Kazališni Oscar u rukama Ivana Šimatovića

Zahvaljujući ulozi Nikole Šubića Zrinskog u istoimenoj operi mladi hrvatski operni pjevač, Ivan Šimatović osvojio je prestižnu Nagradu hrvatskog glumišta za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika u operi do 30 godina. Nakon zagrebačke Muzičke akademije put ga dovodi u Rijeku, gdje postaje članom HNK Ivan pl. Zajc. Rad, talent i upornost njegove su vrline pomoću kojih postaje sve zapaženiji na hrvatskoj umjetničkoj sceni.

Ivane, prije svega čestitke na osvojenoj nagradi. Iza nje se krije zasigurno puno truda, ali i zahvalnosti. Kako si se osjećao primajući kazališnog Oscara?

Za svaki rezultat potrebno je uložiti puno truda i rada pa tako i za ovu nagradu. Osjećaj je bio poseban, istovremeno sam bio i ushićen i ponosan jer stvarno nisam to očekivao. Kao što sam i u svom govoru naveo, prije svega zahvaljujem matičnom kazalištu HNK-u Ivana pl. Zajca, svim svojim profesorima na čelu sa Giorgiom Surianom i Lanom Bradić, svojim roditeljima, djevojci i prijateljima.

Nagradu si dobio za lik Nikole Šubića Zrinskog. Koliko je bilo teško ili lako utjeloviti jednog od najslavnijih velikana hrvatske povijesti?

Uloga Nikole Šubića Zrinjskog po mnogočemu je zahtjevna. Iako radim na njoj od svoje prve godine fakulteta, prije svakog izlaska na pozornicu osjećam veliku čast i odgovornost. Prikazati velikana i pokušati ljudima u publici ispričati njegovu priču, prenijeti atmosferu tog trenutka, pokušati zamisliti njegove emocije koje se istovremeno miješaju s mojima, vrlo je teško. Uz to, uloga je i pjevački vrlo zahtjevna te traži maksimalnu koncentraciju, no ono što mi daje vjetar u leđa veliko je zadovoljstvo koje osjećam svakoga puta kada je pjevam. Koliko god je teško, izuzetno je i lijepo.

Ivan je trenutno član HNK Ivan pl. Zajc u Rijeci

Redateljica Dora Ruždjak Podolski predložila me kao alternaciju Robertu Kolaru za ulogu Zrinjskog. Došao sam na preslušavanje, prošao audiciju i otpjevao nekoliko predstava koje su očito bile svojevrsni ulazak u kazalište. Nakon toga sam pjevao u operi Romeo et Juliette C. Gounoda, u operi Carmen G. Bizeta, u Tosci G. Puccinija te su mi ponudili posao na čemu sam neizmjerno zahvalan.

Koja ti je uloga do sad bila najdraža i zašto?

Ne mogu izdvojiti određenu ulogu jer sam sa svakom ulogom mnogo toga naučio i uz svaku sam u nečemu napredovao, međutim ako moram izdvojiti, onda bi to svakako bila uloga Nikole Šubića Zrinjskog, a ujedno i moja prva uloga u profesionalnoj produkciji.

Koja je najzahtjevnija opera u kojoj si nastupao?

Svaka opera je posebna na svoj način, svakoj ulozi moraš pristupiti na drugačiji način. Mogao bih izdvojiti ulogu Revirnika u operi Lukava Mala Lisica skladatelja Leoša Janačeka. To je zaista velik zalogaj za svakog baritona, a kamo li, u to vrijeme, za studenta četvrte godine. Uz to, opera je na češkom jeziku pa je tijekom procesa učenja bilo potrebno usavršiti izgovor, što nije bilo nimalo lako.

Gdje si sve nastupao? Koji ti je nastup najviše ostao u sjećanju?

Tijekom školovanja puno sam nastupao kako u studentskim produkcijama raznih opera, tako i na raznim koncertima. No najviše će mi ostati u sjećanju moj prvi nastup sa Zagrebačkom filharmonijom s kojom sam izvodio Figarovu ariju „Largo ad factotum“ iz Rossinijeve opere „Seviljski brijač“ pred punom Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog, kao i nastup u Pulskoj areni u operi „Carmen“ prošloga ljeta. To je zaista bilo nešto posebno.

Koliko je zahtjevno pripremati se za operu, odnosno kakve sve vježbe jedan operni pjevač mora proći prije nastupa?

Mislim da priprema pjevača, neovisno o kojoj je operi riječ, traje cijeli život. Nikada ne možete biti dovoljno spremni za neku ulogu, isto kao što nikada nećete u potpunosti biti zadovoljni izvedbom. Ono što je bitno je biti maksimalno spreman muzički, poznavati partituru, dobro se upjevati prije nastupa i odmoriti se.

