njima smo počeli graditi nove mlade karlovačke nade i zato možda sada nismo toliko jako zastupljeni u javnosti, nego jednostavno, kažem, malo smo se zatvorili u naša četiri zida i vježbamo kako bi za dvije, tri godine mogli opet imati sjajne borce koji će nositi medalje klubu i gradu.

Možemo li reći da radiš u jednom dijelu po tom modelu kojeg ima "Marjan" iz Splita?

-Ma da, jako smo vezani, ja sam svaki tjedan u Splitu. Svaku srijedu smo dolje na treninzima, ja njima tamo pomažem. Isto imam jednu grupu dolje s kojom radim i pomažem treneru, glavnom treneru Šiši. Tako da smo dosta povezani i radimo isto to. Ja sam promijenio svoj način rada pošto se ovaj njihov sistem pokazao jako dobar. To se moglo sada vidjeti i na ovom državnom prvenstvu za kadete i kadetkinje, radimo po tom njihovom sistemu, po toj njihovoj shemi, pa ćemo vidjeti šta će biti od svega toga.

Održano je Prvenstvo Hrvatske za kadete i kadetkinje, očekivali smo od karlovačkih klubova više medalja, na kraju je jedinu medalju osvojio tvoj klub, kako to komentiraš?

-Da, mi smo jedini donijeli medalju, a ne znam što reći, jednostavno opet sve ovisi u ždrijebu, koga dobijete u ždrijebu, možda je to isto bio jedan od razloga da nije bilo više uspjeha. Dosta malo klubova je nastupilo s malo natjecatelja. Znači, nije bilo na turniru puno masovnosti, nego bilo je četrdeset i ne znam sada točno dva kluba, a svaki klub je doveo po četiri, pet sportaša. Nije ono rekao bih da su klubovi doveli po petnaest, dvadeset natjecatelja, što smo svi očekivali. nekoliko klubova je imalo više natjecatelja, možda je oko deset klubova imalo više od deset natjecatelja. Tako da ne znam koji je pravi uzrok, ja znam da mi u klubu nismo još potpuno spremni, kažem, našim sportašima koji su tamo nastupili tek im je prva kadetska godina. Tako da ovo im je prvi put da su se borili s udarcima na glavu, jer prošle godine su radili na udarcima na tijelo, to su mlađi kadeti, a ovo je sada prva njihova godina. Zato nisam ni očekivao puno veće rezultate, dvije, tri medalje ako bude bit će super, ali evo ga, tako je ispalo, kako je. Svi puno treniraju, to je najbitnije da djeca imaju treninge, puno treninga u nogama. Kako je tko odradio ovu sezonu, tako se sada na kraju i pokazalo, ali kažem, možda je i to razlog da nisu jednostavno imali sreće u ždrijebu, pa su naletjeli na favorite iz "Marjana" ili ne znam koje.

Na Prvenstvu Hrvatske za kadete i kadetkinje bilo je 270 natjecatelja, na juniorskom oko sto, a na seniorskom manje od sto, zbog čega je odaziv na državna prvenstva sve manji?

-Ne znam, ja stvarno ne znam, ja mislim da je malo previše tih turnira, da se djeca istroše, ali državna prvenstva trebaju biti ključna i najbitnija. Seniorima državno prvenstvo ništa ne znači, zato što oni sada ganjaju te bodove i po tim bodovima stvaraju svoj ranking, koji će biti na kojoj ljestvici i po toj ljestvici ulaze na velika natjecanja imaju neke svoje kriterije, pa im državno prvenstvo ništa ne znači. Prije je državno prvenstvo bilo najvažnije, nisi mogao ući u reprezentaciju ako nisi državni prvak. To je jedan od razloga, govorim sada o seniorima, onda ti sportaši, seniori nastupaju samo oni koji nisu toliko jako uspješni, kako bi rekao. Pa onda idu na državno prvenstvo oni koji su manje uspješni, znači koji ne mogu možda ući u reprezentaciju. Oni koji su u reprezentaciji, oni uopće ne nastupaju na državnom prvenstvu. oni idu na te G1 turnire. Hvataju te bodove i državno prvenstvo im ništa ne znači, ali to nam je opet nametnula svjetska federacija, nema to veze sada tu s nama. Ne može sada reći Hrvatski taekwondo savez morate na državno prvenstvo, nećete ući u reprezentaciju, ako je taj najbolji na tim G turnirima, to je jednostavno nemoguće napraviti.

