Maestralno postignuće karlovačkih odbojkašica: DRUGE u Superligi!

Lora Grubešić ima 18 godina, iz Karlovca je, kvart Novi centar, maturantica gimnazije (prirodoslovni smjer). Lora igra na poziciji libero, za razliku od Elle i Lare koje su na poziciji primač-pucač. Ella je dvadesetdevetogodišnjakinja iz Duge Rese, najstarija u ekipi, inače profesorica kineziologije. Lara Malović je, pak, Varaždinka, studentica treće godine radne terapije na Zdravstvenom veleučilištu u Zagrebu. Lara ima 21 godinu. To su naše današnje sugovornice čiji timsko sportski uspjeh slavimo jer smo uistinu ponosni na to veliko drugo mjesto na tablici. Ovaj veliki uspjeh naših cura i trenera nagrađen je ogromnom podrškom karlovačke publike koju je iz vikenda u vikend bilo zaista užitak promatrati na tribinama. Kao u dobra stara vremena... A s obzirom na veliki interes s tribina, vjerujemo da će biti i mnogo vas zainteresiranih upoznati ove tri mlade odbojkašice iz Odbojkaškog kluba Kelteks – jednu maturanticu, jednu kineziologinju i jednu studenticu, koje će vam ispričati svoju sportsku priču. Pa, krenimo!

Sportski geni igraju važnu ulogu

Lora je u seniorkama nekih pet-šest godina, a počela je trenirati s nepunih pet godina. Dolazi iz sportske obitelji i s ponosom je podijelila tu informaciju s nama.

-Mama mi je bila u odbojci i teta, deda mi je bio u nogometu, tetka prvakinja Jugoslavije u gimnastici. Svi su mi bili u sportu pa je bilo sasvim očekivano da i ja budem sportašica, kaže Lora na početku našeg razgovora. Bila sam prvo dvije godine na gimnastici, a onda sam se nekako malo zasitila gimnastike, kako to obično biva s djecom, htjela sam probati nešto drugo. Mama me je dovela u dvoranu kod Irene (Zdjelar op.a., trenerica ekipe prve B lige), na odbojku. I malo po malo… ostala u odbojci, izgleda – za stalno!

Ella je u odbojci od petog razreda osnovne. Prvo je probala trenirati klasične takozvane ''dugoreške'' sportove – taekwondo i stolni tenis. Došla je do žutog pojasa, ali nije joj bilo dovoljno dinamično, kaže. Išla je jedno vrijeme i na mažoretkinje, zapravo sve što je Duga Resa tada nudila od izvanškolskih aktivnosti. Krenula je sa školskom odbojkom u dugoreškom ''Partizanu'', onda u tadašnjem klubu Mladost, više rekreativno i tako je sve počelo. Sad je već devetu godinu u Kelteksu. Mama i djed su se bavili nekad davno rukometom, tako da i ona ima nešto sportskih gena. Neovisno o odbojci, još od osnovne škole htjela je biti profesorica tjelesnog tako da je odabir fakulteta pao na DIF. Odabrala je smjer kineziterapije (to je jedna od metoda koja se koristi u fizikalnoj terapiji) i danas trenira u klubu male buduće superligašice odbojkašice.

Malović je naše lokalno prezime sigurno, Lara kaže da joj je pradjed odavde. Nije, doduše, znala za poznato kupalište Malovići, vjerujemo da će ju ova informacija zaintrigirati da se ljeti osvježi na kupalištu s kojim dijeli prezime. Zanimalo nas je kako je završila iz Varaždina u karlovačkom odbojkaškom klubu.

-Treniram odbojku od osmog razreda. Dosta kasno sam zapravo krenula s odbojkom. Prije toga sam se okušala u mnogim sportovima: rukomet, atletika, plivanje, ritmička gimnastika. Bila sam dosta svestrana i znatiželjna kao mala, trenirala sam i violinu… Odbojkom, kažem, počela sam se baviti na kraju osnovne škole i u Varaždinu sam trenirala do prošle sezone kad su me pozvali u Karlovac i, evo, sad već drugu godinu igram tu. Upisala sam fakultet u Zagrebu i prvu godinu sam se svaki dan vozila za Varaždin, i to mi je bilo ipak malo daleko i naporno. A Karlovac je taman bio ušao u Superligu… i, naravno, objeručke sam prihvatila poziv. Em' mi je bliže, em' se radilo o Superligi. I definitivno nisam požalila, priznala je Lara.

