Kršćanstvo je Europu učinilo najjačom i najpravednijom civilizacijom, poručio je prof. Franjo Podgorelec

Treću srijedu 31. siječnja 2024. godine Velike pobožnosti svetom Josipu hodočasnike su u Nacionalno svetište svetog Josipa u Karlovcu predvodili župljani BDM Snježna Kamensko. Misu je vodio prof. dr. sc. Franjo Podgorelec OCD, karmelićanin u koncelebraciji sa fr. Ivanom Šarićem OSSPE, provincijalom pavlina i župnikom Kamenskog, te mons. Antunom Senteom, ml. rektorom Josipova svetišta, dok su pjevanje animirali združeni zborovi filijala kamenske župe. Vjeru je svjedočila Marija Odobašić, Josipova štovateljica iz Novog Virja. 

Nakon uobičajene pobožnosti slijedilo je misno slavlje. U prigodnoj homiliji tumačeći navješteno Evanđelje u kojem Isusovi sunarodnjaci ne mogu u Isusu prepoznati proroka i Sina Božjega prof. Podgorelec je između ostalog kazao, koliko je teško bilo ljudima onoga vremena, osobito Isusovim sugrađanima iz Nazareta prepoznati u Isusu koji je među njih došao u tijelu proroka, štoviše Sina Božjega. Dakle kako je bio problem Isusovim suvremenicima prihvatiti njegovo tijelo, tako je nama sada problem prihvatiti Crkvu, kao Isusovo tijelo. Isus je doista sakrio svoje Božanstvo u konkretnoj osobi, Isusu iz Nazareta. Kao što je sakrio Božanstvo u ovom kruhu, koji zapravo postaje po Duhu Svetom njegovo tijelo. Nije lako prihvatiti te istine. Mi vjerujemo da je Isus Sin Božji, da je Bog koji se utjelovio. To znači vjerovati da možemo Boga susresti, jer je prisutan među nama po svome duhu. Zato postoji sveta misa, molitva, sakramenti, koji su sredstvo pomoću kojih možemo ući u susret i zajedništvo s Bogom. Dakle možemo susresti Boga, a posljedica toga susreta je naše ponašanje, život, ako hoćete naš moral. Isus nam daje svijetlo, ali i snagu da možemo živjeti ukoliko se otvaramo njegovoj milosti, snazi njegova duha. 

No, i mi smo kao i njegovi sugrađani u opasnosti da ga ne prepoznamo u njegovom tijelu, a tko je danas Tijelo Kristovo? Crkva. Svaki od nas je Tijelo Kristovo. On se sa svakim od nas želi poslužiti ipreko nas djelovati. Moramo mu dopustiti da može ljubiti svakog čovjeka. 

Kako je bio problem Isusovim suvremenicima prihvatiti njegovo tijelo, tako je nama sada problem prihvatiti Crkvu. Doista postoje slabosti, manjkavosti koje se danas ne skrivaju, a koje zamagljuju naš pogled i ne samo naš, nego ljudi koji ne poznaju Crkvu. Sve to može stvoriti predrasude da ne žele ući u takvu Crkvu. Ipak u Crkvi i danas postoje sveti ljudi, krasni svećenici, redovnici, redovnice, no, Crkva nije sveta zbog svetih ljudi. Isto tako ima puno grešnih među nama. Svi mi imamo svoje slabosti i borimo se s njima. Crkva nije zbog nas grešna ili sveta, ona je sveta zbog toga što je u Crkvi prisutan Duh Sveti, koji naviješta Božju Riječ. Ona je sveta zbog sakramenata pomoću kojih nam Krist želi udijeliti svoju milost. Ona je sveta zbog euharistije, zbog Blažene Djevice Marije, zbog svetog Josipa. Zbog toga je Crkva sveta. Stoga ne boj se uzeti, nemoj se sramiti Crkve, kazao je propovjednik podsjetivši kako je svojevremeno Papa Benedikt XVI kaza da opaža kako se Europljani srame kršćanstva i svoje europske kulture koja je najuzvišenija kultura što postoji na zemlji. Zašto oni iz stranih zemalja dolaze ili se sklanjaju u Europu. Zato što znaju da je ovdje najbolje uređeno društvo, da je najviše pravde u Europi, a Europljani se srami kršćanstva koje je stvorilo upravo takvo pravedno uređenje. Zbog kršćanstva je Europa postala najjača, ali i najpravednija civilizacija, a mi se sramimo svoga kršćanstva, svoje europske kulture. Zato ponavljam ne boj se uzeti Crkvu svoju, jer što je u njoj doista je od Duha Svetoga zaključio je prof. Podgorelec. 

