Licitarski obrt Viktor radi 95 godina: Obrt pokrenuo pradjed nastavlja ga četvrta generacija

Medičari i svjećari nekad su bili zastupljeniji među karlovačkim obrtnicima. Tijekom godina neki su se više orijentirali samo na proizvodnju svijeća, što je preraslo u prave male tvornice i uglavnom se bave proizvodnjom lampiona. Onu tradicionalnu licitarsku djelatnost zadržali su tek rijetki.

-Nekad je u Karlovcu bilo, koliko se sjećam da mi je tast pričao, sedam licitara pa je taj broj pao na pet i eto danas nas je ostalo samo dva, ispričao nam je Vladimir Hribar.

On je niz godina vodio jedan od preostala dva licitarska obrta, a radi se o obrtu „Viktor“. Gotovo svi iz obitelji Hribar uključeni su u rad obrta, a nagodinu će obilježiti 95. godišnjicu rada.

Tri su generacije licitara u obitelji Hribar i s njima smo razgovarali u njihovom domu na Dubovcu.  Dočekali su nas Vladimir, njegov mlađi sin Tomislav i unuka Dolores, a priča o obrtu Viktor počinje dvadesetih godina prošlog stoljeća pa i nešto ranije. Radionicu je pokrenuo Viktor Savinek, koji je bio tast Vladimira Hribara, o kojem je ispričao zanimljivu priču.

-Moj tast je zapravo izučio zanat za kolara u samostanu trapista u Banjaluci. Onda je 1916. otišao u rat i bio je zarobljen u Rusiji. Nakon što se vratio iz zarobljeništva 1918., pridružio se bratu Emanuelu koji je zapravo bio licitar, u zajedničkoj radionici. Imali su kuću i radionicu na Rakovcu, gdje je danas nadvožnjak. Tako da je Viktor zapravo učio licitarski zanat od brata. Zajedno su radili sve do 1926. godine, tada je Viktor nastavio s licitarskim obrtom samostalno, dok je Emanuel odlučio na proštenjima prodavati igračke. S Rakovca je tast 1937. godine preselio u današnju Mačekovu ulicu gdje je kupio kuću, a tamo je radionica još i danas, ispričao je Vladimir.

Viktor Savinek osim na proštenjima i drugim tadašnjim manifestacijama gdje su se prodavali licitarski proizvodi i svijeće sudjelovao je i na obrtničkim izložbama. Na nekima je bio i nagrađen o čemu svjedoče pehar i zlatna medalja kojom su njegove svijeće bile nagrađene na Obrtničkom sajmu u Londonu 1932. godine. Uz pehar i medalje čuvaju i stare rukom ukrašene svijeće, pretpostavljaju starije od 80 godina, a posebno mjesto ima i molitvenik od parafina kojeg je također izradio Savinek.

Doba redukcije – „zlatno“ doba za svjećare

Negdje pedesetih godina prošlog stoljeća počinje i Vladimirova licitarska priča. Zaljubio se, a potom i oženio Viktorovu kćer Veru Savinek i, kako priča, naukovao je uz tasta licitarski zanat od 1958. godine pa sve do njegove smrti 1980. godine. Godinu dana nakon toga odlučio je nastaviti voditi obrt.

-Završio sam Gimnaziju pa upisao pravo. Od fakulteta sam odustao i zaposlio se u Jugoturbini. Radio sam tamo 17 godina. Bio sam neko vrijeme šef opće pa kadrovske službe, a nakon smrti tasta, odlučio sam preuzeti obrt. Tako sam od službenika postao licitar.

Za licitare nema škole, kaže Vladimir, zanat se uči isključivo u praksi.

-Kad sam počeo raditi nismo imali strojeve. Radile su se uglavnom svijeće, lampioni su došli kasnije. Svijeće su se radile tako da se polijevalo se odozgo, stavio bi se stijenj, a onda bi se polijevalo. Tast je kasnije se kupio tunkalicu pa se umakalo, a ja sam kupio mašine pa nam je to olakšalo posao, prisjeća se Vladimir.