Lara

Kombijem na trening – svaki dan

Osim Lare još je samo četiri njih koje nisu iz karlovačkog kraja i kažu da se uopće ne osjeti to da nisu domaće cure u ekipi. -Mislim da je to čar ove ekipe da smo sve ko' jedna, rekla je naša Varaždinka Lara. Ta petorka putuje svaki dan iz Zagreba na trening i s treninga, izmjenjuju se na vozačkom mjestu službenog kombija. Pridruže im se nekad i neke cure iz ekipe koje studiraju u Zagrebu. Treniraju svaki dan, subotom su uglavnom utakmice, a nedjelja im je slobodan dan. Ako im je utakmica na nedjelju onda treniraju i subotom. I taj tempo je uobičajen u profi sportu, dapače – čak i imaju i laganiju varijantu; neki klubovi treniraju i dvaput dnevno. Igračka sezona traje od 01.10. do 01.04., a onda kreće tzv. playoff… pa do kad ostanu u natjecanju! U osmom mjesecu već kreću pripreme za novu sezonu, tako da su cure slobodne samo nekih jedva mjesec dana godišnje.

Inače, dvanaest je klubova u Superligi i sama činjenica da su djevojke dio ekipe koja je druga na ljestvici, a bolja je samo ekipa neporažene superiorne Mladosti – na ponos je svih 17 igračica u timu, pa tako i naših sugovornica. O Mladostašicama su govorile s velikim rispektom. Kažu da su s njima igrale triput… U šali kažu – ''nepotrebno'', naime svaki put su izgubile, ali od te ekipe su ama-baš-sve suparnice u sezoni izgubile jer su cure stvarno jako dobre. Naše Kelteksice kažu da nekako najčešće igraju dobro do rezultata 17:17, do tad se drže, ne daju se, bore se, a onda kasnije nakon 17 potonu nekako, a Mladost zatim krene strelovito naprijed. To su zaključci iz dosadašnjih tekmi s njima. Ipak, budimo realni, s nepokorenim prvakinjama i do 17:17 održati se u utakmici je brutalno veliki uspjeh. Kad te samo jedan i to takav klub nadjača, klub renomea kao Mladost - onda ti nije niti žao što s ''samo'' drugi.

Na moje pitanje što djevojke misle zašto je Mladost bolja od njih, kažu…

-Zato što treniraju dvaput na dan. To je jedina profesionalna odbojka u Hrvatskoj, slažu se. Igraju Europu, žive od odbojke, imaju više utakmica u nogama, većina njih je prošla i reprezentaciju i juniorsku reprezentaciju, visoke su, odabrane su najbolje odbojkašice iz cijele Hrvatske…

I sad, što još dodati činjenici da su naše Karlovčanke odmah iza njih u ukupnom poretku? I same kažu da su nadmašile sva očekivanja, i svoja i trenerova i klupska…. U Superligi su od lani, tada su bile sedme i to je nekako bio rezultat koji su mogle realno očekivati, kažu, iako im je cilj bio prvenstveno ostati u Superligi i napredovati. A ovom rezultatu se uistinu nisu nadale, iako su ga priželjkivale. Postavlja se pitanje kako napredovati nakon osvojenog drugog mjesta! Pobijediti nepobjedivu Mladost? Time se ne zamaraju, iako kažu da bi možda mogle povećati broj treninga… Uvijek se igra najbolje što se može, ide se na što bolji rezultat, trudi se maksimalno… A i odbojkaška lopta je okrugla, kako se kaže, tako da se ništa ne zna što donosi budućnost, pa tako i kad je u pitanju sraz s Mladosti.