Zbog čega je bio tako mali odaziv na kadetskom prvenstvu?

-Ja se sjećam kada smo, sada se više ne sjećam koja je to godina bila, zadnji put kada smo mi organizirali kadetsko prvenstvo, mislim da je bilo rekordno, bilo je 360 kadeta. Zašto je sada bilo toliko manje, to pitanje treba postaviti nekom drugom. Ali kažem, baš veliki broj klubova je nastupio sa manje natjecatelja. Ja uvijek na natjecanja vodim samo one za koje smatram da mogu osvojiti medalju. Ne vodim masovno djecu tamo, pa da onda dođu ti koji su najbolji, pa da ih nalupaju, to mi nema smisla. Zato uvijek vodim samo one koji mogu osvojiti medalju. Tako da smo mi nastupili s tih šest sportaša. Evo mogu spomenuti da je najviše pobjeda imala Magdalena Štefanac u kategoriji do 55 kg. Ona je u dvije borbe pobijedila, a za medalju je izgubila. Brončanu medalju osvojio je Noa Trbojević do 33 kg. On je prvu borbu pobijedio, izgubio je od aktualnog reprezentativca i državnog prvaka Daskijevića iz Taekwondo kluba "Omega" iz Bjelovara. Leona Stilinović imala je jednu pobjedu, a zatim je izgubila od predstavnice "Marjana" za četvrtfinale. Luka i Dorotea Pievac izgubili su u prvom kolu od predstavnika "Čigre". Tako da eto mislim zadovoljan sam s onim što su oni pokazali, a sada mogao je ždrijeb biti malo bolji, pa bi malo bolje prošli, ali evo tako je, kako je.

Sve se u taekwodou kreće od najmlađih, kada djeca počnu trenirati?

-Pa da, mislim ja gledam sada po sebi, po tim upisima, kako se to sada sve promijenilo. Razgovarao sam na državnom prvenstvu s nekim svojim kolegama iz drugih klubova i baš smo pričali o tome kako smo se sada svi bacili raditi s vrtićancima, sada nam je špica za upis vrtićanaca, jer više je teško upisati djecu iz škole, recimo treći, četvrti razred, jako mali broj takve djece mi dolazi. Znači više to ni ne upisujem, tko dođe, dobro dođe, ako su već treći četvrti razred, ako su već u prvom, drugom razredu bili upisani kroz neki borilački sport ili neki drugi sport, onda taj ti više neće doći. Mada mi je došlo par njih, pa sam se čudio kako su mi došli. Inače ove godine nisam ni upisivao njih, a prvi, drugi razred to je ono što tražimo. To znači da mi je prvi razred najaktualniji što se tiče osnovne škole. Svi ciljamo na te vrtiće, tako i kolege u Zagrebu isto baš kažu, ono brojnost je u vrtićima, pa sada kada se vratim unatrag, to prije nisam ni upisivao. Prije deset godina s njima nisam ni radio, nikada, a sada su mi oni najbrojniji članovi.

Po tebi je li to prerano?

-Ne, nije prerano zato što se sada sve to promijenilo. Zato što su djeca postala katastrofalna što se tiče motorike. Prije su djeca bila aktivna, prvo su se kretala, ali ovaj sistem, ovo društvo im je nametnulo da budu takvi kakvi jesu, a to nije dobro za njihovo zdravlje, pa zato nije prerano. To sve što mi sada radimo s njima to su trebali raditi po vani, ali ne rade ništa po vani, nego su samo u kući. I onda se pomaknula ta dobna granica upisa djece u sportske klubove.