Pri kraju misnog slavlja svoje je vjeru u Boga i moćan zagovor svetog Josipa posvjedočila Marija Odobašić iz Novog Virja. 

Marija i Petar Odobašić, bračni par iz Novog Virja, poljoprivrednici, 25 su godina urode: kukuruz, ječam, zob, sa svojih njiva dovozili na tržnicu u Krašić i Karlovac u vremenu od 1983. do 2008. godine. Četvrtkom su urode svojih njiva dovozili u Krašiću, a petkom u Karlovac. Stekli su stalne mušterije, te nailazili na nove. Na put iz Virja kretali su nešto malo iza ponoći da bi u pet stati ujutro došli na odredište. Ako je u Krašiću trgovina bila dobra, Marija je ostala prodavati, a Petar se vratio u Virje po nove žitarice kako bi ih sutradan u petak mogli prodati u Karlovcu. U Karlovca je obično došao oko 1 sat iza ponoći, nakon čega su uredili svoj štand da ujutro bude spreman za karlovačke kupce. Preostalih nekoliko sati prespavali su u kamionu među vrećama žitarica. U vremenu čekanja kupca, ili supruga Petra, Marija je redovito posjećivala krašićku crkvu i Nacionalno svetište svetog Josipa, sudjelovala u misnim slavljima ili pak na svoj način razgovarala s Bogom, Marijom, svetim Josipom i Alojzijem Stepincem. Uvijek je iznova molitvama zahvaljivala i preporučivala sebe svoga supruga Petra, djecu i cijelu obitelj. 

Nakon 25 godina prestali su dovoziti urode svojih njiva u Karlovac, ali je ostala povezanost sa Josipovim svetištem, na drugačiji način. Redovito prate misna slavlja preko društvenih mreža i Laudato televizije.

Velike poljoprivredne poslove prepustili su drugima, te dosta vremena provode čuvajući svoje unuke. Pored toga vrijedne Marijine ruke izrađuju prava umjetnička djela na platnu. Zahvalna svetom Josipu što iz je čuvao kroz opisanih 25 godina, te nisu doživjeli nikakvu nesreću na putu, niti prevaru kod kupnje, ni vremensku nepogodu pri uzgoju žitarica odlučila je darovati djelo svojih ruku, ukrašene oltarnike za oltar Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu kao zahvalu, sa zanimljivim povodima: 

Prvi je oltarnik darovala svetom Josipu kao zahvalu što je ozdravila do išijasa; drugi je oltarnik izradila kao zahvalu za mnoge primljene milosti; treći je oltranik izradila i darovala 2022. godine kao zahvalu za 50 godina braka sa svojim Petrom; četvrti je oltarnik ukrasila zlatnim hrvatskim pleter jer on baš paše u cijeli ambijent Svetišta. 

Bilo je tu i drugih vrijednih darova. 

Svetom se Josipu i dalje redovito i rado moli. Nakon što završi jednu, rado započinje novu tridesetodnevnu pobožnost svetom Josipu. Svoje molitve obično moli u popodnevnim satima. Jedne je subote imala silan poticaj svoju redovitu molitvu svetom Josipu moliti u jutarnjim satima. Tada je bila kod svog djeteta gdje je čuvala unuče, a suprug je bio na njihovom imanju u Virju. Nakon što je završila molitvenu uru, zvao ju je suprug da ju izvijesti kako je upravo ima nesreću s traktorom. Dok je radio nekako je nespretno stavio ruku i kardan (jedan dio traktora) uhvatio mu je prst te ga odsjekao. Uz pomoći dobrih ljudi uspio je na vrijeme doći do liječnika i rana je bila sanirana i prst sašiven. No, kad je Marija došla doma, i vidjela mjesto nesreće, te kako je izgledala majica koja je bila na Petru shvatila je da je pravo čudo što je Petar ostao živ. Uvjerena je da ga je od sigurne smrti sačuvao sveti Josip kojemu je imala tako silnu potrebu upućivati molitve upravo u vrijeme dok je prijetila teška nesreća njenom suprugu. 

Marija i Petar imaju dva sina i dvije kćeri koji su im podarili 11 unučadi. Najstariji sin, obje kćeri te dvoje unučadi dopratili su svoju majku i baku svetom Josipu u znak zahvale.