Ella

Odbojka je njihov životni poziv

Do kad se planirate baviti odbojkom, imate li neki plan, pitam djevojke. Odgovori su bili u stilu ''dok se ne raspadnemo'', ''kad te ozljede pokupe – onda se i ti pokupiš''… Očekivano od takvih zaljubljenica u odbojku. -Svi mi koji treniramo u Kelteksu i sad smo u Superligi – mi to više ne doživljavamo kao neki hobi ili rekreaciju. Svaki dan smo svi na treningu, to govori sve, rezolutno je ustvrdila Lara. Mi se odbojkom bavimo i odbojka se bavi nama.

Lara i Lora su u periodima života, same priznaju, gdje trebaju donijeti neke važne životne odluke. Jedna završava faks, a druga ga treba tek upisati. Misle da se kod nas u Hrvatskoj može raditi i paralelno igrati Superliga, na kraju krajeva pokazuje to i Ella. Ona radi za športsku zajednicu, zaposlena je kao trener u klubu i trenira mlađe dobne kategorije. I njihova kapetanica Tara ima svoj stalni posao i uz njega trenira. Međutim vani su stvari ipak puno drugačije. Klub očekuje od tebe da ti daš sto posto od sebe i da si samo tome posvećen, kažu. Lora još nije sigurna što će studirati.

-Tješim se da imam još malo vremena. Najvjerojatnije će biti u pitanju ekonomija u Zagrebu, ali vidjet ću još… Iako svi kažu kako bi škola trebala biti na prvom mjestu, ali ja oduvijek sve podređujem odbojci i to je meni jedna stvarno velika, ogromna opsesija, cijeli život. Tako da ne znam što će biti na kraju, kaže osamnaestogodišnja Lora. Ali znam da DIF neću upisati. Mama mi je bila dvije godine bila na DIF-u, odustala je i rekla mi je da jedino to ne upisujem. Jer je jako teško uskladiti predavanja, vježbanje za faks i svoje treninge na kineziološkom. Tako da to ne bih.

Zanimalo nas je kako je trenirati u Kelteksu.

-Ponedjeljkom, objašnjavaju, radimo kondiciju. Srijedom i četvrtkom radimo drillove, postavljamo se u različite situacije u igri i onda to vježbamo. Petkom je servis-prijem, tehnika, video analiza… Vježbaju u sportskoj dvorani OŠ Dubovac, a petkom pred utakmicu u Sportskoj dvorani Rakovac. Otprilike dva sata im traje trening, počinju u 20:15. Curama iz Zagreba to znači da kreću u 19:00, a vrate se doma oko pola dvanaest navečer. Zahtjevno je to! Što ti ostane od energije, vremena, ''života'' – ako si od jutra do poslijepodneva na poslu ili na fakultetu, a onda odmah na trening, pitam se. Poslije treninga su vjerojatno umorne i idu direktno u krevet…

Lora

Nađe li sportaš imalo slobodnog vremena za sebe?

-Tko hoće taj i može. Sve se uspije ako se dobro organiziraš, kaže Lara. Faks mi je preko dana… Kategorizacija športaša (treća u ovom trenutku) nam dopušta da ponekad izostanemo nešto malo više nego drugi studenti, to nam malo pomogne. Ali stiže se sve.

Ima toliko pozitivnih stvari koje donosi sport, kažu djevojke, tako da vrijedi biti u zgusnutom i intenzivnom rasporedu koje takav lifestyle donosi sa sobom.

-Ja se zahvaljujući ovom sportskom stilu života jako dobro nosim sa stresom, kaže Lara. Dođem na trening, tu se ispušem… A kad vidim svoje prijatelje i kolege s fakulteta kako su zapravo loši u tom svakodnevnom nošenju sa stresom i pucaju i nezadovoljni su, nije mi opće žao što ''nemam vremena''. U sportu se naučiš nositi i s porazima i s pobjedama, ''ups and downs''… Kad ti ne ide – znaš kako da se digneš i tako dalje.

-I naučiš se disciplini. Ne samo u sportu, nego općenito u životu, dodaje Lora. I to dnevno organiziranje svog vremena - sve je to stvar discipline, a upravo tome se kroz sport najviše može naučiti.