Imaš li naviku činiti nešto prije izlaska na pozornicu, neki „ritual“?

Nemam nikakav poseban ritual, par minuta prije izlaska ponovim si najteža mjesta i tekst u glavi i to je to.

Što ti je najveća motivaciju u radu?

Ima puno toga što me motivira. Prvenstveno je tu glazba i lik na kojem radim i kojeg utjelovljujem te potreba za kreativnošću. Tu je naravno i publika, a dobra ili loša kritika svakako su motivacija za daljnji rad. Uz to, u svakoj predstavi maksimalno uživam i zabavljam se, a nema veće motivacije od osjećaja da radiš ono što voliš.

Ljubav između Ivana  i opere bila je slučajnost, a kasnije je prerasla u pravu strast.

Ne mogu reći da mi je to bio san od malih nogu, ali mogu reći da sam od malena htio biti pjevač. To ni sam nisam znao dok mi majka nije pokazala jedan članak iz novina, kojeg dan danas čuva u svom albumu, u kojem sam izjavio da želim biti pjevač kada narastem. A što je bilo presudno? Shvatio sam da mi to ide i da bih mogao biti dobar u tome poslu.

Opera zauzima prijestolje u umjetničkom svijetu, osvaja srca publike diljem svijeta, a u Hrvatskoj svoju slavu ne doživljava. Što misliš zašto je tome tako?

Smatram da umjetnost kod nas općenito nije dovoljno cijenjena i da je se olako shvaća. Svi uvijek misle „Ti samo pjevaš, ili ti samo sviraš, ili ti samo glumiš.“, a nitko zapravo ne zna koliko rada i odricanja stoji iza svega i samo rijetki imaju čast uspjeti u tom poslu koji je vrlo fizički i psihički naporan. Zato mislim da moramo odgajati publiku od malena, kako bi naučili cijeniti umjetnost i kako ona kao takva ne bi izumrla.

Koji je najpoznatiji stereotip o opernim pjevačima?

Pa vjerojatno to da moraju biti krupni, ali znam previše primjera koji apsolutno pobijaju taj stereotip.

Slušaš li operu u slobodno vrijeme ili se tu nađe i neki drugi žanr?

U slobodno vrijeme slušam sve, nemam neki određen žanr, većinom upalim radio pa što ide u eteru u tom trenutku vrti se i u mojoj glavi.

Kako izgleda dan jednog opernog pjevača? Kako čuvaš svoj glas?

Pokušavam živjeti što normalnije. Ne mogu reći da se nečega odričem jer smatram da glasnice kao i cijeli organizam moraju steći neku vrstu imuniteta za sve uvjete u kojima se nalazimo. Međutim, ukoliko imam predstavu, pokušavam se dobro naspavati i odmoriti, izbjegavam zadimljene prostore te jedem malo lakšu hranu.

Jedna od karakteristika opernih pjevača je teško uspostavljanje ravnoteže između privatnog i poslovnog života, a naš pjevački Oscarovac u tome uspjeva.

Dosta je teško, ali nastojim držati sve konce u svojim rukama.

Kako bi opisao sebe u par rečenica?

Imam svoje talente i vrline, ali isto tako strahove, nesigurnosti i nesavršenosti. Trudim se svaki dan napredovati u nečemu i općenito raditi na sebi i rasti.

Gdje se vidiš za pet godina? Kakvi su ti planovi za budućnost?

Ne volim planirati budućnost. Do sada sve što mi se dogodilo, bilo je iznenada i neplanirano. Vjerojatno netko drugi već ima plan za mene, a ja ću se samo prepustiti i gledati iz prvog reda.

Čime se baviš u slobodno vrijeme? Pratiš li sport?

U slobodno vrijeme družim se s obitelji i prijateljima, odem s djevojkom u kazalište ili kino, veliki sam obožavatelj serija. Što se tiče sporta, nisam baš zaluđen, ali baš ozbiljno pratim nastupe naših reprezentativaca u svim sportovima.

Imaš li neku neostvarenu želju?

Imam mnogo želja, ali tolike su se već ostvarile da ne želim zvučati nezahvalno. Zahvalan sam za sve što imam, najprije zdravlje i obitelj pa posao, a ostalo će sve doći.

Koja ti je najdraža uspomena odrastanja u Karlovcu?

Ima ih jako puno, ali mogao bi istaknuti druženje s ekipom iz kvarta na obali rijeke Kupe, vesela i zabavna druženja uz zvuk gitare i pjesmu do ranih jutarnjih sati u mnogim karlovačkim parkovima te ljetna kupanja na Korani. (M.Marinović)