Znači tu je bitna motorika koja se može raditi već u vrtićkoj dobi, je li tako?

-Pa da, mislim da imamo jako dobar program u klubu da smo smislili fenomenalan program, da je jedinstven u Hrvatskoj. Za to smo dobili potvrdu od Agencije za odgoj i obrazovanje, koja nam je dala certifikat da možemo taj program provoditi po školama. Ministarstvo već treću godinu sufinancira taj program koji smo mi radili. Program je odličan i radimo s njim i s predškolskim uzrastom. To je ta kombinaciju taekwondoa, borilačkog sporta i gimnastike. Imamo stručni kadar koji je super, ja imam nekakve rezultate i dokazao sam se kao trener u taekwondou, s druge strane tu je i Ivan Šimunović, koji je najbolji trener što se tiče gimnastike i napravili smo jedan savršeni program za tu djecu za poboljšanje motoričkih sposobnosti i gdje smo ubacili im i borilački trening i gimnastički trening. Tako da je to jedna odlična kombinacija za tu pogotovo predškolsku dob. Sada je naš program postao baza za sve ostale sportove, tako da prikupljamo tu djecu i evo ovim putem i dalje pozivam sve ostale da nam se pridruže.

Nevene, bilo je tijekom ljeta odmora, ali je bilo i radno, kakvo je bilo ljeto?

-Da, bilo je ove godine opuštajuće, ove godine smo se malo i odmarali, ali onda smo napravili ljetni kamp standardno u Crikvenici, u Hostelu "Stoimena", gdje mi boravimo svake godine i provodimo te ljetne kampove. Ove godine smo prvi put imali i gimnastiku i taekwondo zajedno, pa smo napravili univerzalni program za poboljšanje motoričkih sposobnosti i to su bile i bazične pripreme za ovo dalje. Tako da su djeca, taman je to bio prijelaz na specifične pripreme, tako da su jedni i drugi zajedno trenirali. Na kraju smo se jedino na zadnjem treningu razdvojili gimnastičari i taekwondoaši, ali ovo drugo su sve zajedno trenirali, bilo je super i tako da nam je to jedno lijepo razdoblje gdje s djecom se i družimo i treniramo i zabavljamo, tako da se pripremimo za natjecanja u ovoj godini. Imali smo to kadetsko prvenstvo, još nam je ostalo državno prvenstvo za mlađe kadete i mlađe kadetkinje. Tu ćemo isto tako nastupit s desetak naših sportaša. Ove godine nastupamo i u Umagu sredinom listopada na natjecanju s gimnastikom, idemo u Umag na natjecanje u malom trampolinu. Tako da sada smo se bacili na dvije discipline, dvije sportske grane.

Vidim da ti ovaj sustav rada odgovara da si opušten, prije si trčao za rezultatima, je li ti sada puno lakše?

-Da, ono je bilo jako stresno i sada kada sam ušao u ovu komfort zonu, teško je iz nje izaći, ali ako bude bilo potrebe da i djeca budu pokazivali velike interese i da žele ići na to, onda se ja vraćam nazad i radim. Znači pitanje je samo da li to roditelji mogu pratiti, da li djeca žele taj sistem, tako trenirati i ja sam tu. A vidjet ćemo sada koliko je tih talenata.

Dobro, ti si zaslužio takav status i takve uvjete za rad, je li se slažeš?

-Pa da, u svim selekcijama smo bili državni prvaci i u seniorima i mlađim seniorima i kadetima i juniorke su bile, to smo prošli, od europskih i svjetskih medalja. Mateja Kunović, što sam sve s njom prošao, svjetska i europska prvenstva, medalje, bila je dobitnica Nagrade "Dražen Petrović". Tako da sve je to prošlost, kažem, ali onako lijepi trenuci i težim da će opet iz ove generacije koju sada stvaramo, da će izaći tih par dobrih sportaša i gdje ćemo opet se malo baciti na te inozemne turnire i gdje ćemo početi hvatati nekakve bodove.

