Katoličko groblje na Dubovcu bilježi 200 godina postojanja

Kultura jednoga grada najdublje se spozna i doživi posjetom gradskom groblju. Na karlovačkim gradskim grobljima, tihim snom spava cijela povijest zaustavljena u vječnosti. Ovdje ćete naći najiskreniji prikaz života Karlovca i u jednom pogledu osjetiti svu snagu prolaznosti vremena. Dolazak na groblje kod mnogih izaziva neki neobičan osjećaj blage neugode, pomiješan s tugom, mirom, prožet sjećanjima za koja nisu sigurni raduju li im se ili bi bilo bolje da ih nema jer bi tako manje osjećaji prazninu zbog osobe koja ondje počiva.

Groblja treba promatrati s jednog sasvim drugog stajališta – kao mjesta susreta zemaljskoga, poznatoga, i onoga što ćemo svi jednom upoznati, ali nećemo nikome o tome pričati. Povjesničari se slažu da su još neandertalci na neki način obilježavali grobove pokojnika, a pred 800-tinjak godina počelo je pravljenje humaka na mjestu gdje su bili spaljeni ostatci umrlih. Kršćani, vjerujući u zagrobni život, svoje pokojne uglavnom pohranjuju kraj crkava i kapela te su groblja bila svugdje gdje je bila takva građevina. Budući da nije bilo uobičajeno obilježavati ih kamenim klesanim spomenicima, najčešće zbog troškova, grobovi su nestajali, nicali su na njihovim mjestima novi, a ako je neki kameni spomenik i postojao, ponekad bi završio kao ploča u pločniku pri uređenju cesta i ulica.

Karlovac u užem prstenu danas ima pet grobalja, a znamo da su brojna manja groblja postojala, ili još uvijek postoje, u naseljima starijima od samo grada (Dubovac, Gaza). Također znamo da su se građani svakako snalazili sa svojim mrtvima jer je prostor Zvijezde bio nedovoljno velik za groblje, a i nije bilo planirano. Stoga oko karlovačkih bedema nalazimo nekoliko mjesta na kojima su zakapani mrtvi (današnji park Danka Butale, kraj Ruskoga puta, Draškovićeva ulica). Tako je bilo do kraja 18. stoljeća kada car Josip II., u nizu svojih prosvjetiteljskih odluka, donosi odredbu da se groblja, iz zdravstvenih razloga, smjeste na zabitija mjesta, izvan gradova, ili na krajnje rubne dijelove. Budući da je vojno i pravoslavno groblje već bilo osnovano na Dubovcu (1784.), a potom je i Židovska općina osnovala  groblje (1816.), odlučeno je da će tamo biti i Katoličko groblje, na mjestu gdje su i prije znali pokapati zatvorenike, smaknute osuđenike i žrtve epidemija kuge (najveća 1691., a posljednja 1733.). Otvoreno je 1. studenog 1820. godine kada je Karlovac brojao oko 2.500 stanovnika.

Prvi pokojnik - Georgius Koschnad

Ovaj prostor bio je rubni dio grada. Ovdje se naplaćivala maltarina (naknada trgovcima za ulazak u grad radi trgovine) na cesti Karolini. Groblje je tada bilo relativno malo (današnje polje „1“), međutim, prvo širenje desilo se već nakon devet godina. Grobova iz tog početnog vremena danas nema. Znamo da je prvi pokojnik ukopan tjedan dana ranije, 23. listopada 1820. i bio je to Georgius Koschnad, star 45 godina. Pretpostavlja se da je njegov grob bio uz Nemčićevu ulicu, uz mrtvačnicu. Možemo reći da se trag najstarijeg groba danas nalazi na grobnici Kovačićevih gdje je ploča iz 1833. godine s imenom Michaela Paulovića, građanina i trgovca. Ako sudimo po godinama na nadgrobnim pločama koje su sačuvane, sljedeća po starosti je ona iz 1840. na grobu znamenitog Petra Lukšića.

Potrebe rastu s godinama te je 1870. od materijala srušene bolnice na Riječkoj cesti sagrađena kapelica Svih Svetih s mrtvačnicom. Tada je groblje i prošireno sukladno potrebama.

Uz Nemčićevu ulicu nalazimo i najstarije mauzoleje koje mnogi zbog nevelikih dimenzija i ne prepoznaju kao takve. Najstariji je onaj obitelji Hančević. Krajem 19. stoljeća svoje mjesto dobiva i trg pred mrtvačnicom – mjesto okupljanja, ali i mjesto za najznačajnije (čitaj najbogatije) pokojnike. Tu su četiri mauzoleja, grobnice. Prvo je izgrađena grobnica obitelji Turković, potom Vranytzany i Türk. Njihovom izgradnjom dubovačko groblje dobilo je „velegradski izgled“. Kasnije je izgrađena i grobnica obitelji Hoffman te je time trg lijepo zaokružen. Obnovljena je i kapelica Svih Svetih, oslikana je freskama te možemo reći da je time počeo i novi, moderniji odnos prema groblju. Tome doprinosi i organizirana služba sahrane mrtvih od 1899. godine.