Ekipa je jako dobra. Kažu da se ''masovno'' druže jedne s drugima, i van odbojke… Izlaze, posjećuju se, stvorena su neka jako velika prijateljstva. I za razliku od mnogih drugih ekipa – kod njih, kažu nema ''drame''. -Baš smo ekipa, nemamo nikakve svađe i baš je dobra kemija, kaže Lara.

Zašto? Do koga je? Do vas samih ili možda do trenera – pitam ih.

-Sigurno da je i do nas samih i do toga kako smo odgojene, kakvih smo karaktera… Ali i do trenera je, jer on nas kao skupinu drži, kaže Ella. Ali i do cijelog kluba.

Tko sve čini klub, pitao sam djevojke. Svi znamo za igračice i trenera (Goran Zec, op. a. – šalio sam se sa sugovornicama da su onda one ''Zečice''), svaki klub ima i predsjednika (Đuro Batinić, op.a. – neki ga znaju pod nadimkom Đuka)… ima li još netko tko je dio kluba, a da je možda ''u sjeni'' i da ga se ne spominje, a radi s vama svakodnevno?

Ljudi iz kluba koji nisu vidljivi na terenu

Statističar vadi statistiku o drugim ekipama i njihovoj ekipi, statistiku utakmice koja je javna, te slaže videa za analizu, to je nešto što je obavezno za Superligu. To je kod nas Matija. Tu je i trenerica Irena, već prethodno spomenuta… ona je trener druge ekipe, ekipe prve B lige; ona je bila jedno vrijeme bila i glavna trenerica seniorske ekipe. Team manager je Igor, vozi ih na svaku utakmicu, to su uglavnom daleka putovanja pa se tada ne voze same kao na trening i s treninga. Zasad su putovale po Hrvatskoj: Split, Kaštela, Osijek, Vukovar, Rijeka, Pula, Dubrovnik… Nažalost, od svih tih putovanja, kažu, ne vide previše toga… ''kava prije i večera nakon utakmice, i odmah povratak natrag''. Sljedeće godine vesele se putovanjima u Europi, jer tad će se ići na više dana, pa se ipak ima vremena više toga za vidjeti. Naime, prvi i drugi iz Superlige upadaju u Europsku ligu.

Odricanje u sportu je veliko, to je i za očekivati, to smo već prethodno u razgovoru već spominjali. -Mene ljudi napadaju na faksu da se ne želim družiti s njima. Jednostavno ne razumiju. Kao što drugi rade neki studentski posao, tako ja gledam na svoje treninge. Od sedam do jedanaest me nema, prije i poslije može. Uvijek će biti onih koji neće razumjeti koliko se žrtvuješ za sport, ali opet ovisi i o ljudima kojima si okružen, kaže Lara i nastavlja.

-Evo, ja sam iz Varaždina. Utakmica prije playoffa je na subotu, dan prije Uskrsa. To znači da ću doma doći na sam Uskrs i odmah dan nakon ići natrag jer me u srijedu čeka sljedeća utakmica. (razgovor je bio prošli tjedan, op.a.) Tako da… često moramo preskočiti i neka obiteljska druženja i proslave. Ako vikendom imamo gostovanje vratimo se kući u dva-tri ujutro… sigurno da tada nemamo volje ni snage za tulumarenje i izlaske, ali opet, nađe se vremena za sve. Jasno, ograničenja postoje. Primjerice, drugi studenti mogu bez problema raditi neki sezonski posao, mi smo slobodne samo mjesec dana, a nijedan te neće poslodavac uzeti na tako kratko i još da te pusti da mu u osmom mjesecu odeš na pripreme. Onda su tu i putovanja, ja jako volim putovati… da ne treniram iskoristila bih sve opcije, Erasmus-e, Work and travel, razmjene studenata… Međutim sve to propuštam. Ne isplati se ići u Ameriku na mjesec dana, niti ima takvih kombinacija, priča Lara.

-Imamo mjesec dana pauze i onda i nju provedemo igrajući odbojku, samo ovaj put na Foginovom, na pijesku, u šali dodaje Ella.