Baš sam se sjetio sada kada je Oscar Kovačić dobio Nagradu "Dražen Petrović", da ju je dobila i Mateja Kunović i da je to druga nagrada u karlovačkom taekwondou, je li to po tebi velika stvar?

-Da, to je istina, Mateja je do sada dok nije Oscar Kovačić osvojio Nagradu "Dražen Kovačić", bila jedina Karlovčanka koja je osvojila tu nagradu. Evo sada imamo muškog i ženskog sportaša u Karlovcu koji su osvojili tu prestižnu nagradu i to oboje iz taekwondoa. Možda su neki zaboravili na to, ali Mateja je stvarno jedna od najuspješnijih sportašica koje smo imali u Karlovcu, neki su to i zaboravili. Bila je sportašica grada i županije i svega i dobitnica Nagrade "Dražen Petrović". Ali evo vrijeme čini svoje, neke stvari se zaboravljaju, isto tako su mnogi već i zaboravili što sam ja sve osvojio. A evo sada trenutno ništa ne osvajam, ali tu je znanje, tu je iskustvo. Samo čekam potencijalne male sportaše, koji će doći da opet počnemo raditi takve stvari, kakve smo prije radili.

Imaš svoju dvoranu, jesu li svi treninzi u klupskom prostoru?

-Da, svi su treninzi tu, složili smo te selekcije djece i provodimo ih u par termina u našoj dvorani. Uvjete imamo odlične, kažem, to šta smo dobili od Ministarstva, uvijek dobijemo tu financijsku pomoć od njih i onda kupimo sve što nam treba. Teretana je opremljena super, čekam, još su ovi premali da počnu raditi i u njoj. Ali imamo tu neku rekreaciju koja provodi svoje trenažne procese u toj teretani i tako. Trener Ivan Šimunović radi s gimnastikom i sada je počeo raditi i taekwondo,  jer inače on je i taekwondoaš, on je počeo u Kninu u taekwondou, pa je otišao na atletiku, pa na gimnastiku, tako da nije mu stran taekwondo. Renato Krmpotić radi sa srednjim uzrastima, počeo je s grupom sa školarcima i ja radim s ovim natjecateljima, tako da smo podijeljeni i svatko radi svoje i dobro nam ide, tako da sve je dobro.

Jesi li optimist, imali li među tim mladima, među tom djecom perspektive?

-Baš sam imao razgovore s roditeljima, gdje sam govorio da je trening prije svega. Znači mora biti puno treninga, moraju djeca dolaziti na trening. A onda ti perspektivni koji jesu, oni će početi sami po sebi već napredovati lagano. Tu djecu koja napreduju, onda lagano već možemo ih usmjeravati u te individualne treninge i malo im pojačati. Tako da ja već provodim s nekolicinom takve djece takve treninge, za sada moji idu u Split jer mi je to zgodno. A s ostalima idem u Zagreb na prijateljske susrete i treninge. Tako da evo ja se nadam da će ova djeca napredovati. Drugačije je to danas nego prije i to totalno. Prije su djeca stvarno puno više grizla nego danas, bili su hrabri, više im je bilo stalo, bilo je više te emocije kroz natjecanja. Ja ne mogu reći da im je bilo više stalo, ali osjetilo se to kada su pobijedili i kada su izgubili. Kada su izgubili to je bila drama, pa se moralo s njima dodatno još razgovarati. Danas je to sve nešto u manjem nekako obujmu, mislim da je taj mobitel strašno utjecao na razvoj, ja sam ga zabranio u klubu, kod mene u kampu nemaju djeca mobitel, ja sam to zabranio, kod mene nema i kada idu na natjecanje ne dam da djeca imaju mobitel. Mobiteli su kod mene, zna se da sam ja protivnik mobitela, loše fast food hrane i ostalih stvari Tako da ja sam ona stara garda. Ja tu ne popuštam što se tiče toga, ali velika je borba oko toga. Točno se vidi da ta djeca kako bih rekao ono "trunu" što se tiče tih mobilnih nameta.