Do tada su grobovi bili „razbacano“ kopani, bez reda. Kada su doneseni „Propisi za grobara“ u 24 paragrafa, određeno je da sahranjivanje treba biti s redom, određen je razmak između grobova, položaj, dubina, vrijeme u kojemu trebaju biti zatrpani (istoga dana). Zaposlen je grobar s plaćom od 360 forinti godišnje, s pravom na korištenje stana, dodatnih 70 novčića za kopanje groba te za zvonjenje još deset. Svaki dan je morao obilaziti groblje i voditi pogrebnu knjigu. Popisano je i dosta zabrana (premještanje leševa, sađenje velikog drveća, korištenje građevnog materijala s groblja za druge svrhe). Zanimljiva je zabrana da se na groblju ne smije saditi povrća ni drugoga bilja.

Javnost je redovito i pomno pratila događanja na groblju o čemu svjedoče novinski napisi, a pratio se i život u Zagrebu pa ne čudi da je krajem 19. stoljeća bilo pokušaja da se i na Katoličkom groblju izgrade arkade. Nekoliko karlovačkih obitelji svoje obiteljske grobnice sazidali su tako da je vanjski zid u funkciji ograde prema cesti (Primorskoj ulici). U Karlovac dolazi August Posilović, bivši crtač u ateljeu Hermana Bolléa, te nudi Karlovčanima „projekt za dvadeseto stoljeće“. Njegov projekt predlaže racionalnu gradnju, od cement betona, na stupovima s ravnim krovom i ukrašeno freskama. Sve je trebalo biti bogato ornamentirano, po 18 pokojnika u svakoj arkadi, u limenom lijesu, otvora zalivenog olovom. Kupac bi bio vlasnik zauvijek. Ideja je bila dobra, ali je stigla u „loše“ vrijeme – za groblje. Naime, u to vrijeme Karlovac se otvara prema rijeci Korani, uređuje se Vrbanićev perivoj, šetnice i kupališta te je novac uglavnom usmjeren na tu stranu, stoga su arkade otpale.

Broj stanovnika u gradu raste. Oko 1910. godine dosegao je 16.000. S time raste i potreba za grobnim mjestima te se groblje širi. Samo devet godina kasnije groblje na Dubovcu već je popunjeno o čemu pišu lokalne novine. Tada je bilo i zadnje proširenje groblja. Bilo je pokušaja ograđivanja groblja, opet uz pomoć nekih obitelji koje su svoje grobnice smještale ili premještale da budu ujedno i dio vanjskog zida, ali do toga je u potpunosti došlo puno kasnije. Sedamdesetih godina 20. stoljeća više nije bilo mjesta za nove pokojnike. Godišnje se obavljalo oko 400 ukopa. Ponekad su zapušteni i napušteni grobovi prekapani da bi se napravilo mjesta za nove pokojne čime je počinjena šteta i stigao zaborav na mnoga mjesta posljednjeg počivališta vrijednih i poznatih Karlovčana.

Na Katoličkom groblju na Dubovcu, koje je danas član Asocijacije znamenitih groblja Europe  u posljednjih 10-tak godina realizirani su brojni investicijski zahvati.

U  sklopu rekonstrukcije dijela Ulice Antuna Nemčića na Dubovcu uz izgradnju komunalne infrastrukture i javne rasvjete napravljena je rekonstrukciju ograde Rimokatoličkog groblja Dubovac. Preuređena je je centralna stazu čija je dužina 206 metara. Obavljena je rekonstrukcija kapelice Svih Svetih, koja se danas koristi i kao mrtvačnica. Uređen je mauzolej Vranyczany, a od spomenika treba izdvojiti restauraciju groba Jordan.

Ovdje treba reći i kako je tvrtka Zelenilo  suradnji s Turističkom zajednicom grada Karlovca i Udrugom turističkih vodiča „Bastion“ realizirala  turističku rutu nazvanu “Kulturno umjetnička ruta”, a odnosi se na Katoličko groblje Dubovac.

Danas je groblje na Dubovcu, kojim upravlja tvrtka Zelenilo d.o.o. mjesto na koje dolaze Karlovčani u potrazi za sjećanjima, uspomenama ili novim susretima, mjesto ponosa na našu bogatu prošlost i sadašnjost, ali i vrijedan turistički doprinos Karlovcu, gradu u parku.

Pripremili: Ivančica Šebalj i Zdenko Živčić

(prema knjizi Radovana Radovinovića i Zvonimira Gerbera Karlovačka groblja)