Odbojka, odbojka i samo odbojka

Pitam ih imaju li ikoji drugi hobi ili zanimaciju osim odbojke, jer po ovom što mi pričaju – kod njih ne postoji ništa osim toga. Nisu mi mogle potvrditi suprotno. Ella je spomenula vožnju biciklom, Lora i Lara teretanu, Lara dvaput tjedno za prevenciju ozljeda, a Lora samo ljeti u vrijeme pauze… I to je to. Odbojka, odbojka i samo odbojka.

Tko je zaslužniji za dobar rezultat, pitam – trener ili ekipa? Pretpostavio sam što će odgovoriti. U glas su složno odgovorile – trener s ekipom. Jedno bez drugog ne ide. Prisjetile su se jedne ekipe koju poznaju i s kojom su igrale. Pojedinačno, individualno igračice su ''životinje'', sjajne, odlične. Ali nisu ekipa, ne slažu se, nije ih netko dobro posložio – i rezultati su loši. Za trenera Zeca kažu da je autoritet, ne sad baš ''strah i trepet'', ali zna se da kad se radi – radi se, i kako on kaže tako je.

-Kad sam došla iz Varaždina, nadovezala se Lara, ja sam bila u šoku. Kod mene se primjerice na zagrijavanju pričalo, čavrljalo, zezancija, druženje. Dođem u Karlovac, ovdje sve cure tiho, nitko ne priča, ja gledam, što se ovdje događa?! Ali mi smo dobre, poslušne, disciplinirane, predane.

-Mislim da je jako dobar trener, jako se daje u to što radi, dodaje Ella. I bez njega ne bismo bile to što jesmo.

Pitam i za predsjednika. Kažu – gospodin, jako drag, na svakom je treningu prisutan, na utakmici. Siđe s tribina pa nam da svakoj pet, sjeti se uvijek neke geste, poklončića za Dan žena i slično, stvarno imamo super komunikaciju. I da, jako se zalaže za klub i trudi se priuštiti nam sve što trebamo. Općenito, klub jako pazi na nas i osjećamo se baš dobro, zaključuju.

Što vam nedostaje, što vam treba? Da klub financijski bolje stoji što bi mogao kupiti, nabaviti, poboljšati nešto što se tiče uvjeta? Ovo pitanje je tu da ga pročita menadžment. Da vidimo što kažu.

-Imamo sve što nam treba, ne znamo u što bi se moglo uložiti dodatno da se tiče nas samih. Veće naknade, možda kakvo pojačanje… Trener bi sigurno rekao više termina za treninge, ali to nema čak ni veze s financijama… Nema dvorana ni termina više, a i teško bi bilo za izorganizirati za cure iz Zagreba ili koje studiraju da dvaput u danu dolaze, iako se dogodi nekada da imamo i ujutro trening, ali onda on nije obavezan, nego dođe tko može. Opreme stvarno imamo i previše, cijeli jedan ormar samo za odjeću, kad idemo na pripreme apsolutno ništa svoje ne moramo nositi. I sve nam je tada plaćeno… Bile smo u Umagu, Poreču, Novom Vinodolskom, Kašteli… obično nekih desetak dana intenzivnog rada i pripremnih prijateljskih utakmica prije početka nove sezone.

Naše utakmice su najposjećenije u Superligi

-Obavezno bismo htjele iskoristiti priliku da se zahvalimo gradu i našoj domaćoj publici, ljudima koji dolaze na naše utakmice, rekla je Ella. To stvarno puno znači! - Mi smo najposjećenija ekipa u Superligi, oko 500-600 (jednom čak i 900) navijača po svakoj domaćoj utakmici, dodala je Lora. I nisu to samo naši roditelji, kako bi to možda netko pomislio. Dolaze ljubitelji odbojke i sporta općenito, bivši igrači, simpatizeri kluba, zaposlenici Kelteksa kao podrška… Hvala im svima, pogotovo zato što nije da dolaze besplatno gledati, i ta dva eura što plate nekome je puno… Ali nama podrška s tribine stvarno neizrecivo puno znači.

