Moraš se u potpunosti dati slomiti i preoblikovati da bi od sebe napravio nešto, mišljenja je Žarko Baždar.
Katana – umjetnički savršen dar istočnjačkih bogova
VIŠE IZ RUBRIKE

Legende o srednjovjekovnim japanskim ratnicima – samurajima i njihovim mačevima katanama pričaju se i danas diljem svijeta. Tajna izrade katane prenošena je s koljena na koljeno, a zbog njene mističnosti i značenja na istoku u svojim su je kućama htjeli imati svi. Samurajski je mač – katana bio predmet obožavanja kako iz estetskih tako i iz razloga zaštite života i imovine pa su je samuraji poistovjećivali sa svojom dušom. Jedan od onih u kojima kuca duša Japana je i Žarko Baždar koji je svojom upornošću i trudom uspio ono što je uspjevalo kovačima samurajskih mačeva čiji je zanat nestao još 1868. godine. Šuma kao igralište, borilački filmovi kao svijet mašte obilježili su njegovo djetinjstvo.
-Radili smo noževe za bacanje, šurikene i mačeve, cijele dane provodili u prirodi, stjecali nove vještine i životna usmjerenja. Dan koji je promijenio moj život, a da toga tada nisam bio svjestan, je dan kada sam se prvi puta susreo s katanom. U karlovačkom antikvarijatu negdje u Zvijezdi stajala je u izlogu. Bila je otprilike iste visine kao i ja. Pogled na nju bio je pogled na cijeli svijet.
Želja da sam napravi svoj primjerak bila je jača od nedostatka informacija te je Žarko krenuo na put dug deset godina.
-Nisam imao alata i malo po malo otkrivao sam način na koji bih taj mač mogao napraviti. Bilo je tu neuspjelih pokušaja i krivih tumačenja, no nisam odustao. Prvi sam funkcionalni mač napravio do 18-e godine. Onaj komad metala, čak i sa smetlišta, nije samo komad hrđavog željeza kao što bi to brojni rekli. Za mene je on novi život.
Prisjetio se Baždar izrade mača kojeg je sestra poželjela za vjenčanje.
-Iskopao sam kanal u zemlji, naslagao ugljen i sa sušilom za kosu raspirivao ga. Unutra sam stavio šipku od željeza, iskovao oštricu te obradio turpijama. Posebno je važan proces kaljenja u kojem oštrica postaje živa. Osjetiš kako se čelik zakali i u njemu se još par dana događa čarolija. Tada mač dobiva svoj karakter.
Mukotrpan je to proces za koji ne treba puno alata, ali je potrebno strpljenje. Japanska mudrost nije bila u kvaliteti materijala jer su oni koristili čak i stare čavle kako bi izradili katanu. Da bi dobili što kvalitetniju leguru, izmislili su sistem pročišćavanja. Čelik su zagrijali, preklopili ga poput lisnatog tijesta i zakovali. No, ona prava katana izrađivala se od japanske željezne rude Tamahagane koja se dobije u posebnim pećima za taljenje. Kovači su točno znali po njenim unutarnjim kristalima koje je kvalitete. Za takav će mač kolekcionar platiti i nekoliko tisuća dolara jer je on možda bio korišten u povijesno važnim bitkama. Za njih, bio je to dar od bogova, toliko savršen za ono vrijeme da je bio neusporediv. U tome ustvari i jest čarolija mača. No, jedna je stvar karlovačkog kovača mučila.
-Nisam mogao shvatiti kako su napravili toliko fleksibilan mač, čvrste oštrice koji je sjekao poput žileta. Zaključio sam da su taj dio pomalo mistificirali. Dosta je toga u pričama, a u stvarnosti je riječ o vrhunskoj tehnici mačevanja koja je sprečavala njegovo oštećenje. On nije neuništiv. Ako ga koristiš na krivi način može puknuti, savinuti se, ali je za mene pojam ratništva, kulture koja je uspjela napraviti za ono vrijeme posebno oružje.
Zagrebao površinu mudrosti i došao u dodir sa samim sobom.
Sve ono što je Žarko naučio kroz taj dug period od 10 godina, otkrilo mu je kakav čovjek mora biti. Mač je za njega bio sredstvo učenja o životu.
-Kroz neke metafore otkrio sam kako bi se čovjek trebao ponašati u društvu i meni je to puno značilo. Sve je to danas itekako primjenjivo u životu jer se moraš u potpunosti dati slomit i preoblikovat da bi od sebe nešto napravio. Tu je poanta kovanja, ti iz nečega što nitko ne može shvatiti što je to, možeš napraviti nešto.
Ne može se reći da je to filozofija Japana, već ona koja bi trebala biti univerzalna. U životnim situacijama u kojima se našao pomoglo mu je znanje koje je stekao trenirajući borilačke vještine. Vlastiti vojni poligon, blato, sprave, mukotrpan trening donijeli su ovome kovaču mir, dublje razumijevanje stvari, spoznaju da čovjek može mnogo, bez da se hvali.
-Osim katane, fascinirale su me ninje i njihovi treninzi. Njima je oružje bilo sve ono što su imali u rukama, a s čime su mogli obaviti posao. S druge strane, samuraju je bila bitna čast uz koju će posao obaviti. Uvijek je tražio savršenstvo u vještini da proizvede što manje patnje. Trenirajući svakodnevno dobivao sam psihičku i fizičku spremu za život. Radeći fizičke poslove shvatio sam da ništa nije bilo dovoljno teško za mene i da je problem u onim ljudima koji nisu došli u dodir sa samim sobom.
Novac i društveni status programirali su ljude. Mogućnost pristupa svim informacijama ukinula im je uživanje u vlastitoj mašti i borbi te upijanju iskrene mudrosti života.
-Mudrost nitko ne može u potpunosti upiti. Ja sam joj zagrebao samo površinu. U kući nemam televiziju, biram informacije koje ću preko interneta pratiti. Uvijek imam o čemu razmišljati i nikad mi u glavi nije dosadno. Razrađujem ideje i stvaram svoj mir. A katana, ona je lijep mač, ako se za oružje to uopće može reći. Ona je umjetnost.
Najljepša mi je legenda o dva kovača od kojih je jedan bio zao, a drugi dobrodušan. Samuraj je došao kod njih kupit mač. Kako bi ih isprobao, zabio ih je u potok. Lišće u potoku zaobilazilo je oštricu mača dobrodušnog kovača, a mač zlog čovjek presjekao je svaki list. Iako bi drugi rekli da je tup, samuraj se odlučio za mač dobrog kovača. Smatrao je da s njim neće ulaziti u nevolje. Važno je što daješ toj oštrici, krvoproliće ili dobrotu, odabir je tvoj. Pravi ratnik zna birati svoje borbe, ne ulazi u svaku. (a.r.)
- Ovaj je tekst nastao na temelju fotografija koje je snimio karlovački fotoreporter Denis Stošić koji je fotografirao dobre duše Karlovca, one iza kojih stoji puno truda, rada, odricanja, padova i boli. Te dobre duše čine seriju fotografija koju je Stošić nazvao neVIDLJIVI.