Naime, osamdesetih godina bile su redukcije struje pa su jedva stigli napraviti svijeća koliko ih se prodavalo.  Kod svijeća, osobito od kad su počeli raditi lampione posao je puno lakši.

-To svako lako naleva, tu ne treba posebno znanje, pojašnjava po domaći Vladimir - Staviš uložak unutra i naliješ.

Nekad se na proštenjima prodalo 700, danas 100 litara gvirca

Posao je sezonski. U radionici se pred proštenje ili Svisvete provodi po 12 i više sati, osobito nekad dok su se licitari i medenjaci pekli u pećima na drva.

-Sezona proštenja počinjala je u svibnju i trajala je sve do rujna, tada je slijedio posao izrade svijeća i lampiona za Svisvete, a onda došao Božić, ističe Tomislav.

I dok su za proizvodnju svijeća „zlatne“ godine bile već spomenute 80-te, za prodaju licitarskih proizvoda to su bile 90-te, čak i godine rata, napominje Vladimir.

-Od 1990. godine, a osobito kad su proštenja za Veliku i Malu Gospu preseljena iz Kamenskog tu na Stari plac toliko se prodalo da smo svaki čas išli po gvirc, a mislim da se prodalo sigurno dvije tisuće litara. Inače sva druga proštenja su se dijelom obavljala tu na Starom placu, a dio je u onim crkvama gdje se moglo dolaziti. Tamo negdje do 2000. godine je bilo dobro, a onda je počelo sve slabije s proštenjima. Na primjer u Rečici je nekad bilo veliko proštenje. Znali smo prodati 700 do 800 litara gvirca, a sad ne prodamo ni 100. Još se zadržalo proštenje na Kamenskom koje je uvijek bio nešto bolje, ali i tamo je ove godine bilo manje zbog korone, ističe najstariji Hribar.

-Nema više ljudi na selu. U Rečicu su ljudi prije dolazili od svuda, sad dolaze samo Rečičaki. Bile su i zabave po tim proštenjima, a sad više niti tog nema, nadovezuje se Tomislav.

Za razliku od izrade svijeća, kod licitara se od vremena Viktora Savineka malo toga promijenilo, gotovo ništa.

-Za licitare se koriste limeni kalupi, zapravo skoro sve još koristimo koristilo u radionici dok je radio djed. Kalupi su još njegovi, sa smijehom dodaje Tomislav.

Dok je Vladimirov stariji sin Viktor, učio uz djeda i oca i uvijek s bavio samo licitarskim poslom, mlađi sin Tomislav, kao i otac završio je Gimnaziju, pa je upisao Pedagošku akademiju, ali kako se posao u licitarskoj radionici razmahao, odlučio je odustati od fakulteta i raditi u obiteljskoj radionici. Danas je u mirovini, a nakon 43 godine staža, za mirovinu sprema i Viktor.

Medenjaci se još uvijek rade po Savinekovom receptu

Recept za medenjake ostao je isti kao i kod pradjede Savineka, kaže Dolores Hribar. Med kako kaže njezin otac Tomislav nabavljaju od dugogodišnjih suradnika pčelara i nije teško nabaviti, ali je sve  skuplji, jer svaka je godina za pčelare sve slabija i slabija.

-Najbolji med za gvirc je med u saću, otkriva deda Vlado, a što se tiče vrste meda dodaje - Kestenov med je gorak nije dobar za medenjake, ali za gvirc je odličan. Miješani med najviše trošimo i nabavljamo za medenjake.

Tomislav pojašnjava da u radionici svatko mora znati sve, no kako je izrada licitara na razini manufakture i tu ipak postoje manje podjele.

Primjerice beajzanje ili cifranje, to je crtanje po licitarima, nije posao kojim se svi bave.

-Ja nisam nikad beajzal, to je delala moja žena, a poslije Toma i unuka Dolores. Ja sam samo pekao i svijeće radio, a i stariji sin nikad ne beajza, kazao je Vladimir.

-Mi smo više umjetničke duše, nadovezuje se Tomislav, kojem u tom poslu pa gotovo od malih nogu pomaže i Dolores.

Ove su dvije generacije Hribara odrasle u radionici uz svijeće i licitare, a koji su bili prvi zadaci koji su ima povjereni, Tomislav kaže da to ovisi u kojem su vremenu počeli.