Prisjetile su se utakmica bez gledatelja za vrijeme korone… Puno je ljepše igrati pred punom dvoranom, slažu se. Tada su se utakmice prenosile putem YouTube-a, i to ih je podsjetilo da dopune odgovor na pitanje što bi im još nedostajalo. Upravo taj prijenos, pogotovo za obitelji onih cura koje nisu iz Karlovca. Slažu se da bi mnogo njih pratilo uživo utakmicu jer ne može svatko od obitelji i prijatelja svaki put doći…

Odbojka je trenutno najpopularnija među sportovima u Karlovcu, ali neusporediva je i dalje sa sportovima tipa nogomet ili rukometa. I, priznaju jednoglasno, to je uvijek bolna tema.

-Reprezentacija Hrvatske dođe u dvoranu Višnjih u Zadru i igra pred praktički praznom dvoranom, to je baš tužno, dodala je Lora.  Jedan profesionalni nogometaš ulaže znoja, odricanja, treninga, svoj talent i puno rada jednako kao i odbojkaš, a onda kad vidiš da odbojkaš dobije kao nagradu za svoj rad i rezultate dva nečega, a nogometaš dva milijuna tog nečega, koja god bila valuta… Što reći?! Ali, to je tako, nažalost. Jednostavno se u nekim sportovima okreće veći novac i samim time su onda popularniji.

Zanimalo me i je li odbojka rezervirana samo za žene. Naime, muške odbojke nema u Karlovcu.

-Muška je odbojka bila jača od ženske, bili su u prvoj ligi, klub Četiri rijeke, klub Karlovac… U posljednje vrijeme su počeli i dečki kod nas polako trenirati. Sve to ovisi od sredine do sredine, kažu. Na nacionalnoj razini se odbojka nikako ne percipira kao prvenstveno ženski sport.

-U Poljskoj je, recimo, muška odbojka toliko popularna da ljudi stoje ispred dvorane, žele ući, ali jednostavno nema mjesta. Slovenija, Srbija – puno više se prati, ljudi baš navijaju, postoje navijačke himne… Tako da, sve to ovisi od sredine do sredine, kaže naša najmlađa sugovornica.

Kažu da su odbojkašice najbolje građene sportašice. Istina?

I za kraj, tema - jesu li stvarno odbojkašice najzgodnije među sportašicama, imaju li najbolje tijelo?

-Složile bismo se s time. Svaki sport ima svoju neku građu. Tipa, rukometašice su malo jače, nabijenije, atletičarke izdužene, vretenasti mišići, plivačice imaju razvijena leđa i ramena… U svakom sportu se druge skupine mišića više razvijaju i koriste. Odbojkašice imaju vrlo proporcionalnu građu. Poželjna je visina među odbojkašicama, ali ne za sve pozicije na terenu. Ali, da, mnogi se slažu da upravo nama odbojkašicama pripada titula najboljih tijela u sportu, odgovorile su sve tri nadopunjavajući jedna drugu.

Koliko sport ostavlja mjesta za neke tipično ženske stvari tipa duge nokte, make up, frizure i slično? I o tome smo morali saznati nešto, ipak smo razgovarali s curkama.

-S noktima teže, jer ne bi ti dugo trajali, ali cure se našminkaju za utakmicu. Naravno, to je više neki prirodan look, ali opet kamere su tu, tako da ima i onih koji stave make up. E sad, koliko im dugo izdrži od znoja, to je druga stvar. U svakom slučaju, sve se može kad se hoće, slažu se djevojke u odgovoru na naše posljednje pitanje.

Lora, Ella i Lara su pravi primjeri da se sve može kad se hoće. Sat vremena razgovora s ovim prekrasnim talentiranim sportašicama bio je užitak i prošao je u trenu. Nadamo se da smo vam uspjeli približiti gledanje na odbojku iz njihovog pogleda, a nekog od vas možda i zainteresirati da se pridružite na tribini u bodrenju njihove ekipe. Za kraj, hvala curama još jednom, i u njeno i naše ime za sami kraj ovog teksta pozdravljamo ostatak sjajnih Kelteksica: Petru, Doris, Ritu, Taru, Jelenu, Idu, Doroteu, Maju, Ivu, Manuelu, Teu, Paolu, Katarinu i Doru.

Čestitke svima i još puno odličnih sportskih rezultata na ponos nas – njihovih sugrađana!