Kupa je za mene život i volim prezentirati svoj Ozalj

Ljubav prema rodnom kraju, gradu Ozlju i rijeci Kupi glavni je pokretač Borisa Golovrškog i njegovog zanimljivog projekta koji je pokrenuo prije nekoliko godina. Boris je „osnivač“ jedinstvene Ozaljske marine, organizira vožnje Kupom čamcima i iznajmljuje kajake.

-To nije bio nikakav poslovni projekt, nego baš čisti gušt. Mogao bih reći da sam rođen na Kupi i na rijeci sam od malih nogu. Otac me naučio veslati i za mene je Kupa život. U tome uživam i volim prezentirat svoj grad Ozalj. Ljudima volim pričati o događajima iz prošlosti, o onome što znam, a pri tom i sam naučim nešto. To je ljudima zanimljivo, pogotovo vikendašima. Zanimljivost je da je to, možemo reći, turistička tura, ali ne po Ozlju nego Ozalj doživljavamo s Kupe. Puno ljudi dođe na Stari grad Ozalj, ali nikad nisu bili ispod njega i vidjeli kako on izgleda kad ga se pogleda s Kupe, ispričao nam je Boris.

Nazvavši svoje pristanište za čamce i kajake Ozaljska marina stvorilo je i neke zabune. Odmah se pomisli da se radi o Marini, ali Boris kaže da nema neku značajnu Marinu u životu, a vez za čamce jednostavno ga je podsjetio na neku malu marinu i tako je došao na ideju za ime.

Njegovi izleti su popularni, a uglavnom se o njima čuje usmenom predajom, a povratne informacije su uglavnom pozitivne.

-Reakcije su uglavnom super. Naravno ima nekih kojima je to samo voda i šikara i ne vide ništa posebno u tome. Ture su nam oko četiri kilometra uzvodno Kupom, dalje se ne može zbog jednog slapića.

Boris danas koristi limeni čamac koji je napravio njegov otac, no kao dječak veslati je naučio u drvenom kupskom čamcu – čunu. Njegov je otac radio čamce, što je naučio od svog oca, Borisovog djeda.

-Djed je bio stolar i jednom ga nije bilo cijeli dan, kad se vratio u radioni je bio gotov čun. Mom ocu je tada bilo tek 12 godina.

O bogatoj povijesti Ozlja ne treba previše govoriti, ali ima i zanimljivosti.

-Zanimljivost je da se 1942. ili 1943. godine dogodila željeznička nesreća i teretni je vlak sletio u Kupu. Prema pričama, taj bi vlak još uvijek trebao biti u Kupi. Priču sam čuo od mog tasta, jer su njegov otac i strojovođa, te još četiri ili pet njih bili na tom vlaku. Nesreća se dogodila na istom mjestu gdje je 1940. u Kupu sletio i putnički vlak u kojem je poginulo 19 ljudi. Međutim o ovoj nesreći teretnog vlaka nigdje nema podataka, kaže Boris.

Možda će olupinu vlaka pokušati pronaći sam. Osim iz čamca, Kupu voli upoznavati i kroz ronjenje. Kaže da sada roni samo na dah, ali uskoro bi trebao završiti tečaj za ronioca i položiti ispit. Također je i ribič, ali zbog drugih obaveza sve je manje vremena za ribolov. Sve radi sam, a kad je gužva uskoče mu u pomoć dvojica mladića, jer se priča o Ozaljskoj marini širi i preko društvenih mreža i sve je više onih koji žele vidjeti Ozalj i Kupu iz drugačije perspektive.

Iako je počelo kao gušt, Boris Golovrški priču o Ozaljskoj marini želi pretvoriti i u poslovnu priču i u postupku je registracije.