-Kad sam ja bio dijete puno se prodavalo licitara pa je trebalo izrezati puno sličica koje su se lijepile na njih. Tako sam u dobi od pet, šest godina izrezivao sličice. Kasnije smo se sve više uključivali u posao i dobivali sve složenije zadatke, kaže Tomislav.

- Kad sam bila mala pakirala sam vrećice s medenjacima i kod licitara stavljala tučke. To su one točkice kad se radi cvijeće. Eto to su moji počeci, nadovezuje se Dolores.

Svima su dobro poznati oblici ili vrste licitara. Najpoznatije je licitarsko srce, zatim bebe, konjići, čislo, ili krunica, a Dolores kaže da danas licitar može biti gotovo bilo kojeg oblika. Licitari su popularni i kao nakit za božićno drvce, a to nije jednostavan niti brz proces izrade.

-Dva dana se radi tijesto, a treći dan se peku licitari. Jedan dan moraju stajati. Onda se moraju spajati, dakle lijepiti  pa se tunkaju, to znači da ih bojimo u crveno. Opet je potreban jedan dan sušenja. I tek tada se tada može crtati po njima, odnosno beajzati. Sve to traje tjedan dana, kaže Dolores i dodaje kako je upravo zbog toga malo smeta kad kupci kažu da je previše pet kuna za jedan licitar namijenjen na bor.

I Dolores već ima „naučnika“ u radionici, a pomaže joj dečko Rafael. Pitam ga je li u fazi izrezivanja sličica i pakiranja, a on dogovara da je napredovao.

- Napredan sam, znam crtat tučak i cvijeće, imao sam ubrzani tečaj.

Licitarski posao nastavlja i praunuka

U idućoj godini obrt Viktor bilježi respektabilnu obljetnicu rada, a s početkom 2021. godine obrt će  voditi Tomislavova kćer Dolores. Magistrica je građevine, kako napominje djed Vlado „a eto otišla je u licitare“.

-Pomak je po meni ostvaren, dodaje Dolores uz osmjeh jer je ona završila fakultet kako pojašnjava, ali ljubav prema licitarima i obiteljskom poslu je ipak prevagnula pred građevinom, iako voli i taj posao.

-Od kad sam bila mala išla sam po proštenjima i pomagala tati s licitarima, a s novom godinom ću preuzeti obrt, kad stric Viki ode u penziju. Eto postajem obrtnica i želim da se tradicija našeg obrta nastavi. 

A 95 godina nije mala tradicija. Po nekima hrabra, ako pitate Rafela, a ako pitate njenog oca, tvrdoglava, 27-godišnja Dolores ima planova kako nastaviti s poslom.

-Voljela bih da se više preorijentiramo na ukrasne svijeće. Uglavnom u Karlovcu se svjećari više baziraju na lampione. Tu vidim mjesto za nas. Sad imamo prigodne svijeće za Božić, a radimo i svijeće po narudžbi za posebne prigode, primjerice za krštenje, pojašnjava.

U neke velike investicije ne planira ulaziti, dodaje da će prvo vidjeti kako će posao ići.

-Za sad ću raditi s ovim što imam, a ako posao krene na bolje onda ćemo nabavljati strojeve.

Na pitanje kako to ide kad želi uvesti nešto novo, prvo se samo nasmijala.

-A kaj će ti to? To je odgovor koji obično dobijem. Ipak sam uvela različite oblike za te božićne licitare. Za Dane piva sam napravila licitar u obliku krigle i to smo prodavali u Paviljonu Katzler. Potaknula sam da opet da krenemo raditi svijeće s aplikacijama, dakle ukrasne kakve je tata radio kad sam ja bila mala što je neko vrijeme zamrlo. Probali smo napraviti i mirisne svjećice s božićnim motivima…, ističe Dolores Hribar.

Obrt Viktor već dugi niz godina imaju svoj štand na gradskoj tržnici gdje prodaju svoje proizvode. Tako je i ovo predblagdansko vrijeme gdje se mogu „izvan sezone“ nabaviti i medenjaci.

Foto: Dinko Neskusil